Pjesan 141 (Nikola Nalješković)

Izvor: Викизворник
Pjesan 141
Писац: Никола Наљешковић




PJESAN 141

Jedini moj druže, kojiem sam živ na sviet,
     privjerni moj druže, od gospodj ka si cviet,
pišem ti lis ovi, neka mož'daj znati,
     koji će jadovi slugu ti skončati.
Vidjela s' ti sama, gospodje pridraga, 5
     kad sa mnom suzama obli se jednaga;
tiem možeš stvorit' sud po tvomu cviljenju,
     količak podnieh trud na momu đieljenju;
ki mi se svaki hip uzmnaža to veći,
     tvoj ures drag i lip po svak čas želeći. 10
A tomuj jes uzrok, za što se mni men'je
     od veće velik rok, da mi te vidjet' nie;
ter se svud obziru, jeda se prigodi,
     da mi te zamiru, drag cviete, gdi godi.
Jaoh, ali sve zaman, ter lievam suzice 15
     i u noć i u dan niz bliedo me lice;
tere mi po vas dan i po svu dragu noć
     najmanji čas jedan ne more miran doć',
minuti život naš smišljaje svaki hip,
     koji ti dobro znaš koli bi drag i lip. 20
Kada se prigodi, da bude dan bieli,
     razmišljam, gdi godi mi smo se vidjeli,
najliše one dni, zaedno kad bismo,
     količak ljuveni razgovor ćutismo.
Kad gorko sunce sja, dodje mi smišljati, 25
     kad ne da, da te ja moć' budem gledati,
koliko da njeku zavidos imaše,
     gdi našu toliku ljuvezan vidjaše.
Kad vidim sunašce, gdi tiho iztječe,
     moje se srdašce razpuknu u peče, 30
na vrieme misleći, moj druže, na naše,
     kada nam izteći sa svu moć preš'jaše,
koliko da prije tužnjeh nas rastavi,
     prilike er nije našojzi ljubavi.
Kada li noć pride, tadaj se, vaj, meni 35
     sve rane povride i trudi ljuveni;
ke nitkor ne pozna, neg sama na svieti
     ma mlados žalosna i sama, kruno, ti.
Ako li nebog ja zamjerih gdi godi,
     ognjena da mun'ja prozire kad godi, 40
od muke ja ostab; mogu reć', bez duše,
     smišljaje na tvoj strah, privjerni moj druže;
ter kunu sam sebe, smišljaje ja tada,
     tko će bit' kon tebe, razgovor da ti da.
Za što, znam, nikoga da neće s tobom bit', 45
     kad nije dragoga, ki te će viek ljubit'.
Vazda sam u muci, celove misleći,
     ke prijah na ruci na tvojoj ležeći;
za što bih blažen bil, da na njoj umrih ja,
     a da sad ovi evil život moj ne prija. 50
Nije čas po svu noć, drag cviete, ni vas dan,
     koji mi može doć', da nije žalostan,
smišljaje veselja, smišljaje radosti,
     ke poznah nebog ja od tvoje mladosti;
ter od kle tve gizde ne vidim jedine, 55
     sunce mi ni zvižde, ni misec ne sine.
Ja cienim, da sjaju, gospoje, u strani,
     gdi svak čas gledaju tvoj ures izbrani,
a ovdi nebesa i sluga tvoj cvili,
     od tvoga uresa od kli se odili. 60
Kad smislim mjesto ja, gdi odjoh, gospodje,
     što misal viek moja ne može da odje,
a to je tvoj ures, drag cviete gizdavi,
     ki sa mnom vazda jes, i u san i u javi;
srce mi nebogu kako mraz ostine, 65
     jer gledat'ne mogu tve dike jedine;
ter kad mi pride noć, ja želim, gospoje,
     da bude u čas proć', a bio dan da doje;
kad li mi dan sine, ja želim, najpreče
     opeta da mine, da vrieme protječe, 70
neka te ja prije obazrim, ma vilo,
     bez tebe er mi nie živjeti sad milo.
Još mi je, jaoh, gore, kad bi rad k tebi doć',
     vjetri mi i more protive sa svu moć;
cjeć n'jeke žalosti, rekal bi, zavide, 75
     da naše mladosti skoro se ne vide.
Sve ono, što t' pišu, cvileći promišljam,
     ter srcem uzdišu, kraj mora hode sam.
Nu smisli ti malo, ki život provodim
     bez tebe, ma hvalo, ucviljen gdi hodim, 80
najliše ovu(?) noć smišljaje, kada cknjah,
     gdi mi se sgodi doć', a tebe ne sastah,
neg mi bi rečeno, onu vil, lm ljubi,
