Ruska revolucija i njeno poreklo 3

Izvor: Викизворник
RUSKA REVOLUCIJA I NjENO POREKLO
Pisac: Aleksej Jelačić


KATASTROFA CARSKE RUSIJE.

18.[uredi]

Prvi dani Druge Revolucije — Abdikacija cara Nikole i obrazovanje Privremene Vlade — Osnovna opreka između Revolucije i Rata.

Car slab i nesposoban, Carica odana strašnom misticizmu; okolina njihova pokvarena, i u punom rasulu; u zemlji vrenje, nezadovoljstvo, i beda: vojska se još drži, ali je pri kraju svoje snage i svoga strpljenja. To je, ukratko, bila slika unutarnjeg stanja stvari pre nego što je došlo do sloma carističkog režima. Nikad jedna vekovna vladavina nije doživela tako brzo i tako konačno svoju katastrofu kao što je to bio slučaj sa ruskom carskom vladavinom godine 1917. To znači da je sve bilo zrelo za katastrofu. I niko nije ni pokušao da uzme ozbiljno u zaštitu režim osuđen na propast i njegova nesrećnog nosioca.

14. (27.) februara otvorena je Duma. Pripremane manifestacije radnika odgođene su, i u Petrogradu je još vladao mir. Duma je oštro osuđivala Vladu (poglavito u pitanju ishrane); ali predsednik Vlade, stari knez Galjicin dremao je u svojoj klupi, a ministar Ritih slabo je branio Vladu. 22. februara počeli su sukobi i izgredi na ulicama radi smanjivanja obroka hleba, koji se u Petrogradu izdavao po karticama; a već 25. februara ovi sukobi i izgredi prešli su u otvorenu bunu, —i bilo je ubijenih i ranjenih. Istog dana da tiran je i potpisan od Cara in bianco ukaz o odlaganju sednica Dume. Taj je Ukaz predsednik Rodzjanko dobio u noći između 26. i 27. februara. Već 27. februara u pobuni je učestvovala i vojska (prvi je stao pod crvenu zastavu Volinski Puk); a kozaci su odbili da udare na narod.

26. i 27. februara predsednik Dume je telegrafski obaveštavao Cara o događajima tražeći odlučne mere. Car je ćutao. Tek 28. februara Car se odluči da imenuje Rodzjanka mandatorom Krune, i to pošto je uvideo da oštre represalije, što ih je naređivao iz svog glavnog štaba Mohiljeva, nisu bili kadri izvesti ni Ministar Vojni ni komandant Petrogradske Armijske Oblasti. Vlada se pokazala po sve nesposobnom, i još 27. prestala je da funkcijoniše. Onda je Duma, koja se smatrala odgođenom, na privatnom sastanku izabrala odbor, sastavljen od šefova klubova Naprednog Bloka i krajnje levice, pod predsedništvom Rodzjanka, da uspostavi red. Napredni Blok sastojao se iz kadeta, oktobrista, nacijonalista, i nekih manjih grupa.

Spomenuti hitni izveštaji Caru predsednika Dume Rodzjanka glasili su ovako. Prvi: »Stanje je ozbiljno. U prestonici je anarhija. Vlada je paralizovana. Dovoz namirnica i goriva potpuno je poremećen. Raste opšte nezadovoljstvo. Na ulicama puškaranje. Jedni delovi vojnika pucaju na druge. Preko je potrebno odmah poveriti licu, u koje zemlja ima poverenja, da sastavi novu Vladu. Ne sme se oklevati. Svako oklevanje znači smrt. Molim Boga da ne bi u ovom trenutku odgovornost pala na nosioca Krune.« — Drugi: »Stanje se pogoršava. Treba poduzeti neodložne mere, jer će sutra biti već dockan. Nastupio je poslednji čas kada se rešava sudbina otadžbine i dinastije.« — U proglasu Odbora Državne Dume, od 27. februara, stajalo je: »Privremeni Komitet članova Dume, pri teškim uslovima unutrašnjih nereda, izazvanih merama stare Vlade, smatra se prinuđenim da uzme u svoje ruke obnovu državnog i društvenog poretka: Svestan sve odgovornosti ovoga svog rešenja, Komitet je uveren da će mu stanovništvo i vojska pomoći u teškom zadatku da se obrazuje nova Vlada, koja odgovara želji stanovništva i koja će uživati njegovo poverenje.«

Međutim je Petrogradski Sovjet Radničkih Delegata objavio ovakav proglas: »Stara je vlast dovela zemlju do potpunog rastrojstva, a narod do gladi. Trpeti više bilo je nemoguće. Stanovništvo Petrograda izašlo je na ulicu da izjavi svoje nezadovoljstvo. Njega su predusreli plotunima. Umesto hleba, carska je Vlada dala narodu olovo. Ali vojnici nisu hteli ići protivu naroda, oni su ustali protiv Vlade. Zajedno sa narodom oni su uzeli oružje, vojna slagališta, i niz važnih vladinih ustanova. Borba se nastavlja, ona mora biti dovedena do kraja. Stara vlast mora biti konačno oborena, te da ustupi mesto narodnoj upravi. U tome je spas Rusije. — Radi uspešnog završetka borbe u interesu demokratije, narod mora da stvori svoju vlastitu organizaciju. Uveče, 27. februara, u prestonici je obrazovan Sovjet Radničkih Delegata, od izabranih predstavnika radionica i fabrika, pobunjenih vojnih jedinica, a takođe s pomoću demokratskih i socijalističkih partija i grupa. Sovjet Radničkih Delegata, koji zasedava u Dumi, stavlja sebi kao osnovni zadatak, da organizuje narodne snage i borbu za konačno utvrđivanje političke slobode i narodne vladavine u Rusiji. Sovjet je odredio rejonske komesare radi uspostavljanja narodne vlasti u rejonima Petrograda. Pozivamo sve stanovništvo prestonice, da se odmah okupi oko Sovjeta, da obrazuje mesne komitete u rejonima, i uzme u svoje ruke upravljanje svim mesnim poslovima. Svi složno, zajedničkim, snagama, borićemo se do potpune likvidacije stare vlasti i saziva Ustavotvorne Skupštine, izabrane na osnovi jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa.« — Na takav način, taj Sovjet, obrazovan u večer 27. februara, stupao je pred javnost kao odlučni faktor. Vojnici, koji su već bili u njemu zastupljeni, mogli su odmah, zajedno sa radništvom, da provode želje Sovjeta. Misija Rodzjanka dakle nije uspela.

Međutim je Car iz Mohiljeva krenuo za Carsko-Selo, te poslao odred na čelu sa (novoimenovanim) »diktatorom«, generalom Ivanovim, da uguši bunu. »Diktator« je bio stasit starac, nekada znamenit vojskovođa, ali je tada već bio star i bez potrebne energije. Njegov pokušaj bi osujećen već akcijom željezničara koji su zaustavljali vozove, te je on bio primoran da odustane od svoje namere da uđe u Petrograd; a Car se našao, i protivu svoje volje, u Pskovu, kod glavnog zapovednika severnog fonta generala Ruzkog. U noći od 1. na 2. marta stigli su odgovori glavnih zapovednika i načelnika Carskog Štaba —: osim jednog (gen. Saharova), svi su predlagali Carevu abdikaciju kao jedini izlaz iz krize. O ovim odsudnim časovima piše Car u svom dnevniku ovo: »2. marta, četvrtak. Izjutra me je posjetio Ruzki i pročitao vrlo dugačak razgovor koji je vodio na aparatu s Rodzjankom. Po njegovim rečima, stanje je u Petrogradu takvo da ministarstvo sastavljeno od članova Dume nije u stanju ništa da učini, jer se protiv njih bori esdekovska partija u licu radničkog komiteta. Potrebna je moja abdikacija. Ruzki je poslao ovaj razgovor u Glavni Štab Aleksejevu, i svima glavnim komandantima na frontu. U 12 časova noću stigli su odgovori. Radi spasenja Rusije, i da bi vojska ostala na frontu, ja sam se rešio na ovaj korak. Ja sam pristao, i iz Glavnog Štaba su mi poslali projekt manifesta. Uveče su iz Petrograda stigli Gučkov i Šuljgin, sa kojima sam razgovarao, i predao im potpisan i popravljen manifest. U jedan sat po ponoći otputovao sam iz Pskova sa teškim osećanjima; oko mene izdajstvo, kukavičluk, obmana...« Iz referata, o svom putu na front, jednog člana Dume, koji je napisan po rečima generala Ruzkog, vidi se kako su tekli poslednji trenuci carske vladavine: Car je stao pred ikonu, koja se nalazila u uglu vagona, prekrstio se, i rekao: »Tako je hteo Gospod Bog, i ja sam to trebao odavno da učinim«. Potpisujući otkaz, koji mu je podneo general Ruzki, i dajući mu potpisan tekst, on je rekao: »Jedini koji me je časno i nepristrasno opominjao, bio je Rodzjanko«, i posle ovih reči se okrenuo i izišao iz vagona.

Da bi se dobio originalan dokumenat o odricanju prestola Imperatora Nikole II, bili su, dakle, određeni: član Državnog Saveta A. I. Gučkov, i član Dume V. V. Šuljgin. Oni, otputovavši u Pskov, javili su se Caru, i primili su gotovu abdikaciju u korist Velikog Kneza Mihajla Aleksandrovića, čiji tekst glasi ovako:


U vremenu velike borbe sa spoljnim neprijateljem, koji želi već tri godine da potčini našu Domovinu, Gospodu Bogu bilo je ugodno da Rusiju dovede u teško iskušenje. Nemiri u narodu, koji su se pojavili, prete da ometu dalje vođenje napornog rata. Sudbina Rusije, čast naše junačke Vojske, dobro naroda, cela budućnost naše drage Otadžbine, traži da se po svaku cenu dovede rat do pobedonosnog svršetka.

Surov neprijatelj napregao je poslednje snage, i već je blizu čas, kad će naša dična Vojska, zajedno sa našim slavnim saveznicima, moći da konačno slomi neprijatelja. U tim sudbonosnim danima u životu Rusije, smatramo kao dug savesti da olakšamo našem narodu najtešnje jedinstvo i prikupljanje sviju narodnih sila radi što skorijeg postignuća pobede, i u saglasnosti sa Dumom našli smo za korisno da se odreknemo prestola ruske države, i da skinemo sa sebe vrhovnu upravu.

Neželeći da se rastajemo sa našim ljubljenim sinom, mi predajemo naše nasledstvo našem bratu Velikom Knezu Mihailu Aleksandroviću i blagosiljamo ga pri stupanju na presto Ruske Države.

Naređujemo našem bratu, da upravlja državnim poslovima u punom i nepokolebljivom jedinstvu sa predstavnicima našeg naroda u zakonodavnim ustanovama, na onim osnovama koje oni ustanove, položivši zato nepokolebljivu zakletvu u ime toplo voljene Domovine.

Pozivam sve verne sinove Otadžbine da ispune svoj sveti dug pred njim pokoravajući se Caru, u teškim trenucima narodnog iskušenja, i da mu pomognu da, zajedno sa narodnim predstavnicima, izvede Rusku Državu na put pobede, sreće, i slave.

Neka Gospod Bog bude na pomoći Rusiji!

2. marta 1917, 15 časova,

grad Pskov.

Nikolaj.

(Premapotpisano:) Ministar Imperatorskog Dvora Frederiks.


Dok se u Pskovu vodili pregovori, bila je već imenovana u Petrogradu Provizorna Vlada, koja je primivši carsku abdikaciju odmah stupila u dodir sa novim Carem. Posle dugog razmišljanja i diskusije, Veliki knez Mihajlo potpisao je sledeći proglas:


Teško breme povereno mi je voljom moga brata, koji mi je predao Imperatorski Sveruski Presto, u vreme besprimernog rata i narodnog vrenja.

Oduševljen, sa celim narodom, mišlju, da iznad svega stoji dobro naše Domovine, primio sam se ovoga, čvrsto rešen da samo u tom slučaju ostanem na vrhovnoj vlasti ako tako bude volja našeg naroda, koji je nadležan svenarodnim glasanjem, preko svojih predstavnika u Ustavotvornoj Skupštini, da odredi formu vladavine, i nove osnovne zakone Ruske Države.

Moleći Boga za blagoslov, molim sve Građane Ruske Države da se podčinjavaju Privremenoj Vladi, koja je nikla po inicijativi Dume, i koja je snabdevena svom vlašću, sve do trenutka kada će, sazvana u što kraćem roku, na osnovi opšteg, neposrednog, jednakog, i tajnog prava glasa, Ustavotvorna Skupština svojim rešenjem izraziti narodnu volju o obliku vladavine.

3. marta 1917, Petrograd.

Mihailo.


Postoji već čitava literatura o prvim danima Revolucije. Mi ovde nećemo ulaziti dublje u pojedine događaje, nego se zadržavamo tek na izlaganju glavnih fakata i samog toka stvari. Na neka pitanja, koja su naročitim predmetom diskusija i rasprava, mi smo donekle već dali odgovora dosadašnjim izlaganjem; tako se iz njega, držimo, dosta lepo i jasno vidi, gde treba tražiti početke Revolucije i neposredne uzroke, i zašto nije bilo lako na brzu ruku suzbiti je. Na druga pitanja moći će pouzdano odgovoriti tek poznija pokolenja, dok vide šta će iz svega ovoga izaći. Na pitanje: da li je bilo teorijski mogućno, ostvarljivo, i praktički celishodno, stupanje velikog kneza Mihajla na presto, mnogi misle, da je ono bilo mogućno, i da bi bilo sreća za Rusiju. Nabokov, bivši šef kancelarije Privremene Vlade tvrdi da ono nije bilo ostvarljivo, i činjenice koje on iznosi, na osnovu pažljive analize celokupne situacije i dubokog razmišljanja, dokazuju da je on u pravu, te se i mi pridružujemo njegovu mišljenju.

