2

←<1 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 3 strana>→

Kada je i u kakvo vrijeme on stupio u departament, i ko ga je postavio, toga se niko nije mogao sjetiti. Ma koliko se promijenilo direktora i svakakvih načelnika, njega su uvijek vidjeli na jednom istom mjestu, u istom položaju, na toj istoj dužnosti činovnika za prepisivanje akata, tako da su se potom uvjerili da je on, očevidno, tako i na svijet došao već potpuno gotov, u vic mundiru i sa ćelom na glavi. U departamentu mu se nije ukazivalo nikakvo poštovanje. Stražari ne samo da nisu ustajali kad je on prolazio nego ga čak nisu ni gledali, kao da je kroz trijem prolijetala obična muva. Načelnici su postupali s njim nekako despotskihladno. Bilo kakav pomoćnik šefa odsjeka bacio bi mu akta pravo pod nos, ne kazujući mu čak ni: »Prepišite« ili: »Evo jedna zanimljiva, lijepa stvarčica«; ili nešto prijatno što se čini u lijepo vaspitanim službama. I on je uzimao akt samo ga pogledavši, a ne gledajući onoga ko mu ga je poturio i da li je imao pravo na to. On je akt uzimao i odmah se pripremao da ga prepisuje. Mladi činovnici su mu se podsmijevali i sa svim kancelarijskim oštroumljem pravili dosjetke na njegov račun, pričali pred njim razne izmišljene priče o njemu; govorili da ga tuče gazdarica, sedamdesetogodišnja starica, pitali ga kad će im biti svadba, razvijavali mu nad glavom papiriće, nazivajući to snijegom. Ali Akakije Akakijevič na sve to nije odgovarao nijednom riječi, kao da pred njim nije bilo nikoga; to čak nije imalo nikakvoga uticaja na njegov posao: usred tih ometanja on u prepisivanju akata nije načinio nijednu grešku. Samo ako bi šala bila suviše nepodnošljiva, kad su mu gurali ruku ometajući ga u poslu, promumlao bi: »Ostavite me, što me vrijeđate?« Bilo je nečega čudnog u tim riječima i u glasu kojim su one bile izgovorene. U tom glasu je odjekivalo nešto što tako izaziva sažaljenje, da je jedan mladić, nedavno postavljen, koji je po ugledu na druge dopustio sebi da mu se podsmjehne, odjedanput zastao kao proboden mačem i kao da se od tog tranutka sve pred njim izmijenilo i dobilo drugi izgled. Neka natprirodna sila odgurnula ga je od drugova s kojim se bio upoznao, prihvativši ih kao pristojne, uglađene ljude. I dugo poslije toga, u najveselijim trenucima, javljao mu se pred očima oniski činovnik s malom ćelom na glavi, sa svojim prodirnim rjiečima: »Ostavite me, što me vrijeđate?« – i u tim prodirnim riječima odzvanjale su druge riječi: »Ja sam tvoj brat«. I jadni mladić je pokrivao lice rukama i potom mnogo puta u svom vijeku zadrhtao uviđajući kako je u čovjeku mnogo nečovječnosti, kako je u uglađenoj, svjetskoj obrazovanosti skriveno mnogo svirepe grubosti i, o bože, čak i u onom čovjeku kog svijet priznaje za plemenita i časna...

Teško bi se negdje mogao naći čovjek koji se tako kao on saživio sa svojom dužnošću. Malo je reći: služio je revnosno – ne, služio je s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju akata, on je nalazio neki svoj šaroliki i prijatni svijet. Uživanje mu se ogledalo na licu: neka slova su mu bila naročito omiljena, i kad bi naišao na njih, bio bi van sebe: i podsmjehivao se, i namigivao i micao usnama, tako da mu se, izgledalo je, na licu moglo pročitati svako slovo koje je nacrtalo njegovo pero. Da su ga nagrađivali prema marljivosti, on bi, možda, na svoje zaprepašćenje, dospio čak i u državne savjetnike; a on je, kako su govorile oštroumne šaljivčine, njegovi drugovi, doslužio do ordenske pantljičice i peteljkice i stekao hemoroide. Ipak, ne može se reći da na njega baš niko nije obratio nikakvu pažnju. Jedan direktor, budući dobar čovjek i želeći da ga nagradi za dugu službu, naredio je da mu se da neki važniji posao no što je obično prepisivanje; upravo mu je bilo naređeno da prema jednom već gotovom aktu sastavi neku predstavku za drugo nadleštvo; sav posao sastojao se samo u tome da se promijeni naslovno zvanje i da se tu i tarno prvo lice glagola zamijeni trećim. Njemu je to zadalo takvu muku da se sav oznojio, da je brisao čelo i najzad rekao: »Ne, bolje mi dajte da nešto prepišem«. Od toga trenutka su ga pustili da samo prepisuje. Činilo se da osim prepisivanja za njega nije postojalo ništa drugo. O svom odijelu uopšte nije mislio. Njegov vicmundir nije bio zelene, nego nekakve riđastobrašnjave boje. Mala jaka na njemu bila je uska, niska, tako da mu je vrat, iako nije bio dugačak, izlazeći iz okovratnika izgledao neobično dugačak, kao u onih gipsanih mačića što klimaju glavama dok ih stranci trgovci po čitavo