Osman/6. pjevanje
| ←5. pjevanje | Osman Писац: Иван Гундулић PJEVANJE ŠESTO |
7. pjevanje→ |
Krunoslava, pokli upazi
sred guste se svim dubrave,
gdi kladenac tih izlazi
vrh cvjetica i vrh trave,
s viteškoga konja skoči
i, ušto uze da se boli,
iz kladenca svijetlijeh oči
rijeke od groznijeh suza proli;
ter svakako neka otkrije
tešku muku ka ju mori,
iz srca uzdah vruć podrije
i žalosno progovori:
„Prem se htjelo mrtvoj meni
mjesto ovako gluho i pusto,
da me tmine združe sjeni
ke prostira dubje gusto.
Gdi si, o sunce mojijeh dana,
vjereniče gdi si mili?
o mâ željo uzdisana,
u životu, jaoh, jesi li!
O životu moj jedini,
ja bez tebe nijesam živa,
ako u mrkloj s tobom tmini
srce i dušâ mâ pribiva.
Nu se od mene smrt ne plače -
mrem bez duše po razlogu -
neg što tebe, slatki brače,
sloboditi još ne mogu.
Ali jaoh, što ću da sve drago
kamenje se moje broji,
ako, vajmeh, pravo blago
u tuđijeh mi rukah stoji?
Što mi valja zlato ino
i bogastvo neizrečeno,
ako zlato moje istino
pod zemljom je zatvoreno?
Čemu je da sam ja gospoja
podunavskim nad narodi,
ako je u ropstvu duša moja
ka životu mom gospodi?
Što mi sunce od istoči
s bijelijem danom mladoj siva,
ako sunce mojijeh oči
vječne noći tmina skriva?
Ali, vajmeh, mâ svijes gdi je?
što besjeda moja pravi?
Kako vječni dan tu nije
svijetlo sunce gdi boravi?
Dan je, ali iza oblaka
od kamenja ledenoga
proć goruća nadvor zraka
vik ne može sunca moga.
O kamenje svijem čestito,
miri srećni i blaženi
sred kijeh sunce sja skrovito
kim dan svanut može meni!
Ah, da mi je željnoj moći,
pticom bih se satvorila
za ubrzo leteć doći
sred vašega mrazna krila!
Nu kada mi toj se brani,
a vi mi ste nadaleče,
miri visoko obzidani
sred kijeh sunce me istječe,
daj primite, svijetli miri,
druzijem puni tmine i straha,
dušu ku mi želja tiri
na krilijeh od uzdaha!
Ali, tužna, gdi se bolim?
što govorim? s kijem besidim?
Kamenju se gluhom molim,
ni daleče ke ne vidim.“
Zatrvljena zatočnica
svoje ovako tužbe svrši
i čuvene od vjetrica
ki oko nje tiho prši.
Čim u smeći i u plaču
tako tuži dikla mlada,
glas iz luga jedan začu
gdi se u gorske dipli sklada,
kojijem pastijer u dubravi,
budeć slavja da š njim začne,
zvaše vilu, ka ga stravi,
iz pojate sve divjačne.
Biješe ovako on poklikô:
„O Rumenko mâ ljubljena,
sad na dubju gdi je lis nikô
i dubrava sva je zelena,
čemu sama ti u svrsi
huda i prika mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu?
Uz ovčicu milu svoju
mlad jaganjčić travu pase;
golub, na ku letne hvoju,
golubicu gleda uza se;
a ti sama od pastira
verna tvoga dalek hodiš,
ni ćeš da š njim pokraj vira
vjenčac viješ, tančac vodiš.
Ah, tva mlados sama utječe
od Miljenka tvoga verna,
a životu mom daleče
sama je lipos tva zamerna.
Jeda ti je mc gorjenje
skrovno i moji tešci trudi,
ter ti ne znaš što zna stijenje,
dubje, zvijeri, ptice i ljudi?
Nut jaganjčić gdi moj veči
igrajući od veselja,
veleć: 'Ostav' tužne riječi:
blizu je tebe tvoja želja!'
Ah, obrati na me, brače,
slatki pogled tvoj veseli,
ter viđ kô me srce plače,
čim svu dušu tebe želi.
O Rumenko, rumenija
od rumene zore meni,
čuj slavice pjevat, gdi ja
zovem ures tvoj ljubljeni!
Vidjeli su, mnim, vidjeli
tvu lipotu izdaleče,
tere scijene danak bijeli
da im iz tvoga lica istječe.
Vrh mene ovo listje pita',
razbirajuć svaku granu,
s moga ognja vjekovita
kako mnokrat zgorje i planu.
