Slepi despot/5

Izvor: Викизворник

◄   Četvrta pojava Peta pojava Sešta pojava   ►

Peta pojava
 
 
STEFAN, TEOKTIST, MARKO ALTOMANOVIĆ
 
MARKO
(ulazi)
TEOKTIST
(nagao se na uvo Stefanu i govori mu nešto)
STEFAN
Vojvoda Marko, hteo bih znati
Hoće li zbilja Jelena dati
Kćer svoju kralju.
MARKO
Ne mogu znati. Ne mogu znati.
Vladarske reči božji su glasi
Koje vrlina božanska krasi.
Ko prisluškuje govore njine,
Tom treba glavu dželat da skine.
STEFAN
(ljutito)
Ja nisam dete kom priča treba
Ni ljudi koji padaju s neba.
TEOKTIST
(ironično)
O, Bog na zemlji: To čudno zvoni,
Sem ako nisu ñavolje osti
Njihove svete ravnale kosti
Te su sa neba sleteli oni!
MARKO
(ozbiljno)
Ja sve po duši i srcu velim,
A šale molim, ja ih ne želim.
STEFAN
Pa onda pričaj.
MARKO
(vraćajući se)
Ja rekoh.
STEFAN
(ljuto pomerajući se s mesta)
Gade!
Ti misliš. . . misliš kad nemam kida,
Da imam srce tvrñe od zida
Te ne osećam narodne jade. . .
MARKO
Sada mi nešto baš na um pade:
Ti si od krvi despota stara,
Ti možeš čuti, ne mogu ja.
Jer nisam špijun, svaki nek zna,
Što sebi time palate stvara.
STEFAN
(gnevan)
Ti? Ti to zboriš? Ti? Ja to pljujem.
MARKO
(uvređeno)
Despote. . .
STEFAN
Neću ništa da čujem!
MARKO
Ja smelo ovo svakom ću reći...
STEFAN
(ne slušajući ga)
Ti što izdajstvom to želiš steći?
Anñelovića ti si prodao
Za ljubav novca, jer si podao.
MARKO
Bestidni ljudi! Ih, pravda gde je
Da svojim zrakom pravedne greje?
Kad čovek zemlju od bede spase,
Ime špijuna tim primi na se!
Oh, gadni ljudi! Kazna bas čeka,
Bog će vam duše goreti gnusne,
Živima će vam spržiti usne. . .
STEFAN
(stišano)
Mi nismo srca baš tako meka
Da se plašimo tog strašnog pakla.
Ja velim smelo, ma duša moja
Nikad se raja ni ne dotakpa,
Špijun si. Znam ja nedela tvoja.
MARKO
Za pis. . .
STEFAN
Znam ja, zamka se plete
Da sin despotov nevino strada.
No zaman trudi vašega rada
I reči što vam iz usta lete.
MARKO
(Napravio mirno lice, naćulio uši i sluša pažljivo.)
TEOKTIST
(ispitivački ga posnatra.)
STEFAN
Šta vam je želja? Smrt moja, zar?
Hoćete krvi iz srca mog?
Krv vaša biće vašem radu dar,
Jer narod štiti mučenika svog!
Još pamti narod strahotne dane
Kad u državi srpskoj nasta slom,
Kad despot slepce zagrli svoje
I kad jaukom naš odjeknu dom!
Šta na to misliš?
MARKO
(hladno)
Ono što narod!
STEFAN'
(vatreno)
Podlače! Narod? To sveto ime,
Narod koga su okovi stisli
Skrnaviš tako, ružiš ma čime?
Zar narod misli na svadbe sjajne?
Zar narod misli na gozbe gnusne
Gde ljubaznici sklapaju usne
I neke glupe šapuću tajne?
MARKO
(mirno)
Narod šta hoće. . .
STEFAN
(plaho)
To hoće žena
Što vlada zemljom, i sluge njene,
- Ko da im svima reña imena? -
Što za njom trče kud god se krene!
MARKO
Despote? Zar ti? Naša vlastela?. . .
STEFAN
(prezrivo)
Vpastela? Blato s papine stope,
Što nju na presto Srbijin pope:
Teče im mozak kroz mudra čela.
MARKO
Papa? Ja ne znam što nam on smeta?
Zar on poštovan od celog sveta
Okružen ljudstkom najvšeg znanja,
Svet pape štuje još od postanja,
On koga štuju najviša znanja ?. . .
TEOKTIST
U nedogled ćeš stići s time,
Reci ukratko šta mispiš s njime.
STEFAN
(Sve vreme je miran, oseća se umoran, stišava se, huče, no ipak sluša Marka.)
MARKO
Hteo sam reći da ne razumem
Šta s papom hoće. Ta mi i papa!
Nikakve veze naći ne umem
Izmeñu mača i papskog štapa.
STEFAN
(škrgućući zubima)
Uh, zveri gadne, izrode ljudski,
Smlavio bih te, zario zube
U tvoje grudi. . . ne, rekao bih
Da s ramena ti glovu odrube.
TEOKTIST
Što pozva njega, podlaca stara,
Da grudi tvoje jezikom para,
Zar to ne pitah?
STEFAN
Ma ko to bio,
Krv bi mi svojim jezikom pio.
Baš njega pozvah. Sve što je čuo
Sve neka kaže, sbi neka znaju,
Neka se sruši red ovaj truo:
Sve jednom mora svom stići kraju!
Reci im, reci. Zašto te dozvah.
Da nisi podlac, klevetnik, hulja,
Zar bi došao kada te pozvah?
Ti da bi samo Jelena čula
Za moje prave, za MOJE reči
