Pređi na sadržaj

Slobodijada/9

Izvor: Викизворник

Petar II Petrović Njegoš

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:




◄   Pjesma osma Pjesma deseta   ►


* * *


Zmaj Stambola bješe ljuti
već ognjene varovnice
puštavati ustavio
put gnjijezda Srbah mala,
i delije Bosne nagle
bjehu tanke srpske šarke
umudrile, razabrale
da bijesni svakog goda
ne juriše istr'jebiti
dične gore srpsko pleme.
Al' viteštvu sudba neba
vječito je odsudila
da bez posla viteškoga
dan ni sahat ne dangubi.
Nenavidnik b'jele lune,
soprotivnik Vizantije,
sin Mehmeda i kadije,
Skadra paše i vezira,
Kara-Mahmut Bušatlija,
silni vezir i glasiti, -
ne dade mu crni đavo
počinuti i sjest s mirom
od krilate srpske zmije,
koja će mu oči izbost,
ne ka priđe, no kad prova
dva upravo sobom puta,
kad udara s vojske nešto
na dva brdska hrabra sela,
na Ćurilac i Stijenu,
i obadva puta njega
nagrdiše i razbiše.
Pa mu na to ne da bruka
ostaviti i prekinut,
već okrenu treću vojsku
okupljati silnovitu
da sramotu sveti svoju,
i nahiju brdsku velju,
Bjelopavlić ponositi,
tad otetu njegovojzi
ostroj sablji, groznoj ruci,
da je njima opet poda,
i nju uzdom teškom svojom
da zauzda on trostruko.
Pa kad ljute i krvave
skupi silne Malesije
trijest hiljad brojem vojske,
onda vezir veličavo
otpravio gordo pismo
na glavare Gore Crne
i vladiku Petra njina.
Ovako im silni piše:
"O vladiko i glavari,
krajične se krvlju stvari
miješaju i prevrću;
sada k jednoj, sada k drugoj
pobjeda se vije strani,
al' nju više putah fata
mnoštvo ljudi nego manje -
ona draže k njima trči.
Kara-paša - vi ga znate -
vama pišem Bušatlija:
Ja sam kućom od starine
silni vezir begajlija;
ja u tronu viteškome
sjedim znatna Skenderbega
i njegovim duhom, sabljom,
kojeno sam nasl'jedio,
protivnike gonim moje;
Otmanova čelikova
pred mojom se u lipovu
podvrgnula ostra sablja;
ja i Stambol, i on mene
podjednako čestvujemo;
nit' Otmana ime držim
vrhovnijem nad mojijem;
same Meke hramu svetu
što se klanjam - više nikom.
A svijetu cijelome
to svjedočit jasno može
sila carska koju dobih:
posjekoh je sabljom britkom,
i vezira tri velika
koje hrabrost moja hitra
ropstvom uze i ufati.
Otkad čvrsta moja ruka,
sablju držim, pripasujem,
znala se je moja raja,
nije smjela nikud vrcat,
nit' se kome pribijati;
to ni posad biti neće
dok viteška moja ruka
moju ostru sablju kreće
put mojega slavna roda
i imena protivnika.
Brda sva su od starine
bila moja prava raja;
sad čujete ka se dižu
protiv mene na oružje.
Njima kratki um kažuje
da se oće održati
nepobjednoj mojoj vojsci.
Njih je ono pomamilo
što me dvaput povratiše
su pomalo moje vojske;
stoga misle, varaju se,
da su silu svakom znatnu
tobož moju pob'jedili;
a ne znadu kukavice
jer je oči jošt njihove
ni viđele svu nijesu.
Ozbilja sam sad veliku
strašnu vojsku okupio.
Mislim s mojom silnom vojskom
na sva Brda udariti
da ih na put raje prave
moja ostra sablja metne,
da se opet ne prevare
na vladalca svoga prava
raja pušku ispraviti.
No, vladiko i glavari,
svi me ovo dobro čujte
i u glavu pametite:
nemojte se prevariti
da pomoći Brdma date
ili njina koga roba
među sobom da puštite;
čuvajte se zmije ljute,
znatna Skadra i glasita,
da vam njeni zor ognjeni
oči crne ne izgori,
već budite mene pravi
na granicu prijatelji.
