32. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju

Izvor: Викизворник
DE ADMINISTRANDO IMPERIO (O UPRAVLjANjU CARSTVOM)
Pisac: Konstantin Porfirogenit, prevodilac: Nikola Tomašić
Poglavlja su preuzeta sa sajta Montenegrina. Tekst je korigovan prema II tomu „Vizantijskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije“.


32. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju

Treba znati da su Srbi potomci nekrštenih Srba, koji se još zovu i Beli, koji žive sa one strane Turske (Mađarske) na mestu koje se kod njih naziva Bojki (Bojka), gde im je susedna Franačka, kao i velika Hrvatska, ona nekrštena, koja se još zove i Bela. Tamo su, dakle, ovi Srbi živeli od početka. Pošto su dva brata nasledili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda i prebegao Irakliju, caru Romeja (Vizantinaca), i taj isti car Iraklije ga je primio i za naseljavanje mu je dao mesto u Solunskoj temi Serviju(Srbica), koja od tada nosi taj naziv. Srbi na jeziku Romeja znači robovi, pa se i ropska obuća obično naziva serbula, a reč cerbulijani označava one koji nose jeftinu i siromašnu obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi cara Romeja. Posle nekog vremena, su ti isti Srbi odlučili da se vrate u svoje zemlje i car ih je pustio. Kada su prešli reku Dunav, oni se pokaju i preko stratega koji je tada bio u Beogradu, jave caru Irakliju, da im on da drugu zemlju za naselje. I pošto sadašnja Srbija i Paganija i zemlja Zahumljana i Travunija i zemlja Konavljana, beše pod vlašću cara Romeja, a pošto su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni isterali Romane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), to car u ovim zemljama naseli iste Srbe i oni behu potčinjeni caru Romeja, a car ih pokrsti dovevši sveštenike iz Rima i, naučivši ih da pravilno vrše dela pobožnosti, izloži im hrišćansko učenje.

Kada Bugarska beše pod vlašću Romeja ***, pošto je umro onaj isti arhont (knez) koji je prebegao caru Irakliju, njega je nasledio u vladavini njegov sin, a zatim njegov unuk, i tako redom arhonti iz istog roda. Posle izvesnog broja godina od njih se rodio Višeslav (Vojislav), a od njega Radoslav, a od njega Prosigoj, a od njega Vlastimir i sve do vremena ovoga Vlastimira Bugari su živeli mirno sa Srbima, kao bliski susedi, voleći jedni druge, nalazeći se u službi i potčinjenosti prema carevima Romeja i primajući od njih dobročinstva. Tokom vladavine tog istog Vlastimira, zarati protiv Srba Presijam, arhont Bugarske, želeći da ih potčini, ali i ako ih je tukao tri godine, nije ništa postigao nego je čak izgubio i većinu svoje vojske. Posle smrti arhonta Vlastimira, njegova su tri sina, Mutimir i Strojimir i Gojnik nasledili vladanje Srbijom i podelili su zemlju. Za njihovo vreme pojavi se arhont Bugara Mihajlo Boris, želeći da osveti poraz svoga oca Presijama i otpočne rat; i Srbi ga tako potuku, te zarobe njegovog sina Vladimira, sa dvanaest velikih boljara. Zbog sinovljevih muka, tada Boris, iako preko volje, sklopi mir sa Srbima. Želeći da se vrati u Bugarsku i plašeći se da ga Srbi negde na putu ne presretnu iz zasede, zatraži za svoje obezbeđenje decu arhonta Mutimira, Borena (Brana) i Stefana, koji ga sprovedoše čitavog do granice, do Rase (Rasa). Za ovu ljubaznost Mihajlo Boris ih obdari velikim darovima, a ovi njemu uzvratiše gostinski dar dva roba, dva sokola, dva psa i osamdeset krznenih haljetaka, što Bugari smatraju da predstavlja sklopljeno prijateljstvo. Kratko vreme posle toga ta ista tri brata, arhonti Srbije, posvađali su se i jedan od njih Mutimir, nadjača i u želji da sam vlada, zarobi ona dva brata i predade ih u Bugarsku, zadržavši pod svojim starateljstvom jedino sina brata Gojnika, imenom Petar, koji je pobegao u Hrvatsku, o čemu ćemo kasnije govoriti.

