PJESAN 167
U vrieme najgore, na zemlju kad pada
lis dubja od gore, i cvitje s livada,
zgodi se, oni cvit, kî našu dubravu
činjaše na saj svit od dubrav svih slavu,
vrhu svih nebesi višnji bog da svoj raj 5
još većma uresi, uze nam cvitak taj.
Toga cjeć ovi grad sada je ostao,
jakino dubak mlad, kad mu 'e lis opao;
ali jak s' livade, po svaku kad stranu
cvitak im opade, ter crne ostanu; 10
a ja pun boljezni, jer nebog već ne znam,
što spijevat u pjesni, kad taj cviet ne gledam.
Neg boga sad molju, da moj plač pogleda,
i moju nevolju, ter da mi milos dâ,
pokoli uze taj cvit ovoj dubravi, 15
i mene u svoj raj da skoro postavi.
