Uskok/I
Svojoj ženi Ljubici
P.P.
I
Krajem 1815-te godine, na osvitak jednog studenog, maglovitog dana, na bedemu grada Kotora zatrubiše trube, zabubnjaše bubnjevi, zahoriše se njemačke komande i psovke. Ta graja, odjekujući kroz uske, krivudaste ulice kotorske, razbudi i zaplaši građane, te za tinji čas prozori se načičkaše glavama i počeše ukrštati pitanja i nagađanja:
— Šta je, susjede, za ime božje!?... Šta biti može!?... Da nije utekao mladi princip!?.. Neće biti to, jer alarm dolazi od crnogorskih vrata!.. Odista su Crnogorci udarili!.. Zar opet!?... Pomagaj, sveti Tripune!... Opet stari jadi!...
Kad graja utoli, slobodniji građani potekoše ka crnogorskim vratima, gdje kroz maglu vidješe na bedemu zbijene i uvrstane soldate. U isti mah čuše njima dobro poznati gromki glas pukovnika Knajsta, koji je njekoga grdio.
Njeki od građana reče:
— Nije pobjegao princip, jer čemu bi se ovdje skupljali? Biće najprije da je crnogorska vojska pod gradom!
Drugi prihvati:
— Pa čemu onda ovi ne lumbardaju?
— Evo naše gospode — opazi treći. — Sad ćemo doznati šta je.
Općinski načelnik konte Pijero B., prvi vijećnik konte Marko Ivanović, još jedan vlastelin i tri trgovca prođoše kroz gomilu. Pijero, suh starčić, s vlasuljom i trorogljastim šeširom na glavi, ogrnut mletačkom kabanicom, nabadaše tankim nogama, na kojima bjehu zategnute svilene, bijele bječve do koljena. Ostali vijećnici, mlađi ljudi, bijehu u novoj francuskoj nošnji. Najbolji utisak činjaše Ivanović muškim izgledom i držanjem.
Jedan za drugim, popeše se uz kamene, uske stube, što izvode na bedem. Vojni zapovjednik presrete ih goropadno; govoraše talijanski, izgovarajući riječi užasnim njemačkim akcentom:
— No, vi, podesta, sakrrr, pitajte ove pod bedemom, tu vašu braću Morlake, u vašem jeziku, zašto su se skupili prije propisanog časa kad se grad otvara? Zapovjedite im, u ime moje, neka se odmah odmaknu, inače ću narediti da se puca, sakrrr!
Pijero, cepteći sav i dišući kao mijeh, reče Ivanoviću:
— Molim te, Marko, progovori im ti, u tebe je jači glas!
Ivanović viknu iza branika:
— Crnogorci! Za...
— Kakvi Crnogorci! — prekide ga ozdo krupan glas. — Kakvi vam se Crnogorci priviđaju? Nema ih ovdje ni deset, no smo sve vaši, ćesarevi ljudi od skoro, hvala da je bogu!
Na to se i stari Pijero ohrabri, te se primače i zapita:
— Pa šta ćete tu, u ovo doba, kad znate da se grad otvara pošto sunce ogrije?
Seljak ozdo odgovori:
— Vaistinu, šjor, vi ste zaboravili da je danas naš Badnji dan, da se, otkad je Kotora, a u mirno vrijeme, na jutrošnje jutro grad ranije otvarao da bi narod mogao na vrijeme doma! A sad je mir, hvala bogu! A vi se u gradu, da-ti (valjda), prepali, e udario Crnogorac, pa trubetate i bubnjate i dršćete od straha, a mi, siromasi, dršćemo ovdje od studeni!
Pijero se okrete nestrpljivom pukovniku i poče talijanski:
— Gospodine pukovniče, priroda je, u ovom slučaju, sasvim prosta i... pardon! to jest: stvar je sasvim prosta i prirodna...
