PJESAN 149
Jaoh; kruno biserna, što me tač umori,
za što me, jaoh, vjerna nevjerom potvori?
Sad poznam, gospoje, da me ti ne uze
za dat' mi pokoje, nego plač i suze.
Ali ti dodija ma vjera i ljubav, 5
ter činiš, nebog ja da umrem sada prav?
Bog mi toj svjedoči, da niesu gledale
neg tebe me oči mimo sve ostale.
Smrt mi s tej imati, ku godi ja inu
tuj dodjoh gledati neg tebe jedinu! 10
Ako t' sam ondi bil u tomuj neviran,
da bih ja moj pustil grješni duh nemiran!
Toj li ti niesam kriv, do malo da bih ja
ne bio ovdi živ, nego li sred raja!
Neka se tve oči samire s tej smrce, 15
a da ti svjedoči mu vjeru tve srce!
Potrjebno nie bilo ni ovo da t' reku,
jer dobro znaš, vilo, da t' ne bih kriv vieku.
Nu ovo istom rieh od gorke bol'jezni,
za svrhu od mojieh nesrećnieh, jaoh, pjesni.20