Ako l' tako ka vam pišem
vi nećete učiniti,
no s' u brdska protiv mene
djela mutna usplećete,
kunem vi se sabljom, zdravljem,
srećom, Mekom i Medinom,
vezir Skadra Bušatlija,
kako Brda zgazim, sprštim,
ropstvu, ognju, sablji predam, -
odmah ću se s mojom ljutom
Arbanijom podignuti,
vas, ka Brda, listom ćerat,
robit, sjeći i paliti."
Kad vladika s glavarima
silna paše pismo primi,
onda na njem dogovore
hrabre, umne učiniše,
pa Mahmudu hitajući
na njegovo uporito
otpisaše pismo tako:
"Što nam pišeš, Bušatlijo,
silni pašo i vezire,
e si silnu mnogu vojsku
okupio i podiga,
sa njom misliš udariti
na nahije naše brdske
da ih robiš, ognjem pališ
i siječeš ostrom sabljom, -
to sve biti, al' ne biti,
može, pašo Bušatlijo, -
opalit ih, al' poginut,
al', ka priđe, sramotno se
bez obraza povratiti.
Što l' nam pišeš i budališ,
te govoriš to u pismo
da Brdima, našoj braći,
ne budemo u pomoći, -
ti znaš dobro, silni pašo,
da mi bliže od njih braće
po viteštvu i po krvi
ne tražimo, ni imamo,
i zato se, ko ih trne,
bit oćemo do jednoga,
krv se naša neće šteđet
za obranu njinu prolit.
Tvoju silu, tvoje pretnje
crnogorsko uho, oko
niti čuje niti vidi;
no svrh svega man' se Brdah,
silni pašo Bušatlijo,
da se ljudska krv ne lije
i potoke suzotečne
da ne sipje pravo ljudstvo,
da žalostan sa prokletstvom
glas put neba ne pošilju
roditelji uvređeni
i đečica ucv'jeljena,
ljube, sestre ocrnjene
na onoga ko im srca
sa duševnom ranom rani.
Ako li se beščovječna
toga djela proći nećeš,
ti krijući i lupeški
nemoj tvoju silu dizat,
već viteški nama kaži
kako junak, koji jesi,
te zajedno nas s Brdima
ćeraj, s'jeci, gori, robi."
Drznoveno pismo Srbah
kada gordi vezir viđe,
trostruko mu uzavreše
sa jarošću muške prsi,
pa topovma haber dade
da podiže silnu vojsku
na nahiju Bjelopavlić.
Kad glavari i vladika
tope silne i jarosne
silna paše divno čuše,
onda brže knjige tanke
u svakoje pleme redom
napisaše, otpraviše
na plemenske barjaktare,
vojevode i serdare,
na kneževe i vojnike:
"Na noge se, Crne Gore
glasoviti sokolovi,
e nam turski udariše
vitezovi i zmajevi
da popale i istraže
listom Brda do Ostroga,
i so tijem našu prvu
slavu bojnu i viteštvo
da pomrače i obruče
pred svijetom viteškijem;
već na noge, ka i svagda,
da i otlen, ka odsvuda,
pobijede slavoglasne
neuvehle v'jence dične
poberemo, donesemo."
Boja žedni, slave željni
Crnogorci, kad začuše
što im pisma kažu, glase, -
na lagane hitre noge
odlećeše ka na krila
za vladikom, za glavarma
dok u Brda dolećeše;.
na Slatinu tabor vojsci
postaviše hrabrorodnoj.
U to vezir silni prispje
i postavi oko vojsci
suproć vojske crnogorske
po brijegu Zete tihe
dokraj Spuža grada tvrda
i do gorde krasnovidne
Visočice dvojeglave.
Dvije vojske u okole
po neđelju stale danah,
viteške se svake igre
igrajući momčad vrsna,
a glavari obadvije
vijeć čineć neprestano
kojino će koje umom
i hitrinom nadmašiti
na krvavo bitke polje.
Ali hrabrost Kara-paše
ne kće više to rastezat,
već vladici, vojvodama
crnogorske vojske posla
da je udrit namislio
jednaesti ijunija
sa svom vojskom bojenosnom
na glasito martinićko
selo, krvlju proslavljeno.
Kad vladika, starješine
Kara-paše glas začuše,
onda hitru svoju vojsku
na Slatinu bistrohodnu
okupiše i doveše,
pa im Petar poče umni
govoriti riječ ovu:
"Svi vidimo i čujemo
kakav strašni trudni danak
sjutra sve nas očekuje,
koliko l' se krvce hoće
od viteza da prolije
dok se žedni laf skadarski
njom zajazi i napije.