Knajst planu i prekide ga:
— S vragom vi i kojekakve vaše smeteno cifranje! Što ne kažete prosto: šta traže Crnogorci?
Ivanović mu odgovori:
— To nijesu Crnogorci, nego naši podanici, iz ovih gornjih krajeva! Oni su mahom pravoslavni, a sjutra im je Božić, a običaj je od starine bio da se uoči toga praznika grad ranije otvara da bi se pazar ranije svršio. Tim bi se ugodilo i većini građana, koji su iste vjere. Mi smo taj običaj smeli s uma, jer se bješe izobičajio ovih pošljednjih godina, u svakojakim mijenama i trzavicama, kad se ni o čem drugom nije moglo misliti do o odbrani! Eto šta je. dakle, slobodno možete narediti da se grad otvori.
— Neću! — viknu pukovnik i zapovjedi da se vojska raziđe. Pa nastavi, uvijek istim glasom:
— Trebalo je da se za to općina meni pismeno obrati? Zašto to nijeste učinili? Ja sad ne dopuštam da se grad ranije otvori!
Ivanović se isprsi:
— Gospodine, vi s nama govorite gore nego sa svojim soldatima! Vi zaboravljate da smo mi predstavnici ćesarskog grada Kotora, a ne roblje, ni vaše sluge!
Pa mu okrete leđa i siđe s bedema, te obavijesti građane i savjetova ih da se odmah raziđu.
Konte Pjero, vidjevši da se Nijemac zbunio, oslobodi se i započe:
— Kotor, gospodine, ima svoje povlastice od najdavnijih vremena, od početka slavnoga vladanja Mletačke republike...
— No, dosta s vašim oracijama! — reče pukovnik, opet oštro. Očevidno ne trpljaše staroga „San-Markina“ i njegovo bezbrko lice pod parikom! Pa završi:
— Idite s vašim povlasticama, a kad što tražite od vojne vlasti, tražite pismeno, sakr-krament!
Građani, veseli što pretrpješe samo strah, idući kućama, počeše se šaliti i jedan drugom rugati, tvrdeći svaki za sebe da se nije ni najmanje prepao, da je znao e je njeka glupost tudeška, onoga goropadnog, nemilog, krutog Tudeška Knajsta! A ko bi im mogao upisati u sramotu što su se prepali? Ta ravno prije godinu izdržaše opsadu i bombardovanje Ingliza, a prije toga, u toku od osamnaest godina, grad uzimahu čas Rusi i Crnogorci, čas Francuzi!... Ali svi iskreno žaljahu što se ne obistini ono prvo nagađanje, biva da je princip pobjegao! Taj bi događaj, možebiti, većma pomamio omrznutog pukovnika, negoli da su Crnogorci iznebuha na grad udarili.
Taj „princip“ bješe prost vojnik-kažnjenik, uvijek pod nadzorom, uvijek obremenjen najtežim i najnižim služiteljskim poslovima, što u ono vrijeme ne bješe nikakva rijetkost. Ali je glavno, što bješe neobično lijep mladić, gospodskog izgleda. Već u početku vladanja austrijskog, prije godinu i po, kad austrijski general Milutinović primi Kotor od vladike crnogorskoga Petra I, upao je u oči lijepi kažnjenik. A kad ga jednom na obali oslovi sâm general i poduže s njim ostade, tada se rasplamti južnjačka mašta Kotorana, još više Kotorkinja. Tvrdilo se da je kažnjenik graf, poslije da je princ, i čak da je u rodu s carskom kućom. Govorilo se: „Bog sâm zna šta bješe skrivio taj koljenović, kad ga tako uniziše! Zločin kakav doista nije učinio, jer kako bi onda jedan glavnokomandujući s njim razgovarao!? Biće da je uvrijedio kakvog velikaša, mnogo većeg od sebe!“ Ženske, razumije se, nagađahu da tu mora biti po srijedi ljubav ili je zaveo kakvu kneginju! Ele, tamo, ovamo, taj tajanstveni „princip“ postade prijedmet opće simpatije i prijedmet maštanja u čamotinji mirnoga gradića, koji, nakon velika meteža, dublje osjećaše dosadu jednoličnosti! Dešavalo se da princip nosi vodu ulicom, a da ga najuglednija gospoda i gospođe pozdravljaju klanjanjem! Priče o njemu raziđoše se po cijeloj Boci i po najbližoj crnogorskoj nahiji, Katunskoj. Tvrdilo se da je pukovnik glavom caru odgovoran za plemenitog osuđenika, a da nesrećni mladi čovjek jednako snuje kako bi umakao; tvrdilo se da njekakvi velikaši, „onamo iz Tudeške“, prerušeni dolaze u Boku da ga oslobode! Nije, dakle, čudo što se toga jutra pomišljalo da je „princip“ utekao!...
