Uskok/III
III
Bilo je još dosta rano, te iako dolje po dubodolinama bješe već mrak, gore na njeguškom polju, pod širokim zrenikom, prema odsjevu snijegom pokrivenog Lovćena, bivaše sve vidnije. Brastvenici s bjeguncem, skrenuvši nalijevo, brzo stigoše za jedan humak, gdje je bilo dragovo brastvo, osam kuća, prilično razmaknutijeh. Sve osim njegove, bjehu niske, bez prozorâ; njegova, pri kraju, bješe viša i duža, a pri istočnom zabatu izdigla se kula na dva boja s prozorčićima. Svi dopratiše kneza i gosta mu do dvorišta, pa se oprostiše. Njih dvojica uđoše, dočekani lavežom dvaju krupnih tornih pasa, privezanih desno, gdje je bila dugačka, niska staja. Pred kutnjim vratima stojahu: kneževica Krstinja, snaha joj Joke Milunova s djetetom u naručju, Milica, pristav i njeki Šuto Mirkov, mladićak iz brastva. Domaćica bješe visoka i suha, a snaha joj omanja, jedra. Uz kutnji zid u dvorištu bjehu prislonjeni badnjak i badnjarice, a na ražnjevima četiri peciva. Knez nazva boga i pruži ženi dževerdar, struku i jatagan iz pojasa. Ona primi to i poljubi ga u ruku, pa htjede i gosta, ali on ne dade. Udovica i Šuto takođe priđoše mu ruci. Knez reče Krstinji:
— Evo ni, babo, jednoga gosta iz svijeta!
Ona prihvati:
— Dobar ni došao i s anđelom došao!
— Uđi, gospodine — reče knez. — Dom je božji i tvoj. Što imamo, dijelićemo! Hljeba i soli biće, a najviše dobre volje i ljubavi, koja se podijeliti ne može!
Na sred prostrane suhote plamaše velika vatra. Pod bijaše zastrt slamom.
— Oprosti, gospodine, što te odmah ne nudim da sjedneš — reče knez. — Ne može se, dok se ne svrše naši običaji na večerašnji veče! A to će biti odmah!
Svojima viknu:
— Milice, daj vidjela! Pohitajmo, vjere vi, prije drugije! Đeco, ho’te za mnom!
On, pristav i dječak, svi gologlavi izidoše.
Janko skide fes i kaput, ostade u bijelu mundiru, plavim hlačama i čizmama.
Milica zapali zublju i diže je visoko. Krstinja sa zdjelom punom pšenice sta prema vratima, Joke s djetetom stade sa strane ulaska. Prema dvoguboj svjetlosti sve tri živo skrenuše oči na izvanjca, koji, stasit, spretan, bjelolik, nježnog, ali i muškog izraza bješe upro pogled u plamen. Smeđi brčići dijeljahu mala okruglasta usta od prava nosa; obrazi mu bjehu takođe okruglasti, a čelo prostrano i ravno; oči plave, velike; na desnoj strani tjemena vidio se razdjeljak, te mu meka, ali busata kosa bješe povijena na lijevu stranu.
I gostov pogled odjednom pođe po kući i čeljadi, te se ustavi na lijepoj zubljonoši.
Domaćin unese badnjak i nazva:
— Dobar veče i čestit vi Badnji veče!
Krstinja zasu žitom njega i badnjak, govoreći:
— Daj bože i s tobom zajedno, Badnji veče i svaki blagi božji dan!
Knez položi badnjak na ognjište.
Kićun i Šuto unesoše dvije badnjarice, nazivljući kao i knez, a prihvaćani istim obredom. Oni hitro uniješe još pet badnjarica. Tada Krstinja pruži domaćinu čašu vina, a on se prekrsti i nazdravi ognjištu:
— Zdrav, badnjače veseljače! Mi tebi hljeba i vina, a ti nama dobra i mira!
— Daj, bože! Amin, bože! — povikaše domaći, krsteći se.
Knez preli unakrst badnjak, pa srknu i dade čašu gostu. Ovaj se sjeti šta treba učiniti, okusi, pokloni se i predade čašu pristavu.
Sve je to brzo bilo gotovo, sve se svršilo žurno.
Knez donese odnjekud iz ugla starješinski tronožni stolovač, primače k vatri i reče:
— E, sad, gospodine i mili goste, sjedi!
