Kako brzo veneš, tako brzo rast ćeš
U jednom od svojih, iz tog što ostavljaš,
I tu svježu krv što mlađahno je daješ
Možeš svojom zvati kad mladost otpravljaš.
Tu se procvat, mudrost i ljepota stane,
Bez tog propast hladna, starost i ludilo;
I vrijeme bi stalo da to svi nakane,
Za šezdeset ljeta ne bi svijeta bilo.
Koga narav nije za potomstvo tkala,
Ružan, prost i grub, nek jalov se zatare;
Tko je nadaren, još više mu je dala,
I ti štedro njeguj svoje štedre dare:
Za svoj žig te reza, misleći da njime
Trebaš tiskat još, da uzorak ne zgine.
