O boginje pjesnopjenja,
Apolona područnice,
kojih luče svjetlosjajne
na glas lire često teku,
sjajnu zraku barem malu
u moj uma hram pretavni
otpravite i bjesnite,
da njegovo predstavljenje
ne obija po mračnosti,
ka krilata hitra tica
kad bez očih, vječnim mrakom,
leti tražeć' neprestano
viđet sjajno lice Feba.
S vašim nježnim umnim vjetrom
odženite gustu tamu
sa zjenice moje umne,
dajte glasak barem mali
mukloj mojoj slaboj liri
da ga srpsko uho čuje
đe srpskijeh vitezovah
njina djela besamrtna
glasi, poje s iskrenošću.
Tek što trudna crnogorska
bješe mišca krv prestala
na megdane s Turcma liti
za svobode sjajno ime;
tek što bjehu jatagani
sjajni mači i andžari
od krvi se crne turske
očistili i otrli,
i jarosni ulećivat
u bojničke prsi turske
nekoliko ostavili, -
dok evo ti nove sile,
novog čuda nečuvena.
Ajakčio bič svijetu,
duh Atila, Aleksandra
u svojemu rodi sinu,
koga Gala duh nemirni
k sebe uze i prigrli,
i metnu mu vlastoljubnom
svojom rukom svoju krunu
na glavu mu krvožednu.
Bonaparte mača zamah
sve Evrope krunonosne
trone gorde i prestole
u vitešku krv zadavi;
sve njih krune sa grabljivom
rukom Pariz k sebi uze,
te ih turi na ponosnu
vladaoca svoga glavu.
Ali tvrdu tronu Slave
Slavjanina mišca ne da
pokleknuti ni padnuti
pred Parizom nadutijem,
već đe gođe sin Slavenstva
sa svobode rodnim duhom
pofaćaše i disaše,
svud mač goli protiv Gala
nenasita, zavidljiva
iz nožnice svoje trže,
i bojeve krvolitne
na sve strane s njim zapali
svojom mišcom bojeljubnom.
Dok s' odjednom pomoliše
i spram srpske Gore Crne
Skite hitri galebovi
na nevtunska sjajna polja,
kojijema nepostojni
Eol bješe brza krila
raširio, rastreptio
da se brže stanu s braćom
jednorodnom Slavjanima
ćerat Gala pleme gordo.
Tek viđeše Crnogorci
da im sjever, glava skitska,
sa pomoću ide ćerat
prelakoma, čovječestva
strašna vraga nenasita,
odma brže sa granicah
polećeše ognjevito,
na primorske šest gradovah
nasrnuše sokolovski,
i s pomoću bojeljubne
rodne braće Primoracah
sve šest brže s krvolićem
na jurišu osvojiše,
i protivne neizbrojne
vrhom svoga ostra mača
vojske mnogo i glavarah
izgubiše, posjekoše;
a ostaci iz gradovah
spasoše se stidnim bjekstvom
put Raguze drevne znatne.
U taj doba stasa flota
u Konavla dična ušće,
đe o međi Boke slavne
i Raguze svakom znatne
Adrijatik lomi svoje
sa jarošću uskipljene
vale mračne i bregove.
Je li više oćutila
u minuti toj radosti
Jakovova duša sveta
kad Josifa pozna sina
nego hrabra crnogorska
kad Olega, Svetoslava
praunuke, prapotomke,
rodnu braću Ruse viđe
đe sa njima svoje znake
i oružje gromko sjajno
diže Bokom, Dalmacijom
ćerat toga koji dugi
lanac tvrdi načinjaše
da Evropu u nj zakuje?
Tek se ruska, crnogorska
nepobjedna vojska sm'ješa,
Ilirije brže duka
trijest hiljad vojske posla,
sve Francuza izabrana,
a Delgoga pred njim', vješta
generala i ratnika,
Crnogorce s vrućim bojem
da užene u njihove
tvrde gore i predjele,
a rusijsku vojsku hrabru,
koje malo čislom bješe,
da sa suha kraja zajmi
u njihove gromonosne
niz široko more lađe.
Po Marmonta vlasnu glasu
pade Delgog silnom vojskom
na Debeli dugi Brijeg
među Bokom i Raguzom,
a rusijska, crnogorska
vojska stanom bješe pala
blizu grada od Novoga
na široka Sutorine
ravna polja i cvijetna,
kojih krute tvrde prsi
neprestanu borbu čine
i pobjedu održaju
nad jarošću okeana.
Tek protivne dvije sile
jedna drugu vidiješe,
obije se okrenuše
jedna hitro protiv druge,
i u sredu krute gore
jarosne se sastadoše.
Boj se prosu iz redovah
kako munja iz oblakah;
Crnogorac k zemlji pade
i valjatni ruski jeger,
a Francije sila krenu
da pob'jedi i prodere,
ka se svuđe naučila.