Privremena Vlada sastavljena je iz krila Odbora Dume i iz egzekutivnog odbora Petrogradskog Sovjeta Radničkih i Vojničkih Deputiraca. Dumu su u njoj zastupali najugldniji članovi »Naprednog Bloka«, kao prof. Pavle Miljukov (spoljne poslove), Dr. Andrija Šingarjov (poljoprivredu i ishranu), Aleksander Konovalov (naprednjak, trgovinu i industriju), profesor-inžinjer Nikola Njekrasov (kadet, saobraćaj), Ivan Godnjev (oktobrista, Državnu Kontrolu), Vladimir Ljvov (nacijonalist, glavni poverenik pri Sv. Sinodu). Kao predsednik Vlade i Ministar Unutrašnjih Dela, bio je znameniti javni radnik, predsednik Sveruskog Saveza Zemstava i Gradova, knez Đorđe Ljvov (vanstranački progresista), a kao Ministar Finansija poznati veleindustrijalac i finansijer Mihajlo Terešćenko (van stranaka). Član Državnog Saveta Aleksandar Gučkov (oktobrista) ušao je u Vladu kao Ministar Vojni, a profesor A. Manujlov (kadet) kao Ministar Prosvete. Najzad, u ulozi »taoca demokratije«, i kao posrednik između Dume i radništva, budući diktator Kerjenski (socijalni revolucijonar), bio je Ministar Pravde. Vladin program, utvrđen sporazumno, sastojao se u sledećim glavnim tačkama: 1) puna i bezodložna amnestija za sve političke i verske krivce, računajući tu i teroristička akta, vojne bune, te agrarne nerede, i t. d.; 2) sloboda reči, štampe, udružavanja, zborova, i štrajkova, sa proširenjem političkih sloboda i na vojsku (t. j. oficire, vojne činovnike, i vojnike), u granicama koje dopuštaju tehnički uslovi života i discipline vojske; 3) ukidanje sviju staleških, verskih, i nacijonalnih ograničenja; 4) pripremanje bez ikakova oklevanja saziva Ustavotvorne Skupštine na. temelju opšteg, jednakog, direktnog, i tajnog glasanja, koja će skupština utvrditi oblik vladavine i Ustav zemlje; 5) zamena policije narodnom milicijom sa biranim šefovima, zavisnim od organa lokalnih samouprava; 6) izbori za organe lokalnih samouprava, na temelju opšteg, jednakog, direktnog, i tajnog glasanja; 7) zabrana razoružanja ili udaljenja iz Petrograda onih vojnih jedinica koje su učestvovale u Revoluciji (ova tačka, koja je prvih nesigurnih dana Revolucije bila potpuno na svome mestu, posle kratkog vremena postala je, po opštem priznanju, veoma neoportuna i opasna: petrogradski garnizon ubrzo se toliko demoralizovao, da je postao pravom hordom pretorijanaca, u kojoj su našli utočišta svakojaki nesigurni i razorni elementi; u isti mah, ova povlastica za petrogradske vojne jedinice delovala je veoma nepovoljno na frontu); i 8) sačuvanje neokrnjene stroge vojne discipline pri vršenju vojne dužnosti, ali inače ukidanje za vojnike sviju ograničenja u iskorišćavanju društvenih prava, kojima se koriste ostali građani. Ova poslednja tačka, možda neizbežna u onim prvim časovima Revolucije, bila je veoma rizična i od nedoglednih posledica, jer je vojska bila u ratu naviknuta na gvozdenu, često i svirepu, disciplinu, a sada su joj data najšira građanska prava; osim toga, vojska je bila već jako umorna od rata, te je njena glavna težnja bila da se rat što pre i pošto-poto završi, te je već i između oficira i vojnika zjapio dubok jaz, koji je bio utoliko manje premostiv što je vojska bila u većini sastavljena od posve neobrazovanih i nepismenih, nesvesnih, a uz to znatno ozlojeđenih ljudi. U ovoj, osmoj, tačci Vladina programa dodirujemo najbolnije mesto Ruske Revolucije, osnovnu opreku između Revolucije i Rata, usled koje je i došlo do rasula i katastrofe vojske, te do strašnih unutarnjih borba, svađa, i nasilja u toj vojsci, pri čemu su najgore nastradali njeni najbolji elementi. Usled ovoga sukoba nije moglo da se reši brzo, kao što je trebalo, ni agrarno pitanje; usled njega su nastala naročito teška pitanja odnosa između rada i kapitala, te pitanja finansijska, ishrane i snabdevanja stanovništva, i najzad kardinalno političko pitanje o izborima i o sazivu Ustavotvorne Skupštine.

Rat, to je bila ahilova peta Revolucije: zauzimajući u nizu njenih uzroka jedno od prvih mesta, bolje reći rodivši nju, on je imao, bar u dotadašnjem svom obliku, od nje da umre. Oni koji to nisu mogli, ili hteli, da shvate, ili pak, shvativši, iz raznih razloga nisu bili u mogućnosti da povedu tome odgovarajuću politiku, bili su osuđeni na neuspeh, dok je onima koji su, načelno shvativši situaciju, stavili sebi za cilj da dosledno i praktički oživotvore mir, bilo suđeno da sa Revolucijom konačno preuzmu i vlast nad Rusijom.

Vlada je već s početka osećala izvesnu slabost i nedostatak stabilnosti i autoriteta u Petrogradu, dok je gotovo svuda na frontu i u unutrašnjosti i Revolucija i nova Vlada dočekana rado i u veoma povoljnom raspoloženju. U Petrogradu je bilo dosta nasilnih činova, anarhije i pljačke, te ubijanja oficira, i tu je iz sovjetskih krugova izašla znamenita Naredba br. 1, koja je uzdrmala iz temelja disciplinu u vojsci. Ali je najgore prošla Revolucija u Baltičkoj Floti, gde su ubijeni junački komandant flote, admiral Nepjenjin, i više oficira.

19.[uredi]

Izgled Rusije na početku Revolucije, u Petrogradu i u unutrašnjosti — Vojska u prvo vreme Revolucije.

Za karakteristiku raspoloženja u prve dane i nedelje Revolucije vredno je izneti po nekoliko primera s raznih stranâ, iz prestonice, iz velikih pokrajinskih centara, i iz palanačkog života.

Nabokov, naprimer, kojega napred spomenusmo, u svo jim uspomenama, beleži čitav niz zanimljivih konstatacija i važnih činjenica. Evo kako on opisuje jedan od prvih dana Revolucije: »Za onih 40—50 minuta, dok smo išli ka Državnoj Dumi, ja sam osetio ogroman entuzijazam, koji se nije više nikad ponovio. Činilo mi se, da se zaista desilo nešto veliko i sveto, da je narod zbacio lance, da je despotizam pao... Tada još nisam razumevao, da je osnova svega bila vojna buna, koja je buknula kao elemenat, usled situacije stvorene tokom trogodišnjeg rata, te da se već u toj osnovi moglo da vidi seme buduće anarhije i pogibelji...« Ova je psihološka konstatacija Nabokova veoma karakteristična za sve učesnike, i za ogromnu većinu svedoka onih znamenitih događaja; samo je razočaranje kod mnogih nastupilo mnogo docnije nego kod Nabokova. Izgleda da se Nabokov razočarao čim je došao u Dumu. Zanj, rođena parlamentarca i čoveka »engleskog« tipa, mogla je biti samo odvratna slika kaosa i nereda koja se ukazivala u impozantnoj Tavrijskoj Palači. »Atmosfera«, kaže on, »bila je grozničava, luda...« Pored strašne umornosti nekih od vođa (Kerjenskog, Miljukova, kneza Ljvova), još i skepticizam nekih političara, kao naprimer poznatog ekonomiste profesora Petra Struve-a, i t. d.. U prvo doba postojala je, i u Petrogradu i po ostaloj Rusiji, neka čudnovata vera, da će sve samo po sebi poći svojim redovnim pravim putem; i slično tome kako se idealisalo o Revoluciji (»velika«, »beskrvna«), idealisalo se i o narodu. Bili su, naprimer, toliko najivni, da su mislili da ogromna prestonica, sa svojim ološem, sa svojim zločinačkim i pokvarenim elementima, koji su uvek spremni na izgrede, može da živi sa takvim skrpljenim i smešnim zastupništvom prave policije kao što su je tada improvizovali iz profesijonalnih propalica i odbeglih robijaša. Sve ruski pohod protivu policajaca i žandarma vrlo je brzo dospeo do svog prirodnog rezultata: aparat, koji je tada slabo ali ipak radio bio je razbijen u paramparče. Policajci i žandarmi stupili su u boljševičke redove. I postepeno je u Petrogradu i Moskvi počela da se razvija anarhija... Danas mi Rusi, koji smo preživeli strahote »črezvičajakâ«, gotovo smo i zaboravili mnogo manje podvige carskih žandara; a preživivši punu anarhiju i gazdovanje robijaša, ili nerad i nered milicije 1917 i prvobitne milicije boljševičke, kadri smo da sasvim zaboravimo mane i zloupotrebe policije »starog režima«. Ali da čujemo šta dalje kaže Nabokov: »Kad sada, više od godine dana posle događaja« (uspomene su pisane u toku proleća i godine 1918, na Krimu) »želim da u mislima proživim još jednom prva dva meseca Privremene Vlade, diže se u mojim uspomenama dosta kaotična slika. Ja se sećam pojedinih epizoda, burnih sukoba, koji su po nekad izbijali sasvim iznenada, beskrajnih diskusija zbog kojih su sednice ponekad trajale duboko u noć (jedna crta ovog doba, koju zajedno s fanatičkom verom u magiju besede, reči, i čisto verbalnih formula, ističe Nabokov na više mesta, i koja se potpuno slaže sa iskazima ostalih svedoka koji su pisali o Revoluciji). Sećam se svakodnevnog grozničava rada, koji je počinjao od jutra i imao samo kratak prekid za doručak i ručak (u Petrogradu je čas doručka bio podne, a ručka šest sati u veče). Sećam se besprekidnih telefonskih razgovora, svakodnevne posete molilaca, — gotovo potpune nemogućnosti da se zaustaviš ma na čemu. I sećam se glavnog svog raspoloženja: sve se javljalo kao nešto po sve nerealno. Nije bilo mogućnosti verovati, da ćemo mi uspeti da rešimo dva osnovna zadatka: produžiti rat, i srećno dovesti zemlju do Ustavotvorne Skupštine...« Tako je osećao i shvatao stvari pesimista Nabokov; ali su inače, u one prve nedelje, prevlađivali svuda optimizam, dobro raspoloženje, kojemu se davalo oduške u bezbrojnim manifestacijama, demonstracijama, skupštinama, paradama, govorima, adresama, brzojavima ...

Provincija je primila Revoluciju dosta mirno, i prošla je kroz vrtloge državnih udarâ gotovo bez bola i bez krvi (bilo je progona i hapšenja žandara i špijuna, bilo je ozbiljnih i komičnih incidenata, ali sve bez krvi). Raspoloženje naroda u Kijevu, naprimer, u toj najkonzervativnijoj ruskoj varoši (jedinoj gde su monarhiste imali uspeh na izborima za Konstituante, sverusku i ukrajinsku), vrlo je karakteristično: izgleda da su svi bili zadovoljni abdikacijom cara Nikole, i da se pocepanost u javnom mnjenju osetila tek povodom abdikacije velikog kneza Mihajla; ali je ipak ogromna većina stanovništva smatrala da je i ta abdikacija apsolutno potrebna. »U oduševljenju, punom radosti, u gotovo potpunom jedinstvu osećanjâ i misli, proveo je Kijev medeni mesec Revolucije«. Zanimljiva je organizacija koja je upravljala Kijevom od početka Revolucije, utoliko više što je ona tipična za celu Rusiju; ona je bila dvostruka: kao zvanični predstavnik vlasti, i najrazličitijih društvenih, kulturnih, i nacijonalnih ustanova, bio je »Savet ujedinjenih društvenih organizacija«, — jedna glomazna skupština koja je, usled svoje mnogobrojnosti, služila isključivo za parade, i sastajala se vrlo retko; onda njen Izvršni Odbor (»Ispolnjićeljni komitet«, ili kraće: »Ispolkom«), takođe jedan dosta mnogobrojan kolegij; najzad »Predsedništvo Izvršnog Odbora«. Uz ovu organizaciju, u kojoj je većina pripadala demokratima i liberalima — naročito je bilo istaknuto predstavništvo »stranke narodne slobode« (kadeta), — bila je još i druga, vrlo važna, takoreći nezvanična, organizacija: »Sovjet radničkih deputiraca«, otac znamenitih boljševičkih »Sovjeta«, u kojem su bili isključivo zastupljeni socijalisti (patrijoti, i u manjoj meri internacijonaliste); na početku nije bilo nikakvih boljševika. U Kijevu, kao i u celoj Rusiji, osećao se taj paralelizam vlasti, ali u Kijevu još manje nego po drugim mestima. — »Vojni Savet«, tojest skupština predstavnika oficirâ i vojnikâ, bio je u Kijevu — to je lokalna osobina — odvojen od radničkih saveta. Evo sad jedne slike prvih dana rada sviju ovih ustanova. »To je bilo u Kijevu, kao i u celoj Rusiji, doba pozdravnih govora, — zdravica. Meni je tada već bilo svesrdno žao predsednika sviju onih ustanova, u čast kojih su se govorile ove pozdravne besede. Ja sam se iskreno divio njihovu strpljenju: svaki od nas dolazio je samo po jedanput; ali kako li je bilo njima, da svakoga saslušaju, i da svakome odgovore!« (Goldenvajzer). Kijevski »Izvršni Odbor« bio je takoreći opsednut ljudima koji su hteli da ga pozdrave. Naročito je bilo zanimljivo gledati kako su najkonzervativnija državna nadleštva — kao što su bila »Gubernskoje Pravlenije« (kolegij i kancelarija, koji su radili uz guvernera), »Konzistorija« (tojest, Duhovni Sud sa svojom kancelarijom), sudovi, »Učebni Okrug« (tojest, uprava sviju škola, viših, srednjih, stručnih, i nižih, u celoj pokrajini od nekoliko gubernijâ) — izvlačila iz svoje sredine svoga najliberalnijeg, i dotad ponajsirotnijeg. činovnika, da na njegova usta izraze pred Izvršnim Odborom svoju ushićenost povodom državnog udara… Kroz dva meseca ponavljale su se takove deputacije gotovo svakog dana: nizale su se beseda za besedom, a članovi Izvršnog Odbora dizali bi se sa svojih sedišta, pružali svima izaslanicima ruke, i iskazivali svoju zahvalnost. Rad ovih ustanova, i pored svega oduševljenja učesnika, bio je težak i neproduktivan. Samo oduševljenje, pa onda glomaznost ustanova, beskrajna volja govoriti i slušati besede, pretresati rezolucije i prelaze na dnevni red, — to su bile glavne smetnje radu. A zatim su došle unutrašnje trzavice stranaka i struja, kriza javne bezbednosti usled potrebe da se rasturi stara policija, kriza Revolucije u vezi sa ratom, najzad za Kijev kriza rusko-ukrajinskih odnosa, a za mnoga druga mesta slične nacijonalne i pokrajinske krize, — sve je to remetilo rad novih ustanova i ometalo društveni život.