Općinski glavari vraćahu se zlovoljni. Konte Pijero započe:
— Čuste li bezobraznika? Korpo de dio, da se jedna soldatina smije ponašati onako prema mene, a i prema vas!? To nije hvala! Da nije bilo mene i drugijeh kao mene, i vas i drugijeh kâ vas, ćaše i danas i dovijeka ovdjena zapovijedati vladika crnogorski a ne ćesar, i mi ćasmo biti što smo vazda bili.
— Nikada! — prihvati Ivanović... A ti, Pijero, samo kukaj kao udovica, kao što si navikao, mješte da se držiš kao kućić!
Jedan od trgovaca opazi:
— A, jesu goropadni ovi Tudeški! Eto, imađasmo posla s Francuzima, Rusima, Inglezima i Crnogorcima, i svi bjehu pitomiji!
Drugi trgovac dodade:
— Vjere mi, sad viđu i velju da bi za nas trgovce — a, bora mi, i za pomorce i za zanatlije i za seljake! — najbolje bilo da ostadoše Francuzi, iako su bezbožni!
— Ostav’te sad to! — viknu konte Pjero, koga ništa na svijetu ne mogaše tako naljutiti kao pohvale Francuzima, koje često slušaše u građanstvu... Prođ’te se poznijeh riječi! Ja ću grđe učinit nego konte Marko, ja ću tužiti kolonela guvernaduru u Zadar, i vi ćete tužbe potpisati!
Ivanović sleže ramenima, ostali počeše razložiti o toj namjeri, pa opet dođoše na upoređenja pređašnjega stanja s ondašnjim, pređašnjih zapovjednika s novim. Ljudi znatni iz raznih nacija, čija su imena većinom danas u istoriju, bjehu im izbliza poznati, te pominjahu: vladiku Petra І; serdara Sava Plamenca; Sava Petrovića, brata vladičina; Vuka Radonjića, guvernadura; Đika Martinovića, serdara cetinjskog; draga Jokova, kneza njeguškog. Od Rusâ: admirala Senjanina, pukovnika knjaza Vjazemskoga i druge. Od Francuza: Marmonta, Loristona, Gotijera i druge. Svaki je vijećnik imao što da ispriča o njekome od tijeh i da ga pohvali.
U tome stigoše na trg svetog Trivuna. Ivanović, kome je kuća bila blizu, stade i zapita Pijera:
— Hoćemo li u općinu, radi te tužbe?
— Ja, vi’š, ja bih da pričekamo, neće li se Tudešak izviniti, jer...
— To sam znao! — prekide ga Ivanović, smijući se prezrivo, i otide kući.
Ostali bjehu zadovoljni predomišljajem kontovim. On, ipak ljut na Ivanovića i na sve što se desilo, iskali se na njima:
— Sve je otišlo đavoljijem tragom otkad nas ne pokriva bandijera svetoga Marka, a osobito otkad vas sankiloti otrovaše svojijem duhom! Jer jedva dočekaste da im u svemu majmunišete, da navučete te grdne pantale i kapute, da nataknete te pečurke na glavu!
