Smrt kneza Dobroslava/13
ČIN TREĆI
POJAVA I
Soba. — DOBROSLAV sam.
Poludjela, živoga mi Boga!
To već nije prost ludila pristup,
Nego j' ona poludjela sa svim!
Ovu gorku misao ne mogu
Da s pameti stresem; tu mi stoji
Zabodena kao nož u mozgu.
Sve bijede što ih je na sv'jetu,
Sve će li se na nju oboriti?
Bi ranjena i lišena muža
Jednim mahom;
Lišena je evo sad i uma;
Sutra možda biće i života.
Njenom glavom Mil'jenkovu platih!
Oh! sad mrzim na tog Radimira
Sto put žešće. Iz nesreće svoje
On uživa moju, i sumnjajuć'
Ono što jest, slatko mi se sveti,
I govori kao da ga slušam:
Ha, ha, tako, kneže Dobroslave,
Čim smislio bješe da ucv'jeliš
Mene jednog, tim ucv'jeli i sebe.
Jedan udar, nu žalosti dvije ;
Tvoja ipak grđa nego moja.
Sto đavola! — a još da zna šta se
U tajnosti moje duše zbiva!
Da zna kako neki duh iz pakla
Mnome mlati neumitnim gnjevom!
Kako slika ub'jena mu sina
Uzastopce svud me sl'jedi, sa mnom
Za sto sjeda, na postelju l'ježe,
Prekida mi strašilima snove!
Da zna kako prenem se od straha
Ako lišće nada mnom zašušti,
Ako vjetar duhne mi kroz sobu,
Ako vrata pokrenuta škripnu,
Jer svud mislim da potajna ruka
Osvetnička svoj nož za mnom baca!
Taj Radimir da zna za sve ovo!...
Al' on nikad to doznati neće.
Ja tišinom čelična mi čela
Moram kriti od njega i svakog
Svu tu slabost i sramotu svoju. —
Da, zar j' ovo drugo što no slabost?
Što učinih, umjesno učinih:
Uvrijeđen čovjek mora snažno
Da udari s oč'ma zatvorenim,
Pa naprijed prođe, i za sobom
Nikada se više ne osvrne.
Sve doista umjesno učinih.
|