Osman/5. pjevanje

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Osman
Писац: Иван Гундулић
PJEVANJE PETO


  Serse slavni, ki poda se
stavi Istok vas njekada,
kad s tisuću tisuća se
vojske diže put zapada,

  na uznosit brijeg uzide
i, pazeći broj bez broja
vitezova ki ga slide
bi velika rados svoja.

  Nu, misleći da opeta
neće od onijeh svijeh junaka
živ bit jedan do sto ljeta,
grozno u srcu svom proplaka.

  Ali mladi care Osmane,
ako se i ti obeseli,
put poljačke kad se strane
s vojskom strašnom najprije dijeli,

  plakat si opet mogô bolje,
pokli u kratko vidje vrime
gdi se prikri cijelo polje
s tvim vitezi pobjenime.

  Proz gomile turskijeh kosti
jaše paša, i naprijeda
od bolesti i od žalosti
zavrć riječi plač mu ne da.

  Ali vele huđa 'e muka
ku vidjenje već mu dava
od skorenijeh susijeh ruka
i od usahlijeh crnijeh glava.

  Često cijela još telesa,
sleđena u krvi i smrznuta,
nastupajuć s konjem splesa
sjemo tamo priko puta.

  Mnokrat mu se konj poplaši,
puha, rža, strepje u sebi:
konj ga i konjik mrtav straši
priko koga proć mu je trijebi;

  pače mnokrat nase skoči
cić namjere tužne toli -
on za milos zaže oči
i suzami lice poli.

  Na svakčas ga uspomena
s mnozijeh mjesta gore cvijelja:
od rodjaka ondi ubjena,
a ovdi od mila prijatelja.

  I zasve to man se uzmiče,
jer je usiljen putujući
onijem istijem kih nariče
konjskim stupom kosti tući.

  Ah, jaoh, sasma teška jada!
ah nevolje bez izgleda!
Pleše onijeh mrtvijeh sada
kih najveće živijeh gleda.

  Put mrzeći tako tjera
vas dan, svu noć bez umora,
ali veće kraj Nestera
tridesta mu svanu zora.

  Tu Bogdancim vojevodu
prida, ki po nj došli bijehu,
a on rijeke priđe vodu
s družbom inom u pospjehu.

  Nu kô stupi kraj Podolja,
tajčas vidje nadaleče
gdje proć njemu priko polja
jedan vitez konja teče.

  Ruka desna nosi kopje,
lijevu zlatan štit pokriva;
odijeva ju bijelo oklopje,
pod kacigom obraz skriva.

  Od bojnika je slika prava,
nu nije bojnik neg bojnica -
svijetla i slavna Krunoslava,
Korevskoga vjerenica.

  Ona, otkli turska sila
draga svoga jur zarobi,
nije oružja čas pustila,
s kijem junake mnoge dobi -

  oružja u kom lijepa dikla,
vječne slave u požudi,
od malahna još se obikla
bojna ćaćka družeć svudi,

  pri Dunavu ki prostrane
svim države gospodeći
jake vojske cjeć obrane
suproć turskoj drža smeći.

  Spovijeda se toj zaisto,
i glas veće svud protječe,
da u doba ono isto
kad on kćercu ovu steče,

  pokli tada š nje poroda
smrt oplaka ljubi svoje,
za kolijevku štit joj poda
a oklopja za povoje.

  Bojnom trubljom mješte pjesni
sveđ ju šika i pokoji,
a gdje sjever dme nesvijesni,
od lavice mlijekom doji.

  Golom sabljom za zabavu
hitro vladat nju nauči
i nejaku još joj glavu
pod kacigu tešku skuči.

  Kopjem ruku, stupaj tijekom
mlađahna ona tad ukrijepi,
i uresi slavnom njekom
veličinom pogled lijepi;

  pak na hrlom konju uzrasti,
gdi u planinah vihri viju,
i ne pozna vijek pripasti
s prijeke smrti na očiju.

  Ali ljubav kroz vlas živu
jača oružja da joj vele:
luk nje oči, pram tetivu
a poglede stvori strijele.

  Tim dobiva ona redom,
sad s oružja, sad s ljepote,
i desnicom i pogledom
svačija srca i živote.

  Nu u zabavi tač dostojnoj
kô se učini jur velika,
bojni ćaćko kćerci bojnoj
nađe bojna vjerenika.

  Korevskomu ju da vojvodi,
ki junačtvom svud se slavi,
neka mjesta ka gospodi
nakon sebe tvrđa ostavi.

  Utoliko i vojvoda
bogdanski se caru odvrže,
i od krvavijeh bojnijeh zgoda
početak se hud zavrže.

  Supruć Turcim na boj teški
tad u pomoć od susjeda
i Korevski pan viteški
s oružjem se diže ureda.

