17. SEPTEMBAR 1912. GODINE
Osvojile nebo planine oblaka,
Hladan vetar duva i sunce je zašlo.
Vreme kobnog straha, nevidljivih raka,
Avetinja kolo otadžbinu našlo.
I dok idu sporo neizvesni dani,
Napregnute pažnje svaki očekuje,
Kako se privlači njemu gost nezvani,
I kako ga zemlja mrtvog dočekuje.
Kako gost nezvani, ogrnut u priče,
Ranjene mu grudi baca posred blata;
I crna šamija na domu ga viče,
I traži ga zemljom grobova i rata.
Kao kule stare stoje misli crne,
Omiljena mesta sa dubokim plačem.
U kući naroda žižak nade trne
Pred ikonom Boga, opasana mačem.
Ta slutnja što danas u srcima vlada,
Taj strah što k'o zima sve poglede ledi,
Šta u sebi nosi: život davnih nada,
Osećaj propasti, ili put pobedi?
A nebo uzele planine oblaka,
I ničeg nad glavom do litica goli'?
Kroz noć glas prigušen kreće se iz mraka:
To se negde roblje za nas Bogu moli.
