Smrt kneza Dobroslava/37
| ◄ ПОЈАВА II | POJAVA III | ► |
POJAVA III
(DOBRILA leži zavaljena u dugačkoj naslonjači. Pokraj nje pred ikonom na stolu gori voštanica. MARIJA i za njom CVJETKO na desnoj su strani, a četiri djevojke na lijevoj klečv i mole se bogu. Kad se digne zavjesa, MARIJA otire suze, i za njom djevojke, pa izlaze.)
DOBRILA:
Još ih nema? niti oca moga
Niti oca Mil'jenkova?... Avaj!
Ne dolaze ni na smrtnom času
Da ih vidim!... Zovni mi ih, majko;
Još je malo trenutaka mojih,
A pohlepno žudi mi ih duša;
Oh molim te, nanovo ih zovni.
Ali da se nijesi odmakla
Od postelje moje... strah me, majko,
Strah me neki obuzimlje;... pošlji
Koga po njih, a ti daj mi ruku.
CVJETKO:
Kneginja je iz sobe izašla
Ovog časa.
DOBRILA (diže glavu):
Izašla je, veliš?...
Jest, sami smo. Prije neg' se vrati
Čuj me, Cvjetko. Htjela sam joj sama
Ovo reći, al' nemadoh srca.
Lakše će joj biti da iz tvojih
Čuje usta kad me već ne bude.
Dobri Cvjetko, moje mrtvo t'jelo
Obucite u haljinu b'jelu
Koju nošah nevjestom na sebi;
Na glavu mi onodanji v'jenac
Postavite, i sa desne ruke
Nemojte mi skidat' ovaj prsten.
Mili znamen vječite nam sveze.
Jesi l' čuo?
CVJETKO:
Oh! čuo sam.
DOBRILA:
Plačeš?
O moj Cvjetko, molim te još jedno
U grob isti mene položite
U kom i on leži; zajedno nam
Ne dadoše živjeti na zemlji,
Nek pod zemljom barem dopuste nam
Da zajedno leže nam tjelesa...
A na nebu duše će se naći.
Obećaj mi, Cvjetko da ćeš vjerno
Sve riječi ove dostaviti
Mojoj jadnoj majci.
CVJETKO:
Svete su mi,
Gospo moja, i spasa mi vječnog,
Doznaće ih kneginja, k'o da je
I sama ih slušala od tebe.
DOBRILA:
Oh! hvala ti. Je l' da će ih ona
Uslišiti? Reći ćeš joj, Cvjetko,
Da posljednja to mi bješe želja,
Kćerina joj samrtnička prošnja.
Sad i tebi vječno zbogom velim;
Na usrđu hvala ti... oh, hvala!...
Teško mi je što te na plač nagnah;
Raduj mi se, Cvjetko moj, ne plači.
Nemam ovdje ništa da t' ostavim
Kao spomen... Evo, uzmi ovaj
Drugi prsten s moje ruke... uzmi...
Skinuću ga sama... evo ti ga.
Kad djevojku isprosio budeš,
Njoj ga daruj; dao Bog da ona
Srećnije ga uznosi od mene!
(Opet zabaca glavu u naslonjaču. Čuje se žalostan zvuk arfe, pa uza nj glas ženski pjeva, a dva po¬slednja stiha odpijeva djevojački zbor.)
Ljudski život na zemlji je
Tuga neprestana;
Blažen ko god s nje odlazi
Put nebeskog stana!
Kitne misli, l'jepe želje
Nade omiljene,
To su samo u vazduhu
Prevarljive sjene,
Koje nama pred očima
¬ Uvijek sijaju,
Ali prazne nikada se
¬Uhvatit' ne daju.
Ljubavi se slatki plamen
U suzama gasi;
Prođe mladost kao sanak,
¬Pa se smrt oglasi.
Ljudski život na zemlji je
Tuga neprestana;
Blažen onaj koji s njim se
Rastavlja za rana!
Te u božje leti krilo,
Gdje je svaka radost;
Gdje u vječnoj slasti teku
I ljubav i mladost.
(Ulaze Marija i Dobroslav.)
DOBRILA (u zanosu):
Rajski, rajski glasovi su ovo!..
Nebesa se eno prema meni
Otvoraju!... živa, neizdržna
Iz njih svjetlost potocima teče,
A božanski razl'ježe se romon.