     zabudi svršeno, smrt ju (?) pogubi.
Što spjeva toj dosti, nudjer ju sad plači, 85
     još s njom tve radosti prieka smrt potlači.
Tuj postah dobar čas, kako no sebe van,
     a poslie pustih glas do nebes žalostan;
cvileći u suze proklin'jah smrt priku,
     koja mi tač uze razgovor i diku. 90
Pak viknuh: gospodje od srca od moga,
     za što me sad odje ovakoj neboga?
Koji ću razgovor od sada imati,
     kad minu kroz tvoj dvor, tko me će sčekati?
Koga li da gleda tvoj sluga ljuveno, 95
     kad je sad od leda tve lice rumeno?
Tko mene kad srete, da mi se pokloni,
     kad te smrt, moj cviete, od mene ukloni?
Tko li sad da men'je u putu cvietak da,
     po kli mi tebe nie sresti moć'od sada? 100
Tko je sad umrli na svietu, ma vilo,
     da mene zagrli ljuveno i milo?
Tko li je, da mene celiva, moj druže,
     po koli rumene tve usti svenuše?
Tko mene da sceka veselo i milo, 105
     kad mi te smrt prieka ugrabi, ma vilo?
Jaoh meni, tko me će vezati kosami,
     ke moje nesreće staviše pod kami?
Tko na mom pohodu da mene poljubi,
     za moju nezgodu kad te smrt pogubi? 110
Od sad ću u(?) kami od vrata celivat',
     a groznim suzami obraz moj umi vat'.
Kad budu ja bolan, tko mi će, jaoh, like
     činiti noć i dan, kad mi nie tve dike?
Tko će bit' sad meni u tuzi razgovor, 115
     kad tebe studeni poklopi tač mramor?
Jaoh, kamo ljuveni, gospodjam ki služe,
     za žalos da meni ovi plač sadruže,
po kli mi smrt uze veselje i mir moj,
     a da plač i suze i gorki nepokoj? 120
Jaoh, cviete gizdavi, da li me i ti još
     ovakoj ostavi, kako toj podniet' mož'?
Kad bih ja vidio, gdi na te ide smrt,
     ja bih ju molio, da mene bude strt',
neka mi najpreče da svrhu životu, 125
     a da mi ne tiče u tvoju l'jepotu;
tere bih jednom daj svršio nemire,
     da svak čas ovi vaj život moj ne stire.
Jaoh, eviete jedini, jeda ti kako mož',
     molim te, učini, da skonča mene još. 130
Jesam li nesrećan, moj druže izbrani,
     gdi me smrt ovi dan s tobom ne rani?
Vaj, smrti nemila! za što nas razdieli?
     ali nies'vidjela, kako smo živjeli?
Jaoh, kako od muke ne slomi luk i stril, 135
     kad uze u ruke strieljati moju vil?
Kako ti ne bi grieh, što ljubav sadruži
     srčano vrhu svieh, da ti sad razdruži?
Tuj mi se činjaše, tvoj ures gizdavi
     da meni veljaše: tej suze ostavi, 140
ke zaman prolievaš, želeći me dike,
     kad ne mož', kako znaš, vratit' me u vike,
do koli ti k meni ne budeš doć' prije,
     kad mramor studeni i tebe pokrije.
A ja rieh: gospodje, moj cviete gizdavi, 145
     čini, smrt da dodje, da nas prie sastavi.
Jaoh, što li oni dan oba nas ne rani,
     neka nas grob jedan zaedno sahrani?
Toj(?) me san iztrudi, ter nebog umirah,
     kada me probudi taj žalos, plač i strah; 150
ter što bjeh suzice po svu noć ronio,
     sve bliedo me lice njimi bjeh umio.
Nu cviete gizdavi, smisli ti malo sad,
     cjeć tvoje ljubavi količak patim jad;
kolik me nepokoj satira nemilo, 155
     želeći ures tvoj vidjeti, ma vilo.
A sad se ja boju, koji ću sčekat glas,
     ter žalos tuj moju ponavljam svaki čas;
i drugo ne želim, neg da se najprije
     odavle odielim, k tebi doć' da mi je. 160
Tiem, druže, neka znaš, da me ćeš vidjeti,
     kad ovi lis imaš, najdalje dan trjeti.
Drugo ne za sada; pridaju t' život moj,
     kiem nitkor ne vlada neg rajski ures tvoj.
Na dalek stojeći, piše ti tvoj sluga, 165
     ures tvoj želeći i svrhu od tuga.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Никола Наљешковић, умро 1587, пре 437 година.