*
“Gdje, bijel galeb na daleko
Posred pučine,
Gdje krvavo veče tone
Posred dubine
Ej, to nije galeb bijeli –
Oblaka je pram,
Zalutao put beskraja
Pa sad plovi sam!
Nit je oblak, nit je galeb;
Poj mi srce – poj!
Iz daleka s jedrom lakim
Stiže dragi moj!
More, more, modro more –
Naše more ti,
O ne mrači čelo svoje –
Budi mirno – spi!”
Al' je ne ču modri titan,
Kô okovan džin
U nebesa pjenu sipa –
Grozni bezumnin!
“Gdje je barka?” Eno tamo
Val je miluje
Hukti vjetar, tutnji more
– Neva jaduje
I još jednom prolomi se,
Kô pobunjen rob;
Sklopiše se dva ambisa
– Barci bje grob!
Utišano ćuti more,
Ćuti dubina,
Nema jedra – nema barke,
– Prazna pučina!
“Ne, to nije dragog bila
Bijela barketa!
– Galeba si utopila
Buro prokleta
Il' je bio oblak neki
Vodeć' urgana!...”
– S mora jedan vjetrić bunca
“Zbogom dragana!”
U Herceg-Novom, 11. I. 1899.