Smrt kneza Dobroslava/14

ČIN TREĆI

POJAVA II

POJAVA II
Pređašnji i MARIJA.

MARIJA:
Ustao si.
DOBROSLAV:
Ovog časa, ženo.
MARIJA:
A meni se činjaše da n'jesi
Svu božiju ovu noć ni leg'o;
U licu si neobično blijed,
A oči ti k'o žerava sv'jetle,
DOBROSLAV:
Ustao sai, rekoh, ovog časa.
MARIJA:
Blago tebi kada ti se spava!
San od mene pobjeg'o je davno.
Svu noć ovu kao i pređašnje
Prebdjela sam do postelje njene.
Sada zaspa malo, pa s' udaljih.
DOBROSLAV:
Je li noćas dolazila k sebi?
Još može li kakve nade biti?
MARIJA:
U zgušćenoj magluštini uma
Zrak joj katkad čiste sv'jesti s'jevne,
I poduže svaki put taj traje.
DOBROSLAV:
Ne znam šta bih dao samo da mi
Opet sine nekadašnjom sv'ješću,
I ljepotom svojom.
MARIJA:
A ja, kneže?
Avaju šta bih ja b'jednica dala!
Dobrila je jedini nam porod.
DOBROSLAV:
I s njom bi se na ognjištu starom
Moje kuće ugasio plamen.
Žalosno je i pomislit' samo
Da za sobom ne ostavljaš nikog,
Da će s tobom biti zatrpano
Tvoje ime, spomen tvoj, i tako
S lica zemlje da ćeš iščeznuti
Kan' da nikad ni bilo te nije.
MARIJA:
Oh! pa ona tol' umilna b'jaše,
Toli skromna, dobra, tol' poslušna!
DOBROSLAV:
Jeste, jeste.
MARIJA:
Reci, je li t' ikad
Kakav uzrok nepovoljstva dala?
DOBROSLAV:
Nikad dojsta.
MARIJA:
Je li i najtežim,
I nepravim zahtjevima tvojim
Kad odrekla posluh?
DOBROSLAV:
Nikad, nikad.
MARIJA:
Kad je bješe drugom' obećao,
Kada si je silom na vjenčanje
Pošiljao, kad god njeno srce
C'jepalo se od žestoka bola,
Nije li se i onada blaga
I pokorna tebi kazivala?
DOBROSLAV:
Oh proklestvo! jeste.
MARIJA:
Plakala je
Nesrećnica, i slušala. Nikad
N'jesi čuo sa usana njenih
Jedne tužbe. Oh! ovake kćeri
Nije im'o još nikakav čovjek.
DOBROSLAV:
Šuti, šuti.
MARIJA:
Niti jo kći koja
Ikad bila mučena onako.
DOBROSLAV:
Al' tako ti stvoritelja Boga
Šuti, ženo, okan' me se danas.
MARIJA:
Duša mi je prepuna gorčine,
Pa nesrećna moram
Izliti je nekom' u naručje;
A komu ću ako neću tebi?
DOBROSLAV:
I moja je, i moja je; nemoj
Da u meni take misli budiš.
MARIJA:
Ovo ti je sad slušati teško,
A kad sam te Bogom preklinjala
Da joj srce ne nagoniš, onda
Nijesi me ni počuti htio,
Onda si me k'o robinju kakvu
Potjerao pogrdno od sebe.
DOBROSLAV:
Onda, onda! ti znaš sve ondašnje
Okolnosti, ti znaš... ali na što
Sve te r'ječi? ili možeš njiia
Da odvratiš što se dogodilo?
MARIJA:
Ja ne mogu da odvratim ništa,
Ali ti si, Dobroslave, mog'o
Sve da spr'ječiš,
Ti si mog'o da j' usrećiš sa svim.
Ak' od tebe ona nije sreću
Zaslužila, onda na svijetu
Ne može je zaslužiti niko.