Al' slavjanska vojska ne da
lasno v'jence s polja bitke
protivniku odnijeti,
iako je manje bješe;
već se bije preodvažno
i francusku krvcu lije.
Dok slavjanski gromi s mora
zaplamćeše put Francuzah,
a glas Rusa, Crnogorca
ujedno se hitro sali:
"Ura! juriš!" Napred muški
sva slavenska sa viteštvom
raspaljena vojska krenu
put Francuzah sa jarošću.
Ne bi kadra mišca Gala
održat se krvolitnu
polijetu Slave mača,
već ustupi pob'jeđena
s krvolitna polja bitke,
a za njom se pušti hitri
Crnogorac, boju vješti,
proz raguska duga polja,
guste šume i potoke.
Tu Pariza neizbrojni
sin pogibe i krv proli
od slavenske bojne ruke.
Sve oblasti dubrovačke
prikloniše gordost svoju
pred ostrotom plamna mača
i osjenkom gromorodnom
od barjakah Rusa, Srba.
Cavtat drevni na jurišu
sa krvljenjem osvojiše.
Kada Delgog viđe hrabri
da Slavjanin ne ustupa,
no jednako njega goni
i francusku krv prosiplje,
prepade se da Bergata
krjepost tvrdu ne ugrabe,
kojano je Dubrovnika
glava i štit gromometni,
pa pohita s njojzi brže
su vojnikah dv'je hiljade,
te se u nju sakri tvrdo
branit sebe i vojnike
i Raguze glavna grada.
Kad Slavjanin prozorljivi
pozna Gala hitru miso,
svu Francije drugu vojsku
ugna bojem u Dubrovnik,
pa poleće tri hiljade
crnogorske izabrane
i jegerah šest stotinah,
te na Bergat i Delgoga
udariše neustrašno.
Al' se vješti vojskovođa
su vojnikah dv'je hiljade
ne da lasno gradu primać,
kamoli ga osvojiti,
već se topom ognjedišnim
i oružjem drugim brani
vješto, hrabro, besamrtno.
No može li ljudska slaba
sazidati ruka krepost
koja će se održati
pred viteške prsi Slave?
Crnogorci i jegeri
juriš složno učiniše,
i šanceve prve tvrde,
koji bjehu štit tvrdinje,
s mukom teškom i sa krvlju
osvojiše i oteše,
i hiljadu vojske hrabre
i glavarah posjekoše.
Al' se Delgog sa hiljadom
iz krjeposti muški brani;
no ni krjepost, ni odvažnost
ne mogaše njega hrabra
od slavenska mača skriti,
veće grada brže sjenkom
ratonosni barjak Slave
prekri krilma i osjeni.
Delgog smrtnu slavu dobi
s golom sabljom u rukama
od šarice crnogorske,
a njegova listom vojska
u trenuće posta hrabra
ruci Slave robom, grobom.
Tek slavenska jednorodna
uze vojska nepobjedna
grad Bergata na jurišu,
i u njemu protivničkih
trijest topah ubojnijeh,
onda tope hitro brže
namjestiše, obratiše
put gordoga Dubrovnika:
s jedne strane vožd Vjazemski
i vladika Petar hrabri
Dubrovnika staše biti
ognjenosnim gromovima;
s druge strane Senjavina,
mora vladac, mora vitez,
sipje na njeg' morske grome
neprestano ječne, strašne.
Strašno oku, uhu smrtnu
bješe gledat to, slušati
kada topi morski, gorski
bjehu duge ognjevite
u jednome dugu kolu
izm'ješali i salili,
i ognjene njine r'jeke
kad pučina u debelo
svoje sinje ogledalo,
pola više, pola strašnje
ljudsku oku kaževaše.
I od dima ognjenoga
što se bješe podigao
od glasita topa, puške
od varoši dubrovačke,
koju bješe crnogorska
u pregonu s Francuzima
upalila hrabra vojska,
plam se jednak neprekidni
bješe s plamom sveza krugom
oko tvrda Dubrovnika.
Glas hiljadah ratne đece
dnevno, noćno čujaše se
od juriša, od obrane.
Već topovska jaka zrna
bjehu zide tvrda grada
iz temelja zaljuljala,
i kumbare ognjekrilne
grad plamena nasukale;
već žitelji, vojska gradska
bjehu teškom glada smrti
nestavati u nj počeli,
i grabit se oko jela,
ka planinski nenasiti
ljuti vuci i zvjerovi
kada mršu jedno drugom
iz jarosne ruke grabi.
Glas se svuda već mogaše
među vojskom i građanma
od predaje čuti jasno, -
da ne stasa u mah isti
razjareni Marmont duka
su dvadeset hiljad vojske
u pomoći Dubrovniku.
Kad slavenska vojska viđe
Dubrovnika krepku pomoć,
nasusret joj brže posla
pet hiljadah srpske vojske,
a ostala s ruskom osta
grad Raguze u strah držat.