Jak uzdrži pticu veska,
kom tanahan prut se oblijepi,
tako svjetlost tva nebeska
mene kroz svoj pogled lijepi.
Tim se mlados tva ne srči
da ju pastir gorom slidi:
viđ gdi stado sve me trči
da tvoj ures rajski vidi.“
Prista pastir, a bojnica,
obilnije roneć suze
niz rumena svoja lica,
ovako opet tužit uze:
„Drag ti je život i pun sreće,
jaoh, ovoga sad pastira,
ako svoje kratke smeće
sreta ufanjem duga mira.
Žalosne ti me su tuge
i dni puni, vaj, skončanja,
ako donijet tužbe duge
ne mogu mi kratka ufanja.
Blizu je njega željna vila,
s ke mu stravljen život vene,
a jedina ljubav mila
nadaleče stoji od mene.
Njega iz dubja lipos draga
sliša sve što moli i prosi;
meni u sjenah dubja blaga
plahi vjetar riječi nosi.
On svanutjem zornim bilim,
noćnijem tminam ja se opstiram;
on ufanjem žive milim,
bez ufanja ja umiram;
on će brzo najčestitiji
u ljubavi rijet se moći,
a nesreće me na sviti
vik na svrhu neće doći.“
Slidila bi tužbe ove
i još lijepa Krunoslava,
nu joj donese misli nove
časna ljubav, bojna slava.
Na oružje da gane se
Podunavka dikla mlada,
bojna slava njoj donese
misô u pamet ovu tada:
„Ti li u tužbi i u plaču,
o hrabrena zatočnice,
pitaš pomoć, a ne u maču
ki sred tvoje stoji desnice?
Ti, ka za čâs bojne slave
ustručala vik se ne bi
među zmije, među lave
usrnuti pri potrebi?
Tvoj vjerenik sužan osta
i uza mu se na vrat stavi,
a ti cviliš jak priprosta
pastirica u dubravi?
Na ku išteš bolju zgodu
da tvoj život igda odrediš,
ako sad ga za slobodu
vjerenika tvoga štediš?
Probudi se tim, probudi!
Nedobitna gdi je tva sila?
Ona ista drug ti budi
ka si druzim vazda bila!
Platit rijekom turske krvi
svaku suzu tijem poteži:
tjeraj, stiži, meći, rvi,
sijeci, plijeni, pali i žeži!
Koji miri, straža koja
desnici se tvôj će opriti?
S bojnom slavom sila tvoja
jaka je pakô pridobiti.“
Ali ljubav časna opeta
s mislim drugom tad ustaje,
i od pogube boja kleta
obratit ju ne pristaje:
„Djevojčice, veleć, mlada,
pod oružjem da li spravi
sred turskoga Carigrada
slobodu iskat tvôj ljubavi?
Kud te vodi plaha želja?
Da si od ognja sva goruća,
nijesi mnoštvu neprijatelja
jedna odolit ti moguća.
A ne možeš bit dovika
nečuvena ni vidjena,
ako oteti vjerenika
s oružjem si pripravjena.
Tvrde mire kim se jama
tve svitlosti obgradila
oboriti ne mož sama,
priletit ih ne imaš krila.
Čuvaj, ušto hoć pod silu
sloboditi tkoga ljubiš
da slobodu tvoju milu
i života ne izgubiš!
Ah, ne truni dni nezrele!
Znaš vjerenik tvoj ljubljeni
da tvoj život veće vele
neg svoj isti ljubi i scijeni.
Kada smrt bi tvu začuo,
ako ne sâm od sve ruke,
oni čas bi poginuo
od žalosti i od muke.
Tim tvoj slavni život hrani
na vremena svjetlja i bolja,
s tobom vitez tvoj izbrani
kad sred rodnijeh bude polja.
A uputi se mirna veće,
mješte krvi zlato trati;
kad slobodi mož bez smeće
vjerenika, ne išti rati!
Znaš da turska ćud za zlatom
po naravi hlepi i gine,
a gospojom svim bogatom
tebe kažu nad sve ine.
Zlato i blago zato skupi
i u Carigrad pođi s time,
vjerenika ter otkupi,
dokli imaš zgodno vrime!“
Posljednja ova misô dobra
mladici se mudroj vidi;
tim na konja skoči i obra
da put miran mirna slidi.
Za slobodit svoga draga
ona u malo skupi danâ
vele zlata, vele blaga
i kamenja izabrana.