Nam ne treba na to gledat
što je Mahmud prošlih ljetah
silu carsku raskrhao;
u to smo ga mi pretekli
i daleko nadmašili.
On istina da je hrabri
od ikakva turskog sina
i da mnogo sile ima,
al' mu proć nas ništa neće
to služiti i pomoći
ako đeca i sinovi
mi prvijeh vitezovah
Crne Gore uzbudemo.
Krv njih njina, ka nas naša,
boli jednak kad se lije;
u nji vojske trijest hiljad,
u nas ništa do četiri;
s njihove će strane više
mrtva pasti, krvi s' prolit;
priđe će se dodijati
njima krvcu nego nama
na megdanu prosipati,
jer koliko oni žele
da nas zajme i dobiju,
nas je triput veća želja
odbranit se i dobiti.
Pravdu nebo vječno brani,
a nepravdu ćera, lomi."
Crnogorci, ka i svagda,
božje vjere među sobom
ufatiše istinite
da pomrijet svikolici
na megdanu oće draže
nego s njega ustupiti
turskoj mišci korak zemlje.
Pak pođoše sa Slatine
u Martinić selo znatno,
đe im bješe vezir kaza
e će sa svom silom udrit,
u Martinić noćcu jednu
obnoćište učiniše.
No kad sjutra zora sinu
i porodi svjetorodni
istok danak bjelosjajni,
tek Apolon živonosni
bješe svoja duga krila
raširio i puštio,
te ognjena treptijahu
ispod svoda plavetnoga
beskonečna i visoka
Uranova svedržeća
i šatorovidna hrama, -
grozni Mahmut silu krenu
od tabora svukoliku
širokijem drumom, poljem
uprav k selu Martinićah.
Crnogorci kad viđeše
Mahmutovu silu strašnu
đe se put njih okrenula,
vješto hitri zapadoše
proza selo Martiniće.
U to vezir s vojskom udri
i po sela ognju dade,
onu polu ne da vojska
crnogorska i s njom brdska,
već sa ognjem žestokijem
vojsku ljutu ustavljaju,
i sa njom se po megdanu
gone mačem krvavijem.
Turci pleći pet šest putah
obraćaše da pobjegu,
al' im hrabri vezir ne da,
već ih sabljom neprestano
na viteštvo ćera, goni.
Sedam sahat boj jednaki
produža se među dvije
hrabre vojske neustrašne;
sedam sahat sve jednako
crna krvca vraše hitro
proz obije bojne vojske.
U vrijeme svega boja
jedan vitez na drugoga
s golom sabljom, jataganom
naskakaše, krv lijaše.
Sveznajući, drugi nitko,
znat to može istinito
koliko se unaprijed
šćaše bojak prekrvavi
produžiti i voditi
da ne dobi Kara-Mahmud
u lijevo pleće ranu
od šarice pravogođne
crnogorske nepromašne.
Kako ranu vezir dobi,
odma bježat poče gordi
sa megdana upornoga,
a za njime sva njegova
Malesija bojem hvalna.
A hiljade četiri se
za njom Srbah napuštiše
niz potoke martinićke;
duge puške već od ognja
žestokoga ne mogahu
napunjati ni nositi,
već ih bjehu poturili,
a plamene u rukama
ostre mače potrgoše, -
izdvajaše silu tursku
po gorama i po polju.
Sad, Lovćenko posestrimo,
nemoj da ti dim puščani
smete viđet hrabra djela
vitezovah Crne Gore.
Turke hrabri Crnogorci
dok se smrče neprestano
sve sjekoše po megdanu,
a s ostatkom vezir umče
u Spuž znatni na granici
sa sramotom i sa stidom.
Crnogorci slavonosni
s megdana se povratiše
sa dobićem velikijem,
s barjacima i puškama
koje Turcma ugrabiše.
Tu cijene turskog mesa
osta psetu i zvjeretu
da bez plate njega jede,
kolik' igđe i na jednu
mesarnicu mačem rodnu
među Srbma i Turcima.
Veličavu gordu vlacu
tek zaraste i prebolje
rana njemu udarena
na megdanu martinićkom.