DOBROSLAV:
Ti si dakle zbilja naumila
Da me jutros ljuto uznemiriš,
Da m' iz krajnjeg strpljenja izvedeš?
Idi. — Još tu stojiš? Idi, velim;
Zapov'jedam, idi.
MARIJA:
Ali to je
Već odviše; ja sam dakle mogla
Sve trpjeti muke, a ti, kneže,
Ti ne možeš ni malo riječi?
Znaj, do danas šutala sam vazda,
Ali sada moraš da me čuješ.
Ne srdi se; misao mi nije
Da te vr'jeđam, ne, na moju dušu!
Dođoh samo da t' upitam nešto...
Sad smo sami, ne sluša nas niko;
Otkrij meni tvoje srce, kneže;
Na mojemu grdna sumnja leži,
Leži teška k'o planina kakva,
Pa s njom više živjeti ne mogu;
Oh! strašna je sumnja ta, od iste
Izbavi me, il' me odmah ubij.
DOBROSLAV:
Maro!... Bježi, bjež' od mene.
MARIJA:
Neću;
Slušajuć' te provela sam život;
Prvom ću te ne poslušat' sada.
DOBROSLAV:
Ti, Marija?!
MARIJA:
Ni glas tvoj, ni pogled
Ne plaše me; kad s' uputih amo
Ja pod noge svaki bojaz bacih.
Do grla mi evo nož donesi,
Ja odavdje ni kročiti neću.
DOBROSLAV:
Šta!
MARIJA:
Tako je. Još me ne poznaješ.
Vi se ljudi varate o nama
Kad dobrotu našu, naše krotko
Poslušanje uzmete za slabost.
Nije tako, o ne, tako nije.
Smjelosti je u našemu duhu
Koliko god i u vašem. Vidiš;
Muči krutno ženu, po njoj gazi,
Satiri je koliko ti volja,
Ona može sve to da podnese;
Al' u d'jete, oh! dirnuti nemoj
U dijete njeno, jer će onda
Ustat' kao pogažena zmija,
K'o lavica izvan sebe koju
Ne ustavlja ništa. Naše d'jete!
Jaoh! ti ne shvataš, niti mogu
Ja izreći šta je d'jete majci:
U njemu je svaka radost naša,
Naša ljubav, sva moć duše naše,
U njemu nam čitav život, znaš li?
I mi ćemo prije život dati,
Život prije no dijete svoje.
DOBROSLAV:
Al' Boga ti, šta je tebi jutros?
Na šta ideš riječima takim?
MARIJA:
N'jesi čuo? ja ne mogu više
S ovom sumnjom u duši da živem.
Reci, ko je ubio Mil'jenka?
Reci, ko je ranio kćer moju?
Reci, ko je, ko je nju doveo
Do onakog uzumljenja? reci.
DOBROSLAV:
Bi li smjela?...
MARIJA:
Pomislit' na tebe;
Jest, na tebe. Više mi je puta
Ta misao na um nasrtala,
I svagda je odbih ježeći se;
Al' od jučer moram skoro sa svim
Vjerovat' joj.
DOBROSLAV:
Od jučer! po čemu?
MARIJA:
Oh, po čemu! naravno ti onda
Dosta vlastan nad soboi ne bješe,
Ti spaziti ne mogaše onda
Svu strahotu tvoga lica kad te
U ludilu ona nazivala
Ubojicom. Na riječ joj svaku
Sjevahu ti znakovi krivice
Iz mračnoga lica, kao žive
Iz kremena udarena iskre.
Šta od jučer u sebi ne trpii!
Od žalosti, groze i sramote
Već i sama skoro obezumih.
Hotjela bih u zemlju duboko
Zatrpati sebe, hotjela bih
I naš zamak i sve nas u njemu
Zapaliti, da nikakva traga
Već ne bude koljenu nam groznom'
Hotjela bih... oh! ni sama ne znam
Šta bih htjela. Ali na stvar, na stvar;
Odgovori na što te upitah,
Izbavi me od ovakih muka,
Jer izvjesnost, ma najhuđa bila,
Čini mi se, podnosiću lakše
No paklene ove suinje užas.
