Samoća
Noćas se beli veo s gora smače,
I tihih tuja sumor jecaj prosu,
I muklo polje vranama se osu:
Noćas sam čuo kako Sreća plače.
Velikih žudnja žeđ me nova tače:
Čežnjive, sunce smaknuti su htele.
Ognjem lepote nenadno su svele.
Noćas sam čuo kako Sreća plače.
Slomljene barke sve jače i jače
Huk razvejava i nada se drobi:
Nesita želja sama sebi kobi.
Noćas sam čuo kako Sreća plače.
(1914)