Odma skoči ka pomamljen
sjeteći se prve slave
koju bješe zadobio
sabljom britkom i viteštvom,
pak posljednje opet bruke
koju njemu privezaše
na megdane Crnogorci,
te srdito poče zborit
pred divanom i narodom:
"Alah bruke vječne moje
i sramote nečuvene!
Ko mi slavu i viteštvo
danas uze i pomrači?
I ko dobi vojsku moju,
s kojom caru na megdanu
oteh sedam pašalukah?
Ko l' mi slave glase jasne
u sramotne preokrenu,
i sa bojnim mojim v'jencem
ko njeg' glavu nedostojnu
uvjenčava i okiće?"
Bušatove zadojene
slavom prsi i mišice
više trpjet to ne mogu,
pa s gromovah skadarskijeh
jekom glasnom i knjigama
skupi više mnogo vojske
nego prvom što imaše
pod barjake svoje ratne,
pa pred vojskom ljut, jarostan,
sa stidljivim izgubljenim
licem stade, poče zborit:
"O vojnici, prva moja
slavo, diko i ponosu,
a potonji stid i bruko!
Kamo vaša hrabrost prva
koju sa mnom kaževaste
na svakoje ratno polje?
Kamo vaša slava, dika,
sa kojom se odličaste
pred narode druge zemne?
Đe oružje vaše sjajno,
sa kojega dosad slavom
svijet cjeo grmijaše?
Ko njegovu drevnu, novu
slavu zatmje i pomrači?
Ko l' potoke hrabre krvi
naše braće prosu crne
u boj vrući bez zamjene?
Jer časnije, poštenije
ne živjeti na svijetu
no tu bruku i sramotu
da nam vlaška krv ne plati.
Ona jedna može tamu
sa imena našeg sjajna
pred svijetom tu očistit;
ona jedna može prvo
grozno ime za dušmane
oružiju našem dati.
Sad posljednjom, hrabra vojsko,
vas sve listom ja iskupih
da skadarsku ljutu ranu
od kavura osvetimo.
Ako ovo hrabro djelo
ne svršimo kako mislim,
poklanjat se više neću
tronu neba, nego ada."
Onda hrabri Malisori
vladaocu svome ljutu
jednoglasno započeše
govoriti ovu riječ:
"Gotovi smo, hrabri pašo,
đe nam rečeš krv proliti
za poštenje glave tvoje
i imena Skadra znatna.
Krv ta ista hrabra teče
proz srčane naše žile
kojano je podizala
naše pretke na viteštvo
pod barjake Kastriota.
Ti si onu istu mišcu
preglu, čvrstu i vitešku
s nam' ujedno nasl'jedio
arbanskoga sv'jetu znatna
vojevode i viteza
i vojnikah njegovijeh.
Ne treba nam duhom, mačem
klonivati ni padati,
iako smo jednom s polja
megdanskoga ustupili;
vlastitelj je to prirode
u zakonik svoj vječiti
ostavio, naredio
da svakome smrtonosnu
nevjericom sreća bude
đe se nigda on ne nada.
Već ti umno nas razredi
da udrimo s svake strane
na nahije i plemena
spram nas male Gore Crne,
da ti ranu tu duševnu,
smrti težu, izvidamo."
Onda Mahmut-paša hitro
na šestoro vojsku svoju
razredio za glavarma:
jednu dade Abdul-begu,
gusinskome vladaocu,
tri hiljade vitezovah, -
da s njom drži i ustavi
te piperske vitezove
da ne mogu pomoć dati
Crnoj Gori kad on udri;
drugu dade Ahmet-begu,
Elbasana načalniku,
tri hiljade, ka Abdulu, -
da se sa njom vitez kaže
spram nahije B'jela Pavla
da ni ona Crnogorcma
u nevolji ne priskoči;
Jusuf-begu treću dade
od Dibrana izvjesnoga,
tri hiljade hrabre vojske
da se sa njom kod Žabljaka
javi brže i pokaže,
i nahiju Riječansku
da ustavi, sa njom smete
da ne mogu braći pomoć;
a četvrtu paša dade,
da je vodi proć Crmnice
da nju smete i ustavi
od krvava s Turcma boja,
Hasan-Hotu, begu hrabru,
i njem' vojske tri hiljade.
Pa četiri vojskovođe
kad sa vojskom odvojio
da gotovi budu poći
kad im reče proć nahijah,
onda brže knjige dvije
na krajinska dva viteza,
hercegovske poglavare,
napisao, otpravio:
jednu gradu nikšićkome
Mušoviću kapetanu,
drugu Murat-kapetanu
od krajična Kolašina.