DOBROSLAV:
Sada ne bi trebalo da s tobom
Upustim se u brbljanje prazno;
Ali stanje u kojem te vidim
Ganulo me, kneginjo, pa za to
Ispuniću tu čudnu ti želju.
Znaj, da sam se osvetiti htio,
K'o što misliš, mogao sam lasno
Po trenutnoj pobjedi vijeća
Udariti na Radmirov zamak,
Pogubiti i njega i sina,
Pa sa zemljom zamak izravnati,
Da ostane na njegovom mjestu
Vjekoviti znak osvete moje.
Il' inače, da sam kaznit' htio
Jedinoga zeta nam Mil'jenka,
Kao što mu i iđaše kazna,
Bio bih ga, ne potajno, nego
Na samome piru oborio.
MARIJA:
Ne bi, ne bi, poznajem te dobro:
Tvoj duh uv'jek zavija se u mrak,
Tvoj udarac svaki, Dobroslave,
Iz potaje dolazi; oh! dobro
Poznajem te.
DOBROSLAV:
Svi vragovi u te!..
Nego si mi rekla da s' i sama
S uma sišla; to i jest doista,
I sve r'ječi na samu bvzumnost
Odbijam ti. Ali čuj me dobro:
Nikad više da me ne dovedeš
U ovako glupo iskušenje,
Nikad više da ti klete oči
Ne opaze na mojemu licu
Trag krivice koja no ne stoji,
Jer ću njima tu demonsku krepost
Oduzeti, tvrda ti r'ječ moja! (otide)
MARIJA:
On, je, on je; što da sama sebe
Jošte varam? pobježe od mene;
Nije mog'o da izdrži dalje
Moj u lice uprti mu pogled.
O nakazo, o nakazo! On je. (Odlazi.)
MARIJA:
Ustao si.
DOBROSLAV:
Ovog časa, ženo.
MARIJA:
A meni se činjaše da n'jesi
Svu božiju ovu noć ni leg'o;
U licu si neobično blijed,
A oči ti k'o žerava sv'jetle,
DOBROSLAV:
Ustao sai, rekoh, ovog časa.
MARIJA:
Blago tebi kada ti se spava!
San od mene pobjeg'o je davno.
Svu noć ovu kao i pređašnje
Prebdjela sam do postelje njene.
Sada zaspa malo, pa s' udaljih.
DOBROSLAV:
Je li noćas dolazila k sebi?
Još može li kakve nade biti?
MARIJA:
U zgušćenoj magluštini uma
Zrak joj katkad čiste sv'jesti s'jevne,
I poduže svaki put taj traje.
DOBROSLAV:
Ne znam šta bih dao samo da mi
Opet sine nekadašnjom sv'ješću,
I ljepotom svojom.
MARIJA:
A ja, kneže?
Avaju šta bih ja b'jednica dala!
Dobrila je jedini nam porod.
DOBROSLAV:
I s njom bi se na ognjištu starom
Moje kuće ugasio plamen.
Žalosno je i pomislit' samo
Da za sobom ne ostavljaš nikog,
Da će s tobom biti zatrpano
Tvoje ime, spomen tvoj, i tako
S lica zemlje da ćeš iščeznuti
Kan' da nikad ni bilo te nije.
MARIJA:
Oh! pa ona tol' umilna b'jaše,
Toli skromna, dobra, tol' poslušna!
DOBROSLAV:
Jeste, jeste.
MARIJA:
Reci, je li t' ikad
Kakav uzrok nepovoljstva dala?
DOBROSLAV:
Nikad dojsta.
MARIJA:
Je li i najtežim,
I nepravim zahtjevima tvojim
Kad odrekla posluh?