»Samo jutra ljubavi su divna, samo prvi sastanci su krasni«... veli jedan ruski liričar. Ovo vredi nesamo za individualnu fizičku ljubav, nego i za druge velike duševne pokrete pojedinaca i masa. Oduševljenje prvih dana slobode i obnove državnog i narodnog života prolazi, a dolaze brige, tuge, i senka građanskog rata počinje da se sve više javlja u svoj svojoj strahoti.

Napokon, da iznesem ponešto iz svojih ličnih uspomena, koje se odnose na život jednog običnog mirnog ukrajinskog sreza za prvo vreme Revolucije, ali koje su tipične, kako izgleda, i za većinu drugih srezova prostrane carevine. — Nakon vesti o onoj odgodi sednica Dume, koja je poražavajući delovala na sve svesne ljude i domoljube, nastalo je u našoj mirnoj palanci jedno karakteristično ćutanje, i neizvesnost. Do nas nisu dopirali izveštaji o tome šta se radi u Petrogradu; tek prvog, ili možda drugog, marta izjutra, probudio me je jedan od mojih srodnika noseći na brzu ruku, i s mnogim greškama, prepisan brzojav kojim komesar Dume nad željeznicama (Bubljikov) javlja željezničarima o promenama u Petrogradu, još pre abdikacije Cara i obrazovanja Privremene Vlade. U tom brzojavu poziva se cela Rusija, da mirno sačeka dalje događaje radeći svoj posao. U našoj varoši počeše kružiti svakojaki glasovi. Aparat na vlasti još je funkcijonisao kao i pre, samo su gospoda šefovi civilnih državnih i samoupravnih nadleštava, te vojnih vlasti i policije, bili u zabuni i uzbuđenju. Naskoro zatim stigao je i jedan zagonetan brzojav guvernera: »Usled promena koje su se desile, čekajte nove naredbe...« Niko se nije micao, sve je bilo mirno, baš kao što je pisao nekad (1860) pesnik Njekrasov:


»Po prestonicama huka i buka, besni besednički rat...

A tamo, u dubinama Rusije, vlada večiti mir!...«


Ali ubrzo stadoše dolaziti jedan brzojav za drugim, i jedan senzacijonalniji nego drugi. Cenzura ih nije mogla više da zaustavlja. Kako nismo imali lokalnog lista, to je jedna štamparija počela da izdaje letke, i da ih prodaje ljudima za skupe pare. Kad su dobijeni proglasi Cara i velikoga kneza Mihajla, šefovi vlasti održali su sednicu, i tu su pretresali nacrt nekakova proglasa na narod, glomazna i nerazumljiva i za njih same a kamo li za druge. Taj proglas nije izdat. Međutim se u varoši širilo uzbuđenje i oduševljenje. Izgredâ nije bilo. Radnici su birali svoje zastupnike, a vojnici se bunili protiv komandanta mesta. Buntovno raspoloženje je raslo i obuhvatalo sve šire krugove. U taj trenutak stigao je prvi telegram nove Vlade: guverneri biše smenjeni, a predsednici gubernijalnih zemskih odbora imenovani su vladinim komesarima po gubernijama, dok su po srezovima, gde ranije nije bilo središnje vlasti, za vladine sreske komesare imenovani predsednici sreskih zemskih odbora. Ova mera dovela je do velikih lokalnih konflikata sa levičarskim elementima, budući da su većina novih komesara bili veoma konzervativni ljudi. Došlo je do sukoba i kod nas. Tada, tek tada, novoimenovani vladin komesar sazove javnu skupštinu građana, na koju dođe ogromna masa oduševljenih učesnika; ushićenje dostiže vrhunac kad odmah na početku skupštine uđoše u dvornicu radnici sa crvenim zastavama, koje su onda još bile svetle i mlade, neokaljane krvlju bratoubilačkog rata, simvoli slobode... Oduševljenju nije bilo kraja. Naročito je dramatski bio trenutak kada je isti onaj komandant mesta, kojega su vojnici bili spremni već da linčuju (kažu, ne bez opravdanja), izašao pred skupštinu pozdravljajući prevrat; njemu je odgovorio jedan vojnik, te kada su ova dvojica pala jedan drugom u naručje celivajući se, uz neopisani zanos i klicanje skupštine, izgledalo je doista kao da Rusija kroči pravo u raj, — da se otvaraju carske dveri i nastaje nova era uzajamnog poverenja i zajedničke sreće... Skupština je tada izabrala privremen trijumvirat koji je imao da što brže sprovede organizaciju vlasti; kao savetodavni i glavna načelna pitanja rešavajući forum stvoren je gradsko-sreski »Sovjet društvenih organizacija«, u koji su ušli delegati društvenih, nacijonalnih, i profesijonalnih organizacija i ustanova, te predstavnici »Sovjeta radničkih i vojničkih deputiraca«, koji je u tom vremenu organizovao bio svoje sednice; zatim po tri predstavnika svake od teritorijalnih skupina selâ, t. j. proširenih seoskih opština (koje su se u Rusiji zvale »volosti«). Ovaj »Sovjet društvenih organizacija« izabrao je svoj egzekutivni odbor (»Ispolkom«), koji je pod kontrolom »Ispolkoma« Radničko-vojničkog Sovjeta, a uz saradnju vladinog komesara, »upravljao« srezom.

Prva briga ove nove uprave bila je, da se preurede seoske organizacije i policija. Svuda na selu uklonjene su stare vlasti, te su provedeni novi izbori za »sovjete« i »ispolkome«; u te »volosne« sovjete ulazili su, pored seljaka, još i delegati spahija, duhovništva, učitelja, spahijskih službenika, i t. d.. U »ispolkome« po volostima, u većini mesta, birani su samo seljaci; i oni intelektualci koji su ponegde ušli bili u »ispolkome«, kasnije su uklonjeni. Ovo nepoverenje seljaka prema intelektualcima, kao i hapšenje sviju policajaca na selu i gonjenje staleških seoskih vlasti od strane seljana, to su veoma karakteristične crte raspoloženja seljaka, iako su se inače, u prvo vreme, seljaci držali mirno, uzimajući stvari ozbiljno, bar na izgled. Na prvim javnim skupštinama, oni su većinom ćutali i bili rezervisani, ustajali svečano kada bi se pominjale žrtve borbe, i pristajali su uz pozdravne brzojave koji su odašiljani sa skupština predsedniku Vlade knezu Ljvovu.

U tome su prošle više-manje svuda po unutrašnjosti prve nedelje Revolucije: mir, uz oduševljenje intelektualaca i varošana, i uz uzdržljivost seljaka; nešto hapšenja špijuna i policajaca; glomazno organizovanje narodne vlasti i slaba organizacija nove milicije koja je svuda zamenila policiju. Jedna od najbržih posledica ovoga bilo je: ojačanje akcije zločinaca, i rezervisanost povlašćenih elemenata. Ali nigde, baš nigde, ma i najmanji ozbiljan otpor protivu novog stanja stvari.

Ostaje još da se kaže koja reč i o vojsci u to prvo vreme Revolucije; o vojsci koja je i donela pobedu Revolucije, te bila glavni i odlučujući faktor u stvaranju ruske istorije toga doba. Može se odmah reći, da je vojska bila sada mnogo bolje snabdevena, u svemu a naročito oružjem i municijom, nego prve i druge godine Rata. Samo je ishrana još uvek zaostajala. Ali je, što je glavno, nov duh i polet ušao u nju. Šta to znači, razumeće se kad se ima u vidu da je broj vojnih begunaca i vojnih zarobljenika skočio bio na dva milijona, i da su najbolji elementi u vojsci, poimence oficiri, bili delom uništeni a delom posustali, dok ogromni kadrovi rezervista (trećeg poziva) nisu još bili nikako pripremljeni za ratovanje, već su punili gradove Rusije, gladni i neodeveni, čekajući na oružje i na vojničko vaspitanje. Tu vojsku, koja se nalazila u stanju neuravnoteženosti, Revolucija je istrgla iz tog stanja, i elektrizovala. General Djenjikin sa čuđenjem konstatuje, kako su brzo i lako iščezla iz vojske načela na kojim je ona dotle počivala: »Za Veru, Cara, i Otadžbinu«, te kako se lozinka »Zemlja i Volja«, koja je kod intelektualaca izgovarana sa puno idealizma, u svesti prostog puka i vojnika pretvorila u materijalističko i veoma konkretno shvatanje neposredne potrebe, da se bez otezanja ugrabi i podeli spahijska zemlja. Ovo shvatanje prešlo je, nabrzo zatim, iz oduševljenja u anarhično raspoloženje, u želju za ukidanjem svake vlasti, zakona, discipline, moralnih obaveza, i — kod vojske — u prvom redu obustave neprijateljstava na frontu. Duh i polet Revolucije koji je ušao u vojsku delovao je u pravcu protiv Rata; uz to su unutarnji nepovoljni uveti i spoljne nevolje bili toliki, da je bezobzirna agitacija hvatala sve više maha, te se disciplina gubila i vojska kao takova sve više i više raspadala. Prve nedelje prošle su u odašiljanju bezbroj delegacijâ vojnikâ u Petrograd, te u održavanju skupštinâ, zborova, izborâ delegatâ i odborâ, od strane fronta, armija, korova, divizija, bris gada, pukova, bataljona, baterija, četa, vojnih ustanova, flota, i svakojakih drugih vojnih jedinicâ. Govoreći o beskrajnim izaslanstvima aktivne vojske, koja su dolazila u Petrograd da pozdrave Privremenu Vladu, i da joj obećaju pomoć do kraja i rat do pobede, Nabokov kliče s puno lirizma: »Kakav bol osećaš, kakvu tugu, kad se sada (1918) sećaš ovih izaslanstava!...« I onda obraća pažnju na »besmisleno uplašeni izraz lica« izaslanika vojnika. Taj izraz njihovih lica jasno je svedočio o krajnjoj umnoj nerazvijenosti, i o njihovoj upravo smrtnoj umornosti. Nabokov najzad navodi, kako je jedan od viših i vrlo pametnih generalštabnih oficira u svojim pismima izrično svedočio o nemogućnosti da se rat produži. Smisao ovih pisama, po Nabokovu, bio je sledeći: »Treba razumeti jasno, da je rat završen, da mi više ne možemo da ratujemo, i nećemo ratovati, jer vojska elementarno neće da ratuje. Pametni ljudi moraju naći načina da likvidiraju rat bezbolno, inače će doći do katastrofe...« — »Ja sam pokazao«, kaže on, »jedno od ovih pisama Gučkovu (Ministru Vojnom); on ga je pročitao, i vratio mi ga rekavši, da dobija ovakva pisma u masama. — Pa šta mislite Vi povodom ovog? — zapitao sam ga; a on je samo slegnuo ramenima, i odgovorio nešto slično, kao da nam ostaje samo da gajimo nadu u čudo. Ali se čudo nije desilo; proces je pošao svojim prirodnim putem, i došao do svog prirodnog i neophodnog kraja.«

Tako je izgledalo u Rusiji na početku Revolucije. Treba sada da obratimo pažnju daljem razvoju prilikâ, te glavnim problemima Revolucije, prema tome kako su oni iskrsavali i nametali se na dnevni red i rešavanje u samom toku događaja.

20.[uredi]

Kronološka shema glavnih događaja Februarske Revolucije — Glavni problem Revolucije: rat i mir.