Pet hiljadah crnogorske
sretoše se bojne vojske
sa Marmontom i s francuskom
na Rijeke crnu mostu.
Tek se staše, boj se rodi;
Francuz s jedne, Srbin s druge
strane oganj živi usu.
Rijeke se brže struje
bistre s krvlju izm'ješaše
i crvene staše teći,
i od mrtvog ljudskog trupja
stade hitre vale lomit.
Boj tri dana sve jednako
neprestano plamće ljuti
s dva brijega R'jeke bistre;
preko nje se neprestano
dva protivna gusta dima
upirahu nadlećući
na njihova puškorodna
smrt noseća hitra kola.
Dva oružja tresk i klepet
potresahu ustrašenu
strmotečnost vode ladne,
tere strahom obuzeta
prekidaše često ista
prirodnu joj tečnost činit
izmeđ dvije ljute sile,
izmeđ mnogo mrtva trupja,
ispod strašna plama, dima,
koje ratnik na ratnika
sa jarošću izlivaše.
Nego sila vješta, hrabra
preodolje i prodrije
preko duga mosta R'jeke
s mnogo krvi na jurišu.
Manje čislo vitezovah
Gore Crne povrati se
k svojoj vojsci kod Raguze,
ali opet slavom ratnom,
te joj kaže da s Marmontom
mnogo hrabre vojske ide
u pomoći Dubrovniku,
nego da se brže vojska
sva njihova umah skupi
da Marmonta sretu bojem.
Krepke mišce Slavenina,
vojske ruske, crnogorske
deset hiljad u red stade,
te kod tvrda Dubrovnika
dočekaše grozna duku
Ilirije i Raguze.
Al' njegovu jarost ljutu
zaustavit ne mogaše,
već on silom neustrašno
udri, kinu i navrije;
a vrata se Dubrovnika
otvoriše tek viđeše
da im ide pomoć mnoga
sa njihovim gordim vlacem.
Crnogorska, ruska vojska
izmače se, i stan metnu
na visinu Debeloga
poznatoga bojna br'jega,
da Francuze iz gradovah
poizvuku i izmame.
Kako Marmont viđe gordi
da ustupi sin Sarmata,
ne stavi se da ga mami,
no pomisli da ustrašen
hoće bježat bez obzira
pred oružjem njegovijem,
te se s vojskom iz gradovah,
s topovima i s zahirom
kako mračni oblak johnu,
i na tvrdi stan slavenski, -
razdraženi pobijede
bojnom slavom koju mnjaše
da će maču slavenskome
uzet s vrha prirodnu mu -
rupi s svake strane snažno.
Al' slavenski neumorni
hitri orli, sokolovi,
koji v'jenca viteškoga
s glave puštit nigda neće
dok Urana ime traje,
Marmontovu silu gordu
raskrhaju i pos'jeku,
topovah joj deset uzmu.
Francuz, stravljen i ustrašen
od mišice Slavenina,
sa megdanskog polja umče;
Vitaljinu, selo malo,
u bježanje isti prođe
sve ginući, krv lijući;
na visoko Vučje ždr'jelo
oprije se gordi opet
Slavjaninu nepobjednu;
tu, ka igđe, boj krvavi
plam oružja sa jarošću
uždi ruka Slave, Gala,
dim u dimu, plam u plamu.
U tom boju upornome,
sjem ostale vojske, pade
Uskoković Stano vitez,
vojevoda od nahije
imenosne Lješa hrabra,
Zete ravne vojevode.
Crnogorci kad viđeše
da im vitez i vojvoda
od Francuza ruke pade,
uvređeni napadoše
s ostrim gvožđem u rukama
na redove Gala čvrste.
Francuska se njih viteštvom
sva zabuni hrabra vojska,
te smućena bježat trže
pred slavenskom rukom brže;
slavenski je mač siječe
dok je mračne noći ruke
u debelo mračna svoja
skriše njedra i osjenku.
Crnogorci noćno sebe
stan saviše na Fratarsko
ravno polje kod dubrave,
a spored njih ruski soldat
podaleko krajem mora.
Nego Marmont i Loriston
sovjet hitri tajno spletu
da krijući s vojskom udre
na stan vojske crnogorske
i vladiku hrabra njina
ne bi li ga iznenada
kako smeli, rasprštali.
Po savjetu i po planu
dva prevješta generala
udariše s vojskom svojom
na ratnike gnjezda srpskog,
al' Francuzu sve zafajdu,
jer jošt sunce šesti sahat
hoda svoga ne bijaše
prek' Urana učinilo
na zefirna hitra krila,
a Francuz se opet malo
s upornoga polja bitke
sa svom silom natrag vrati.