S ugaršticom zaruđenom,
u ugarskoj u haljini,
ugarskim se zove imenom
i Ugričić mlad se čini;
tere tako priobučena
iz rodnijeh se strana dijeli,
i do malo prem vremena
u Carigrad dođe bijeli.
Gdi došavši u dvor hodi
česarova poklisara,
s mnogom željom da oslobodi
ljubljenoga gospodara.
Skrovno ište, hitro pita
za njegovo bitje svudi;
ili s varke, ili s mita,
što je začela, steći žudi.
Uto i Osman car mogući
svim veliku želju ćuti,
glas od mira čekajući
s poljačkijem kraljom čuti.
S mnogom mislim cića toga,
što je plahos svâ zaliha,
cijeni i sudi da je od svoga
poklisara lijenos tiha.
Vas dan, pače još pokoje
sebi i druzim noćne smeta
pitajući: „Gdje je? što je?
čeka li se brzo opeta?“
Ali u njemu bez uzroka
pohlepa ova prešna nije;
sveđ bo misli put Istoka
da se dijelit bude prije.
Dilje od vijeka čase zove,
sprave od puta sveđ poteži,
i u pameti misli nove
sveđ od većijeh želja vriježi.
Nije mu dosta što nareče,
kad u Istok budi otiti,
da će izbliza i izdaleče
vernih vitez množ skupiti,
tere š njima bez krsmanja
spahoglane, janjičare
od turskog vojevanja
na zakone vratit stare;
nu od plahosti steruć krila
vas svijet veće priletiva,
s namišljenih tere sila
sve podlaga i dobiva.
Jur po moru i po suhu
nedobitan s mislim hodi,
i za sobom u posluhu
Zapad i Istok združen vodi.
Od Persije silna kralja
najprije dobit odlučuje
i kraljevstva sva ostala
ka po glasu slavit čuje.
Slavnoj španjskoj kruni opeta
on se uzda vrha doći
i česarstvo od sva svijeta
pod silu joj otet moći.
Na česara njemačkoga
još oružje mnogo spravlja
i pod sablju carstva svoga
s podložnim ga pucim stavlja.
Ni s franačkijem kraljom pazi
vjeru davno uhićenu;
i na njega sabljom slazi
u krstjanskom raspu općenu.
Pak s izborom od junakâ
ka uzmnoži bojne sprave,
misli udrit na Poljaka
i dignut mu krunu s glave.
Ah, saviše pršeć mlače,
dobrzo ti zaboravi
boj poljački, gdi najjače
tve viteze mrtve ostavi!
Jeda ne znaš ti po dilu,
što spovida svudi slava,
nedobitnu vlas i silu
kraljevića Vladislava?
Spomeni se i svjedoči -
sram ostavi pri istini -
kolik rasap na tve oči
od vojske ti on učini.
Koliko li kraj Nestera,
mimo ljustvo sve ostalo,
paša ti je i vezijerâ
od njegove ruke palo;
isprid mača kad njegova,
gdi krv rijekom odsvud teče,
priko ubjenijeh vitezova
jedva s glavom živ uteče.
Vito kopje, štit pereni,
britka sablja, desna ruka
kraljević je prihrabreni
krstjanskoga svega puka.
Nu što velim, care Osmane?
I ti poznaš isti opeta
da Vladislav zdrži obrane
od krstjanstva svega svijeta.
Samoga se njega bojiš,
od samoga njega predaš;
bez pokoja zato stojiš,
poklisara čim izgledaš, -
poklisara koga odavna
s mnozim darim ti poslô si,
da u njegova ćaćka slavna
žuđeni ti mir isprosi.
Ali čim car ne pristaje
smione misli umnažati,
želja u njemu sveđ vruća je
poklisar mu da se vrati.
On u sebi sumnji veće
od njegova duga hoda
da uzrok drugo biti neće
negli koja huda zgoda.
Tim vapije: „Gdi se dio?
Poljak toli nije daleko!
Ili se je utopio,
ili ga je tko posjekô.“
I tako ga toj pristraša,
da misleći u dne i u noći
ne čini ino neg upraša:
„Gde bit može? kad će doći?“
Nu još želju kažuć istu,
dokli čuje, ne ima mira,
Kazlaraga u kom mistu
gospođe mu lijepe izbira.
Ki od poludna i od istoči
jur budući prošô kraje,
kupeć lipos, od svijeh oči
ka žuđena najdraža je,
iz razlicijeh mjesta ote
množ svijetlijeh djevojčica,
od kih svaka cjeć lipote
dostojna je bit carica;
ter s mlađahnijem njima doje
na kraj mora najposlije
gdi bi njegda grad od Troje -
bi, zašto ga sada nije.