Kronološka shema glavnih događaja Februarske Revolucije izgleda ovako: I. Prva vlada kneza Ljvova, od 2. marta do 2. maja; čisto buržujska, sa jednim jedinim socijalistom (Kerjenskim), koalicija kadeta i umerenijih elemenata; II. Druga vlada kneza Ljvova, ili produženje Prve Vlade, ali bez Gučkova i Miljukova; u nju ulaze dva socijal-demokrate, i socijalni revolucijonar Černov (vođ stranke, i njen glavni ideolog), t. zv. »seljački ministar«, koji preuzima Ministarstvo Poljoprivrede, te narodni socijalist Pješehonov (Ministar Ishrane). Ova Vlada buržujsko-socijalističke koalicije traje od 2. maja do 2. jula, kada izbija prva akutna kriza, usled proglašenja avtonomije Ukrajine od strane većine Vlade, te kabinet Ljvov odstupa a obrazuje se: III. Druga koalicijona vlada ili, Prva Vlada Kerjenskog, sastavljena uglavnom od kadeta i socijalista, koja traje do 28. avgusta; onda, u vezi sa pokretom generala Kornjilova, izbija druga kriza, i nakon dugih pregovora i odugovlačenja dolazi do IV. Treće koalicijone vlade, ili Druge Vlade Kerjenskoga, koja je potrajala do 25. oktobra, kada su je oborili boljševici (»Oktobarska Revolucija«).

Svaka od ovih vladâ bila je slabija od svoje prethodnice, i svaka je imala da preživi čitav niz manjih ali teških unutarnjih kriza, koje su, uz veoma tešku i nepovoljnu spoijnu situaciju, dovele konačno do propasti provizorne buržujske republike. Glavna karakteristika ovih vlada bile su slabost, odnosno beskrajne i neograničene političke slobode za sve, koje su se pretvarale u nečuvenu anarhiju; a uz ovu širili su se naporedo napadaji odozdo na slobode dotle privilegovanih klasa i elemenata. Sve četiri vlade bile su prisiljene da nastave rat, iako veoma labavo.

20. i 21. (po starom) marta jedna od ruskih armija strašno je tučena na reci Stohodu. Nakon duge pauze, Rusija je onda učinila očajan korak: Kerjenski (kao Ministar Vojske i Mornarice) i Brusilov (Vrhovni Vojni Zapovednik) bacili su ruske armije u ofanzivu; ova ofanziva, od 18. juna (1. jula), iza par dana uspeha, potpuno je skrahala, te je izazvala nemačko-austrougarsku julsku kontraofanzivu, pri kojoj je demoralizovani ruski jugozapadni front pretrpeo težak poraz poznat pod imenom »tarnopoljske katastrofe«. Avgusta iste godine Nemci su udarili na Rigu, te s lakoćom zauzeli i nju i njen plac-darm, nakon čega su se, iste jeseni, iskrcali na ostrvlju Monzunda u Baltičkom Moru, koje su poseli gotovo bez metka, zarobili ruski garnizon (jedino su se neke ruske lađe junački branile). U to vreme, na celom ostalom frontu vladao je mir.

Naporedo sa događajima u zemlji i na frontu, nastojali su Sovjeti da se približe miru; ali bez uspeha. Pod uticajem ovih pokušaja izbio je prvi krupniji konflikt između Sovjeta i Privremene Vlade, te prvi veliki ulični izgredi uz sudelovanje vojske (neposredna svrha bila je, da se ukloni Ministar Spoljnih Poslova Miljukov, nosilac ideje »mira do konačne pobede« i zaštitnik t. zv. »imperijalističkih« ciljeva Rata, 19.—21. aprila). Na ove nemire, i njihove uzroke, nadovezuje se akcija boljševika, koja je na samom početku Revolucije (prvog meseca) bila dosta slaba, ali je od dolaska Ljenjina u Rusiju (3./16. aprila) ojačala, i sve više uzimala maha, tako da su na Sveruskom Kongresu Sovjeta (u junu) oko 10% sviju delegata bili boljševici. Vlada je morala da vodi jake parlamentarne bitke s ovom ratobornom i veoma doslednom grupom. A već 10. (23.) juna boljševici pokušavaju da udese jednu impozantnu manifestaciju pod lozinkom: »Dole ministri-kapitaliste — sva vlast Sovjetima!« — lozinka koja se ponovo javlja 18. juna, a onda opet 3. (16.) jula, kada izbija u Petrogradu već otvorena oružana buna, ugušena teškom mukom. Reakcija posle ovih događaja, i posle nesreće na frontu, dovodi do planova vojne diktature. Da bi ovu sprečio, i da bi dobio što čvršći oslonac za svoju vlast, Kerjenski sazove za 12. avgusta u Moskvu veličanstvenu skupštinu od članova sviju Dumâ, od zastupnika Sovjeta, te od demokratskih i nacijonalnih organizacija, kooperativa, lokalnih samoupravnih organa, i univerzitetâ. Ova Skupština nije raščistila situaciju; ali je na njoj jasno izbilo na vidik suparništvo između predsednika Vlade i vrhovnog zapovednika vojske (generala Kornjilova).

Udar Nemaca na ruski front požurio je akciju generala Kornjilova u pravcu vojne diktature. Ta je akcija ubrzo propala, izazvavši u isto vreme još veće potrese u vojsci i u zemlji. Vlada je onda proglasila Rusiju republikom, i malo kasnije raspustila Dumu i Državni Savet. Za regulisanje unutarnje i spoljašnje situacije, sazvana je u Petrogradu »demokratska« Skupština — drugo izdanje »državne« Skupštine u Moskvi, samo bez članova Dume a sa ojačanim levičarskim predstavništvom. Ova Skupština odobrila je sa malom većinom glasova, nakon duge debate, načelo koalicije (ali bez kadeta), te je zaključila, da kao pomoć, i za eventualnu kontrolu, uz Treću Koalicijonu Vladu funkcijoniše takozvani »Savet Republike«. Ali i taj Savet Republike, i sama Vlada, nalazili su se već takoreći u praznom prostoru, u punoj osamljenosti: napušteni od masa, bilo iz socijalnih bilo iz nacijonalnih (Ukrajinci, te manji narodi i plemena) razloga, oni su lako pali pod snažnim udarcima boljševika.

Za vreme svoga kratkog ali mučnog života, Privremena Ruska Vlada spremala je, a delimično i sprovela, niz veoma važnih zakona, od kojih su najvažniji oni o slobodama, o građanskoj i političkoj jednakosti, o ukidanju smrtne kazne, o izborima za lokalne samoupravne organe i za Konstituantu. Svi ovi zakoni spadaju u red važnih produkata ljudskog duha, koji su imali da obezbede narodu dotle neviđenu i najširu slobodu. Ali je bilo suđeno drukčije. Naslednici Privremene Vlade — upravo, privremenih vlada —, boljševici, brzo su ukinuli ove zakone i suspendovali sve slobode. Pre nego što na njih pređemo, zadržaćemo se malo još na nekim glavnijim problemima Ruske Revolucije, s kojima su u vezi ovi zakoni zamišljeni i doneseni. Tu su, pre svega, problemi rata i mira, organizacije vojske i vlasti, te saziv Konstituante; pa onda organizacije privrede i uređenja socijalnih pitanja; najzad nacijonalna i pokrajinska pitanja, na kojima se ovde duže zadržavati ne možemo.

Revolucija, tako se mislimo s početka — a to gledište nije ni dosad napustio, naprimer, Miljukov (kao što se to lepo vidi iz njegove »Istorije Druge Ruske Revolucije«) —, bila je proizvodom razočaranja naroda i vojske u sposobnosti Vlade da pobednički završi rat, i u njenu političku ispravnost. Glavna i prva svrha Revolucije, prema tome, imala je biti u snaženju vojske i zemlje, da bi se postigla što potpunija pobeda nad neprijateljem na bojnom polju. Nesumnjivo je da je ovaj motiv igrao znatnu ulogu u akciji i u raspoloženju buržoaskih elemenata i intelektualaca, poimence onih koji su bili u kakovoj god vezi sa poslovima rata, te sa kupljenih po društvenim organizacijama koje su nikle da pomognu vojsci (Sveruski Savezi Gradova i Zemstava, te vojno-industrijski odbori). Isto su tako i među oficirima, naročito višim, delovali isti motivi. Mnogo se pronosila ideja o izdaji, o germanofilstvu Vlade i Dvora među širim krugovima naroda i vojske. Ali za ciljeve Rata masa narodna nije imala mnogo smisla, i ta nezainteresovanost masa u dalekim i maglovitim ciljevima Rata počela je vrlo brzo da izbija na površinu. Da bi ovo raspoloženje vojske postalo aktivno protivuratno, trebalo je samo još da slobodno počnu funkcijonisati i uticati na razvoj događaja dve činjenice: sa jedne strane internacijonalistička i pacifistička (»cimervaldska«, te »kijentalska«) propaganda izvesnih krugova ruskih socijalista, naročito ruske socijalističke emigracije (od Ljenjina preko Trockog do Černova), i sa druge strane direktna akcija defetista svake vrste, i Nemaca. Ove tri snage: 1) nesvesni pacifizam usled krajnje zamorenosti masa i vojske, 2) svesni pacifizam levog krila ruskog socijalizma, i 3) akcija plaćenika i Nemaca, — poklapajući se međusobno — stvarale su veoma nepovoljne uslove za produženje Rata. U prvim izjavama Privremene Vlade kneza Ljvova istaknuti su veoma odlučno motivi borbe do pune pobede u saglasnosti sa Saveznicima; ali već 3. marta predsednik Petrogradskog Sovjeta (socijaldemokratski centrumaš poslanik Čejidže) otvorio je sednicu rečima: »Nek živi svetski proletarijat! Podignuta je Zastava međunarodnog proletarijata!«... Stavljena je dakle na dnevni red ideja međunarodne proleterske solidarnosti, koja je imala da dokrajči Rat, nevodeći računa o grupisanju ratujućih država. »Došlo je vreme«, govorio je Petrogradski Sovjet u proglasu (od 14./27. marta) na »narode svega sveta«, »da se povede odlučna borba protivu osvajalačkih težnja vlada sviju zemalja, došlo je vreme da narodi uzmu u svoje ruke rešavanje pitanja o ratu i miru«. Doduše, isti Sovjet obraćao se istodobno na narode Centralne Evrope pozivajući ih da »stresu lance svog samodržavnog uređenja«; ali cimervaldovcima — a oni i njima bliski elementi bili su u pretežnoj većini među ruskim socijalistima, koji su sastavljali Sovjete — nemački i britanski, odnosno francuski »imperijalizam«, bili su podjednako omraženi. U stvari, u Nemačkoj i u zemljama Antante pretežna većina socijalista bili su patrijote, štaviše šoviniste, tako da je »cimervaldizam« ruskih socijalista ostao bez odaziva i kod najuticajnijih ličnosti međunarodne organizacije.

I Privremena Vlada je pod uticajem revolucijonarnih organizacija i štampe, na prvome mestu Sovjeta, objavila uskoro (28. marta) jedan proglas na rusko građanstvo (dakle jedan dokumenat za unutrašnju upotrebu), u kome se o Ratu govori na ovaj način: »Ostavljajući volji naroda da, u uskoj zajednici sa Saveznicima, reši sva pitanja u vezi sa Svetskim Ratom i njegovim završetkom, Privremena Vlada smatra za svoje pravo i za svoju dužnost, da već sada izjavi da cilj slobodne Rusije nije u vladanju nad drugim narodima, u oduzimanju svih njihovih nacijonalnih dobara, u nasilnom osvajanju tuđih teritorijâ, nego u osiguranju stalnoga mira na osnovu samoodređenja narodâ. Ruski narod ne traži da ojača svo ju spoljnu moć na račun drugih narodâ, kao što mu nije ni cilj da ikoga podjarmi ili ponizi. U ime viših načela pravde, on je skinuo lance koji su okivali Poljski Narod« (tu Privremena Vlada misli na svoj proglas o integralnoj nezavisnosti Poljske). »Ali u isti mah, ruski narod neće dopustiti da njegova domovina izađe iz velikog okršaja ponižena i oslabljena u svojim životnim snagama. Ova načela položena su kao temelj spoljnoj politici Privremene Vlade, koja stalno privodi u život samo volju naroda i štiti prava naše domovine, potpuno poštujući sve obaveze prema našim Saveznicima.« Privremena Vlada, dakle, čineći izvesne popuste Sovjetu, ovde uglavnom ipak još stoji na temelju međusavezničke solidarnosti, i na načelu ratovanja do konačne pobede. Ali još istog dana, na Sveruskoj Konferenciji delegata Radničkih i Vojničkih Sovjeta, čuli su se zahtevi, da Vlada preduzme energične korake za ostvarenje cimervaldovskog programa. 30. marta, Cereteli (menjševik) govori o revoluciji kao o »plamenu koji je ubačen u Evropu«, a Kamenjev (boljševik) izrično kaže: »Reč mir mora biti izrečena; Руска Револуција, то је пролог Светске Револуције«, па је према томе Конференција и прихватила одговарајућу резолуцију.