Sâm sjede na slamu i podvi noge. Pošto se gost nećkaše, on ga povuče, i nastavi:
— Sjedi molim te! Nije običaj da mi Crnogorci na ovi veče sjedamo drukče no ’vako, ali ti si putnik i izvanjac, pa je tebe prosto. Ovo su ti naši običaji naveče Božića. Ovako ti je svuđ kroz Crnu Goru, pa i po Primorju, po Hercegovini, po Bosni, po svoj Srbiji i bog te pita dokle, đe gođ ima Srbalja, a ima nas zanago za jednu dobru carevinu, nâko što smo rasuti, kao stado bez pastira, i što su pod tuđinima, radi grijehova našijeh starijeh careva i kraljevâ!... A bog zna razumiješ li sve što zborim?
— Razumijem — odgovori gost, zvonkim glasom. — Moj materinski jezik dosta je sličan vašemu, a vaš sam prilično naučio za ove dvije godine otkad sam s vašim ljudima, Graničarima. Samo se ne mogu odmah sjetiti svake riječi!
Knez ga gledaše i slušaše. Pitomo lice, uglađenost, umnost i topla blagost bjegunčeva privlačahu starca, koji nastavi:
— Fala bogu, sinko, kad me razumiješ! Tijem si mi, zanago, bliži srcu!... dakle, kao što rekoh, ono su ti sve običaji naši, ali u mene je to polovno, prešno, kao mimogred, jer smo korotni, kako mi kažemo... znaš, u žalosti, jer mi mlađi sin pogibe u četi ima dvije godine, a još nije osvećen!
Knez huknu i obori glavu.
Zapucaše puške negdje daleko po selu, po drugim brastvima, a s druge strane velikog plamena, gdje bjehu sve tri ženske, nasta plač i tužaljka. Prva zaleleka kneževica:
— Lele, đeco, moj očinji vide!
Za njom ciknu Milica:
— Kuku, braćo, dobro moje!
Za njom Joke:
— Jao, bane, moj đevere!
Knez se podnimi na jednu ruku, a drugi dlan položi na Jankovo koljeno. I stara katunska orlušina, kojoj bjehu oba krila slomljena, sakri suze. Sve tri ženske naricahu jednogrlice, pa dvije ućutaše, a ču se Miličina zapijevka:
Kuku, braćo,
Dobro moje!
Moje oči
Izvađene,
Moje dobro
Izgubljeno,
Moje sunce
Ogrijano,
Koje mi je potamnjelo!...
— Dosta, Milice! — prekide je otac, više molećivo nego oštro. A tada udovica nastavi:
Kuku, bane, moj đevere,
Bratska diko!
Je si l’ braću okupio,
Bane Joko!
Kâ što si se naučio,
Perjanico!
Da dušmanske s’ječeš glave,
Megdandžio!...
— Neka, Joke! — reče on još blaže. A onda stara prihvati:
Kuhu, Mile, moj sokole,
kuku majci!
Đe ostavi udovicu,
žalosnicu!
Da podiže ludo d’jete,
samo sama!
Al’ će Joke dić’ Miluna,
ako bog dâ!
Da oružja i mejdana,
ja se nadam!
Te će biti kâ i tata,
ja se nadam!
I osvetit’ tajka svoga,
kako treba!...
— Krstinja, aferim ti ga na te riječi — reče knez — ali dosta, e proglušismo kukanjem ovoga čojka, koji ne zna naše običaje, pa će pomisliti e smo meki kâ lacmani! A on, bogami, nije lacmanin, no junak, kad mu basta uskočiti u naše krševe!
Pa se okrete gostu, koji sjeđaše pognut:
— Fala ti, ljubavni i boleći prijatelju, jer viđu da te teknulo u srce naše jadovanje i eto s nama zaplaka, prije no što okusi našega hljeba! To ti, božja ti vjera, nikad zaboraviti nećemo!... Dajte rakiju!
Udovica donese i stavi preda njih onisku okruglu trpezicu; Kićun donese sklenicu rakije i čašu.
— A sad da ti istumačim sve — nastavi knez. — Kad se nalaže badnjak u srećnim kućama pucaju puške, pjeva se i čini velje veselje, a u ojađelijem, kao što je moja, tadaj se najgore povrijede nezaliječene rane! Jer, ti znaš, za svakijem svojijem rane su pored srca, a za đecom posred srca! I to bješe milosni pomen đeci, ali, tvrda ti vjera, posad ako i nećeš čuti pjesme, nećeš ni tužbalice!
