Sveđ lakoma vila ova
zlato ište, zlato pita,
ni me ljubi bez darova,
bez poklona i bez mita.
Bez koralja i bisera
sveđ mi vedri pogled krije,
kako sama moja vjera
da obilna plata nije.
O lakoma svijem gospoje,
za česa je zlato tebi
ako zlato istočno je
tvoj pram čisti sam u sebi?
Koralj, biser vrzi s strane,
zamani se toj ti želi
pokli usti tvoje hrane
pod koraljem biser bijeli.
Ljepahna si bez naprave
i svakoga bez uresa,
ljeposti su tve gizdave
narešene od nebesa.
Nije uresa na sem sviti
od kojega ljepša nijesi,
ni se možeš uresiti
čim te narav ne uresi.
Sve najljepše naravno je,
livada je narešena
najljepše onda kadano je
svojijem cvijetjem nakićena.
Bistro nebo najdraže je
kad vedrinu svoju ima,
urešeno tere sve je
svojijem zvijezdam veselima.
Zlato i biser tebe grubi,
a ne resi dike tvoje,
tvoj je ures da te ljubi
verni sluga tvoj, gospoje.
Ah, vik proklet oni da je
ki najprvi zakon stavi
da se trži i prodaje
ljubav i dar od ljubavi!
Ti najprvi uzdivjači
s vjerenicom vjerenika
i za roba uharači
mladoj dikli ljubovnika.
Proklet i oni ki izvadi
zlato zemlji iz ponora
i ki prvi biser vadi
i koralje izdno mora!
Da nije toga na sem sviti,
ne bi, dušo moja mila,
htjela mene sveđ plijeniti,
ni bi mi se lakomila.
Čestit narod ki se rodi
usred vijeka zlatna onoga
kad se zlato ne nahodi
izvan prama razbludnoga;
kad pitome sve diklice
svojijem drazijem darivahu
za jedan vjenčac od ružice
sve što godi poželjahu;
kada plata od ljuvezni
ne znaše se nijedna druga
neg razbludne slatke pjesni
od stravljena svoga druga;
i kad vile sve gizdave,
milostive, ljubke i blage,
urešene bez naprave
ne krijahu prsi nage,
negli svaka vazda udili
i bez dara i bez mita
dragi pogled, posmijeh mili
i što godi verni pita.
Zato, milo dobro moje,
veće prosit zaboravi,
neg ljubavi daj mi tvoje
za uzdar same me ljubavi!