U aprilu, cimervaldovske doktrine šire se sa naročitom intenzivnošću, i idu ususret elementarnoj težnji masâ za mirom. Već 12. i 13. aprila, u Petrogradu, dve najveće fabrike traže kidanje sa Saveznicima (boljševička doktrina). Istovremeno se na frontovima pojavljuje talas »bratimljenja« tojest pokret slobodnog, mirnog, i prijateljskog saobraćaja između ruskih i neprijateljskih trupâ, koji Nemci, naravno, iskorišćuju za svoju špijunažu. 1. maja (po novom), na dan sveopšteg praznika radnog naroda, zaključuje se faktički jednodnevno obustavljanje neprijateljstava na celome istočnom frontu Svetskoga Rata. Kada je međutim Miljukov, saopštavajući Saveznicima prepis proglasa Privremene Vlade od 28. marta, popratio svoje saopštenje notom koja je išla sasvim nasuprot cimervaldovske doktrine, konstatujući »svenarodnu (!) želju da se Svetski Rat dovede do odlučnog kraja«, ova je nota izazvala pravu bunu protiv Privremene Vlade, usled čega je došlo do odstupanja Ministra Spoljnih Poslova i Ministra Vojnog, te do koalicije između socijalista i liberalne buržoazije u koju su, kako smo videli, ušli i otvorene pristaše Cimervalda (Černov). Tada su već svi socijalisti polagali velike nade na Štokholmsku Socijalističku Konferenciju, sazvanu sa programom: »Borba protiv izmirenja stranaka, obnova klasne borbe, zahtev da se odmah obustave neprijateljstva, i da se mir zaključi bez aneksija i kontribucija, na osnovu samoodređenja narodâ« — 30. aprila (13. maja), u oči obrazovanja Koalicijone Vlade, centralni egzekutivni odbor Sovjeta odlučio je, da se u program koalicije unese i »aktivna spoljna politika, koja sebi otvoreno stavlja za cilj da se što pre dođe do mira bez aneksija i bez kontribucija, i t. d., poimence pak pripremanje terena za pregovore sa Saveznicima u cilju da se ugovori pregledaju u duhu proglasa Privremene Vlade«. A u zvaničan program Prve Koalicije ušlo je načelo mira »bez osvajačke politike i kažnjavanja kontribucijom«... To je eto bio već kompromis između »imperijalističkog« i »cimervaldovskog« programa mira!

Međutim, većina socijalista i Sovjetâ, sticajem prilikâ, bila je za onaj čas još prinuđena da prihvati Rat. Više nego rezervisana politika Centralnih Silâ, čak i nemačke socijal-demokratije (»šajdemanovaca«), isto kao i raspoloženje Antante, pa i većine njenih socijalistâ (kao što su bili Englez Henderson, Francuzi Toma i sadašnji komunista Kašen, Belgijanci Vandervelde i Destre), sve je to govorilo nekim socijalistima da treba voditi nesamo aktivnu politiku mira nego i aktivnu politiku rata. Bilo je jasno da će i prijatelji i neprijatelji samo onda voditi računa o revolucijonarnoj Rusiji ako ona bude vojnički jaka. Otud je proizašla intenzivna akcija Sovjeta i Vlade u pravcu snaženja vojske, i pripreme ka opštoj ofanzivi, pri svem tom pod lozinkom cimervaldovske formule mira. Na čelu cele akcije stajao je Ministar Vojske i Mornarice, Kerjenski, i ona je dovela do ofanzive od 18. juna koja je onda onako jadno propala. Ipak je zvanična ideologija i Vlade i sovjetske većine ostala ista: oni su pokušavali, u isto vreme, da propovedaju potrebu mira i da produže rat, više ili manje u saglasnosti sa Saveznicima. Usled toga se između Vlade i socijalističkih stranaka sa jedne, i većine naroda i vojske sa druge strane, otvarao sve dublji jaz, dok nezadovoljstvo masa nisu odlučno i uspešno iskoristili boljševici, vešto agitujući protiv imperijalističkog Rata, te prolivanja krvi ruskih radnika i seljaka u korist domaćih i stranih kapitalista. Raspadanje vojske, i nesposobnost političkih vođa Rusije i Revolucije da reše problem mira i rata, izazvalo je strašnu krizu Revolucije, i položaj Privremene Vlade postao je bezizlazan.

21.[uredi]

Drugi glavni problem Revolucije: vojska — Akcija Kerjenskog i Kornjilova oko snaženja vojske — Problem vlasti: Privremena Vlada i Petrogradski Sovjet — Nacijonalno i agrarno pitanje.

Problem rata i mira u vreme Revolucije bio je usko vezan sa položajem, životom, i uređenjem ruske vojske i mornarice u to doba. Vojska je, kako smo već videli, bila teško bolesna i pre Revolucije, o čemu je svedočio ogroman broj vojnih begunaca, vojnih zarobljenika, i vojnika koji su sebe sami ranjavali, broj koji se merio na milijone. Uz to dolaze golemi gubici u mrtvima i ranjenima, loše snabdevanje i loše zdravstveno stanje; zatim, veliko nepoverenje vojnika naspram oficira i komandanata, te između oficira raznog ranga; dalje, opšta zamorenost, slaba sprema i lenost ogromnih rezerva, smeštenih u unutrašnjosti zemlje, pod komandom starih i škartiranih viših oficira koji su se i sami, u većini, nalazili u stanju moralnog, fizičkog, i materijalnog propadanja. Sve su to bili faktori koji su uticali na slabljenje i raspadanje carske armije. U takim prilikama, da bi, sa jedne strane, spasli Revoluciju od opasnosti kontrarevolucije, a sa druge strane opet, da bi spasli vojsku od raspadanja i oficire od eventualnih nasilja — jer su vojnici u njima počeli gledati »sluge starog režima« i pročelnike koji su ih vodili u borbe i smrt —, vođe Revolucije stvorili su vojničke odbore, u pozadini i na položajima, i onde gde ovaki odbori nisu samostalno nikli, uz Sovjete vojničkih i radničkih deputiraca. Docnije se javila i organizacija komesara Privremene Vlade, po većim vojnim jedinicama. Ove ustanove, makoliko da se čine neizbežnim u tadašnjim prilikama, nisu mogle da postanu pravim sastavnim delom organizacije vojske. Disciplina se njima iz temelja potkopavala: komandanti i oficiri osećali su se nesigurno, dok su vojnici tražili svako vrsne olakšice; a glavno što se želelo i tražilo bilo je, da bogme, mir, mir pošto-poto. Jedno popuštanje vojnicima izazivalo je drugo, i kolosalna vojna organizacija, u takim prilikama, brzo se rušila i propadala. Već u mesecu martu viđale su se po svima željeznicama cele gomile vojnika, koji su putovali bez ikakovih dozvola ili objava. Išli su kući, bilo sasvim, bilo na neko vreme. Vežbanja i učenja u pozadini na mnogim mestima, upravo više-manje svuda, prestala su, — vojnici su provodili vreme u lenjovanju i razgovoru, pušeći i izležavajući se; čak i na položajima, da ne govorimo o pozadini, stražarska služba vršila se nepouzdano, i nepažljivo, a ostali radovi vojni (oko utvrđenja, čišćenja mesta za stanovanje, i t. sl.) gotovo su sasvim prestali. U mesecu aprilu, kako već rekosmo, počinje očijukanje i bratimljenje sa neprijateljem na drugoj strani fronta, i sve to biva iz dana u dan gore i crnje. Vojničke jedinice u najvećoj blizini neprijatelja, čak u oči bitke ili za vreme same borbe, otvaraju skupštine, i pretresaju nesamo politička ili lokalna ekonomska pitanja nego i pitanja operativna: da li treba, ili ne treba, izvršiti ovaj ili onaj nalog komandanta! ... Rečju, vojska postepeno prestaje da bude vojska.

»Deklaracija vojničkih prava«, koja je izašla početkom maja, i koja je imala za zadaću da ograniči anarhiju, zadovoljavajući u isto vreme opravdane želje »vojnika-građanina«, nije postigla svoju svrhu; naprotiv, ona je samo još ubrzala proces raspadanja discipline u vojsci. Uzaman je sam Ministar Vojske i Mornarice obilazio gradove i frontove, te priređivao svečane zborove za stotine hiljada vojnika kojima je govorio: »Drugovi! U našem susretu ja vidim golemi entuzijazam koji je obuhvatio celu zemlju, i osećam veliko oduševljenje koje svet proživljuje jedared u toku stoleća. Nisu česta takva čudesa kao što je Ruska Revolucija, koja iz robova stvara slobodne ljude ... Nama je suđeno da proživimo legendu velike Francuske Revolucije. Napred za mir celoga sveta sa verom u sreću i veličanstvo naroda!« ... To je bila osnova po kojoj je skakala misao: sa »čudesa« i »legende« na »veru« i »oduševljenje«, kako kaže Miljukov opisujući ove posete Kerjenskog vojsci. Besednik usred uzbuđenja ostaje gospodar svoje misli, pa pokušava da sprovede u svest mase, u obliku koji se ne bi kosio sa konvencijonalnom prijemčivošću običnih duša, ove državničke ideje zbog kojih je i došao: da sloboda nalaže dužnosti, da ukidanje spoljne discipline otvara dug discipline unutarnje; da težnja ka skorom miru nalaže da budemo što jači na položajima, jer neprijatelj koji ne poštuje snagu ideja mora da se pokori snagom bajuneta. »Neka niko ne pomisli, da je ruski revolucijonarni narod slabiji od starog carizma, i da se može nevoditi računa o njemu! Ne, jošte kako ćete voditi računa!«... (u Helzingforsu 10. maja); »Ja bih mogao da Vam kažem: vi ste slobodni ljudi, idite svojim kućama, tamo na vas čekaju zemlja i sloboda. Nesvesni ljudi bi pošli za takvim pozivom. Oni nisu krivi zato, jer niko nikad nije njih učio šta imaju da rade; o njima niko nije nikada vodio brigu. Ali bi tada propala vojska, a sa njome i sloboda, propala bi Ruska Revolucija!...« (Kamenec-Podolsk, 15. maja), i t. d., i t. d.. Kerjenskog su prozvali »glavnim govornikom«, »glavnim komandantom koji ubeđuje«; pored njega vodile su sličnu akciju cele legije govornikâ. Drugi oduševljeni ljudi (čak i žene) pokušavali su obrazovati svakojake »bataljone za juriš« (»Stosstruppen«), i tome slične vojne jedinice, koje bi primerom svojim povukle celu vojsku; ali je sve to već bilo uzalud. Danas mnogi ismevaju, a gotovo svi osuđuju Kerjenskog; ali treba priznati, da je on shvatio i vršio ovu svoju dužnost sa puno samopregora i unutarnje vatre. Sam zadatak bio je neostvarljiv, a metode nepodesne za cilj kojemu se težilo.

Kada je, pokraj svih napora i krvavih žrtavâ, junska ofanziva propala, učinjen je nov pokušaj, ili bolje, vratilo se na stare, prastare metode: da se zavede gvozdena disciplina. General Kornjilov, veliki junak i demokrat, glavni komandant jugozapadnog fronta, i komesar istog fronta, znameniti terorist Boris Savinkov, uzeli su inicijativu, da najoštrijim merama (smrtnom kaznom i streljanjem en masse) i od lučnom borbom uspostave disciplinu u ruskoj vojsci, potučenoj od mnogo slabijeg neprijatelja. Niz strašnih zločina, koje su demoralisani ruski vojnici počinili prilikom povlačenja, dali su zgodan povod za ovaku oštru reakciju od strane nadležnih komandanata i vlasti. Kornjilov je imenovan Vrhovnim Komandantom, namesto oportuniste Brusilova, a Savinkov zastupnikom Ministra Vojnog. Posledice tarnopoljske katastrofe likvidirane su na ovaj način, te se u vojsci počeli već da zapažaju izvesni znaci delimičnog oporavljanja. Ali samo delimičnog! ... Vojska u celini nije više htela, upravo nije više mogla, da ratuje. Kornjilov i njegova okolina nastavili su s uspostavljanjem gvozdene discipline, u pozadini i na položajima, rasterivanjem sovjetskih organizacija, te krvavim suzbijanjem boljševizma i defetizma. Ali je oko Kornjilova, pored poštenih i ozbiljnih ljudi, bilo sva sila avanturista, lakomislenih oficira i pokvarenih »političara«, čak i zločinaca (jedan od njih, naprimer, — neki Dobrinski — završio je docnije svoju karijeru kao član boljševičke Čeke!). Tajne kontrarevolucijonarne organizacije, s kojima je bila vezana ova okolina, bile su nepoštene, pune provokatora, te je pod takvim okolnostima, a uz političku neobaveštenost Kornjilova, bilo lako predvideti propast cele njegove akcije. Ova je ušla u odlučnu fazu usled pada Rige, i eksplozije ogromnih vojnih slagališta i fabrika municije u Kazanu, koju su priredili Nemci, koristeći se slabim nadzorom defetistički raspoloženih ruskih vojnika. Dalji tok događaja veoma je zapleten, i mi ovde možemo izneti samo krajnje rezultate ove akcije Kornjilova, započete u najboljoj nameri, ali uskoro napuštene i propale zato što ga gotovo niko nije ozbiljno pomogao. Jedva i delimično uspostavljena ravnoteža vojske bila je izgubljena, mržnja prema oficirima još je više ojačala: mnogi su oficiri pristanak uz Kornjilova glavom platili, a mnogi bili primorani da napuste dužnost. Vojska kao organizacija naprosto se rastapala, i rat se približavao kraju usled elementarne samovoljne demobilizacije. Cimervaldovska, pa sad i otvoreno defetistička i boljševička propaganda, crpući najbolje svoje argumente u »kornjilovštini«, odobravala je javno ovaku demobilizaciju. »Mi ne ćemo ostati na položajima do zime«, — odlučno su govorili vojnici; a demobilisane mase postajale su najopasniji elemenat anarhije, pljačke, i rušenja zemlje. To su ujedno bili najbolji kadrovi za boljševički pokret.

Naporedo sa problemom vojske i rata, i u tesnoj uzajamnoj vezi, nametao se za rešavanje problem organizacije vlasti, koji Februarska Revolucija isto tako nije uspela da reši.