Vijećnici već odavno bjehu oguglali te njegove napade, te ga ostaviše sama na trgu...
U to doba, iza visokog brda prema Kotoru sinuše prvi sunčani zraci i osvijetliše Crnogorski pazar, malu poljanu pod bedemom, gdje se zbilo na stotine ljudi, žena, natovarenih konja i mazaga, rogate stoke, prasadi, živine, povrća, voća, seoskih i gradskih mangup-pasa. Ljudi ponajviše sjeđahu podvitih nogu, na strukama i na ponjavama, s dugim puškama preko krila, s čibucima u ustima. Ženske i mladiće stojećke držahu za oglave krupnu stoku, ili čuvahu sitniju.
Kad sunce granu, sve što bješe kršteno prekrsti se i prizva nebesku silu u pomoć, najviše riječima: „Sunce na pomol, gospod bog na pomoć!“ Pa se svijet poče zgledati.
Na kamenoj klupi, nedaleko od gradske kapije, sjeđaše pet Crnogoraca a četvorica ih sjelo pod klupom, na golu zemlju. Svima stršahu „velje“ puške ispod crnih struka, svi pušahu iz predugačkih čibuka i kanda malo razgovarahu; svi, osim jednoga, imađahu fesove bez kićanka, a onaj jedan, na sredini klupe imao je kožni kalpak, a ispod struke mu provirivahu srebrne toke. Bješe postariji, orlujskoga nosa i dugačkih povijenih brkova. Po njegovu držanju i njegovijeh zemljaka prema njemu, poznavalo se da je od većih glavara.
Na njekoliko koraka od njih stojahu dvije djevojke, iza njih momče jedno, držeći jednom rukom ugojeno june, a drugom osedlana konja; iza njega bješe gomilica Crnogoraka.
Od Crnogoraca najviše je privlačio poglede Primoraca onaj glavar na klupi. Šaptalo se:
— Ono je drago Jokov, knez njeguški, onaj što je dosta jada zadao Vrancezima, što izgubi starijega sina u boju pod dubrovnikom, a drugoga sina u četi! Sad knez nema u domu od muškijeh glavah nâko jedno uvuče u kolijevci!... Ala je stari soko ohronuo, potavnio, jadnik! Bože moj, kad pomisliš da je on prije same dvije godine ovđena zapovijedao, a sad, kao i drugi kakav siromašak, čeka da mu soldati otvore grad! Kad pomisliš da je otimao gradove, da je u zboru i pri sovri sjedio do vladike i barabario se s đeneralima!... Ama čuda da nema više Crnogoraca, kao na današnji dan!
Od Crnogoraka nije samo pažnju privlačila, nego prosto oči plijenila jedna od onih dviju djevojaka, stasita, prsata, ogrnuta crnom strukom, s jednom rukom za pojasom, s drugom spuštenom niz stegno. Ona se bješe nješto zamislila, te gledaše ka vrhovima bedema, nepomična kao kakav kip. I ona druga do nje bješe prikladna, ali se gubila prema njoj. Glas ode po pazaru da je lijepa djevojka jedinica kneza Draga i da je od djetinjstva vjerena u Cuce.
Otprilike dvadeset koraka prema Crnogorcima, sjeđaše na struci njeki Ličan, brkat Primorac, lijepo odjeven. On je dugo posmatrao Crnogorce, pa naelak usta i pođe njima.
Svi Crnogorci poustajaše, kad Primorac skide kapu i nazva boga. On poljubi kneza u grudi, a knez njega u čelo. Sa ostalima se pozdravi.
— Poznade me, kneže Drago?! — pita Primorac, sjetnim izrazom i lica i glasa.
— Ne zaboravljaju se lasno taki, kneže Marko — povrnu Njeguš, takođe sjetno. Pa, pogledav po družini, dodade:
— Ja mnim poznavate i vi, ako ne svi po viđanju, a ono po čuvenju, kneza Marka Bogdanova Majinu?