Već imenovani brat Strojimir, koji je bio u Bugarskoj, imao je sina Klonimira, kojega je Boris oženio Bugarkom. Od njega se rodio Časlav u Bugarskoj. Mutimir, koji je proterao oba svoja brata i uzeo vlast, imao je tri sina Pribislava(?Prvoslava?), Brana i Stefana i posle njegove smrti njega je nasledio njegov najstariji sin – Pribislav (?Prvoslav?). Zatim, posle jedne godine, pre spomenuti Petar, sin Gojnikov, došao je iz Hrvatske te je proterao s vlasti svog rođaka Pribislava (?Prvoslava?) i njegova dva brata, a oni su pobegli i došli u Hrvatsku. Tri godine kasnije Bran napadne Petra ali je bio od njega pobeđen, zarobljen i oslepljen. Dve godine posle toga, Klonimir, otac Časlavov, pobegao je iz Bugarske i on je takođe došao i sa jednom vojskom uđe u jedan od gradova Srbije, Dostiniku, s namerom da preotme vlast. Petar napadne i ubije ga i nastavi vladati još 20 godina, a njegova je vladavina počela za vreme vladanja Lava(Lav IV Mudri (886-912)), svetog cara, najblagoslovljenije uspomene, prema kojem je on bio u podložnosti i podređenosti. On je takođe sklopio mir sa Simeonom, knezom Bugara, i čak ga je uzeo za kuma svojemu sinu. Zatim, posle vremena u kojem je vladao gospodin Lav, tadašnji vojni zapovjednik u Draču, protospatar Lav Rabduh, koji je posle toga bio počašćen čašću magistra i upravom vođenja stranih poslova, došao je u Paganiju, koja je u to vreme bila pod kontrolom kneza Srbije, s ciljem da se posavjetuje i dogovori s tim istim knezom Petrom, o nekoj službi i poslu. Mihajlo, arhont(knez) Zahumlja, radi ljubomore izazvane tim činom, dojavi Simeonu, knezu Bugarske, da je car Vizantinaca podmitio kneza Petra da uzme Turke(Mađare) sa sobom i da pođe protiv Bugarske. To je bilo u vreme kad se dogodila bitka kod Anhilaja(917), između Vizantinaca i Bugara. Simeon, izbezumljen ljutitošću, poslao je protiv Petra, kneza Srbije, Sigricu Teodora i pokojnog Marmena sa vojskom, a oni su uzeli sobom i mladog kneza Pavla, sina Branovog (onog) kojeg je oslepio Petar, knez Srbije. Bugari su prevarno nastupili protiv kneza Srbije i pozivajući ga na vezu kumstva i jemčeći mu da oni neće od njih imati nikakvih nevolja i tako su ga prevarili da izađe k njima i zatim ga odmah vezali i odveli u Bugarsku i on je tamo umro u tamnici. Pavle, sin Branov, zauzeo je njegovo mesto i vladao je tri godine. car, gospodin Roman, koji je imao u Carigradu mladog arhonta(kneza) Zahariju, sina Pribislava (?Prvoslava?), kneza Srbije, poslao ga je da bude knez u Srbiji i on je otišao i ratovao ali je bio potučen od Pavla koji ga je zarobio pa ga je predao Bugarima i njega su zadržali u tamnici.

Onda, tri godine kasnije, kad se i sam Pavle suprotstavio Bugarima, onu su poslali onoga Zahariju koji je pre bio poslan od gospodina Romana, cara i on je proterao Pavla te je sam zauzeo vlast nad Srbima i odmah zatim, znajući sva dobročinstva cara Vizantinaca, on raskine s Bugarima, budući da nije imao želje da se njima pokorava, nego je radije učinio da car Vizantinaca bude njegov gospodar. I tako kad je Simeon protiv njega poslao vojsku pod Marmena i Sigricu Todora, on je poslao njihove glave i njihovu bojnu opremu, caru Vizantinaca kao znakove svoje pobede (zato što je još trajao rat između Vizantinaca Bugara), niti je ikada prekidao, kao i oni kneževi koji su bili pre njega, slati poslanstva caru Vizantinaca i nastavio je biti u podređenosti i podložnosti njima. Opet, Simeon posla drugu vojsku protiv kneza Zaharije, pod Knenonom i Emnekonom i Ecboklijom i takođe, zajedno s njima Časlava. Tada se Zaharije uplaši te pobegne u Hrvatsku, a Bugari su poslali poruku županima da oni treba da dođu k njima i da prime Časlava za svog arhonta(kneza) obećanjem su ih prevarili i odveli čak do prvog sela, odmah svezali i ušli u Srbiju, i uzeli sa sobom sveukupan narod i stare i mlade, i odveli su ih u Bugarsku, a samo neki su pobegli i otišli u Hrvatsku i zemlja ostade pusta. Zatim, u to vreme ti isti Bugari pod Algoboturom uđoše u Hrvatsku ratovati i tamo su oni svi bili pobijeni od Hrvata. Sedam godina kasnije Časlav je pobegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili dece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je zaposeo zemlju i poslao poruku caru Vizantinaca, tražeći njegovu pomoć i potporu i obećavajući da će mu služiti, i biti poslušan njegovim zapovestima kao što su bili i arhonti(kneževi) pre njega. I otada unapred, car Vizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj i Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rasterao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više mnogi su pobegli iz Bugarske i ušli u Carigrad i njih je car Vizantinaca obukao i opreminio i poslao Časlavu. I, od bogatih darova cara Vizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i pre, ostao podložan i poslušan caru Vizantinaca, pa je saradnjom i mnogim dobročinstvima cara ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu. Knez Srbije, već iz početka, a to znači iz vremena cara Iraklija, bio je podređen i podložan caru Vizantinaca, a nikad nije bio podložan knezu Bugarske.

U pokrštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinik (Dostinika), Černavusk, Međurečje, Dresneik, Lesnik, Salines (Soli tj. Tuzla), i u oblasti Bosne Kotor i Desnik.