Vezir njima vitez piše:
"Čujte mene, dva viteza,
dva krajični kapetana,
ja sam silnu vojsku moju
okrenuo razjarenu;
sa svom silom hoću udrit
na zaklete protivnike
turske vjere i imena.
Već na noge, braćo Turci,
dva viteštvom znatna bega,
okupite vojske vaše,
stavite ih po granice
od Grahova do Gusinja
da na sebe ustavite
Cuce, Kčevo i Pješivce,
hrabra Rovca i Morače,
da na muku ne priskoče
kavurskojzi vojsci maloj."
Kako gordi knjige spremi,
kapetani isturiše
osam hiljad svoje vojske
na Grahovo sprama Cucah
i na Slivje spram Pješivca,
protiv Rovca i Morače
na Javorje ponosito.
Vezir bega sva četiri
odsla s vojskom naređenom
na četiri pogranična
srpska gnjezda i nahije.
Pa odmaha Ibraima
zovnu pašu, brata svoga,
i Osmana pašu hrabra
od Kavaje drevna grada,
i Hasana od Tirana
bojem slavna hrabra pašu,
od Prizrena slavna grada
sestričića Murto-pašu,
bratanića jošte mlada
Mehmed-pašu Bušatliju;
te odmaha su pet pašah
vezir vojske bojne diže,
četrdeset i tri više
što hiljadah za njim pođe.
Crnogorci, svagda spravni
k boju slavnu i k megdanu,
ugledaše sa granice
tursku vojsku put njih grednu,
te vojnici svi odmaha
sa vladikom i s glavarma
vijećat se okupiše
ko će silu Mahmutovu
dočekati i razbiti.
Pa razumni vijeć brže
svijećaše, utvrdiše
da propušte tursku vojsku
neka Kruse, selo malo,
sve pohara i popali
da se bolje nenasitost
turska zdraži i razdraži,
a katunsko hrabro pleme
i nahija nepobjedna
da na vrhu Busovnika
stane listom svakolika,
kad na Kruse Turci udre
da je mogu viđet divno,
a kad Turci put nje kinu,
neka đoja krene bježat;
no kad barjak turski hitri
na Busovnik trepne krilom,
tad da hitro i valjatno
udre hrabri Katunjani
s čela ljutoj Arbaniji,
a s desnoga i s lijeva
da jedanak kraja udri
druga vojska crnogorska
na srijedu turske vojske
da je zbune i pres'jeku,
i vezira među sobom
dvije vojske da opteku
ne bi li ga kako hrabra
nadjačali i posjekli.
Ratoborci tek pođoše
na rečena mjesta sjesti
tam' čekati glas krvljenja,
u to vezir su pet pašah
na Krusama udri snažno,
popali ih kako munja
ognjerodna iz oblaka,
bez nikakve bojne muke
i prosuća krvi hrabre.
No kad zazre đe se vije
na Busovnik barjak srpski:
"Juriš! - silnoj vojsci viknu -
e kavurin sav pobježe;
ne smije se obavezat
niti s nama boj učinit."
Pa trčeći njima kaže
golom sabljom te riječi
s njom mjereći put barjaka
na Busovnik treptećega.
Vojska silna, slavom ratnom
opijena, zadojena,
brže trže i nateže
ćerat vojsku crnogorsku:
zar pomisli da se neće
s njom viđeti ni susresti
dok na pjenu mora dođe.
No kad dođe i izide
na vrh gore Busovnika,
tu nagazi na krilatu
i katunsku ljutu zmiju.
Katunjani hitro juriš
ka orlovi brzoletni
učiniše k vojsci turskoj;
nje viteze barjaktare
i ostale čelovođe
posjekoše umah mnoge,
i svu drugu silnu vojsku
pouzbiše i slomiše.
Kada drugi Crnogorci
ugledaše tursku vojsku
đe je zorni salomiše
Katunjani, braća njina,
odmah oni na sredinu
nje udriše neustrašno,
i po pola vojsku tursku
razdvojiše, presjekoše,
i potoke turske krvi
otiskoše mnoge teći
niz Busovnik, megdan znatni.
Pa među se turske vojske
šest hiljadah sa vezirom
zatvoriše, oblećeše,
i sa svake na nju strane
kidisaše ratoljupci.