Gle! bezbrojna anđela množina
Kano jata zlatokrilnih ptica
Prosula se svuda po vazduhu!...
Ko je onaj što za njima stupa
Tako hitno na nebeska vrata?
Mil'jenko!.. Ah eto te!... kakvom,
Kakvom lice sija ti ljepotom!
Obje ruke pružio si k meni;
Ja dolazim, dolazim, moj mili.
(Dobroslav zanesen pristupa kćeri; za njim Marija; -izlazi Cvjetko, a za tim Radimir stupa na vrata neopažen.)
DOBROSLAV:
Idi, idi krugovima tvojim,
O prečisti anđele zemaljski,
Ti nijesi, avaj!
Za pogani ovaj sv'jet ni bila.
DOBRILA:
Oče!... Gle, ta ja sam još na zemlji!
O moj oče,
Odavno sam čeznula za tobom.
Moj duh, vidiš, ne može od t'jela
Da s' odvoji bez tvog blagoslova.
DOBROSLAV:
Bez mojega blagoslova? šuti;
Moj blagoslov zar nije proklestvo?
DOBRILA:
O moj Bože! šta ćeš tim da kažeš?
Bi li mi ga sada odrekao?...
Majko moja, moli ga ti za me.
Ja ako mu život uznemirih,
Bih užasno nesrećna i sama.
Ali sad je svemu konac; neka
Bez ljutine rastane se sa mnom.
Kad od srca ja onomu praštam
Koji ubi miloga mi druga,
I on može da oprosti meni.
(Ulazi Radimir i staje do vrata.)
DOBROSLAV:
Ti hi praštaš? da li čuh ja dobro?
Smrt njegovu i tvoju mi praštaš?
DOBRILA:
Bože, Bože!.. Al' ne, zlo razumjeh.
DOBROSLAV:
Oh! dobro si razumjela: ja vas...
Ja oboje svojom rukom ubih.
DOBRILA (ustavši):
Ti nas, ti nas?..
DOBROSLAV:
Praštaš li? još jednom
Izusti mi riječ oproštajnu.
DOBRILA:
Drž' me, majko, ... ah! užasna sumnja
Koju s grozom od sebe odbijah
Istina mi postaje!... Mil'jenko!
(Klone u materinom naručju. Mati je spušta na postelju.)
MARIJA:
Svršeno je. — Milostivi Bože,
Kćer izbavi, izbavi i majku.
DOBROSLAV:
Zar umrla!
RADIMIR (stupa naprijed):
Umrla je, kneže,
I oproštaj, koji tako željno
Čekao si, nije ti izrekla.
A ne praštam ni ja...
DOBROSLAV:
Ti sad ovdje!
RADIMIR:
No u ime sudije ti vječnog
Vičem; mač izvuci.
DOBROSLAV:
O izdajstva!
Ali svojom platićeš ga glavom.
(Bore se.)
MARIJA:
Stan'te, stan'te... Ah! užasni ljudi!
DOBROSLAV:
Ja pogiboh. (pada)
RADIMIR:
I pravo je bilo.
DOJMO:
Grozna vida! na vr'jemene stigoh!..
(ušavši naglo) Šta učini, čovječe slijepi,
Šta učini? Ubi pokajnika,
Koji priznav preda mnom svoj grijeh,
Bijaše me pustio iz zamka
Da zadržim tvom ubici ruku.
RADIMIR:
On?!
DOJMO:
Bješe te sam Bog osvetio,
Na što sada ovo grozno djelo?
DOBROSLAV:
Na nj proklestvo! Noćas! nož! o Tomko,
Proroštvo se tvoje ispunilo...
Šćah uzalud da se obezb'jedim...
Ispred Boga ne bježi se nikud.
DOJMO:
I sve misli k Bogu sad obrati. —
Očima je prevrnuo, pa ih
Zaklopio. — Uđi u mir vječni,
O grješnička pokajana dušo. —
Tužna ženo, ukloni se sa mnom
S ovog groznog mjesta.
RADIMIR:
On preminu!
Je li za to štogod lakše meni!...
DOJMO:
Već se kaješ, b'jedni Radimire?
Što nijesi Dojma poslušao?
Ne rekoh li više puta tebi:
Osveta je kleta varalica,
Slast obriče, a toči nam otrov?
(Odvodi kneginju, Radimir pristupa k Dobrili, pa udara u plač. Zavjesa pada.)
|