Što li mi se Dunav tako žuti,
da l' se žuti, da li se pa muti?
Nit’ se žuti niti se pa muti:
po Dunavu itra lađa plovi.
’itra lađa stade blizu kraja 5
i u lađi pogasiše sveće —
nikad ona više plovit’ neće!
Lađa tone, a lađar govori:
„Majko mila, prokleta nam bila,
zašto si nas dojkom odojila, 10
odojila, u rat ispratila
da nas jedu ribe mramorkinje?!...“