Al' se ne da hrabri paša
i šest hiljad izabrane
sa njim vojske što mu bješe,
već se puškom, sabljom, mačem
i plamenim jataganom
besamrtno hrabri brane
od srpskoga vruća boja
i viteška jurišanja.
Silna pašu devet rana
žestokijeh dopadoše,
al' se junak na nevolju
ne podaje ni upušta,
već jednako na viteštvo
ćera, goni vojsku svoju;
oće s ostrom sabljom svojom
da put sebe i vojnicma
proza srpsku neprolomnu
vojsku nađe i prokosi.
Dok deseta puče bistra
vjerna šaka crnogorska,
tere silna Kara-pašu -
svijetla mu vazda bila -
divno zgodi i pogodi
baš sa dvije svoje ljute
sindžirlije uširletne,
ter mu desnu po koljenu
nogu skide i otkide.
Kada vezir silni pade,
vojska mu se sva prepade,
utuli se u njoj plamen
viteškoga duha, mišce,
a svud vrsni Crnogorci
na nju silno nalećeše
otkud priđe ko mogaše.
I u trenuć oka laki
nesta puške plam ognjeni,
nesta mačah sijevanje,
nesta jauk vitezovah,
nesta listom vojska turska -
piličnika ne uteče.
U trenuć se vidje silna
glava paše velikoga,
sablja britka i tri puške
u vladike Petra ruke;
u trenuće srpski sivi
sokolovi i orlovi
na hiljade turske glave
njinom mišcom posjekoše,
na dar voždu ponesoše.
A za drugom turskom vojskom
te pobježe sa megdana
u pogonju poigraše,
i na Beri tursku vojsku
polomjenu sustigoše;
tu mi u nju jurišaše
i poljem je širokijem
prićeraše, bijući se
i ne malu krv lijući,
dok nagnaše silu tursku
na Sitnicu sklenovidnu.
Kada došli na Sitnicu,
ne bi kolje turskoj vojsci
tražit moste i brodove,
već đe sila u bježanje
na brijegu dotrčaše,
tu u vodu ustrašena
bez uzmaka uskakaše.
Mostovi se mnogi mesni
napraviše, utvrdiše
preko vode, od jednoga
do na drugi uprav brijeg,
što slomjene turske vojske
osta ostru maču srpsku,
to Sitnica pomorila.
Tu raniše Ibrahima
pašu, brata Kara-paše,
i njegovu šćahu glavu
tu posjeći ka mu brata,
no priskoči Kneževiću
Lješkopoljac pope Jovo,
ter na pleći pašu diže,
i ranjena njega ljuto
preko vode na tu stranu
tad prenese, i odnese
u grad tvrdi Podgorice.
Sa Sitnice Crnogorci
slavorodni, njom zadojni,
vratiše se natrag svome
tvrdu stanu i vladici,
pak otolen s njim veselo
u svobodno svoje gnjezdo
otidoše s višom slavom
no i jedna dotadašnja
sa megdana crnogorska
vojska dična, slavna, hvalna,
noseć sobom znak dobića -
glavu Kara-Mahmud-paše,
Arbanije znatna vlaca
i vezira caru grozna,
sa barjacma i ostalim
neizbrojnim zadobićem.
Franca Prvog sin veliki
i Vijene trononosne
vladac zbiljski po djelima,
car Leopold besamrtno
živi slavnim spominjanjem
u narodu crnogorskom
za prah što im dade isti
u vitešku njinu muku,
kojim silu te aždaje
od Bojane tihotečne
raskrhaše, posjekoše.
Dok viteštvom i sa slogom
vaše prsi, Crnogorci,
dišu, hrabre pofaćaju,
dotolen će zmaj stambolski
i ostali vaš protivnik
sa megdana bježat stidan,
razbijena čela, glave,
polomljenih, popaljenih
hitroletnih krilah, perah.
To jedino, drugo ništa, -
vaša djela sjajna, slavna -
pred viteškim čini sv'jetom
da vjekovi njih slavenski
jedan drugom svi predaju
sa čuđenjem i s pohvalom,
dičeći se pred svijetom
sa mišicom slave hrabrom,
koja, tanka i nejaka,
ne prekloni vječno sebe
pred groznijem vlacem lune
i velikim Venecije
knezom, dukom upornijem.



Slobodijada