7

←<6 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 8 strana>→

duhom. Ali kako ga, zapravo, napraviti, sa čim, s kakvim novcem? Istina, djelimično bi se moglo ponadati u nagradu koja će se dodijeliti o prazniku, ali je taj novac već davno bio raspoređen u druge svrhe. Trebalo je kupiti nove pantalone, platiti obućaru stari dug za stavljanje novih kapni na starim sarama od čizama, pa je trebalo naručiti kod švalje tri košulje, pa dva para onog rublja koje je nepristojno iskazati štampanom riječi – ukratko sav novac se morao potpuno raspodijeliti; čak i kada bi direktor bio tako milostiv da umjesto četrdeset rubalja nagrade odredi četrdeset pet i pedeset, ipak bi ostao samo nekakav sitniš koji bi prema novcu potrebnom za šinjel bio kao kaplja u moru. A znao je, razumije se, i to da je Petrovič imao neki lud običaj da neočekivano odredi vrag će ga znati kako visoku cijenu, tako da se dešavalo da se ni sama njegova žena nije mogla uzdržati da ne vikne: »Jesi 1' poludio, budalo jedna! Ponekad uzme da radi za bagatelu, a sad kao da ga je đavo odnio, pa zatražio više nego što sam vrijedi«. Najzad, iako je znao da će Petrovič uzeti da mu šije i za osamdeset rubalja, ipak, odakle uzeti i tih osamdeset rubalja? Polovinu bi još i mogao naći: polovina bi se pronašla, možda čak i nešto više; ali odakle uzeti drugu polovinu?... Čitalac treba najprije da dozna gdje se djela prva polovina. Akakije Akakijevič je imao običaj da od svake utrošene rublje odvoji po jedan groš u kasicu sa zaključavanjem i s prorezom na gornjoj stram za ubacivanje novca. Svako pola godine prebrojavao je bakarni novac i zarnjenjivao ga sitnim srebrom. Tako je radio odavno, i na taj način za nekoliko godina nakupilo mu se više od četrdeset rubalja. I tako je sad polovinu imao u rukama; ali gdje naći drugu polovinu? Odakle uzeti drugih četrdeset rubalja? Akakije Akakijevič je mislio i riješio da mora smanjiti svakodnevne troškove, bar za jednu godinu izostaviti uveče čaj, ne paliti uveče svijeću, a ako bi zatrebalo nešto raditi, onda otići u gazdaričinu sobu i raditi pri njenoj svijeći; ulicama, po kamenu i pločniku hodati što laganije i opreznije da se đonovi ne bi brzo izlizali; pralji što rjeđe davati rublje na pranje; a da se ne bi iznosilo, skidati ga svaki put kad se dođe kući i ostajati samo u polupamučnom vrlo starom domaćem ogrtaču koji je pažljivo čuvalo čak i samo vrijeme. Treba istinu reći da mu je s početka bilo teško da se navikne na ta ograničenja, ali se poslije nekako navikao i bilo je sve u redu; čak je sasvim navikao da uveče i gladuje; ali se zato hranio duhovno, noseći u svojoj glavi trajnu misao o novom šinjelu. Otada kao da mu je i sam život postao nekako puniji, kao da se oženio, kao da je još neko bio kraj njega, kao da nije bio sam, već da se neka prijatna drugarica složila da zajedno s njim pređe životni put – i da ta drugarica nije bio niko drugi nego taj šinjel postavljen debelom vatom i jakom, nepoderivom postavom. Postao je nekako življi, čak čvršćeg karaktera, kao čovjek koji se već za nešto opredijelio i postavio sebi cilj. S njegova lica i iz njegovih postupaka same od sebe su nestale sumnja i neodlučnost – riječju, sve kolebljive i neodređene crte. S vremena na vrijeme bi mu se pojavio sjaj u očima, a kroz glavu su mu prolijetale čak najsmjelije misli: da li stvarno da stavi kunicu na jaku.
Razmišljanja o tom umalo ga nisu dovela do rasijanosti. Jednom, dok je prepisivao neki akt, umalo što nije pogriješio, pa gotovo da glasno uzvikne: »Uh!« i prekrsti se. Svakog mjeseca je makar jedanput navraćao kod Petroviča da porazgovara o šinjelu, o tome gdje je bolje kupiti sukno, i kakve boje, i po koju cijenu, i mada pomalo zabrinut, ipak se uvijek vraćao kući zadovoljan pomišljajući da će, naposljetku, doći vrijeme kad će sve to kupiti i kad će šinjel biti napravljen. Čak je stvar pošla brže no što se nadao. Protivno svakom očekivanju, direktor je Akakiju Akakijeviču odredio ne četrdeset ili četrdeset pet, već cijelih šezdeset rubalja nagrade. Da li je on naslućivao da je Akakiju Akakijeviču potreban šinjel ili se to tako dogodilo slučajno, tek u njega se time našlo dvadeset rubalja više. To je ubrzalo tok dogadaja. Još neka dvatri mjeseca gladovanja i u Akakija Akakijeviča se nakupilo oko osamdeset rubalja. Njegovo srce, inače sasvim mirno, počelo je jače kucati. Prvoga dana krenuo je zajedno s Petrovičem po radnjama. Kupili su vrlo dobro sukno – nije ni čudo, jer su već pola godine o tome mislili i rijetko je prošao mjesec da nisu zalazili u radnje i raspitivali se za