  Nu od njegovih naglih sprava
bojne odluke pokli vidi
vjerenica Krunoslava
i ona usta da ga slidi.

  Vapeć mlada ne pristaje:
„Kud sâm tako ideš sada?
Znaš i u mene srce da je
ke se od smrti ne pripada;

  znaš da i ja pokoj tlačim
za ime dobit s bojnih truda;
među kopjim, među mačim
družit te ću verna svuda.“

  Na glas lijepe sve ljubavi,
ka mu slatko dušu gori,
vjeren vitez konja ustavi
i ovako odgovori:

  „O bojnice mila moja,
ka se od mene sreća druga
željet može neg sred boja
imat ljepos tvu za druga?

  Ali, dušo mâ ljubljena,
kad ti dođeš, tko će ostati
kletim Turcim mjesta općena
ne dat plijenit i harati?

  Ah, vlaštite ti države
od turskijeh sila bljudi,
a neka ja sred krvave
rati tjeram narod hudi.“

  S mnozim molbam razlôg dosta
slavni vitez još besjedi;
tim bojnica lijepa osta,
a on sâm naprijed put svoj slijedi.

  Udri konja na tijek spravna,
i na njemu sletje hrlo
u bogdanska polja ravna
na krvavo bjenje i vrlo.

  Jakno nebo kad u ijedu
strašnu godinu ori u buci,
nosi munju u pogledu,
grom u glasu, trijes u ruci.

  Prid poljačkom vojskom prvi
turske sile on nasrnu,
ter njihovom brzo krvi
svu omasti zemlju crnu.

  I dobio bi tad zaisto
i svačijoj se oprô sili,
da Bogdanci u doba isto
ne bijahu ga ostavili;

  pobjegoše netjerani
nekrepci ovi nevjernici
u planinskoj iskat strani
štit sred jama u litici.

  Put planinske hrlo strane
i slavni se vitez tište;
odmetnike raspršane
opet u boj vratit ište.

  Ali mnoštva nabunjena
bijehu gorom, kud su utekli,
na zapreku puta općena
strašna dubja množ posjekli.

  Ušto smioni junak tade
zaprjekam se tim promiče,
među hrečje u grm pade,
brzi mu se konj potiče.

  Tad skočiše iz zasjeda
nevjernici na zlo spravni,
i prije pozna neg ugleda
po glasu ih vitez slavni.

  Opire se svim bez straha,
ali čim ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
britki i dobri mač mu puče.

  Ne ustavlja se, bôčom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi,
ali svakčas huda skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.

  Tiska, goni, otet se ište
nedobitna moć viteza,
nu mu izazad ruke stište
dvijesti ruka i uzom sveza.

  Tako slavni vojevoda
sred sužanstva osta prika;
pridobi ga huda zgoda,
ne vlas svojih protivnika.

  Brži od toga nego ptica
glas poletje k onoj strani
gdi mu staše vjerenica
od krajina na obrani,

  kažuć robom kako uhiti
i izda Turkom draga svoga
čeljad ku on sloboditi
pođe od ropstva turačkoga.

  Začu mlada i protiva
hudoj sreći srce utvrdi,
s plemenita tere gniva
prijeti osvete, tužbe grdi.

  Jak lavica, kad sred stijena
laviće joj lovac digne,
u nesvijesti nesmiljena
skačuć se ori, da ga stigne,

  tač na konju ona hrlu
s kopjem leti a ne teče,
stižuć tursku vojsku vrlu
s drazim svojim nadaleče.

  Nu kad pozna što je začela
da izvršit moći nije,
sva bogdanska polja i sela
i požeže i odrije.

  Pak slobodu bojnom srićom
vjereniku svom da vrati,
pođe s poljskim kraljevićom
suproć caru vojevati.

  I da steče toj doskora
što odluči u pameti,
sama istjeca iz tabora
i Osmanovoj glavi prijeti.

  Turskom krvi pute plaka
i njih sile silom tiska,
i usred vojske i junakâ
na šatorijeh cara iska.

  S veličanstvom ponositim
zatjeca ga i poziva
s britkom sabljom, s kopjem vitim
da izide njoj protiva,

  vapeć: „Ako, jak te glase,
dostojan si carstva toga,
hod' na polje i uza se
vod' junaka Korevskoga;

  jer inako, kad otkriti
tvoje nesmjenstvo budeš sada,
silom ti ga ugrabiti
imam usred Carigrada.

  Obećivam, pridobita
mojijem robom kad te uhiću,
grdeć blaga sva od svita,
na njemu te promijeniću.