I tu njemu mišca srpska
na ravnomu polju uze
šest barjakah, šest topovah,
osam stotin ratne đece,
oficera i soldata,
i jednoga hrabra, umna
vojskovođu generala.
Ali opet oko penje
Marmont duka i Loriston
spram slavenske dvije vojske.
Crnogorci i Rusaci
noćno oko svoj digoše:
na moru se Rus odveze,
Crnogorac stan izmače
spored grada od Novoga
na Kameno hrabro selo.
To sve navlaš hitrost voždah
slavenskijeh sve činjaše
da Marmonta dalje s vojskom
od šancevah i gradovah
priodmame i odvuku,
da se njima šire bude
i uduže s njim ćerati,
i da vojske obadvije
vide uprav, bez krivenja,
u gradove i šanceve,
ko će polje od bijenja
ostaviti i uteći, -
al' Slavjanin gordu Galu,
ali ovi njemu hrabru.
Marmont glasni i izvjesni,
komu sjajni mač i kopje
u rukama bješe dao
car Francije sv'jetu grozni
da sa njima v'jence slave
na megdanska polja bere,
da pod njima hram Galije
vječno, slavno, besamrtno
u ljudstvama traje, živi, -
tek Slavjane pored sebe
u stanove ne uviđe,
krenu vojsku da ih traži,
da ih goni dok ih mogne
s viteškijem okom uzret.
Brzo prispje na izvjesna
Sutorine bojem polja,
i na njima srete hrabre
dv'je hiljade ruske vojske,
kojano se bješe digla
da ga mami i privlači
kod okola crnogorske,
kojano se bješe divno
uredila, namjestila
da s Francuzma krv prolije.
Nepobjednu rusku vojsku
Gala sila odsvud stište
i oklopi redovima,
al' prirodna hrabrost Rusa
sa oružjem u rukama
listom pade, no pošteno,
od Marmonta neizbrojne
vojske vješte, učne boju.
Rusa hrabra što preteče,
to francuskom umiveno
crnom krvlju povrati se
sve ranjeno i umorno
u krjeposti novskog grada.
Marmont noćcu prenoćio
na sutorska polja duga,
pa sjutradan, tek zaplamće
iz bezdanah istočnijeh
lučesipni Titan bistri,
i životnoj tvari smače
sa magnetom svojim sjajnim
trepavice sa zjenice,
a rataja mirna zivnu
da veselo važni posa
na cvijetne plodonosne
njive, polja savršuje,
i ratniku mač pripasa,
i na ramo kopje pripe, -
glas muzike i doboša
razasu se u okolu
zapadnjega kraja zmaja,
i uzvija vojsku bojnu
sa hrabrošću raspaljenu,
doklen vojsku generali,
oficiri i glavari
najaviše svukoliku
put srpskoga stana hrabra,
nad kojijem barjak ratni
vijaše se i pucaše
sa hitrinom boja željnom.
Kad vladika i glavari
vidiješe tamnovidne
i Kapeta Huga drevna
praunuke, hrabru đecu,
đe su pjevcu svome gordu
sa jarošću raširili
obožana njina krila, -
onda srpske vojske hrabre
hitru njinu drsku ruku
na oružje postaviše,
pa vitešku vojsci riječ
govoriti zauzeše:
"Svaki narod kojem prsi
duhom hrabrim pitaju se
za svobodu svoju dičnu
i za drago otačestvo
dužan ginut, krv je liti
hrabrost prava doklen traje.
Ona čuti ništa nisko
o seb' ne da niti hoće
na njezine bistre uši,
već dok živi - slavom huči;
kad nestane, tad postane
ogledalo pravo sv'jetu,
u kojem se duh hrabrosti,
duh viteštva ogleduje
potomakah ljudstva vječno.
Što će vi se primjer Grkah
i Rimjana dovoditi,
al' sinovah Sarmacije,
kojijema besamrtno
ime dade njina hrabrost?
Veće umne vaše oči
obratite, pa viđite
praotacah i otacah
vaših djela vječno slavna,
koji ime i svobodu
porodiše otačestvu
u žvalice plamometne
sedmoglave Vizantije
iz prosute krvi svoje;
njina hrabrost duh vaš neka
slavom bojnom krjepko digne
na pobjedu, na viteštvo.
Istina je, svijet znade
da je Francuz hrabar i vješt
bojevima i megdanu,
i da ga je više brojem
u šestoro negoli nas;
mi Francuza dobro znamo,
on se k tome priučio
da dobija i pob'jeđa;
ali i on zna izmaći
đe na čvrsti duh nastupi,
a svjedoci toga evo
neizbrojni ljuti boji
koje s njima učinismo
po Raguzi i po Boci
sa Rusima našom braćom,
a i sami neke pute.
Sad nam treba posvjedočit
našu hrabrost i viteštvo
od otacah nasl'jeđenu,
a i nama mnogo putah
pokazanu proć dušmana
u bojeve i krvljenja
boreći se za svobodu
i za slavu srpskog gnjezda."
