4

←<3 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 5 strana>→

U to vrijeme kad od mraza boli lobanja i suze naviru na oči čak i onima koji zauzimaju najviše položaje, jadni titularni savjetnici ostaju katkad sasvim bespomoćni. Jedini spas im je u tome da u tanušnim šinjelčićima pretrče što brže mogu petšest ulica i da se zatim valjano nacupkaju nogama u trijemu sve dok im se ne raskrave zamrznute sposobnosti i darovitosti za obavljanje svojih dužnosti. Akakije Akakijevič je od nekog vremena počeo osjećati da ga je nekako neobično jako počelo probadati u leđima i ramenima i pored toga što se trudio da što brže može pretrči određeni prostor. Na kraju je pomislio, ne krije li se kakav krivac tome u njegovu šinjelu. Kad ga je kod kuće dobro razgledao, otkrio je da se on na dvatri mjesta, upravo na leđima i ramenima istanjio kao prava mreža: sukno se tako izlizalo da se providjelo, a postava raspala. Treba znati da je činovnicima i šinjel Akakija Akakijeviča služio kao predmet podsmijeha; oduzeli su mu čak i plemeniti naziv šinjel i nazvali ga domaćom ženskom haljinom. U stvari, šinjel je i imao neki čudan kroj: jaka mu je svake godine bila sve manja i manja, jer je služila za potkrpljivanje drugih dijelova na njemu. Zakrpe nisu pokazivale krojačevu vještinu, pa su ispadale nespretne i ružne. Uvidjevši u čemu je stvar, Akakije Akakijevič je zaključio da šinjel mora odnijeti krojaču Petroviču, "koji je stanovao negdje na četvrtom spratu do mračnih stepenica, koji je, i pored toga što je bio ćorav i rošav, dosta uspješno popravljao činovničke i sve druge pantalone i frakove – razumije se, kad je bio trijezan i kad nije punio glavu drugim poslovima. O tome krojaču, razumije se, ne bi trebalo mnogo govoriti, ali pošto je uobičajeno da se u pripovijeci potpuno ocrta karakter svake ličnosti, onda, nema se kud, dajte nam ovamo i Petroviča. On se najprije zvao prosto Grigorije i bio je kmet nekoga spahije: Petrovičem se počeo zvati otkad se oslobodio i počeo podosta piti o svim praznicima, s početka o većim, a poslije, bez razlike, o svim crkvenim samo ako su u kalendaru obilježeni krstićem. S te strane bio je vjeran pradjedovskim običajima, i u prepirkama sa ženom nazivao ju je svjetovnom ženom i Švabicom. Pošto smo već spomenuli ženu, treba reći riječdvije i o njoj; ali, na žalost, o njoj se znalo malo, znalo se samo to da Petrovič ima ženu, čak da nosi na glavi kapicu a ne maramu; ljepotorn se nije mogla pohvaliti, jedino su joj pri susretu gardijski vojnici zavirivali ispod kapice, mičući brkom i ispuštajući neki osobiti glas.

Penjući se Petroviču stepenicama koje su, treba priznati, sve bile izmašćene vodom i pomijama i prožete onim amonijačnim zadahom koji grize oči i, kao što je poznato, stalno se osjeća na svim mračnim stepenicama petrogradskih kuća – penjući se stepenicama Akakije Akakijevič je već mislio o tome koliko će Petrovič zaiskati za popravku i u mislima odlučio da ne da više od dvije rublje. Vrata su bila otvorena zato što se kuhinja, u kojoj je domaćica pržila nekakvu ribu, bila toliko napunila dimom da se nisu mogle vidjeti čak ni bubašvabe. Akakije Akakijevič je prošao kroz kuhinju, čak i neopažen od domaćice, i ušao, naposljetku, u sobu gdje je ugledao Petroviča kako, podvitih nogu kao turski paša, sjedi na širokom, neobojenom drvenom stolu. Noge su mu, po običaju krojača koji sjedi za poslom, bile bose. I prije svega; pao mu je u oči veliki prst, dobro poznat Akakiju Akakijeviču, s nekim unakaženim noktom, debelim i snažnim kao u kornjače oklop. O Petrovičevu vratu visilo je povjesmo svile i konca, a na koljenima mu je bila neka stara odjeća. On je već oko tri minuta udijevao konac u iglu, ali mu to nije polazilo za rukom, i zato se jako ljutio na mrak, pa i na sam konac, poluglasno mrmljajući: »Ne prolazi, nevaljalac; jedeš me, gade jedan!« Akakiju Akakijeviču je bilo neprijatno što je naišao baš u trenutku kad se Petrovič ljutio: volio je da kod njega naručuje nešto kad je Petrovič bio malo već podnapit ili, kako je govorila njegova žena: »Povukao malo više šome, ćoravi đavo«. U takvom stanju Petrovič je vrlo rado spuštao cijenu i pristajao na ponudu, čak se svaki put klanjao i zahvaljivao. Poslije toga bi, istina, dolazila njegova žena, žaleći se da joj je muž bio pijan i da se zato pogodio tako jeftino; ali