Smrt kneza Dobroslava/4

ČIN PRVI

POJAVA IV

POJAVA IV
Ulazi sudija sa dva pristava, pa RADIMIR, i DOBROSLAV; za njima BOGDAN sa seljacima koji svjedoče.
Prva petorica sjedaju za sto.

SUDIJA:
Knezovi su i svjedoci ovdje,
Sud je potpun. Neka preda nj stupi
Optuženik. — Kako ti je ime
I čiji si?
TOMKO:
Tomko Dobroslavljev.
SUDIJA:
Od skora je u ovome zamku
Učinjeno užasno ubistvo,
I ono se tebi pripisuje.
Priznaješ li?
TOMKO:
Sudijo, pred Bogom,
Prav sam u tom kao i sam što si.
SUDIJA:
Ali treba, Tomko, da prav budeš
I pred ljud'ma. Bog nevinost vidi,
A ljudima dokazat' je valja.
Ti dokaži svoju.
TOMKO:
Šta bih mog'o
Van to jedno reći, da ne ubih?
Hoćete li da vam se zakunem?
Svojim ću se zakleti životom,
Ne umrlom dušom i spasenjem,
Zakleću se čim god ushoćete.
SUDIJA:
Od tebe se zakletva ne ište,
Nego dokaz, kao što ti rekoh.
TOMKO:
A da imam i najboljih, jasnih
Kao sunce, šta bi mi pomogli?
Bih li smio da ih i navedem?
RADIMIR:
Ne bi smio! Il' se koga bojiš?
SUDIJA:
Sad si samo u rukama pravde,
Pa slobodno zbori i brani se.
DOVROSLAV:
Da, brani se, Tomko. Ništa tako
Ja ne želim kao da s' opravdaš,
Čast opereš tvomu gospodaru,
Pa se srećan djeci svojoj vratiš.
TOMKO:
Oh! svršite, žnvoga vam Boga,
Što skorije taj rug vaše pravde,
Da je duže slušati ne moram;
Izrecite ust'ma tu presudu
Što vam stoji pripravna u srcu.
SUDIJA:
Ovaj čovjek da li je pri sebi?
TOMKO:
Kad i jedan trenut ne bih bio,
Kad bih mog'o zaboravit' ono
Što nikako za zaborav nije,
Onda b' ovdje drugo lice možda
Stoput bljeđe od mojega bilo,
Onda drugi drhtao b' od straha
Gore nego drhtim ja od gnjeva.
RADIMIR:
O sudijo, ču li mu riječi?
Kako bi ih tumačiti mog'o?
DOBROSLAV:
A kavav je i tvojima siisao?
Hotio bih da ga čujem, kneže.
SUDIJA:
Mir gospodo. — U praznoj ti pušci
Je li bilo ubojita zrna,
K'o što ti ga nađoše u punoj?
TOMKO:
Bilo ga je.
SUDIJA:
A kakva ti tr'jeba
Da olovom pri onom veselju
Puške puniš?
TOMKO:
Ostaše mi pune
Od posljednjeg pohoda na Turke.
DOBROSLAV:
On doista u pohodu bješe.
SUDIJA:
A inače za kakva ga znate?
SELjACI:
Među nama on je od najboljih.
SUDIJA:
O knezovi, to ga mnogo pravda.
RADIMIR:
To dovoljno nije;
Uz dobrotu stoji često slabost;
A slab čovjek, i da nije zao,
Na zlo lako daje se navesti.
Ako te je mitom ili silom
Ko naveo, Tomko, tog imenuj,
Pa ti prosta smrt mojega sina,
Kneževsku ti za to riječ dajem;
Tog imenuj, pa slobodan idi.
DOBROSLAV:
Nuder lakše, kneže Radimire;
Tu će nešto i mog prava bit.
Ako tebi sin ostade mrtav,
Bi i meni kći ranjena teško,
A nad time zamak osramoćen;
Pa sve da bih prvo i prostio,
Ovo drugo nikako ne mogu.
TOMKO:
Ha! ti kneže, ti li tako zboriš?
(Na silu me zanosi van sebe!)
RADIMIR:
Šta to mrmljaš, Tomko? jasno zbori.
Odgovori na pitanje moje.
TOMKO:
Vjeruj meni, o nesrećni starče,
Ja tvojega ne umorih sina
Nit' od sebe, niti nagovoren;
Vjeruj meni k'o na smrtnom času.
RADIMIR:
A bi li se mogao zakleti
Da i ne znaš ko je ubojica?
Odgovori.
SUDIJA:
Šutiš?
TOMKO:
Vaj! ne mogu,
A i nemam šta da odgovorim.
RADIMIR:
Istinu nam krije; usta su mu
Zatvorena nekim tajnim strahom;
Silom mu ih otvoriti valja.
Ja zaht'jevam da s' na muke metne.
SELjACI:
Tomko, Tomko!
TOMKO:
Da s' na muke metnem?
SUDIJA:
Il' govori, il' izbjeć' ih nećeš.
TOMKO:
Da s' na muke metnem? oh, duše ti,
Dobroslave, ne čuješ li ovo?
Bi li mog'o tako što dopustit'?
Odbrani me; tvoj sam seljak, kneže.
RADIMIR:
Ne može te odbraniti niko.
SUDIJA:
I baš nećeš da odr'ješiš jezik?...
Gdje su ljudi? nek oruđe spreme.
TOMKO:
Oh, šta čujem? kneže! Stan'te, stan'te.
Nesnosna je ta mučenja mis'o...
Ja sam čovjek kan' i vi od puti.
SUDIJA:
Onda kazuj.
TOMKO:
Mogu kazat', mogu,
Evo što znam: n'jesam ja ubio,
Ali sumnjam...
SUDIJA:
Na koga?... govori.
STANKO:
Kneže, jutros Mosorski hajduci
Na jednu nam napadoše kuću
Sve zarobiv, ženu, djecu, stoku.
TOMKO:
(Oh, šta činim? djeca, žena moja!)
DOBROSLAV;
Hitaj, Stanko, s potjerom za njima.
Bezdušnici il' će sve poklati,
Il' Turcima prodati u roblje.
TOMKO:
Ne vjerujte, ja sam izvan sebe;
Ne vjerujte.
SUDIJA:
Šta? Udaraš natrag?
TOMKO:
Nit' znam štogod, nit' na koga sumnjam.
RADIMIR:
To j' odviše. Sudče, vrši svoje.
SUDIJA:
Raspnite ga ovaj čas na točak.
STANKO:
Na zavletvu i dječicu misli,
(šapće mu) Pa se ne boj.
TOMKO:
Sotono, daleko.
RADIMIR:
Izmislite muke za nj najžešće,
Kakve čovjek podnijet' ne može
A da tajnu il' duh ne ispusti.
TONKO:
Mučite me, o ljudi bez Boga,
Mučite me kao divlje zv'jeri;
Mog se mesa siti nažderite,
Prave mi se naločite krvi.
Od kosti vam meso otpadalo!
U krvi se svojoj udavili!
Vratili vam vragovi u paklu
Muke što ću izdržati nevin.
SUDIJA:
U mukama odaće što sada
Tol' uporno krije. Hajd'mo tamo. (otidu)
1. SELjAK:
O nesrećni Tomko! pa kada je
Njega snašla nesreća ovaka,
A šta i nas čeka?
2. SELjAK:
Zlo, zlo, brate!
Ja ne mogu mučenje da gledam;
Idem kući.
1. SELjAK:
I ja idem s tobom.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.