DOBROSLAV:
Nikad, nikad.
MARIJA:
Kad je bješe drugom' obećao,
Kada si je silom na vjenčanje
Pošiljao, kad god njeno srce
C'jepalo se od žestoka bola,
Nije li se i onada blaga
I pokorna tebi kazivala?
DOBROSLAV:
Oh proklestvo! jeste.
MARIJA:
Plakala je
Nesrećnica, i slušala. Nikad
N'jesi čuo sa usana njenih
Jedne tužbe. Oh! ovake kćeri
Nije im'o još nikakav čovjek.
DOBROSLAV:
Šuti, šuti.
MARIJA:
Niti jo kći koja
Ikad bila mučena onako.
DOBROSLAV:
Al' tako ti stvoritelja Boga
Šuti, ženo, okan' me se danas.
MARIJA:
Duša mi je prepuna gorčine,
Pa nesrećna moram
Izliti je nekom' u naručje;
A komu ću ako neću tebi?
DOBROSLAV:
I moja je, i moja je; nemoj
Da u meni take misli budiš.
MARIJA:
Ovo ti je sad slušati teško,
A kad sam te Bogom preklinjala
Da joj srce ne nagoniš, onda
Nijesi me ni počuti htio,
Onda si me k'o robinju kakvu
Potjerao pogrdno od sebe.
DOBROSLAV:
Onda, onda! ti znaš sve ondašnje
Okolnosti, ti znaš... ali na što
Sve te r'ječi? ili možeš njiia
Da odvratiš što se dogodilo?
MARIJA:
Ja ne mogu da odvratim ništa,
Ali ti si, Dobroslave, mog'o
Sve da spr'ječiš,
Ti si mog'o da j' usrećiš sa svim.
Ak' od tebe ona nije sreću
Zaslužila, onda na svijetu
Ne može je zaslužiti niko.
DOBROSLAV:
Ti si dakle zbilja naumila
Da me jutros ljuto uznemiriš,
Da m' iz krajnjeg strpljenja izvedeš?
Idi. — Još tu stojiš? Idi, velim;
Zapov'jedam, idi.
MARIJA:
Ali to je
Već odviše; ja sam dakle mogla
Sve trpjeti muke, a ti, kneže,
Ti ne možeš ni malo riječi?
Znaj, do danas šutala sam vazda,
Ali sada moraš da me čuješ.
Ne srdi se; misao mi nije
Da te vr'jeđam, ne, na moju dušu!
Dođoh samo da t' upitam nešto...
Sad smo sami, ne sluša nas niko;
Otkrij meni tvoje srce, kneže;
Na mojemu grdna sumnja leži,
Leži teška k'o planina kakva,
Pa s njom više živjeti ne mogu;
Oh! strašna je sumnja ta, od iste
Izbavi me, il' me odmah ubij.
DOBROSLAV:
Maro!... Bježi, bjež' od mene.
MARIJA:
Neću;
Slušajuć' te provela sam život;
Prvom ću te ne poslušat' sada.
DOBROSLAV:
Ti, Marija?!
MARIJA:
Ni glas tvoj, ni pogled
Ne plaše me; kad s' uputih amo
Ja pod noge svaki bojaz bacih.
Do grla mi evo nož donesi,
Ja odavdje ni kročiti neću.
DOBROSLAV:
Šta!
MARIJA:
Tako je. Još me ne poznaješ.
Vi se ljudi varate o nama
Kad dobrotu našu, naše krotko
Poslušanje uzmete za slabost.
Nije tako, o ne, tako nije.
Smjelosti je u našemu duhu
Koliko god i u vašem. Vidiš;
Muči krutno ženu, po njoj gazi,
Satiri je koliko ti volja,
Ona može sve to da podnese;
Al' u d'jete, oh! dirnuti nemoj
U dijete njeno, jer će onda
Ustat' kao pogažena zmija,
K'o lavica izvan sebe koju
Ne ustavlja ništa. Naše d'jete!