U tome se na puškomet
Marmont s vojskom javi gordi.
Crnogorci brže mjesta
za boj lična zauzeše
i hitreno ognjesipni
krem viteški izostriše
put francuske sile grdne.
Francuz hodom krotkim ide
od doboša njegovoga
i muzike hučne, glasne,
koja duhu viteškome
sve nekakvu slavu, ponos
obećava vještim glasom,
samo priđe da on hita
k sraženiju krvolitnu.
Ječe gore iz utrobe
i planine vjencenosne
poskakuju krutim t'jelom.
U to svirke i muzike
glas se jasni brže preli
u puščanu jeku strašnu.
Francuz rupi kao opit,
dočeka ga Crnogorac
na plam puške dugoplavi.
S obadvije hrabre strane
puška grmi na hiljade,
s obadvije bojne strane
nalećuje ratnik hitar
na ratnika sebe ravna
s noževima i sabljama
i sa štikom bjelosjajnim:
klepet gvožđa o gvozdiju
sa sipanjem ognja stoji;
pada vitez i jauče,
drugi krvlju uskipjenom
hiti ruku mač skvasiti
o krvi mu protivnika.
Sve jednako besprestana,
sve jednako, bez odmora,
dvije hrabre vojske ratne
bez odmora krvcu liše
od izlaska sunca sjajna
do zalaska njegovoga,
sve na jedno mjesto isto
jedna drugoj ne ustupi
sa megdana stopu zemlje.
Al' kad sunca v'jenac sjajni
okeana zapadnjega
sinje vode zagasiše,
Gala hrabrost ne bi kadra
nenadmornoj mišci Slave
održat se ni usprijet,
no pobježe stanu svome
na sutorski ravni prostor.
Crnogorac njega goni
dok mu oka vid ne stupi
tavna noćca mračnim platnom,
ter šarice gornje puce
ugledati ne mogaše,
već se vrati u stan prvi
na Kameno otad znatno.
Pa tek vojska srpska malo
otpočinu i večera,
razasu se od Novoga
do Trebinja grada drevna,
pa ognjeve neizbrojne
česte uždi i naloži,
da Francuza tijem u strah
viši metne i dovedu.
Uz ognjeve staše pojat
i viteška kola vodit,
u kojima crnogorski
sin od oca čuje, prima
svog pradjeda prošla djela
sa viteštvom okićena.
Providljivi duh Marmonta
uboja se i pomisli
po ognjevma i pojanju
i po zvečne puške glasu
da Srbima pomoć dođe,
pa naredi vojvodama
da se priđe bistre zore
s vojskom krenu ponajbrže,
da sjutradan boj krvavi
tu Slavjanma ne čekaju,
no da bježe priđe boja
put gradovah od Raguze.
Vojskovođe svoga vlaca
sa veseljem poslušaše,
jer ih bješe ljuto bojak
srpske ruke ustrašio;
pa pred zorom sahat i po
s vojskom bježat okrenuše.
No to vjerna crnogorska
iz glavice skraj Francuzah
opazila straža hitra,
pa opali džeferdanom,
a pokliče jasnim glasom:
"Ko je vitez crnogorski!
Lacmanina sila mnoga
sva pobježe bez obzira!
Boža vi je tvrda vjera,
prijevare ovđen nema,
nego javi kako čavka.
A evo je viđu, čoče,
sa očima sprama mora,
a ušima čujem zbilja -
nijesu mi ogluhnule -
đe topovska kola škripe,
a gurukće Francuz kroz nos.
Nije ovo u snu, more,
već na noge sokolovski
da je listom istražimo,
e daleko njojzi bježat
u čizmine ka od drva
do žalosna Dubrovnika."
Skraj ognjevah Crnogorac
hitronogi sav otrča
u poćeru za Francuzma,
i na br'jegu Debelome
u bježanje stigoše ga,
i za njim se otlen ćera
od svanuća do mrcanja
sve jednako krv lijući.
I na crna jata Francuz
krvav, mrtav neprestano
od slavenska mača pada
doklen njega grad Dubrovnik
u prostrana svoja njedra
sa gvozdenim ključem sakri
i zaštiti od viteške
Slavjanina ruke bojne.
U ćeranje crnogorska
vojska dobi neizbrojni
od Francuza šićar mnogi:
tri barjaka, sedam topah,
i potrebe sve ostale,
džebahanu i zahiru
što potporom vojsci hodi.
Pošto srpsko pleme hrabro
sa kamenskim ljutim bojem
poukroti i ponizi
duh Marmonta prenaduti,
onda k Rusma braći pođe
u brodove gromometne,
koji jošte neprestano
plam ognjeni izlivahu,
i jabuke teške tučne
na ognjena njina krila
pošiljahu neprestano
na tvrdinje Dubrovnika.
