Svi oni, ki putuju
po svitu, veličak u sebi vaj čuju,
kada se od drazih od svojih djeljuju.
U muci priljuti
njih srce nevoljno zlu boles oćuti,
a pozor suzami grozno se zamuti,
ter u tu zled priku
s načinom rič ne da jad riti človiku,
tač srce usčuje zlu boles veliku.
Najliše skusi li
po djelijeh, kad budu, čim budu živili,
š njima, da vjerno vik jesu ih ljubili:
Muka je velika,
kad se duh odijelja od tužna človika,
nu toj ni zledi ovoj ni blizu prilika.
Toj sada poznam ja,
videći, dragi moj, gdi daleč ideš tja
od mene, ka se rih zvati se vik tvoja.
Tej riječi veljaše
vil jedna, čim svoga dragoga gledaše
dijeljat se, kojega vrh svega ljubljaše.