— Ne one koje namećeš mi ti! —
Dotrča odmah, ja ti velim:
Reci joj, reci, ništa joj ne skrij !,
Svi ste vi gadni. . . !
MARKO
Despote, ali. . .
STEFAN
Vi što ste papi u ruke pali,
Što krunu našu. . .
(Zagrcne se, ne može da govori.)
Vi, vi što krunu
Dadoste vragu. Kad Lazar dade
Večnosti dušu, tad presto srpski
U ruke meni i njojzi pade.
Ja, Anñelović jadni i ona
Vladasmo,... ali ti, gnusni stvore,
Opade njega, sad u tamnici
On čeka na smrt ili još gore. . .
Oh, snaga gde je, da viknem jače?
Svi neka čuju bednika mene
Što kida grudi i ječi, plače. . .
Oh, grudi bolom sve razrivene. . .
Presto ste dali! A kome? kome?
(Stisne grudi, grca u govoru.)
Madžari da vas od smrti brane?
Ta pre će da vas u grob sahrane,
No što će koplja za vas da lome!
(Teško diše).
TEOKTIST
Kad drugi neki čoveka štiti,
Dka puta jači u ratu biva;
Jači krv neće nimalo liti
Dokle je ovaj rekom proliva.
Kad stane seča, tad jači grabi.
A nama? Ništa, jer mi smo slabi.
STEFAN
Oh, gde si, oče, da vidiš, čuješ
Da tvoju muku. . . Ah, tebe nema
Da rodoljublje njihovo pljuješ
I hrabrost koja u njima drema!
Potčinjenici, bednici sramni!
Ko vam u gradu, u zemlji sudi?
Oni što braću u grob nam gone,
Oni što nisu ni psi ni ljudi!
Moj oče, gde si da sog ubicu
Vidiš, da sedi u tvome gradu
Onaj što tebe pod zemlju sprati,
U tvom je gradu uzeo kladu!
Divljače, huljo, gde si tad bio
U Beogradu kad Urlih pade
Što je krv svoju za pravdu pio,
Kom smrtni udar zver-čovek dade.
On, Silañija. Taj čije čete
Po gradu ovom nerede prave,
Madžarsko ime što gradom slave
I običaje ruše nam svete!
Taj Silañija, što oca moga
Držaše kao taoca svoga
Odsekavši mu s ruke tri prsta,
Njihovom papi na stid i sram,
Na sram hrišćanstva, porugu krsta,
Smrtnu mu ranu dade on sam,
On, Silañija! Ta rana kobna
Mom ocu otkori vrata grobna.
Pogpedaj tamo u onom mraku,
Eno se vidi krv borca stara.
Jest. To ja vidim. Sedom junaku
Gle Silađija gde prsa para!
Uh, krv, krv, oči. .. dvori se ruše,
Vatra. . . Zvonici, kule se puše!
I mrak i vatra. . . Oh, beži, beži. . .
Potoci krvi, još rujni, sveži. . .
Beži! No kuda? Avet me goni,
Moje se telo ka smrti kloni.
Veče je došlo? Dan? Podne? Zora?
Oh, nije, nije, laž je sve to.
Vas nema ili ne postojim ja,
Ili je dobro. . . Nije, sve je zlo.
Vi niste ljudi; utvare, seni?
Pojave samo, predstave, šta li?
A večnost? Gde su krajevi njeni,
Kada se s nama svako šali?
Nema ni mene ni vas. . . šta zborim?
Ta ničeg nema. No tu je sve.
A otac gde je? Pepeo, zemlja,
Ta on to nije. . . Jest. Sve se tre,
Gubi se, bledi; ta to je on,
Baš to, ta zemlja pepeo, prah.
I pre no što se prope na tron
Pre. . . pre no što prvi odahnu dah,
To je baš ON. Zemlja i voda,
Kamenje, bilje, čovek, sam čovek,
Sve je to jedno, to sve je živo,
Ili je mrtvo. . . i biva dovek.
Jest, ili je živo ili je mrtvo.
Gle, voda teče i stenje roni
I huči, stenje, a ko je goni?
Niko, jest niko, i ko ili sve.
Gle, seme ćuti, godine jure,
Meti u zemlju, i klice, gle!
Zašto? A ljudi kolju se, žure. . .
Kuda? O kuda? A svaki hita,
Rukama maše i tužno kaže:
»Tamo hajd' brže!« I grobu trče.
Jest, svi se rode da groblje traže.
Dalje opsene! Ne vidim ništa.
Ne, vidim samo gomilu, zbrku. . .
I vi, gomile nečega sitnog
Od čega samo ja vidim trku,
Mislite da ste bar nešto — ljudi?
Imate svoje vlastite volje?
Ko vam tom voljom upravlja, sudi?...
Čovek čoveka muči i kolje,
A mašta? Zar mu nešto treba to,
Kad je smrt samo večna? Ha, ha, ha!
Ko će ti reći šta je večno? Ko?
Ta ne znam reći ni to, šta sam ja!
A ti? O dalje. . . Vazduha mi daj!. . .
Hajde. . . ja ne znam, ne znam ko sam ja!
Svud sve i ništa i tama i sjaj. . .
Čovek sve može. .. A šta čovek zna? . . .
TEOKTIST
(Zabrinuto je gledao Stefana sve vreme. Uhvati ga da ga povede, pa blago)
Hajde polako. . .
STEFAN
(Povodi se, za njim polazi, ali mahinalno, instinktivno, ne gledajyći nikog.)
Ništa i sve.