Iz početka, izgledalo je da Privremena Vlada uživa opšte poverenje; ali samo u zemlji, dok se u Petrogradu odmah opažalo da postoji jaka akcija socijalističkih elemenata Sovjeta koji su bili spremni davati poverenje Vladi samo pod izvesnim uslovima. Tako stanje u središtu države uticalo je nepovoljno na raspoloženje cele zemlje, pa su veoma brzo počeli da izbijaju konflikti i u provinciji između tri faktora vlasti: vladinih komesara, koji su zamenili guvernere i vice-guvernere i otpuštene sreske načelnike, sovjetâ i egzekutivnih odborâ društvenih organizacija pretežno buržoasko-liberalnog karaktera, i sovjetâ radničkih i vojničkih deputiraca u kojima su socijaliste vodili prvu reč. Ovome treba dodati još dve činjenice: raspuštanje stare policije, i metode nove Vlade, koja nije htela da se služi atributima prinudne vlasti nego je svu nadu polagala u moralno načelo uverenja i poverenja. Osnovni princip državne uprave za Privremenu Vladu bio je: dragovoljna poslušnost slobodnih građana prema vladi koju su oni sami stvorili; ona — prema proglasu od 26. aprila — traži oslonca ne u fizičkoj nego u moralnoj snazi. Ovaj idealistički utopizam lepo se vidi nesamo iz bezbroj deklaracija, proglasa, i rešenja Vlade, već poimence i iz govora kneza Ljvova na svečanoj sednici (27. aprila) prigodom desetogodišnjice otvaranja prve Državne Dume; on tu kaže između ostalog: »...Velika Ruska Revolucija zaista je divna u svom veličanstvenom mirnom pokretu...« (to je izgovoreno nakon bune od 21. i 22. aprila, dok je u punom jeku vladala anarhija na mnogim mestima, naročito na položajima i u baltičkom primorju!); »divna je sama suština njene ideje-vodilje, — sloboda Ruske Revolucije prožeta je elementima svetskog vaseljenskog karaktera. Ideja, koja je nikla iz sitnih semena slobode i jednakosti, bačenih u plodno tle pre pola veka, obuhvatila je nesamo interese ruskog naroda nego i interese naroda celoga sveta. Duša ruskog naroda pokazala se kao svetska demokratska duša u samoj svojoj suštini. Ona je spremna da se nesamo ujedini sa demokratijom celoga sveta nego i da stane na čelo njeno, i da je vodi putem razvitka čovečanstva, prema velikim načelima slobode, jednakosti, i bratstva!...« Sav knez Ljvov je u ovim rečima. Daćemo ovde ukratko karakteristiku ovoga Predsednika Vlade. Član jedne aristokratske ruske porodice, knez Ljvov nije ipak spadao u red vlasnika velikih latifundija, i posvetio se sav radu na njivi narodnoj. Liberal i demokrata, ali nipošto revolucijonar, on je ušao u akciju oko »zemstava«, i stekao je veliko poštovanje svojih saradnika i širih krugova. Bio je predsednikom Gubernijalnog Zemskog Odbora u Tuli, pa u dva maha predsednik Sveruskog Saveza Zemstava. Za vreme Svetskog Rata njegova čarobna ličnost, njegovo poštenje i njegove vrline, i njegov talent, stvorili su mu naročito veliku popularnost, i sve što je bilo dobro i čestito u staroj Rusiji okupilo se bilo oko ličnosti ovoga kneza-demokrate. Ali za teški, a često i krvavi, posao Revolucije trebalo je čoveka drugog kova: knezu Ljvovu nedostajalo je borbenosti, okrutne volje, bezobzirnosti. On je revoluciju shvatao idealistički, i verovao je u njenu čednost i načelnost. A takva je bila i većina ostalih članova njegove Vlade.

Drugi odlučujući faktor vlasti bio je Petrogradski Sovjet. Evo šta za njega kaže dobar poznavalac ljudi i prilika u Sovjetu, narodni socijalist i profesor Vladimir Stankević: »Egzekutivni Odbor (Petrogradskog Sovjeta) bio je ustanova stvorena na brzu ruku, i zato je imao puno velikih manâ već u formama svoga rada. Sednice su držane obično od jednog sata po podne, ponekad i ranije, pa sve do kasno u noć; ali su veoma retki bili slučajevi da su rešena ma i samo poneka pitanja, a kamo li sva koja su bila na dnevnome redu, jer su postepeno u samome toku sednica nicala sve nova hitna pitanja koja su prekoredno rešavana. Sama rešenja donošena su pod uticajem ogromne mase delegata i informatora, kako od strane petrogradskog garnizona tako i sa frontova i iz unutrašnjosti Rusije; svi delegati tražili su da budu saslušani u plenarnim sednicama Odbora... Naj važnije odluke donošene su često sasvim slučajnom većinom ... Misliti nismo imali vremena, jer se sve radilo na brzu ruku, iza čitava niza neprospavanih noći, bez reda... Fizička premorenost bila je opšta... Noći bez odmora, beskrajne sednice, neredovna hrana (obično smo jeli hleba i pili čaja, ponekad smo dobijali vojnički ručak, naravno uvek bez noža i viljuške) ... Vrlo je relativna tvrdnja, da je Ekzekutivni Odbor Sovjeta rukovao Revolucijom ... Uopšte, rad Odbora po vremenu može da se podeli na dva doba: do dolaska, i posle dolaska, Ceretelija; prvo je bilo doba slučajnih rešenja, kolebanja, i neodređenosti, kada je svaki ko je samo hteo mogao da zloupotrebi ime i organizaciju Odbora (najčešće je to činio Steklov, potonji boljševik), dok se sve sasvim promenulo u Odboru kada je došao Cereteli, koji je mirno, pouzdano, i smelo vodio Odbor... U načelu, važile su internacijonalističke (cimervaldovske) težnje i doktrine; u praksi se, međutim, odlučno provodila »odbranbena« (»oborončeska«). t. j. Socijal-patrijotska linija organske saradnje sa Vladom, politika pomaganja Vlade ... Ali je karakteristično da je Odbor, čim je dobio stabilnu organizaciju te se naučio da upravlja sobom, izgubio vlast nad masama...«

Između Sovjeta i Vlade nije bilo dovoljno poverenja; Sovjet je, pored sve saradnje, više puta činio korake koji su išli zatim da okrnje i naruše ugled Vlade, što se naročito lepo vidi iz pisanja njegove štampe (»Izvjestija«), te iz izjava pojedinih njegovih članova. To se, uostalom, vidi već i iz Rezolucije Sveruske Konferencije Sovjeta o Privremenoj Vladi primljene 30. marta: »Nalazeći da Privremena Vlada, koja je nikla usled pada samodržavne vladavine te koja zastupa interese liberalne i demokratske Rusije, pokazuje težnju da ide putem obeleženim u deklaraciji objavljenoj u sporazumu sa Sovjetom Radničkih i Vojničkih Deputiraca, Sveruska Konferencija ovih Sovjeta, potvrđujući potrebu stalnog uticanja na Privremenu Vladu, da bi ona vodila najodlučniju borbu sa kontrarevolucijonarnim snagama, i da bi činila najodlučnije korake ka demokratizaciji celog ruskog života, usvaja, kao politički celishodno, načelo pomaganja Privremene Vlade od strane Sovjeta, ukoliko će ona, u saglasnosti sa Sovjetom, ići u pravcu utvrđivanja tekovinâ Revolucije, te njihovih proširenja.« Usled ovih odnosâ došlo je do Prve Koalicijone Vlade, čiji su članovi bili odgovorni: socijaliste Egzekutivnom Odboru Sovjeta, kadeti svome Glavnom Odboru, dok su knez Ljvov i ostali vanstranački ministri ostali odgovorni jedino pred svojom savešću. Vladi su Sovjeti, doduše, dali formalno puno poverenje; ali faktički, to poverenje nije bilo potpuno, te je Vlada bila sputana, i bez dovoljno snage da zaustavi rasulo i obuzda anarhiju. Vlada Kerjenskoga, koja je sledovala za vladom kneza Ljvova, isto je tako bila nehomogena i bez odlučnog autoriteta, pa tu nisu pomogle ni skupštine ni govori pred hiljadama građana i stotinama hiljada vojnika, kao što smo uostalom već videli. Uopšte, Februarska Revolucija nije rešila problem organizacije vlasti, kako vidimo, usled neodlučnosti, kolebanja, i večitih kriza Vlade, zatim usled spoljnih i tehničkih za« preka, i anarhije koja je napredovala. — Vlada nije uspela sazvati Ustavotvornu Skupštinu, koja bi joj predala punu vlast u ruke; i ona je ispustila formalnu vlast iz ruku, gotovo bez borbe, kada su se boljševici rešili bili da je uzmu.

U tome procesu raspadanja zemlje i države, koji se, pored iznesenih fakata, ogledao naročito i u zastoju i rasulu svih grana narodne privrede i narodne ishrane, igrali su posebnu ulogu pitanje nacijonalno i pitanje agrarno.

Pojedine narodnosti i pojedine pokrajine tražile su za sebe slobodu,— neke čak i odvajanje (kao Finska) ili federaciju (Ukrajinci, Esti, Tatari); ali bar široke avtonomije (Kozaci, Sibir), i odvojenu vojsku. Ovaki zahtevi, ponekad ultimativne prirode i veoma opasni, naročito s obzirom na rat, ugrožavali su najživotnije interese ruske državne celine. Vlada je pokušavala da odgodi nacijonalna pitanja, kao i sva ostala važna državna pitanja, do saziva Konstituante; ali u tome nije uspela: Ukrajina je dobila pokrajinsku vladu, te lokalni predparlamenat (Centralna Rada), a formiranje svakojakih nacijonalnih pukova naškodilo je veoma ruskoj armiji kao celini i vođenju Rata.

Rešenje agrarnog pitanja Privremena Vlada je u svakom slučaju htela da odgodi do saziva Konstituante; a baš u ovom pitanju mase naročito nisu mogle ni htele da shvate ovako odlaganje, i agrarna anarhija širila se po celoj Rusiji, počevši od samovoljnog iskorišćavanja vlasteoskih livada za pašu stoke od strane seljakâ, pa sve do paljenja i rušenja spahiluka, odnošenja ili istrebljavanja spahijske stoke i ubijanja samih spahija. Pri tome su naročito jako stradale seoske fabrike i kulturne institucije, čak i državna dobra i imanja samoupravnih tela.

U leto i s jeseni godine 1917, Rusija je postala zemlja bez vlasti, zatalasana uzduž i popreko strahovitom anarhijom, zapaljena s jednog kraja na drugi požarom socijalne i nacijonalne revolucije. Upravljači su bili bilo bez volje bilo bez snage, a sve su više dizali glave ekstremni elementi okupljeni oko boljševičkih vođa. Oni su se sigurnim kora kom približavali vlasti, koju će u danom času prigrabiti u ruke.

Pre nego što pređemo na same događaje Oktobarske Revolucije, zadržaćemo se malo na ideologiji, taktici, i uspesima boljševika u toku godine 1917.

22.[uredi]

Ideologija, taktika, i uspesi boljševikâ u toku godine 1917 — Ljenjin, njegov program i uticaj.

Usred opšteg kaosa, anarhije, i neodlučnosti, brojno slaba ali borbeno jaka i organizovana grupa boljševika sve je dublje puštala svoje političke korenove, i sve je više pri vlačila k sebi srca i duše najaktivnijih elemenata ruskog naroda. Jednostavnost i popularnost njenih programnih tačaka, te potpuna bezobzirnost u njihovu izvođenju, obezbeđivali su joj brz i lak uspeh.

Napred je bilo govora o tome, kako je došlo do boljševizma, i kako su se držali boljševici pre Druge Revolucije. Njima je pripadala, kako smo videli, većina ruske socijalne demokratije, i to ekstremna većina. Već sam njihov program značio je revoluciju. Njegove glavne tačke bile su ove: 1) težnja za centralističkom organizacijom: »Rukovodeći organi nipošto ne treba da se stvaraju na temelju izbora«, treba da su obrazovani od svesnih revolucijonarnih vođa, koji će voditi pokret, a neće tek ići iza masâ čekajući da ove postanu svesne svojih interesa; 2) neophodno je nepropustiti trenutak Revolucije, kada vođe stranke treba da prigrabe vlast u ruke ne vodeći računa o njenu političkom karakteru, u interesu temeljnog demokratskog prevrata, te ostvarenja »diktature proletarijata i seljaštva«; 3) neophodno je upotrebiti taktiku grube sile, te i štetne akcije, u svrhu da bi se zapalile mase i ušao u nju revolucijonarni entuzijazam; 4) da bi se na stranu proletarijata privukla i sitna seljačka buržoazija, tuđa socijalizmu, potrebno je dati joj mogućnost da prisvoji sebi svu spahijsku zemlju i imovinu; 5) još rezolucijom iz godine 1906, traži se kao neophodna borbena i bojna priprema masa, da bi ove mogle istupati (s oružjem u ruci) protivu kapitala, te vršiti eksproprijacije, rušenje, i oštećivanje državnih zgrada, željeznica, i drugih objekata, državnih i privatnih, te pristupiti važnome zadatku rušenja državnog, napose policajnog i vojnog, aparata; 6) napuštajući strogo marksističko shvatanje, boljševici su još godine 1906 smatrali neophodnima »sovjete«, i to nesamo kao isključivo stranačke organe radničkog proletarijata nego i kao osnovne ćelijice nove vlade, sastavljene od zastupnika revolucijonarne demokratije, »poimence i seljaka, vojnika i mornara«. Boljševici su odmah istakli, da su oni »sovjeti« koji se ne bi mogli osloniti na revolucijoniranu vojsku, te koji ne bi bili u stanju da skinu vlasti, neizbežno osuđeni na propast.

