Udovica — Le Comtelsse d'Escarbagnas2
| ←Šena prva | Udovica Писац: Жан Баптист Поклен Молијер ŠENA DRUGA |
Šena treća→ |
Deša: Za karitä, gospo, sama si ovdi? ajmeh meni, sama! ako se ne varam,
rekla mi je jedna od djevojaka da je Džono bio ovdi.
Anica: Istina je da je bio došo; crna metom je čuo da nije tebe doma, to je
bilo zadosta za činit mu se vratit i otit ća.
Deša: Kako? je li tebe vidio?
Anica: Jes.
Deša: I nije ti ništa гекб?
Anica: Ne, gospo, i s tezijem je htio ukazat da je on vas za vami.
Deša: Zaisto imam ga pokarat za tako djelo. Sa svoim najvećom iljubavim
što meni nosi ja hoću da oni ikoji mene ljubu činu što ih toka svakoj od nas
i kažu njeku stimu za svaku od žena. Io поп san di quelle koje se hvale i
uživaju na svaku inkreanou što njihovi ljubavnici činu alle altre belle.
Anica: Ne valja, gospo, da se nimalo čudiš od njegova načina sa mnom.
Ljubav koju mu vi uzrokujete sja u svi j em njegovijem djelima i ne da mu da
ima oka za nikoga drugoga osvem vas.
Deša: Ja vjerujem da sam u biću za uzrokovat u komu srcu arsu d'amore
е di sospiri za mene. Per questo conto, zahvale Bogu, nahodim se dosta lijepa,
mladijeh godišta, a u kvalitati delle prime cittadine. Ma ovo ne zabranjiva da
s ovezijem što uzrokujem u komu srcu ne ima se imat skladstva i compiucenze
per le altre. To mene ništa ne smeta, solamente поп sia qualche altra cosa.
(Djetiću) Da te ko upita: što imaš činit tu? tot veće nije drugoga kantuna nogo
ovega? ne možeš, para, stat u saloči za slušat ikad te ko zove? Sve što veće
govorim, tutto indarno. Da se u ovomu našemu gradu ne može nać djetića ni
djevojike koji će zapantit njihov orden! S kijem ovo cijeniš da govorim? Na
vjeru ti valja prokargat uši! Nadvor mi izidi ončas, tovare od ništa! A ti,
Antonija, stani amo.
Antonija: Evo me; što veliš, gospo?
Deša: Prihodi mi ovu iglu ovdi. Polako. Jaoh ti si tebi! Pusti to. Odi mi,
odi mi. Nesmotrnijeh ruka! Sad će me svu razplestit. Samo je čekam što će
izit nasvrhu.
Antonija: Na, gospo, činim sve što l'jepše i polahše umijem.
Deša: Taiko je, ma to tvoje najl'jepše i najpolahse za niene je rđavo. Jeda
cijenu da sam se ovo ja u komu njihovu oboru rodila? Gustalla bih vas upitat
odkud vam se ovo zabilo u pamet da vi isto umijete na meni učinit kako toka.
Na drž' tu valu, pođ' mi je stavi onamo među haljine. (Ovdi Antonija smuca
valu) Tako, smucaj, pometi svu kuću s tezijem! Hoć' to, magarico jedna, po
dignut uzgori ali ne? Nuti, nuti, kud ideš, kud si uputila?
Antonija: Idem ovo stavit, Ikako ste mi rekli, među haljine.
Deša: Među haljine? ter dje tamo ideš?
Antonija: Na, imaš razlog.
Deša: Ne, ne, amo stani; hoću da mi rečeš kud si tamo bila uputila.
Antonija: Nijesam se stavila, cijenila sam da hoćete rijet među haljine da
stavim u gnusno.
Deša: Ma kako si to mogla cijenit? Koji su ovo munčibjoli! izmutili bi i
izčiniii što vragu iz dno pakla ne bi došlo na pamet.
Antonija: Eto sveđ govoriš kad hoćeš da štogod stavim u gnusno: »Metni
među haljine«.
Deša: Džusto te tu i hoću; <ma sam sad rekla »stavi«, ma ne »metni«, i
ako nijesi razumjela, imala si me priuipitat.
Antonija: Jaoh (meni! tot ti metnut, itot ti stavit, to je sve isto.
Deša: Tako je, ja sam falila, a ti imaš razlog. Gospo, prosti! Ovdi nije druge
s ovijem animalima, oli valja imat pacijencu, oli bi te doveli na ne znam što.
Antonija (idući): A orno ću naučit za drugi put.
Deša: Na, i veće im para da su s ovezijem saldali; samo koliko se hoće za
naučit i ugilavit ove munčibjele.
Anica: Ona je jako srećna, gospo, er je u vas, koja ćete je sve naučit.