Zatim domaćin natoči čašicu i nazdravi gostu:
E, dakle, zdrav si mi, uskoče Janko! Dobro ni došao! Neka ti je srećno! Bog dâ da odmah omiliš vladici gospodaru. Ti si veliki kućić i čovjek učevan, te možeš gospodaru i trebati, ali, evo odmah ti kažem, ako hoćeš, ostani odmah sa mnom, ili, ako ti se ne bude stojalo na Cetinje, vrati se: moj dom biće i tvoj, i što imam, dijelićemo dovijeka! Ne pitam te, ni šta ti bi tamo u tvojoj zemlji, ni kakvi su ti jadi dojadili, ni šta si radio, niti će te ko nagoniti da išta o tome pomeneš, ako sâm nećeš! Znam samo e te je viteška nevolja prignala da bježiš u ove naše jadne krševe! Lasno ti neće biti, sinko, ali, božja ti vjera, bojati se nećeš nikoga, osim boga, niti će ti ko zapovijedati! Bićeš slobodan, kao što smo mi, a za to se krvimo i otimamo stotinama godina! Zdrav si mi!
Uskok odgovori:
— Hvala ti od sveg srca, kneže. Ja sam mnogo dirnut tvojim dočekom i tvojim riječima. Iako sam mlad, sa mnom je bilo svakojakih čuda, ali sumnjam da sam kadgod bio ovako iznenađen, ovako uzrujan od miline! Da ti znaš šta sam je očekivao noćas, na što sam bio spreman! Hvala neka je milostivom bogu, što učini da me ti udesiš na mome teškom putu! Vjeruj da ja u svojoj zemlji nijesam učinio ništa sramotno, sa čega bi ljaga ostala na meni, sa čega ne bih bio dostojan živjeti sa slobodnijem junacima! Ogriješio se jesam o zakon, ali ne namjerno; tome je bila kriva koliko moja zla sudbina, toliko i bujna mladost, a kazna je bila nečovječna. Da je bila samo oštra, ma koliko oštra, ne bih ni pomišljao da je izbjegnem, ali mi je ona ubijala dušu i ponos, zato sam stavio glavu u torbu i zatvorio za sobom za navijek vrata svoje otadžbine. Ja sam sad dobjeglica i ništa više, a staraću se da u novom životu stečem prava koja ima svaki Crnogorac. Ništa pak uraditi neću bez tvoga savjeta, kneže, jer te odsada smatram kao drugog oca! I da si mi zdrav sa cijelom porodicom, sa cijelijem svojim junačkim brastvom!
Domaći bjehu se primakli i zbili iza domaćina. Milica držaše bratanića. Knez, razdragan, obazrije se i graknu:
— A-nu! A-nu! Vidi ih samo! A večera! Đavo vi večeru pozobao! Mislite li da se riječima i zdravicama može glad utoliti! A, babo! Ne čudim se, najzad, nikome kao tebi! Ne pomišljaš li da je čovjek ogladnio, verući se uz naše glavice!
Milica, s djetetom u naručju, sjede pred oca i reče:
— Zar baš ni jedne riječi nemade, tajko, do sada za tvoga dragića, a toliko si se radovao što ćeš mu dati jabuku! Vidi samo kako se srdi na tebe i okreće glavu!
Stara junačina čisto zanijemi, stideći se od toga nježnoga prijekora. Janku bi tada zgodna prilika da dobro uoči djevojku.
Na krilu joj sjeđaše zdravo muško dijete od nepune dvije godine, golijeh nožica, jer na njemu ne bješe druge odjeće do košuljice. Dijete raširilo ruke preko tetinijeh nabreklijeg grudi, a glavu prislonilo na njeno grlo, te je morala odići svoju glavu da gleda oca. A kakva bješe ta ženska glava! Materine crne, svijetle oči, a očeve plemenite crte, nježnije, razumije se, ogledahu se na mladu licu. I njen nos bješe malčice kukast nad malijem ustima, iz kojih blještahu zubi. Ljepotu glave začinjaše busata crna kosa, spletena u vijenac. U potpunoj srazmjeri udova i nežnoj ljepoti oblikâ izbijaše jedrina i snaga. Nadasve Janko se čuđaše njenim malim rukama i stopalima, čim se mahom Crnogorci odlikuju.