Pa odmaha tri slavenska
vožda sovjet umni čine,
Senjavinja i vladika
crnogorski Petar umni
i Vjazemski, knez izvjesni,
da se flota digne silna
put Korčule i put Brača
i na druge tvrde grade
po primorju Dalmacije,
da ih slome i prifate
i Francuza, stravu ljudstvah,
da s hrabrošću iz njih gone.
Flota brže po sovjetu
na laka se diže krila,
u nju vojska ruska listom
i srbinske tri hiljade;
a ostala crnogorska
bješ' ostala Boku čuvat
od Marmonta nenasita,
i raguske tvrde grade
u tijesni zatvor držat.
Flota s vojskom teke dođe,
Brač, Korčulu na jurišu
s bojem ljutim osvojiše,
đe i mišca crnogorska
besamrtnu slavu dobi
za hitrinu i viteštvo
pred Rusima, rodnom braćom.
Tek što vojska pod barjake
dugokrile, nepobjedne
Romanova slavom hučna
doma sjajna i velika
okrenu se dalje brati
v'jence slave sa oružjem
po gradovma Dalmacije,
u to vjesnik hitri stasa
iz Petrova Grada dična
od slavenska skiptronosca
da je s Galma mir utvrđen,
kojino je sva primorja
Adrijatik koja kvasi
pod njegovim skiptrom dao,
no slavjanska vojska da se
svaka k svome otačestvu
vraća hrabra što skorije,
da sa Galom više kavgu
ne zameću ni počinju.
Bojeljupcu glas taj mnogo
bi žalostan i uvredan,
al' nemaše drukče činit,
već se doma povratiše:
Rusi k Rusij' rodnoj zemlji,
Crnogorac k Crnoj Gori.
Pošto stanak skiptronosnih
na tilzitski mir predade
Dalmaciju i Raguzu
i Kotorsku Boku dičnu
pod željezna francuskoga
pjevca krila preširoka,
onda predjel Crnogorca
susjedina lakomoga
na granice svoje dobi,
kojem mira utvrđenje
nigda sveto nije zvato,
nit' je drugo štogođ bilo
do prevare i hitrosti,
sa kojom se popravljao
kad mu gibelj đe grozila,
tek da ljevše prevarenu
protivniku mrežu splete,
i kad svoju zgodu vidi,
da ga u nju prijevarom
smrsi, splete iznenada
i svojijem robom zovne.
Pariž dade vlasnom rukom
predjel Boke od Kotora
Loristonu, voždu umnu,
i Beltronu duhom hrabru
da oblasti Boke drži
pod Francije ratni barjak,
i da pleme crnogorsko -
koje niska, beščovječna
i svobode nenavisna
politika nenavidi
i traktatma uv'jek prezrje -
gleda krvlju ili zlatom
pokloniti pod Francije
krvolitni grozni skiptr,
da se tijem krv Francuza
glasno plati i osveti,
koju mišca crnogorska
na megdane mnogu proli
sa hitrenom rukom svojom.
Kako došli dva vojvode
i gradove po Primorju
silom svojom napunili,
stali želju vrhovnoga
francuskoga vjencenosca
ispunjati sa silama.
Najpred pleme crnogorsko
prijevarom staše mamit,
luiđe mu pružajući,
ne bi l' kako za njih Galu
ime Slave i svobode
dali hitru i prodali.
Crnogorac, obdareni
od prirode sa hitrošću,
na to Galu odgovara:
"Trebaju nam ti žutaci
dok svobode u nas dvor je,
a kad bismo ime njeno
izgubili, ocrnili,
nam ni život tad ne treba,
a kamoli štogođ drugo
bez česa se lašnje može.
Za njih svašta možeš kupit
od naroda Gore Crne:
mesa dosta, sira, ribe
i zvjeradi svakojake, -
mrtve, žive, stare, mlade -
tice svake brzoletne
što možete čut u svijet,
a i neke što je svijet
niti čuo nit' vidio;
al' svobodu, glave dražu,
ko spomene da kupuje,
oni nama oči vadi,
u živo nas srce bode,
očima se našijema
on pretvori i kažuje
u krvnički stupac krvi;
najboljemu prijatelju,
a kamoli protivniku,
koji nama to spomene,
slađe bi se krvi njemu
napojio nego vina
nekakoga nemirnoga
od Šampanje i Tokaje.
Boža vi je vjera tvrda,
po sto putah neprelomna,
svi me čujte vi, Francuzi,
ja poznajem vašu misa,
o lisice prijevarne!
Ak' ostavit to nećete,
sastanka ni više nema
na pazare trgovinom,
nego pušku po srijedi,
pa bojeve sjutra brže
među sobom da počnemo;
na njih ćete vi poznati
Crnogorac kako ljubi
otačestvo i svobodu."
