O, vesela družbo mila,
prijatelji, bratjo naša,
pokli se je milos vaša
na veselje k nam skupila,
ostavite misli vaše 5
ter slušajte svi veseli,
er toj srce naše želi
da čujete pjesni naše.
Ovdi će izit jedan pastir,
tamo dalek iz dubrave, 10
kî ’e dostojan svake slave,
mlad i gizdav na ime Ljubmir,
kî njeki dan pasuć hode
on zamjeri gorsku vilu,
u proliće,[1] dragu i milu, 15
blizu hladne bistre vode,
kâ pogledom njega smami
i rumenim licem bilim,
i gizdavim hodom milim
i zlatijema nje kosami, 20
da se skita on tukući
vele dana po svijeh gorah,
po dubravah i po vodah
lijepu vilu tuj ištući.
Drago stado svoje ostavi, 25
babu i strica i drag svoj stan,
tukući se on jadovan
cjeć gorušte ńe ljubavi,
kû najposlije, takoj hode,
grozne suze utirući, 30
i za njome uzdišući,
nađe blizu bistre vode,
gdje gizdava tuj iz lova
došla bješe na mû viru,
kâ za ljubav tuj Ljubmiru 35
s glave vjenčac svoj darova.
Pak će izit drugi pastir,
tuj pasući ovce svoje,
ime mu će bit Radoje,
koga drago ljubi Ljubmir. 40
Ljubmira će on iskati
vele dana po dubravi,
i kad velik trud postavi
š njime će se tuj sastati.
Iskat ga će stric Radovac 45
i Jelača dana vele,
kî Ljubmira vele žele,
i kum njegov na ime Stanac.
Po sreći će k njima doći
knez Vukašin plemeniti, 50
komu će on sve spoviditi
kada bude blizu k noći.
Ljubmir će se š njimi sastat
komu će knez u svom selu
za domaću dat veselu 55
ter će veće tuj pirovat.
Jošte će se ovdi vidit
mnogo vele lijepijeh stvari
kê u pjesni Sasin stari
složi za vas razgovorit, 60
kî dobrote moli vaše
dobro srce da primite;
nu vi s mirom sad stanite
da čujete pjesni naše.
Ovdi začnu ove pjesni slavnoga Andrije Zlatara[2]
Čudim se kâ sila sili me i kripos 65
da mi je tač mila andjelska tvâ lipos,
a ne bi nigdi rât od igle stavila
gdje nijesi tisućkrat mê srce ranila.
Togaj te molju dil, džilju moj rumeni,
koja si ti od vil, da poviješ ti meni 70
er mi si očima ranila srdašce,
a nitko ne ima lik neg ti, sunašce.