Taktički plan akcije, od samog početka, zamislio je niko drugi do Ljenjin. Vladimir Iljić Uljanov, koji će pod imenom Ljenjin ući u istoriju, rođen je godine 1870 u Simbir«sku, i po svome poreklu pripada srednjem (birokratskom) ruskom plemstvu. Revolucijonarno raspoloženje javlja se kod njega vrlo rano, a izbija snažno na univerzitetu u Kazanu, pod dvostrukim uticajem: neposrednim, njegova starijeg brata — narodnjaka-teroriste, koji je i glavom platio za svoju akciju —, te knjiškim, poimence onim Karla Marksa. Njegova je nauka jedna originalna sinteza ruskog revolucijonarnog narodnjaštva i ideja marksizma, koje Ljenjin shvata kao teoriju i apologiju okrutne socijalne revolucije. Sa radnicima imao je Ljenjin neposredna dodira već od svoje mladosti. Otpušten sa kazanskog Univerziteta, Ljenjin je diplomirao u Petrogradu kao privatan pripravnik, iz grupe pravnih nauka. To je bilo doba cvetanja u Rusiji legalnog knjiškog marksizma, na kojem je polju Ljenjin sebi ubrzo stvorio veliko ime. Ali je on još više svratio opštu pažnju na sebe revolucijonarnom tajnom propagandom među radnicima, koja je i dovela do stvaranja socijaldemokratske (radničke) stranke (1898), u kojoj je posle, kako smo videli, nastao rascep (1903). Prognan iz Rusije, Ljenjin je živeo neko vreme u izgnanstvu, pa se godine 1905 vratio u Rusiju, gde je doduše ostao u pozadini događaja, ali nije gubio vremena stvarajući i pripremajući konačni program i taktiku Stranke, i poimence boljševizma. Nakon neuspeha Prve Revolucije, Ljenjin je ponovno napustio otadžbinu, te je boravio sve do aprila godine 1917 u inostranstvu (najviše u Austriji, blizu ruske granice, i u Švajcarskoj) u stalnoj borbi sa menjševicima i s oportunizmom u svojoj stranci. Na internacijonalnim socijalističkim kongresima on je ratovao protivu reformističkih i patrijotskih tendencija svih nacijonalno orijentisanih grupa, a za Rata bio je na čelu defetista, te je najviše uradio za sastanak internacijonalističkih konferencija u Cimervaldu i u Kijentalu. Zbirku članaka iz onog vremena on je izdao, na ne mačkom jeziku, pod naslovom: »Gegen den Strom«. Mrzeći i osuđujući podjednako oba imperijalizma, i germanski i Antantin, on je okom genijalnog revolucijonarca zapazio revolucijonarne mogućnosti ratne situacije, pa je vrlo rado prihvatio predlog nekih prijatelja, da pođe u Rusiju preko Nemačke, — predlog koji se, nema sumnje, vanredno sviđao nemačkom generalnom štabu, usled čega su Ljenjina poglavito i osuđivali kao veleizdajnika i slugu nemačkog imperijalizma; našto je on slegao ramenima i smejao se svojim legendarnim smehom fauna: za njega su to bile sitnice, jer zadatak koji je on sebi oduvek stavljao, i za koji je, po njegovu shvatanju, baš tada kucnuo bio zgodan čas, mogao je da bude izvršen samo na taj način. A taj zadatak bila je međunarodna socijalna revolucija, sa konačnim ciljem oslobođenja celokupnog čovečanstva ispod jarma i ropstva. Za ovaki i ovoliki cilj sva su sredstva bila, po njegovu uverenju, dobra, i dozvoljena, i sveta. Čovek nečuvene duševne snage i doslednosti, i neverovatne agilnosti u sprovođenju svojih ideja, bezobziran i ciničan do krajnosti, sa intujicijom pravoga revolucijonara, osim toga i taktičar prvog reda, koji je umeo da povuče i hipnotiše mase, Ljenjin, kada se početkom aprila iskrcao iz vagona na Finskom Kolodvoru u Petrogradu, te otišao, praćen klicanjem mnogobrojnih radnika i drugih pristaša, sviranjem Marseljeze i Internacijonale, u posednutu od boljševika palaču bivše carske ljubaznice balerine Kšesinske, počeo je sa balkona te palače svakodnevno da propoveda svoju nauku, koja je u prvo vreme izgledala suluda, ali se uskoro pokazala strašnim motorom prevrata i rušenja, najopasnijim oruđem s pomoću kojeg je propovednik, jučerašnji emigrant-defetist, postao faktični šef najveće države na svetu i jedan od vođa i diktatora čovečanstva.

Znamenite »teze« nove nauke, Ljenjinova Jevanđelja, objavljene su u »Pravdi«, dnevniku Glavnog Odbora boljševika, 7. (20.) aprila 1917, te su poslužile prvim nacrtom za program Oktobarske Revolucije. Mi ćemo ih ovde reprodukovati u znatno skraćenu obliku: 1) produženje Rata, ali pod uslovom da cela uprava padne u ruke proletera i siromašnih seljaka; nepriznavanje aneksija nesamo rečima nego i stvarno, te dalekosežna propaganda u ovome smislu i bratimljenje na položajima; 2) prelazak u ovome času od prve na drugu etapu Revolucije: proleteri i siromašni seljaci treba da uzmu u svoje ruke vlast; 3) ne treba pomagati Privremenu Vladu, koja vara mase, koja nije napustila imperijalistički rat, te koja u suštini nije drugo do kapitalistička vlada; 4) priznanje, da su boljševici u sovjetima tek manjina (onda su oni bili posve neznatna manjina), ali pri svem tom bez prestanka obaveštavati mase da su »sovjeti« jedini oblik revolucijonarne uprave, te sa velikim strpljenjem svaku pogrešku Vlade tumačiti i raščlanjavati pred masama uz parolu: »Sva vlast sovjetima«; 5) стварање, наместо парламентарне републике, Совјетске Републике, — укидање полиције, војске, и чиновништва; 6) постављање аграрног програма средиштем све акције совјета: имања (т. ј. спахилуке са свим грађевинама, живим и мртвим оруђем и намештајем) одмах запленити, земљу социјализирати, те ставити све под контролу совјета; 7) уједињење свих банака у једну Државну Банку, коју ставити под контролу совјета; 8) завођење радничке контроле над индустријом, те поделити (дакако на основу нових начела) средства за живот и намирнице; 9) решење партијског проблема: хитан сазив партијског конгреса, и промена програма; питање империјализма и Рата, односи према Влади, и партијски захтеви, као и промена партијског имена (будући да је име »социјал-демократ« дискредитовано од социјал-патријота); 10) obnova Internacijonale, i to osnivanje stvarno-revolucijonarne Internacijonale. — Tu je, u klici, doista već sav »Oktobar«, te predskazan razvoj situacije i događaja u Rusiji i u celome svetu; samo što je prva tačka izmenjena u smislu apsolutnog traženja mira. Obrazloženje i podrobnije izlaganje ovih teza Ljenjin je dao u bezbroju svojih govora i članaka u toku godine 1917, te je napokon sve to sabrao u svom znamenitom delu »Država i Revolucija« (Petrograd 1918) koje uostalom nije završeno (postoji i prevod na našem jeziku od Filipa Filipovića).

Zanimljivo je, da je i sama »Pravda« štampala ove Ljenjinove »teze« sa rezervom, da i ne govorimo o drugim strankama koje su ih primile kao puku ludoriju. Ali je ta »ludorija« iza par meseca postala stvarnost u Rusiji! Već 13. (26.) aprila, dve najveće fabrike u Petrogradu prihvatile su rezolucije u duhu Ljenjinovih teza. Ali su na kudikamo najživlji odziv naišle one pre svega u vojsci, u kojoj je lozinka za mirom postala opštom. Ljenjin je tačno pogodio žice u koje je trebalo udariti. Iza zahteva za mirom zahvatila je najšire krugove ideja da se ima odmah zapleniti zemlja i vlasteoska imovina. A onda je upalila i bezobzirna demagogija: mržnja prema gospodi, prema oficirima, prema »buržujima«, i prema svemu što ima negovane ruke, što nosi »kragnu«, te prema ženama u šeširu!... Trebalo je proživeti one crvene mesece u Rusiji da se razume šta to znači socijalna mržnja. Iskočili su odjedared na površinu života sav onaj mnogovekovni znoj, suze i krv, muke i patnje i uvrede potlačenih ili odgurnutih od privilegovanih i od vlasti, poniženih i uvređenih ljudi. Osveta, krvna osveta! »Dosta ste pili naše krvi!«, — »pleni ono što su nam opljačkali!«...

Tako Ljenjin postaje velikim apostolom mržnje i osvete. I u isto vreme, pred maštom zanesenih, podivljalih, pomahnitalih ljudi iskrsava ideal novog, lepšeg, suncem obasjanog i divnog života: iza muka doći će osveta, iza krvi doći će sreća, koju svaki shvata na svoj način. Neumorno rade Ljenjin i njegov štab, — hipnotišu mase, šire svoje strašne ideje, seju mržnju i zanos; i organizacije niču jedna za drugom, sovjeti prelaze u ruke boljševika, mase im se sve više podaju. Kada su videle da im socijaliste neće i ne mogu dati ono na što one računaju, najaktivniji elementi napuštali su socijalističke stranke, ostavivši odbore kao štabove bez vojske, te hrleći u naručje novih apostola koji su krupnije obećavali, i koji kao da nisu obećavali naprazno. Za bojnu organizaciju ovih masa stekao je velikih zasluga drugi boljševički genije — genije aktivnosti i izdržljivosti, i organizacije — Trocki, koji dotle nije ni bio u stranci.

Na ovaj se način približavao sudnji čas Privremene Vlade, koja se kolebala iz krize u krizu, te koja je u očima većine vojske bila kompromitovana vezama s imperijalistima Antante, u očima revolucijonarnih masa kompromitovana oklevanjem i pokušajima suzbijanja agrarne anarhije, te šurovanjem sa buržoazijom, a u očima buržoazije i liberalno-demokratske inteligencije, te oficirskog kora, diskreditovana učešćem u njoj socijalističkih elemenata i slabošću prema boljševicima. U toj neodređenosti i nesređenosti čvrsta organizacija boljševika izvodila je svoj plan, sistematski, neobazirući se ni levo ni desno. Nju su tužili zbog primanja subvencije od Nemaca, da li opravdano ili ne, ko će to znati?... Boljševici su prelazili preko toga kao preko kleveta; uostalom, kako već rekosmo, pred gorostasnošću njihovih planova i ciljeva, sve im je izgledalo dopušteno. Pouzdano je, međutim, da je Privremena Vlada po stala kao zreli plod, koji ima da padne; samo je još trebalo lako potresti drvo, i — 25. oktobra, u vezi sa Drugim Sveruskim Kongresom Sovjeta, na kojem su raspolagali većinom, boljševici su izvršili taj potres...

23.[uredi]

25. Oktobra — Prvi dani Oktobarske Revolucije — Poraz Kerjenskog — Novembarski događaji.

Kasno u veče 25. oktobra, Zimska Palača, koju su slabo branili prilično mnogobrojni odredi orenburških kozaka, vojnih akademaca, i ženskog bataljona, pala je u ruke pobunjenika. Tom su se prilikom kozaci držali »neutralno«, pa su u neredu prvi pobegli; vojni akademci su se kolebali; a jedino ženski bataljon odlučno je vršio svoju dužnost; ali šefovi odbrane tako su slabo poznavali svoj teren, da nisu ni primetili kad su pobunjenici počeli da ulaze na sporedne ulaze, ugrožavajući s leđa i zadnje branioce Palače. Kada je k tomu još prasnulo nekoliko topovskih metaka sa boljševičke krstarice »Aurore«, borba je bila okončana. Vlada je uhapšena i zatvorena u tvrđavu Sv. Petra-Pavla, odakle je docnije malo pomalo oslobođena. Još iste noći proglasio je Sveruski Kongres Sovjeta Privremenu Vladu zbačenom, izabravši ujedno na njeno mesto Sovjet Narodnih Komesara (Sovnarkom), našto su sve partijske grupe napustile Kongres, osim boljševika i levih socijalista-revolucijonara koji su pristali uz boljševike. (Levi socijal-revolucijonari držali su, da zadatak Ruske, i s njome nerazdvojno vezane Svetske Revolucije, u koju su oni isto tako čvrsto verovali kao i boljševici, može da bude tek onda uspešno rešen, ako se provodi odlučno revolucijonarna i internacijonalna politika, t. j. ako se sasvim prekine sa buržoazijom, sa koalicijom sa mlakim socijalistima i sa Saveznicima.) Te iste noći, osim promene Vlade i proglašenja doktrine »sva vlast sovjetima!«, doneto je i rešenje (dekret) o nacijonalizaciji zemlje, iza kojeg su sledovali dekreti o miru (pozivali su se svi narodi da se pridruže akciji ruskog naroda, te da se zaključi mir na osnovu cimervaldovskih tačaka), o radničkoj kontroli nad tvornicama, o nekim (veoma oskudnim i najivnim) merama za obezbeđenje ishrane stanovništva, o poništavanju državnih (unutarnjih i spoljnih) dugova, o ubrzavanju izbora za sastanak Ustavotvorne Skupštine u najkraće vreme (do 28. novembra); dok su dekreti o nacijonalizovanju banaka i raznih grana velike industrije sledili kasnije.