Potvrdiše.
— Staru, krvavu kuću — nastavi Njeguš sjedajući i nudeći mjesto do sebe Primorcu... Vaistinu, valjasta Srblja, kao najboljeg Crnogorca! Evo ovi je s nama i sa svojijem barjakom uzimao Budvu, Novi, Cavtat, bio se na Kamenom, rvao se s carevima, pa sad mu se, zanago, čini, kao i meni da je sve to snijevao! Ali mu svijetli obraz i lijepo ime, vaistinu, niko ne ote dovijeka!
— Fala ti, kneže, to su tvoje lijepe riječi! — reče Marko smjerno, oborenijeh očiju. Pošto dva-tri puta uzdahnu, nastavi:
— E, moj bane, pravo reče: e mi se sve čini kao san jedan! E, moja banino, davno nije bilo, đe i kad se poznadosmo i sastasmo, đe i kad se evo opet nađosmo! Ali čovjek misli jedno, a bog drugo, a božja je najpreča! Ne izgubiše Srblji na Kosovu što ne bjehu junaci, no što im bješe suđeno! Pa dâko se bog smiluje i na Srblje da dođu do svoga, a oni će vazda bit’ pregaoci, kad ustreba, iako je zlô sjeme među njima!
— Zlô, vaistinu! — potvrdi njeguški knez.
— No mi pričaj, moj bane, kako je gorje kod vas? Je li što bolje? Je li se grdni narod orazumio?
— Vaistinu, vidim, čuo si za bruku i grdilo i istragu našu?
— Čuh. No mi pričaj, molim ti se!
— Zlo mi pričanje, Marko! Čim se vratismo iz Boke, nasta poklaće među nama i trajaše evo dvije godine! Sad je uhvaćena vjera, ali vidiš da je tanka, vidiš da ne sađe niko da za blage dane štogod nabavi, osim nas šake susjedâ gradskih!
— A ko bi te poče? — pita Marko.
— A ko, nâko đavo sâm! — reče drago. — Ko bi tome kraja uhvatio!? Nema plemena, a gotovo ni bratstva, da se ne pokrviše među sobom! Biše se Katunjani s Riječkom nahijom, a ova s Crmničkom, a Piperi s Bjelopavlićima, a Moračani s Rovčanima, a ovi i s Bjelopavlićima i s Piperima. Najgore izgibosmo mi, u sedam plemena; ponajgore se ubiše Bajice i Donjokrajci, mi i Bajice!
— Aoh, doboga — učini Primorac uzdahnuvši, pa poslije kratka ćutanja zapita:
— A čemu se narod izbezumi, da od boga nađe? Što mu bi, te poluđe odjednom, cipan cio?
Knez Drago njekako srdito poče nabrajati:
— A, da-ti, te je svaki žučan te izgubismo Primorje, te nas carevi prevariše! A i narod se ostrvio ove beskrajne rati! A pripomogoše ove dvije gladne godine! A, bješe nješto i kičeljistva, zbog bojeva, zbog toga, koje se pleme i bratstvo bolje podnijelo, to nam đavo ponio i slavu i junaštvo!
— A vladika? — pita Marko.
— A šta može vladika!? Trči ne patiše po plemenima, hvata vjeru, kune, blagosilja, i tijem pomaže koliko može! A ti ne ču još i to da mu car Aleksandro presječe davati one hiljadu cekina, te mu je bio odredio davati car Pavle?
— Čuh! — reče brkonja odbijajući guste dimove.
Svi se zamisliše. Dva-tri puta zausti Primorac da nješto reče, ali se savlada.
Glomazna gradska vrata otvoriše se i odonud jurnuše stočni trgovci, piljari, fakini. Veliki dio naroda s pazara krete se u grad.
Knez Marko Bogdanov Majina pozdravi se s knezom dragom Jokovim i sa ostalima i otide u grad.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|