Kad Francuzi vidiješe
da im zlato ne pomaga
protiv toga ko ga drži
spram svobode zemljom mrtvom,
onda tijem putom istim
i jošt jedno pokušenje
učiniše sa hitrošću.
Od Raguze duka dođe
u Kotoru drevnu gradu,
te sa pismom prijateljstva
na sastanak zovnu sebe
bojem slavne Gore Crne
nje vladiku i glavare
da im duhu, srcu kaže
s izgovorom gromoglasnim
veličastvo, silu, važnost,
kojim grmi i slavi se
bič Evrope, strah Azije,
istrebitelj, prosvetitelj
zemlje, carstva i narodah
i Francije područne mu.
Marmontovo krasnorječje,
napunjeno figurama
veličastva i viteštva,
i na jezik nešteđenje
zlata, srebra, časti, čina -
sve bi jedna bagatela
namjerenja zapletena.
Pozna Gala srpska bistrost,
pa mu na njih odgovara:
"Gospodine duka, čuj nas!
Ne straši nas veličina
ni mogućstvo Bonaparte,
jer mi straha ne imamo
od oružja ničijega,
a kamoli od riječih,
koje vjetrom dođu, prođu.
I priđe smo mi slušali
gromoglasne prazne r'ječi
koje glase ljudska usta,
ka pećina kad bezumna
nekakvijem vjetrom huči,
da je strašno uhu slušat;
po nje jeki bi se reklo
da lavove i tigrove
proz jarosna ždere usta,
a kad joj se na vratima
drktajući poprimakneš,
onda vidiš s udivljenjem
da mušici najmanjojzi
nije kadra vred učinit,
a kamoli jačoj stvari.
Običaj je u Turakah
ljude strašit, ka i u vas,
nazivajuć svoga cara
bratom sunca, sinom neba,
namjesnikom nebovlaca,
suncem pravde, padišahom
i nikome nepobjednim
gromometnim šeginšahom;
a kada se Turci s nama
bojevima đe poigraj,
mi ih svuda, to se znade,
slomi, skr'aj i pos'jeci.
Što nam blago obećaješ -
niti smo se s njim rodili,
niti ćemo s njim umreti;
mlogo blago čini čojka
svojim robom, nevaljala,
i od žene te rđave
slabijega i gorega.
U svašto mu pred očima
smrt kazuje i predstavlja;
on se straši bez zatvora
na svobodni vozduh dahnut,
on kad vodom nogu skvasi,
šest groznica ufate ga.
A mi, fala jakom bogu
i ovome te običaj
ovaj u nas postavio,
od smrti se ne bojimo,
jere znamo svak će mrijet.
Najjači nam i najljući
vjetar škode dat ne može,
makar goli po njem išli;
a snijeg je i grad nama
ka cvijeće od proljeća
sve jednako drag i mio,
jer po njemu nam je srne,
jelenove i košute
iz pušakah lašnje biti.
Pa nas vidiš ka smo zdravi,
a bez zdravlja i poštenja
sve je ništa na svijetu.
Gospodine duka, slušaj:
mi mišljasmo da nas zoveš
za mirnoću i za dobro
kako naše tako tvoje;
a o tome kad nas zoveš,
zbogom ostaj, nesta zbora,
trgovine i sastanka
među nama i Francuzma!
Pa oružja imaš dosta:
hajde k nama, ne pozni se,
da jedanput izvadite
tu iz glave misa gordu,
da ne muči vaše glave,
tražeć njojzi zamršeni
kraj, koji se neće naći
bez krvava mača, ruke.
Mi smo Srbi bliži rati
nego mira u tri puta.
Su čime nas gođ zadiješ,
na sve smo ti svako doba
odgovorit mi gotovi:
počneš li nas prijateljskim
dozivati tihim glasom, -
na njem ćemo odgovorit;
počneš li nas puške glasom
dozivati smrtonosnim, -
glasu će se nje odzivat
srpska puška doklen traje.
Nego, duka, zbogom ostaj!"
Petar hitri i glavari
vratiše se dičnu gnjezdu,
a začuđen po sahata
osta duka prozorljivu
hrabru duhu Crnogorca,
pa, razljućen i zataknut
glavarima Gore Crne,
pozva k sebe generale
Loristona i Beltrona,
pa im ljutim kaže glasom:
"Brže silu okrenite
koja vi je za to data,
i mravinjak taj maleni,
koji se je sa svobodom
podigao i opio,
nek francuska noga ščepje,
i sa lica zemlje istre
ko se ono usudio
s nečuvenim spram nas glasom
ime toga brukat, hulit
i njemu se podsmjehivat
od kojeg se mača ostra
trese svijet poduranski
ka pučina valovita
pred vjetrovah vladaocem,
od kojega tri dijela
drkte sv'jeta ustrašena,
četvrti mu robom služi."