Pošto Kićun krišom donese i dade knezu jabuku, on započe, utanjivši glasinu:
— Hodi mali grdove, hodi k đedu da se pomirimo! Na, viđi što će ti đed dati, ako mu lijepo sjedneš na koljeno i ako ga celiš!
Dragić se obazrije i, vidjevši lijepu oblu jabučicu, htjede prijeći ka djedu, ali se namah sjeti da je uvrijećen, te se opet okrete.
Dijete mnogo više nalikovaše na Milicu, nego na mater.
Tada zagrajaše što koje:
— E, ne valja tako, Dragiću! To nije lijepo! Kad đedo moli da se pomirite, a ti okrećeš glavu! Još ti dariva jabuku! A-nu, đedo, daj meni, ja ću te celiti!
— Na, ovi čas daću je njekom, ako grdov ne dođe!
Ta prijetnja slomi uporstvo Dragićevo, te poljubi djeda i sjede mu na koljeno. Za njekoliko se stiđaše nepoznata čovjeka, te ga krišom pogledaše; kako svaki put sretaše krupne, plave oči, svaki čas obaraše svoje. Valjda je slučaj bio da se tijeh trenutaka to isto dešavalo i teti.
— A znaš li, Janko, da ovaj pikolo grdov hoće da se ženi? — zapita djed.
— Tako! — reče Janko i na licu pokaza tobože veliko iznenađenje.
— Ja mnim ne bi ni jedna pošla za njega! — doda njeko.
— E, da! — prihvati Milica. — Ti to kažeš! A onamo sve se grabe oko njega. Ali je on izabrao! Je li da si?
Baba, koja čučaše pored lonaca, ispravi se i zapita:
— Oli se ženit’, Dragiću? Kaži tome čovjeku!
Dragić ih gledaše redom, pa tek na babine riječi uprije slobodno svoje očice na izvanjca i povjeri mu:
— Ocu se zenit!
Zahori se smijeh.
— A koju ćeš uzeti? A-nu, kaži tome lijepom striku! — doda baba.
— Uzeću Milu Đulovu!
— Čuješ grdova! — reče đed. — Uzeće Milu Đurovu, onu ruželjavu!
Nastade tobož raspra:
— Nije ružna, no baš zgodna! Opaka je, pa će ga biti! Neće to đavolje jabuke on pojesti, no će mu sve ona grabiti!...
Janko je mamio dijete, a ono čas gledaše njega nepovjerljivo, čas se pogledom obraćaše tetki, pa valjda na njen mig, otide k uskoku.
Udovica i djevojka počeše donositi jelo, najprije tek ispretanu pogaču, pa zdjelu pirinča i zdjelu kupusa s krompirima, pa krompira pečenijeh, pa na kružiću skadarske ikre, a na većem pečenijeh ukljeva. Momak donese pokoljenak, veliku bocu kantunaču vina i stolovatu čašu.
Knez ustade i za njim svi. On se prekrsti i izgovori:
— Da se sa strahom pomolimo i poklonimo gospodu bogu i bogorodici, blagome Hristu, časnome krstu i sutrašnjem Hristovu rožanstvu! Bože pomozi! Bože pomozi! Bože milostivi, ti pomozi i utješi. Živa bogorodice, smiluj se, pomozi! Sveti Đurđu, moje lijepo krsno ime, pomozi nama grješnima! Svi sveti ugodnici božji, budite nam u pomoći, u dnevu i u noći, sačuvajte dom ovi od bolesti, sramote, bijede nevidovne, sačuvajte nam dijete naše Dragića i svijem živijem podajte zdravlje, a mrtvijema pokoj! Amin.
Svi domaći šapćući ponavljahu njegove riječi, a svi glasno rekoše „amin“, pa posjedaše na pod, muški obaška, ženske s djetetom obaška. Janko otkloni stolicu, pa podvi noge. Pristav i Šuto zbiše se jedan uz drugoga, podalje i od trpeze i od glavara. Pa prionuše svi svojski, bez riječi.
Tada se Janku odgonetnu jedna zagonetka. Dotle se čudio kako silni plamen ne zapali slamni krov, ali tada vidje da je gore probušen otvor, koji se sve naniže širi, i da je taj otvor ograđen olijepljenim pleterom, te liči na izvrnut levak. Zbog toga je plamen visoko strujao, a ozgo je pirkao čist vazduh. U tome dimnjaku sušilo se dosta bravijeh i goveđih butina i rebara (čuvena njeguška „kastradina“), dosta rezova slanine. Tek tada vidje pokućanstvo i raspored, tri drvena kreveta pri stijeni, dvije bogate oružnice, policu za stône sudove, dva velika šarena kovčega, u jednom uglu razboj, u drugom vratašca, kroz koja se doista išlo na kulu.