Jaoh! ti ne shvataš, niti mogu
Ja izreći šta je d'jete majci:
U njemu je svaka radost naša,
Naša ljubav, sva moć duše naše,
U njemu nam čitav život, znaš li?
I mi ćemo prije život dati,
Život prije no dijete svoje.
DOBROSLAV:
Al' Boga ti, šta je tebi jutros?
Na šta ideš riječima takim?
MARIJA:
N'jesi čuo? ja ne mogu više
S ovom sumnjom u duši da živem.
Reci, ko je ubio Mil'jenka?
Reci, ko je ranio kćer moju?
Reci, ko je, ko je nju doveo
Do onakog uzumljenja? reci.
DOBROSLAV:
Bi li smjela?...
MARIJA:
Pomislit' na tebe;
Jest, na tebe. Više mi je puta
Ta misao na um nasrtala,
I svagda je odbih ježeći se;
Al' od jučer moram skoro sa svim
Vjerovat' joj.
DOBROSLAV:
Od jučer! po čemu?
MARIJA:
Oh, po čemu! naravno ti onda
Dosta vlastan nad soboi ne bješe,
Ti spaziti ne mogaše onda
Svu strahotu tvoga lica kad te
U ludilu ona nazivala
Ubojicom. Na riječ joj svaku
Sjevahu ti znakovi krivice
Iz mračnoga lica, kao žive
Iz kremena udarena iskre.
Šta od jučer u sebi ne trpii!
Od žalosti, groze i sramote
Već i sama skoro obezumih.
Hotjela bih u zemlju duboko
Zatrpati sebe, hotjela bih
I naš zamak i sve nas u njemu
Zapaliti, da nikakva traga
Već ne bude koljenu nam groznom'
Hotjela bih... oh! ni sama ne znam
Šta bih htjela. Ali na stvar, na stvar;
Odgovori na što te upitah,
Izbavi me od ovakih muka,
Jer izvjesnost, ma najhuđa bila,
Čini mi se, podnosiću lakše
No paklene ove suinje užas.
DOBROSLAV:
Sada ne bi trebalo da s tobom
Upustim se u brbljanje prazno;
Ali stanje u kojem te vidim
Ganulo me, kneginjo, pa za to
Ispuniću tu čudnu ti želju.
Znaj, da sam se osvetiti htio,
K'o što misliš, mogao sam lasno
Po trenutnoj pobjedi vijeća
Udariti na Radmirov zamak,
Pogubiti i njega i sina,
Pa sa zemljom zamak izravnati,
Da ostane na njegovom mjestu
Vjekoviti znak osvete moje.
Il' inače, da sam kaznit' htio
Jedinoga zeta nam Mil'jenka,
Kao što mu i iđaše kazna,
Bio bih ga, ne potajno, nego
Na samome piru oborio.
MARIJA:
Ne bi, ne bi, poznajem te dobro:
Tvoj duh uv'jek zavija se u mrak,
Tvoj udarac svaki, Dobroslave,
Iz potaje dolazi; oh! dobro
Poznajem te.
DOBROSLAV:
Svi vragovi u te!..
Nego si mi rekla da s' i sama
S uma sišla; to i jest doista,
I sve r'ječi na samu bvzumnost
Odbijam ti. Ali čuj me dobro:
Nikad više da me ne dovedeš
U ovako glupo iskušenje,
Nikad više da ti klete oči
Ne opaze na mojemu licu
Trag krivice koja no ne stoji,
Jer ću njima tu demonsku krepost
Oduzeti, tvrda ti r'ječ moja! (otide)
MARIJA:
On, je, on je; što da sama sebe
Jošte varam? pobježe od mene;
Nije mog'o da izdrži dalje
Moj u lice uprti mu pogled.
O nakazo, o nakazo! On je. (Odlazi.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.