Ostaj s Bogom, dušo moja,
ja se dijelim, mâ gospoje,
ostaj, ostaj sred pokoja,
priveselo dobro moje!
Nu kô, vajmeh, da ostavi
me srdačce zatravljeno
tebe, slatka mâ ljubavi,
me vesel'je obljubljeno!
S pustinjom li promijeniću
tvoje blage razgovore,
mješte tebe gledat li ću
valovito srdno more?
Da li umjesto od pozora
tvoga, diko mâ jedina,
biće meni stasna gora,
hridna divjač i planina?
Što nam, brače, toj pomaga
da je ljubav slatka i mila
u vesela ljeta i draga
nas mlađahnijeh zaljubila?
Nu pokli me veće zove
na dijeljen'je sreća prika,
primi uzdahe i celove
od neharna ljubovnika.
Ah, da mi se toj dopusti,
gdje smo ovako zagrljeni,
da kroz slatke tvoje usti
svu izvadiš dušu meni!
Tuj da svršim dni ljuvene
čim ostanem mrtvo tilo,
ter ne bude česa od mene
već što bi se odijelilo.
Ali, raju moj čestiti,
da' ja mojijem da ustima
mladu tebe mogu ispiti
medenijem celovima,
ter mâ duša zatravljena
sred raskoše i razblude
s tobom milo sjedinjena
po sve vijeke odsad bude!
Nu mrem, draga, ginem veće,
tvoj mi celov smrt zadaje,
a duša se dijelit neće,
nego s tobom odi ostaje.
Ti je hotjej uzdržati
robinjicom sva tva ljeta
čim se k tebi, jaoh, povrati
sužni sluga tvoj opeta.