Deša: Ali поп posso piu. Potete credermi. Mlada sam, ma kako su tupi,
činu mi izit iz tona. Veramente opeta što ću nego rijet cosa pretendo? što je da
je u mene? Ova 'mi je onega prvoga maloga babina kći, još je dijete, a stoprva
je novakinja.
Anica: Zaisto, gospo, vidjet je skladno dijete.
Deša: Ončas stočiće. Djetiću, djetiću, ova se veće ne može; držim da nije
ovega u nijednoj kući. U tebe je kogod: zovi, vika', i nije ko će dat stočića! Je
li ko živ u kući? Ja cijenim da su svi poimrli i valjat će da oni sami uzmemo
stočiće.
Antonija: Što veliš, gospo?
Deša: Valja vikat uz svu kuću, dokle se ozovete.
Antonija: Sagibala sam i stavljala na mjesto onu valiou.
Deša: Da, da, adžustat ću vas ja; sad nije vrijeme. Molite Boga... ništa,
ništa ... zovi mi onega striježa od onamo.
Antonija: Ivo!
Deša: (Koliko sam ti puta rekla da neću tezijeh vašijeh Iva! koji Ivo? Ivane,
to ga i zovi.
Antonija: Tamo te zlo znalo, Ivane, a ne Ivo, zove te gospođa! Žimoči je
ogluhö. Ivane, ideš li? Zlo te znalo.
Ivan: Evo me.
Deša: Dje si se ovo zabio, striježu, dje? A pogleda', dosad je spo, pozna
mu se po očima! A kako mu trči ono kosina! iPravi jež. Koliko sam ti puta
rekla da dođeš uzet dinar za ostrić se na barb j eri ji, er te ja takoga ne mogu
gledat. Na, spi, spi, još se navodi.
Ivan: E, spim.
Deša: Da kad ne spiš, što si činio, dje si bio ter se ne ozivaš?
Ivan: iBio sam na ulici.
Deša: isto ma ulici, da te ko upita?
Ivan: Maloprije si rekle da izidem nadvor; to sam i otišo.
Deša: Sve što veće govorim, sve zaludu; spomeni se da veće nijesi doma
nego imeđu. čeiljadim skladnom i od kva'litati; kad si u kamari, ter ti se reče:
»Izidi nadvor«, hoće rijet da izideš u isalloču. »Stočiće«, a ti pođ' i stavi dvije
svijeće na kerostat i dones' ih užeženijeh, er je veće docna, a deboto se i ne
vidi. Što je, što me gledaš?
Antonija: Gospo ...
Deša: Da, gospo, što je? Izreci.
Antonija: Znaš da ...
Deša: što, crna?
Antonija: Znaš da ne ima svijeća.
Deša: iKako .to, magarico, kako ne ima?
Antonija: Ne znaš, gospo, da od onomadne ne goriš nego 'luikjernar?
Deša: Da kad si to vidjela, što se mijesi spomenula izvadit ih?
Antonija: Odkle, gospo? znaš da ih nije u kući, nego da kupujemo jednu
po jednu na stačunu.
Deša: Destrigaj 'mi se s oči, destrigaj imi se s oči! Mumčibjela jednoga! Ne
boj se, poslat ću te k .majci da žito mlatiš. Donesi mi vode za napit se. (Ovdi
činu čerimonije u dugo za sjestit) Gospo!
Anica: A, gospo!
Deša: Gospo!
Anica: Za karitä, gospo!
Deša: Dosipjej, gospo!
A-nica: Dospjej, draga!
Deša: U mene si u kući, gospo; znaš što smo se pogodili? Cijeniš li da sam
tako neskladna?
Anica: Da Bog sačuva, gospo.
Deša: (Donosu Desi munčjelicu s vodom) Na, i veće ti pärä da si donijela:
kad si me vidjela pit iz munčjelice? A paka, 'koliko 'li puta govorim da kad
je ko u mene da hraniš za vode onu žutu romijenčicu od mjeda?
Antonija: Eto se ne stavih, a pripeta je na pilu.
Deša: A ti si je imala kalat; ima neću da ti probije ovo lotrojstvo. Pođ'
mi donesi vode!
Antonija: Sve lotrojstvo, jes. (Razbija munčjelicu)
Deša: Jesam li ja rekla? A što, munčibjele prokleti, ne gledaš kako ideš,
nego samo torus! Ma ne boj se, sve će se na tvojoj skini osušit. Platićeš je, ne
boj se; nećeš je, nać, biće ti naložena u škrinji.
Antonija: Hvala Bogu, ako i to bude.
Deša: Otole id', mue' tu! koja je ovo magarica, koji je ovo jezik, koja je
ovo kära, koja je ...
Antonija (Idući): Na vjeru čudne i ove! Kad je ja imam plaćat, što se okörä
karat?