Mireći glad, Janko bi rado namirio i svoju ispitljivost. Pitao se otkuda tim prostim brđanima, pored patrijarhalnijeh običaja i našljeđene hrabrosti, njeka finoća u ponašanju, njeka prirođena učtivost, pa ono osjećanje svoga dostojanstva, ona prisebnost i duhovitost, ono skladno držanje i sklad u svakom pokretu, od čega obično ni traga nema u ostalijeh jevropskih seljaka, a zbog čega mu se svi koje je te noći vidio prikazivahu kao njeki španjski grandi! Najviše ga zanimaše Milica. Ta ona ne bješe seljačka ljepota, tolika gracioznost, tolika umnost koja sijaše iz vatrenih očiju, pripadaše višem stvoru. I mladić se zanese. Šta bi mu nedostajalo kad bi dovijeka živio priprostijem životom, među slobodnijem i ponositijem narodom, uza ženu kakva bi bila Milica, a, razumije se, primivši i njihove navike i pogled na svijet. Šta gubi lišiv se izvještačenijeh potreba i navika i predrasuda svoga staleža?... Koliko je godina Milici? Po svoj prilici sedamnaest-osamnaest! Šta stari upravo misli kad ga nudi da ostane s njim? Valjda ne pomišlja da ga uzme za „pristava“?
— Ima li, Janko, u vas krtole? — zapita knez, stavljajući preda nj ponajviši pečeni krompir.
Mladi čovjek trže se iz misli, začudi se najprije tome pitanju, pa, nasmijav se, odgovori:
— Kako ne bi bilo krtole!?
— E, vidiš, u nas je odskoro! Nema njekoliko godina otkad je naš vladika nabavio iz svijeta sjeme i rasturio ga po narodu. da je blagosloven i zbog te rabote, kao i zbog svake svoje, e bi bez krtole narodu bilo mnogo gore nego što je, kao što mu je zanago bilo bez nje. Sad, može se reći, nema više gladi u Crnoj Gori, jer dobro rodi, a, bogami, uzme narod i lijepu paru za nju u Primorje.
Janko ispriča knezu istoriju krtole, kako je prenesena iz Amerike u Jevropu i sve čudne događaje, koji su zbog toga hranjivog gomolja potekli. Knez se čudio i smijao. Nalivši čašu, reče:
— Blago tebi, sinko, kad si tako učevan, a zanago i meni bi blago bilo kad bi ti ovijeh dugih zimnjih noći pored mene vako sjedio i pričao mi kako je u svijetu, a osobito kako je bivalo u stara vremena. Vjeruj mi da bi to za mene najviše uživanje bilo, jer znanje i pamet je povrhu svega. Bjeh mlad za vremena vladike Save, ali sam njekolika puta bivao uz njega i na Cetinje i na Stanjeviće, i slušao i njega i druge đe iz knjigah talijanskih i ruskih i naših tumače svakojake stvari, i za Lesandra Veljeg, i za Rimljane šta su radili i kakvi pametni junaci bili, pa i za srpske careve i kraljeve, za Dušana i Dečanskoga i druge!... E, zdrav si, Janko! I opet dobro ni došâ! Neka te jaki bog sačuva zdrava i vesela među nama i neka učini da se obikneš među nama, i da budeš stiman i prazan među svojom novom braćom, kao što je prilika, te da što manje jadaš za svojima. A u zdravlje i tvojijeh na domu i svijeh kojima si u srcu!
Janko zahvali zdraveći domaćinu i njegovima, veličajući njega i sav mu rod.
Krstinja šapnu snasi i kćeri:
— E, bogami, ovo je da se čovjek krsti i čudi! Ovi Janko kao da je među nama rastâ! Umije i nazdravljat’ i pričati i šaliti se, ma sasvijem kao da je od naših! A, bogami, na oči je viđet’ da ne bi uzmakao ni đe treba junački smrti u oči pogledati! Tako mi se čini! E zgodan, e učevan, e junak, e od velje kuće, pa đe doprije, bogo moj milostivi! Jadna njegova majka, ako je živa!
— Ja mnim — prihvati Joke — da će vladika pomiriti Janka s ćesarem.
