Onojzi ku sliđu nî birek zadosti
obraz nje da viđu pun svake radosti,
nu jošte iznasi svaki čas na prozor
prosute tej kosi koje su moj umor;
zato joj niz bil vrat na prame sve lete, 5
jakino preden zlat kada se rasplete;
ter isto dim ovoj: nî način taj na svit
u koji vlasi svoj' ne stane ona vit.
Pod nebom od zvizda nî, ni će bit potom
od ove da gizda slaga se lipotom; 10
ja mnju da sunačcu puštala ne bi red,
ter u svom srdačcu ne ima drugu zled.
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga II, Pjesme Šiška Menčevića Vlahovića i Gjore Držića, str. , Zagreb, 1870
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Šiško Menčetić, umro 1527, pre 497 godina.