Deša: Pokupi to i destriga' mi se s oči, govorim ti. Ovake su ove naiše ma-
garičine. Bila sam danas na dva posjeda, i u njeko doba bilo je od potrebe
ognja u skaldalete. Zove nas njekoiike. Dohodi jedna od djevojaka ondi; odni
jeli su skandalete samo per apparenza, paka ih opeta donosu kaiko su i odnijeli.
Je li ova mizera? Ja sam ondi, ne promišljaju iko im je u kući. Ovako sam se
grizla u sebi, ma er sam bila u 'tuđoj kući, valjalo je da mučim. I prosta im
da dođe ko omu drago od njeke čeljadi; ma Iko ja ili ovako čeljade od moje
vrste, veće je velika da ti ovaki tradituri mogu ovaku stvar učinit. Da ovo u
mene učini sluga ...
Anica: E, gospo, a daj mi drugu kuću u ikojoj se žive s načinom kako u
tebe! Ali za bolje rijet, daj mi drugu tebe!
Deša: Questo avete ragion, er neka ti rečem, nijesu opeta sasvijem ni sluge
krive. Što se bolje nadaš od njih? Zato ja, kad je u mane posjed, činim da
razgoru grastu ognja, pak da je donesu u njeko ddba ondi među nas i da prida
mmoim svakomu koniu manlka zapreću u skandal et. Ma znaiš li što je? Svakomu
pärä da trnu sve basta, е поп е cost.
Anica: Lude čeljadi!
besa: A nemoj cijenit da je tako lasno umjet ni kueoni vladat ni od sva
čemu se spomenut. Jedna je bila Pera Kristova, u ikoje sam se ja rodila; gospo
đa žena, vjeruj mi, nazbilj pametna, i da vidiš kaiko je svak gjledö što ona čini,
i u nju se izgledo. Pak ne hoće malo rijet umjet štogod i prolegat i razumjet
talijano, er ti sve podpomaga neku finoću od džudicija, a što je najveće, alevala
sam se i uzrasla u sklastvu i u obillnosti, u skladnu kuću opet došla. A vrla je
ova sadaora, dje paretendžaju ove da je jednak njihov muž, što je onomadne bio
primjen, koliko i quondam moj, koji je bio od finijeh i starijeh Antumina,
i sveđ, dobro se ne spomenivam, bio ali imperijali ali frančezi konsulo.
Anica: Zna se veoma dobro ko si ti i ko je tvoja kuća suproć druzijem,
a zna svak i tvoju krepos i tvoj spirit, navlastito u etati tako mladoj, da se
čudim da opeta ne nađete vjerenika.
Deša: Vjerenika? Vjeruj mi, kud god prohodkn, koliko ih svrće oko na
me, Koliko sam partita skladnijeh imala! Dugo bi bilo kad bih ti jednoga po
jednoga imenom spovijedala koji su me htjeli uzet.
Anica: Gospo, ja vjerujem, iako ne znam ko su; po temu što vi govorite
mogu ipromisllit da su od najprve čeljadi između nas. Ma što mi se čini ču
dit jes da iza svijeh tezijeh partita, od kojijem govorite, ne vidim oko vas
drugoga (i zaisto se snebivam kaiko se vi od te čeljadi kontentate) izvan gos
para Iva kandžilijera, koji nije od najprvijeh među mami i u biću jako ubogu,
samo koji se pretendža razumjet u parštinu erbo je u oficiju da valja da
sveđ sluša cauto i lega testamente. Gospar paka Andro, koji je stoprva ono
madne primjen, iza kako je deset godišta sto u Levantu, čeljade sasvijem
iza brda; koliko za gospara Džona, gospar je Džono čeljade od ikvalitati među
prvijem, bogat, koji ima rodjaka za sveđ <se veće avamcat; ma jedan kanči-
lijer siromah i jedan Levantin ruvid, to su Ijubovnici ikoji se jaiko mogu malo
pristojit jednomu čeljadetu od take ikvalitati kakvi ste vi.
Deša: Nemoj tako govorit; ovo su čeljad koja se držu oko sebe za komo-
ditat i za potreba kojijeh možeš imat; jedan te može pomoći s dinarima, a
drugi s pametim, za uputit ti, da ti je od potrebe, koju kauzu, što veće puta
intravenja udovicam. iNavlaštito 'kad mi je umro muž, ter se hoću opeta udat;
a u isto doba služu za njeku galantariju, er uzmnažaju i nadopunjivaju mje
sta imeđu onezijem koji uzdišu za nami. A paka, Anica, nije dobro tjerat od
sebe ostale Ijubovnike kazajući se sva za jednoga, zašto paka oni jedan, ne
imajući od nikoga sumnje, prem bi jako spala njegova ljubav u veliku uz-
danju.
Anica: Zaisto, gospo, valja rijet istinu, ko stoji uza te, ima sveđ česa naučit. Zaisto tvoja konversacion može se zvat sfcula od svega. Ja svaki dan s čijem otidem odovle.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Молијер, умро 1673, пре 351 година.
|