Hrabri voždi načalnika
poslušaše kako munja;
od gradovah primorskijeh
pokrenuše silnu vojsku
put viteške Gore Crne,
i sa silom brže-bolje
dosukaše na Brajiće,
crnogorsko pogranično
hrabro selo i valjatno,
i živijem, no sa krvlju,
njega ognjem popališe.
No glas hitro svud poleće
kroz planine crnogorske
da Brajiće Francuz uždi.
Drugi ratnik nejma kade
u boju tom potrčati,
već čobani iz obližnjih
slećeše se s gorah brzo,
i sa željom ratnom na boj
tri stotine njih udari
na Francuza bojem slavna.
Boj ognjeni tri sahata
dva viteški protivnika,
goneći se proz brajićke
opaljike i kućišta,
sve jednako produžahu;
ne mogahu jedni druge
iz mračnijeh meterizah
išćerati ni prognati.
Uto dvjesti jošt bahnuše
dične gore čobaninah,
i vatreno nasrnuše
pet stotinah crnogorske
ratne đece na Francuza;
trojestruke redove mu
krvlju crnom uzmutiše.
Uzmućeni Francuz pleći
tad obrati stidno bježat,
a orlovi Gore Crne
oblećeše njega gorda
sa hitrinom njima rodnom,
po vazdašnjem običaju,
dok u Budve grad maleni
ostatak im puške, mača
ućeraše, zatvoriše.
Tu Francuza kolik' igđe
pred Srbina mišcom nički
u prah gordim čelom pade.
I od dnevi toga strašna,
krvolita i glasita,
u kom Gala namjerenje
crnogorski mač prekide,
bojevi se neprekidni
upališe krvotečni
međ Francuzom i Srbinom
po Primorju pitomome;
ali svagda Gala sila
pred hitrenom srpskom rukom
spasenija sebe bjekstvom
u tvrdinje i gradove
od Primorja nalazaše.
Neprestano od viteza
krv tečaše proz primorska
sela, polja i dubrave,
proz varoši niz bedeme.
Dan svakoji boj do podne
sa Srbinom hrabri Francuz
produžaše i vođaše,
a od podne s njim se grli
pijuć' kafu čokolatu,
mrko vino i rakiju,
pričajući jedan drugom
sa pohvalom ratna djela
svoga duha, svoje mišce.
Šest godinah tako međa
crnogorska i francuska
sve jednako svoje znake
sa viteškom krvlju kvasi,
dok se rodi u besmrtne
Olimpove vladaoce
božestvena vsemoguća
volja, misa i hoćenje
uzvisiti rod Slavjana
više ljudskog svakog roda,
i dok suze, krv narodnja
i nepravda neizbrojna
obratiše gnjev i ljutost
Titanove šćeri svete
na francusko pleme gordo,
te ga spravi pod rusijski
mač i kopje i strijelu,
da slavenska mišca sveti
krv prosutu rijekama
pravog ljudstva po svoj zemlji
slavoljubnom rukom Gala.
Crnogorsko pleme hrabro
tek što začu i razumje
da Bonapart silu krenu
pomračiti vječno sjajnu
unučadi Rurikove
slavu nikom nepomračnu,
tada brže crnogorski
sokolovi nalećeše
na gradovah šest Primorjem
s Primoracah pripomoću;
sa ljudskoga mnogo mesa
sve šest brže na jurišu
od Francuza ugrabiše.
Opeta se sva megdanska
po Raguzi ravna polja
po prvome običaju
staše crnom krvlju topit;
šancevi se svuda stari
mnogo tvrdi obnoviše,
a mramorja smrtni znaci
hiljadama staše nicat
od Francuza i Srbina.
No kad gordi skiptar, kruna
slave žedna Bonaparta
pade u prah strmoglavce
pred romanskim gromometnim
i visokosjajnim tronom
i kada se skiptronosni
Pariz, gordi neprikloni
savi glavom stopi svoga
velikoga pobjednika,
Pavlovoga vjencenosna
hrabra sina i besmrtna, -
Pariz, mira razrušitelj,
mira posta obnovitelj.
Po pariškom miru znatnu
Aleksander važnom rečju
baš vladici, Crnogorcma,
hrabrost njinu pohvaljujuć,
naredio i rekao
da predaju sve Primorje
austrijskom dvoru drevnu,
a da s' oni hrabri vrate
u svobodni predjel njiov.
To vladici i glavarma
vrlo mučno, teško bilo,
al' inače ne imali
štogođ drugo uraditi,
već slavensku glavu brže
poslušali po nje volji.
Ostaviše listom Boku
i Primorje svekoliko;
otidoše u viteški
Crne Gore predjel dični,
te se mole velikome
svobode im hranitelju.
Ko im trne u nju svetu,
svak im krvlju vrućom plaća.
I to će bit dok ustraje
Gori Crnoj ime dično,
i Evropa dok džamiju
na hram pravi neba, ljudstva
preokrene i obrati.