  To li budeš ti dobiti,
suproć suhu ja ću zlatu
njega i mene izmjeriti
za naš otkup, za tvu platu.“

  Začu mlad car od Istoči
podunavsku zatočnicu,
i na konja tajčas skoči,
uzam kopje u desnicu;

  na brzoga konja koji,
čijem je na tijek spravan veće,
na krilijeh regbi stoji
i da sada poletjeće.

  Pored š njime dvanaes paša
na hrlijeh se konjijeh tište:
poguba ih carska ustraša,
odmijenit ga svaki ište.

  Sokolica ali mila,
ljubav svoju da zaštiti,
sokolova pripe krila,
sunu se u tijek streloviti.

  Ne priteče neg prileti
svijeh ostalijeh i zavika:
„Od moje ćeš ruke umrijeti,
tko god ti si od bojnikâ!

  Nije potreba da car jedan
na pozove tve izlazi,
ako poznam da nijes' vrijedan
odgovorit ni môj snazi.“

  Prijete ovako dikle mlade
i prilike take imaju
da se obje vojske tade
u jednu od njih upoznaju.

  Drži vojska od Poljakâ
za viteza Sokolicu,
a turačka za junaka
Korevskoga vjerenicu.

  Uzrastom je Krunoslava
jakno u gori vita jela;
oružje joj ures dava,
konj je pod njom brza strijela.

  Glava, prsi i sve ostalo
pod zlatom je zlato u njega,
usred čela neg što malo
srebrna mu stoji biljega.

  Na štitu joj ptica bîše
ka se u ognju prži sama;
gleda u sunce, pismo piše:
„Mrem za živjet s tvoga plama.“

  Sokolica od sokola
bistru i hitru sliku ima;
ponosita i ohola
uzrastom je nada svima.

  I konj pod njom, sivi soko,
sokolova nosi krila;
srce oganj, plamen oko,
snijeg njegova dlaka je bila.

  Na nje štitu zvijer je ona
proć mjesecu jasnom s nebi
ka se klanja svim priklona,
s pismom odzgar: „Samom tebi!“

  Car mlađahan s jedne strane
lijepu svoju okom slidi,
i dobita da ne ostane,
vene, čezne, gasne, blidi.

  Veli: „Ne cijen' da se uputi
tuj bez mene, moja mila,
ako uza se na boj ljuti
i me srce sad si odnila!

  Tko dobude tvu lipotu,
pridobiće mene istoga,
o me duše drag životu,
o carice carstva moga.“

  S druge strane stoji pun slave
mlad kraljević svijetle sreće;
put hrabrene i gizdave
Podunavke oči meće.

  Čeka gledat od nje ruke
čudna djela i velika,
znajuć da ona ima odluke
tijem slobodit vjerenika.

  Svaka je spravna utoliko
zatočnica u vrloći
doć na bjenje veće priko
i ukazat ke je moći.

  Polje ravno i široko
sred dvije vojske mjesto je njima,
a sunčano svijetlo oko
svjedočit im jakos ima.

  Tuj s dva kraja vihra brži
suproć konju konj se tište,
i objema se kopje skrši
u najprvo susretište.

  S obje strane hrlo tada
viteška se sablja trže:
plaho leti, jako pada
gdi ju desnica snažna vrže.

  Vrh oružja gvozdobita
gradi udorâc teškijeh se ore:
skaču i lete iskre iz štitâ,
bijela oklopja plamom gore.

  Nagli konji strjelovito,
kud ih hitre ruke obrću,
sjemo tamo viju se u vitô,
zdesna, slijeva svud nasrću.

  Jednu snagu, jedno doba,
u jednakoj sili od ruke
ukazaše srca oba,
ni među njim bi razluke.

  Tvrdi štiti, cijele oklopi,
još izranjen nije nitko:
ničije krvi još ne popi
jedne kaplje gvozdje britko.

  Pune srdžbe i čemera
one u sebi buče time,
jak na vihru od sjevera
dubje u gori posred zime.

  Na stremeni su obje stale
i, ako ne izda sila mnoga,
udarcom se jednim hvale
svrhu donijet bjenja toga.

  Ali zamah jedno prijeti
a udorac drugo ukaza:
kaciga im s glave odleti
s jasnom tvrđom od obraza.

  Zlato prosu, pram razveza,
zasjaše oči, svanu lice:
otkriše se dva viteza
dvije mlađahne djevojčice.

  Jakno sunce iza oblaka
draže objavi sve svjetlosti,
iza oružja sviću taka
dva sunca ova od liposti.

  Bez uzdaha ko ih gleda,
ter mu dano gorjet ne bi,
ili stvoren vas je od leda,
ili srca ne ima u sebi.

  Na svanutja neufana
od ljepote izabrane
u obje vojske sa svijeh strana
lete strijele, dažde rane.

  Nova robja, novijeh sluga
odsvud vrvi množ velika,
pače u vojsci vojska je druga
zaplijenjenijeh ljubovnika.