— Mniš!? — uzviknu Milica, te se one dvije začudiše.
— Šta bi bilo to čudno? — zapita je mati.
— A, da-ti, nijeste razabrale što Janko reče tajku u zdravici? Reče da je zatvorio vrata zavazda za sobom i da ne mari, jer mu obraz ne podnosi!
— Jest to rekao — potvrdi mati. — A naš stari đavo zbilja se zaljubio u njega. Čuste li đe ga nudi da ostane s nama. Budi bog s nama. Šta bi radio jedan takav gospodičić s nama!
— Da ga razgovara kraj ognjišta! — doda smijući se Joke.
Milica se naže, poljubi bratanića i reče:
— A, vaistinu, i da uči knjizi našega Dragića, da bude znaven, kao Savo Markov ili kao guvernadur!
Još su muškarci malo jeli, pa mlađi odnesoše sudove i trpezu. Knez pruži čibuk Kiću, a Janku reče:
— Ja mnim da i ti pušiš? Oli da ti donesu jedan čibuk?
— Hvala, imam — reče Janko, pa izvadi iz špaga svoju lulicu i napuni je svojim duvanom. Pošto pripali, izvadi zlatan časovnik i glednu na nj. O zlatnoj verižici, osim časovnika, višaše još njeka okrugla kutica, što privuče pažnju i divljenje ženskadije i momaka.
— Još tri ure do ponoći — reče on.
— Bogo moj — šapnu Kićun — ima sât kao Savo Markov, sav od suhoga zlata.
— A ima dva. Još jedan mali! Što će mu dva? — pita Šuto.
Njih dvojica zadugo pušahu ćutke, pa knez započe:
— Šta misliš, Janko, ima li đegođ na svijetu zemlje i naroda kao što je ova naša?
— Ja to ne znam, kneže, jer ne poznajem vašu zemlju.
— Vaistinu, ovo što si pregazio od Kotora dovdje, dosta ti je, pa da zamisliš i ostalo! A ovo što si vidio nas, dosta ti je da sudiš i za ostale.
— Onda je dobro! — reče Janko.
— Daleko je od dobra, sinko! Nâko, ti si čujâ za Crnu Goru, a to bih želio znat’ što si čujao o nama.
— Da ste junaci, da se toliko stotina godina borite za svoju slobodu, da ste gotovo neprekidno ratovali s Turcima i odbijali njihove silne vojske, da ste zajedno s Rusima ratovali protiv Francuza. Eto!
— I još što?
— Da ste dočekljivi, a o tome se evo odmah uvjerih; da ste pobožni; da držite zadanu riječ; da ste ponositi.
— A o vladici našem šta si čujao?
— Da je pametna glava i dobar vojskovođa. Jedva čekam da ga vidim.
— A o drugijem glavarima plemenskim jesi li šta čuo?
— Ništa.
— A kolika misliš da je Crna Gora?
I to ne znam.
E, evo ću ti ja kazati, koliko ti treba. Prava Crna Gora ima sedam plemena: Cetinje, Njeguše, Ćekliće, Bjelice, Čevljane, Cuce i Pješivce. To je sve Katunska nahija. Pa onda imaju nahije: Riječka i Crmnička. To je sve nablizu. Ta se plemena dijele na bratstva. Mi Njeguši, u staro vrijeme, kada Turci osvojiše Hercegovinu, doselismo se odonud, a starina nam je bila pod planinom Njegošem. Mi smo ti, dakle, uskoci, kao što je sva Crna Gora. Kad su naši stari ovamo uskočili bila su samo dva bratstva, Erakovići i Rajčevići, narod od dva brata, od Eraka i Rajiča. Danas ima: Petrovićâ, Popovićâ, Kustudijâ, Radonjićâ, Žutkovićâ. Vladika je od Petrovića. U svakom plemenu ima vojvoda, knez, serdar i barjaktar. Mi obaška imamo i guvernadura. Eto ti!
— Ma je li vladika kao kralj njeki, kao princip?
— Jest u vrijeme rata, a ovako, glavari sude u plemenima i bez njega.
— A šta je onda guvernadur?
— Kâ najveći glavar. U njega je jedna pola pečata državnoga, a druga je polovina kod vladike, pa kad se sastanu i sastave...
Silan lavež i tutnjava koraka u dvorištu prekidoše pričanje kneževo. Momci potekoše k vratima.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|