Smrt Uroša Petoga/16
POJAVA VII
Carica, Bogdan, Bojo, Arsojević.
BOJO:
Veledušna carice, ti jedna
Tu ostaješ, da t' odanost svoju
I zahvalnost vječnu izjavimo.
ARSOJEVIĆ:
Ah, moj otac! Bojo, nav'jek prognan,
A svom caru vjeran kao niko!
CARICA:
Ko ti j' otac?
ARSOJEVIĆ:
Arso vojevoda.
CARICA:
Arso? Znam ga dobro; hrabar čovjek.
BOGDAN:
A i vjeran Nemanjinom domu.
CARICA:
Ništa, d'jete; mnogi ovdje trpe
Preko moje i careve volje;
Al' će vr'jeme izbavljenju doći.
ARSOJEVIĆ:
I osveti, o carice naša.
CARICA:
I osveti.
ARSOJEVIĆ (Boju):
Čuješ li ti ovo?
CARICA:
Mladi momci, nek vam uho čuje,
Al' nijema neka su vam usta.
BOJO:
Plemići smo, gospo; nas se ne boj.
CARICA:
Ima li vas tako hrabrih mnogo?
BOJO:
Sva vlastela mlađa. Mi nećemo
Vukašina, ni mrske mu braće.
ARSOJEVIĆ:
Jednu rječcu ti izusti, jednu,
Pa ovakih kao što nas vidiš
C'jelu vojsku dovešćemo t' amo ;
BOGDAN:
Lakše, d'jete. Sestro, ovdje sada
Nije mjesto takim besjedama.
CARICA:
Tajno mi ih dovedi večeras.
Sad idite. (Odlaze plemići).
Nezahvalni robe,
Kog j' iz blata moj muž izvukao,
Vukašine hudi, vjerolomni,
Mač božiji na te slazi. Strepi.
|