  Lete oblaci od uzdahâ,
od pogledâ vojske teku;
svačija srca čeznu od straha
da obje mlade zla ne steku.

  I toliko svak to haja,
da na konjih strjelovitih
sunuše se s oba kraja
dvije dubrave kopja vitih.

  Sjaju sablje, dažde strile,
trublje trube, konji rže,
i pod silu s nagle sile
djevički se boj razvrže.

  Razmeće se i zameće
boj iz boja huđi i jači,
i sretaju usred smeće
kopja i štiti, sablje i mači.

  Na oružne buke tade
gora i polje strašno zamni,
nu uto sunce zgar zapade
i noć skri svijet u skut tamni.

  Crna sjena put tabora
Turke vrati i Poljake;
ali isred njih sjâše zora
s dvije bojnice lijepe i jake.

  Na tabore Krunoslava
vraćaše se, nu pod silu;
što ne vodi, trud joj dava,
zatočnicu svu nemilu.

  A to er cijeni za istinu
promijenila na njoj da bi
ljubav dragu i jedinu
ku joj huda sreća ugrabi.

  S tijem ufanjem još ju tjera
priko polja, priko strana,
otkud dobi kraj Nestera
mlad kraljević cara Osmana;

  paček, buduć glas imala
da Podoljem na dan prije
s drugami je projahala,
dokli ju nađe mirna nije.

  Ne ustavlja se čas od tijeka,
brza konja sveđ udara
i upoznava se izdaleka
u careva poklisara.

  Jur vapije sva ohola;
„Čekaj, čekaj, Sokolice!
da imaš krila od sokola,
ne uteče me desnice!“

  Ali, kako bi naprijeda
poklisaru carskom bliže,
pozna istinu i ureda
konja uspreže, kopje diže.

  Da su od mira, a ne od smeće,
čeljad, kažu njoj biljezi:
duge i stavne svim odeće
i vrh kopja bijeli stijezi.

  Nu po oružju i po štitu
i poklisar nju otkriva
za bojnicu glasovitu
cara na boj ka poziva.

  Spomenjuje nje velika
i hrabrena bojna dila,
i od njegovijeh svih konjika
najbržega k njoj posila;

  ki joj smerno otkri ime
od careva svijetla paše,
i priloži kazat s time
k poljskom kralju na što iđaše.

  Uputi se naprijed tade
zatočnica plemenita,
i u misô joj tajčas pade
da za draga svoga pita.

  Pak ustavi konja dobra,
slacijeh usti ruse otvori
i u besjedu blagu obra
s poklisarom da govori.

  Ki buduć se poklonio
njoj i ona opet njemu,
i u način se drag i mio
otkrio dvoran ovi onemu,

  bojna uzdahnu djevojčica
i ne može skrit poraza,
zasveda raj lijepi od lica
i od oči sunce ukaza,

  veleć: „Čuo si, može biti,
pripovijedat ime moje,
i mogô si još viditi
ovijeh ruka djelo koje;

  Ali ne znam ču li ikada
koliko je privelika
boles ka mi srce jada
s ropstva draga vjerenika;

  er u ropstvu nije pravom
svezan uzom da sad hodi
tko slobodan s mnogom slavom
rodio se da gospodi.

  Neka trpi jaram teški
tko ga obiknu više vrata:
vitezovi drže leški
njih slobodu dražu od zlata.

  Zato molim tvu dobrotu
da mi odgovor istin poda:
gdje je, ako je u životu,
moj Korevski vojevoda?“

  Odgovori paša znani:
„O bojnice svijetla imena,
u kom mjestu, u koj strani
nije tva slava razglašena?

  Tve je ime proletjelo
i gdje svijetlo sunce gleda,
tve viteško svako djelo
za čudo se svud spovijeda.

  Uzô bih ti bolje glase
od viteza kazat tvoga;
žive, nu na nj stavila se
s tvrdom stražom pomnja mnoga.

  Za dobro imaj, o gospoje,
ako rečem što je istina:
svijetlo i drago sunce tvoje
sred tamnice krije tmina,

  i izdno jame, u koj sada
trpi muke sveđ nemile,
nije ufanja moć ikada
slobodit ga s nijedne sile.“

  Trudno podnije dikla lijepa
što začula ovdi bîše,
i taka ju boles cijepa
da ne uzdiše neg izdiše.

  Ne ima vlasti da ustavi
na očiju grozne suze;
poklisara tim ostavi
i put drugdje slijedit uze.

  Sram je slavnu zatočnicu
i u mnogoj je stoga muci,
da joj vidi plač na licu
tko joj gleda mač u ruci.

  Tako naprid sama slidi
i, umnažajući nepokoje,
drugo uza se vik ne vidi.
neg s uzdasim suze svoje.