Prvih danâ, nova Vlada radila je upravo grozničavom žurbom, ali je njen položaj bio veoma slab: u Petrogradu se ona oslanjala na veliku većinu radnika i na mornaricu, dok je vojska u većini bila neutralna; a otpor je dolazio odasvud, sa svih strana. U trenutke kada se predavala Privremena Vlada, vrhovni komandant Kerjenski jurio je već po bližoj pozadini tražeći ubojne snage s kojima bi udario na boljševike te spasao svoje drugove; i mada nije potpuno uspeo, ipak se posle nekoliko dana pojavio na čelu izvesnog broja, većinom kozačkih, trupa s kojima je lepo napredovao prema Petrogradu. U isto ja vreme činovništvo u Petrogradu proglasilo štrajk protivu boljševika, te su ovi u svima nadleštvima našli gotovo same podvornike; čak i željezničari i poštansko-telegrafski službenici bili su više naklonjeni taktici neutralnosti. Osim toga, Gradski Odbor petrogradski, u svojoj socijalističkokadetskoj većini, te bivši centralni egzekutivni odbor Sovjeta Radničkih i Vojničkih Deputiraca, koji je na Kongresu 25. oktobra doduše demisijonirao ali je odmah zatim, posle državnog udara od strane boljševika, pokušao da vrati sebi ugled i vlast, pa egzekutivni odbor Sveruskog Kongresa Seljačkih Deputiraca, i najzad razni stranački odbori, — sve je to bilo odlučno protivu boljševika kao jedinih vlastodržaca u tome času. Ali su ubrzo među svima njima izbile opet silne nijanse i razlike u shvatanju: dok su mnogi socijalisti, i cele njihove organizacije, stavljali na dnevni red, kao hitan zadatak, stvaranje jedne čisto socijalističke Vlade, počevši od boljševika pa do narodnih socijalista, drugi su želeli isključiti boljševike iz svake kombinacije, pa su neki čak bili za obnovu koalicije!... Boljševici su se i sami kolebali, ponajviše usled nesigurnog stanja na bojnom polju i na položajima u aktivnoj vojsci, prema Nemcima i u crnomorskoj mornarici, pa zatim usled raspoloženja naroda u Moskvi i po drugim velikim gradovima. U samom Petrogradu, još i pre nego što je to bilo potrebno prema stanju stvari na položajima pred Petrogradom, u samim zidovima grada, buknuo je antiboljševički ustanak vojnih akademaca. Ali je, uz neutralnost vojske i željezničara, te uz pasivno držanje ostalog stanovništva, crvenoj gardi i mornarima pošlo za rukom da ustanak brzo u krvi uguše, da vojne akademce razoružaiu a njihove škole zatvore.

U isto vreme, situacija na frontu ispod Petrograda znatno se promenula u korist boljševikâ. Njihov komandant, bivši član kvarta u Moskvi, carski pukovnik Muravjov, pokazao je izvesnu odlučnost kao vođa dosta mešovitih trupa. Njima je došla u pomoć naročito ta okolnost, što u vojsci Kerjenskog nije bilo sloge, jer je uskoro otpočelo raspravljanje o situaciji i o političkom cilju operacije, te i o njenim vojničkim sredstvima —: počeli su kobni mitinzi; kozaci pak, i poimence njihov šef, general Krasnov, germanofil, prezirali su Kerjenskog. Kada se onda pojavilo i kolebanje drugih trupa, te počelo odstupanje kod Pulkova i Carskog Sela, Krasnov je otvoreno predložio Kerjenskom da bira: ili da ide u Petrograd, pa da se izmiri sa boljševicima; ili da beži, i to odmah, jer da Kozaci ozbiljno pretresaju pitanje o miru sa Sovjetskom Vladom, kojom bi prilikom Kerjenskog predali boljševicima, kao cenu svoje slobode i mirnog odlaska na Don. Tako je ceo vojni pokret Kerjenskoga propao, no ne pre nego što je doveo, poglavito u Petrogradu, do mnogih uzaludnih žrtava i do smrti i stradanja velikog broja idealista, i intelektualaca, dok je sam predsednik Vlade i Vrhovni Komandant morao da beži. Ima više verzija o tome, kuda je Kerjenski otišao, i gde se sve skitao, baš kao i o njegovim razgovorima i raspravama sa Krasnovim, te o nejasnoj ulozi Borisa Savinkova u celoj toj aferi; ali je za stvar sve to od sporednog značaja, dok je glavni rezultat cele akcije bio taj, da su boljševici na petrogradskom frontu pobedili. Nakon toga oni su uzeli u svoje ruke i upravu nad Moskvom, posle velike i krvave borbe, pri čemu su se služili i topovima u samome gradu, usled čega su, po red boraca i mirnog stanovništva, nastradali i pretrpeli štetu i neki umetnički spomenici Moskve. Ovo umalo da nije iza zvalo krizu same Sovjetske Vlade, jer su pučki komesari Lunačarski, Rikov, i još neki, odmah demisijonirali; ali su se, na navaljivanje glavnih vođa, vratili opet u krilo Vlade. I po ostalim gradovima prostrane Rusije išlo je sve uglavnom istim redom: vojno-revolucijonarni odbor, izabran od Sovjeta, u kojemu su oni imali boljševičku većinu, podupiranu od levih socijal-revolucijonara — ili, ako nije bilo većine, prosto imenovani od boljševičkih stranačkih odbora —, proglašavali su vlast Sovjeta; oslonac te vlasti bilo je radništvo, koje je — zajedno sa deklasiranim elementima, pa često i čistim zločincima, — stupalo masama u crvenu gardu, koja se temeljila na vojsci u pozadini već jako boljševiziranoj. Organi Privremene Vlade (civilni i vojni komesari) bili su skinuti, policija, ukoliko je bilo uopšte, rasterana, ili se pridruživala pokretu, nakon uklanjanja šefova; organe lokalne samouprave boljševici su privremeno trpeli, ali su boljševički članovi u njima obično napuštali svoja mesta (kao i u prestonicama). Sve je to vršeno uglavnom dosta jednostavno, uz veoma malo borbe i prolivanja krvi. Doduše, po mnogim mestima dolazilo je do štrajka činovništva (opet slično kao u prestonicama), te do pojedinačnih oružanih istupa antiboljševičkih elemenata, — ali sve to prekasno.

U aktivnoj vojsci, slika je bila šarenija, i nije tako lako snaći se u njoj. Komesari Privremene Vlade bežali su jedan za drugim, isto kao i mnogi komandanti, te masa oficira koji su napuštali svoje ugrožene položaje. Na više mesta birani su komandanti i oficiri, te su mnogi od dotadašnjih ponovo izabrani, i to nesamo oni koji su se odmah od početka stavili na stranu Sovjeta (najpoznatiji ovakav slučaj bio je prelaz generala Čeremisova, glavnokomandujućeg na Severnom Frontu, na stranu boljševika). Ali vojska u celini odlučno nije htela da učestvuje u građanskom ratu, i isto tako ni željezničari, čime je prvih nedelja građanski rat u stvari lokalizovan. Vojska je želela da se vrati kući, što pre tim bolje, usled čega je sve brže napredovalo svojevoljno demobilisanje. Prilikom demobilisanja sve se više širila anarhija, te u selima sve više jačala agrarna revolucija, koja se pretvarala u elementarno uništavanje spahijskih imanja, sa delimičnim istrebljivanjem samih spahija i nekih njihovih omraženih službenika.

Proglas vlasti Sovjeta ostao je za neko vreme pukim slovom na papiru, budući da u stvari i nije bilo nikakve vlasti, nesamo na teritoriji koja je već spadala u područje Saveta Pučkih Komesara nego ni po pokrajinama koje su se administrativno bile otcepile od Petrograda.

U toku prve polovine novembra, dok se sve ovo dešavalo u Rusiji, borba protivu boljševika vodila se po većim centrima u obliku predizborne agitacije (letacima, novinama), štrajka službenika, koji su potpomagale banke i zamenici članova Privremene Vlade, te svečanih protestnih skupština, kao i u neposlušnosti gradskih odbora, od kojih je moskovski pokazao naročito mnogo hrabrosti. Na štrajk činovnika Sovjetska Vlada odgovorila je zavođenjem takozvane »izvanredne komisije u svrhu borbe sa sabotažom i kontrarevolucijom« (to je bila jezgra buduće zloglasne »Čeke«), te nacijonalizacijom banaka koje su finansirale pokret.

Socijalisti-antiboljševici skupljali su se poglavito u Glavnome Štabu ruske vojske, u Mohiljevu, gde je šef Štaba, general Duhonjin, posle begstva Vrhovnog Komandanta Kerjenskog, preuzeo bio vrhovno zapovedništvo nad vojskom. Tu je sazvana Konferencija zastupnika vojnih odbora, i odlučeno je da se obrazuje nova vlada, i to u vidu koalicije između socijalista i boljševikâ (»jedinstven socijalistički front«), dok Ustavotvorna Skupština ne reši sva pitanja. Ali, sve su to bile prazne forme, jer ovi tobožnji zastupnici vojske nisu, u stvari, imali za sobom nikakvu vojsku spremnu da ih aktivno pomogne. Brzojavni pozdravi, čestitke, i obećanja Konferenciji u Mohiljevu, nisu bili kadri da zamene bajonete. Boljševici su to dobro znali i sa preziranjem su odbili ponudu na saradnju za jedinstveni front. Mohiljevska Konferencija svršila se u ništa; — socijalističke vođe bili su kompromitovani na obe strane, i u očima aktivnih masâ, i u očima buržoazije i liberalne inteligencije, te oficira i vojnih akademaca (»polu-ljenjinci su gori od ljenjinaca!«).

Međutim su boljševici naredili svima armijama da se mire sa Nemcima; ali je to bio samo demagoški trik, da bi u zgodan čas mogli lakše tući svoje protivnike, dok su u isto vreme pokušavali da povedu i prave mirovne pregovore po svima propisima. Vrhovnom Komandantu Duhonjinu naređeno je, da sklopi ugovor o obustavi neprijateljstava. Kada se on protivio, njega su boljševici smenili, a na mesto Vrhovnog Komandanta imenovali su jednog od glavnih rušilaca discipline u vojsci, inače čoveka nesumnjivo jake volje i talentovana ali do krajnosti bezobzirna i ciničnog besednika, rezervnog zastavnika Kriljenka, u mirno doba gimnazijskog nastavnika i sveučilišnog profesorskog pripravnika iz opšte istorije; kao stručnu snagu prikomandovali su mu, u svojstvu načelnika štaba, pravog generalštabnog oficira, generala Bonč-Brujevića. Kriljenko je prilično lako osvojio sam glavni štab u Mohiljevu: izvestan deo oficira pobegao je, ali je dosta njih još ostalo da radi sa Kriljenkom, i nakon uhapšenja i sramnog linčovanja nesrećnog Vrhovnog Komandanta, koji je otpustio bio svoju ličnu stražu. Prilikom toga linčovanja Kriljenko se pokazao kao prava kukavica. Na takav način centralni aparat ruske vojske, ukoliko je još postojao, pao je u ruke boljševika.

Onda brzo sleduje: osvojenje i rasturanje čitavoga niza centralnih odbora i Seljačkog Kongresa, te ujedinjenih željezničara, poštansko-telegrafskih službenika, i t. d., tako da su za vreme saziva Ustavotvorne Skupštine — koja nije mogla da se sastane ni 28. novembra, ni kasnije, sve do 5. januara 1918, usled zakašnjenja izbora i sporosti proglašavanja njihovih rezultata, te samog putovanja izabranih kandidata — boljševici držali u svojim rukama: 1) prestonice, 2) većinu teritorije sa željezničkom mrežom, 3) vojsku, iako jako demoralisanu i u stanju demobilizacije; 4) središnji aparat vlasti, iako gotovo bez službenika, te Državnu Banku sa još veoma znatnom metalnom podlogom (doduše jako smanjenom u toku Rata).

Dve su činjenice — pored strahovite anarhije i ugrožavajućeg držanja Centralnih Silâ — zadavale najveću brigu boljševicima; to su bili raspoloženje narodno po nekim pokrajinama, koje nije bilo ni najmanje ružičasto za boljševike, i rezultati izbora za Konstituantu.

24.[uredi]

Pojedine ruske pokrajine za Oktobarske Revolucije — Izbori za Ustavotvornu Skupštinu, njen sastanak, i njeno rasterivanje.

Finska se bila odvojila, u drugoj polovini novembra, konačno od Rusije. Uskoro je to njeno odvojenje priznao Sovnarkom. Ali to nije ipak smetalo kasnijoj intervenciji boljševičkih ruskih četa, i Baltičke Mornarice, u korist finskih boljševika, kada je u Finskoj izbio opšti strašan građanski rat i pokolj; ovaj se završio, nakon intervencije Nemaca, nečuveno krvavim ugušenjem boljševizma u Finskoj.

U baltičkim provincijama, upravo u onim njihovim manjim delovima koji još nisu bili okupirani od Nemaca, vladala je puna anarhija, i lokalne nacijonalne organizacije, lotiška i estonska, jedva su mogle da se održe uz sovjete; među Lotišima bila je naročito jaka boljševička stranka, i lotiški pešaci, koji su bili vojnici čvrstog soja, odlučni i hrabri, i svirepi, i koji su mrzeli sve što im je ma i malo mirisalo na t. zv. »kontrarevoluciju«, postali su jedan od glavnih oslonaca Sovjetske Vlade širom cele Rusije. — U Beloj Rusiji bilo je pokušaja da se obrazuje lokalna avtonomna vlada; ali je centar pokrajine Minsk bio ujedno i centar zapadnog fronta, te središte čitavoga niza veoma jakih boljševičkih organizacija, usled čega su nacijonalistički i antiboljševički pokušaji Belorusa bili posve slabi i unapred osuđeni na neuspeh.

Najozbiljniju brigu zadavali su Sovjetskoj Vladi Ukrajina, i zemlje Kozaka na jugu Rusije i na Uralu. U Ukrajini, nakon boljševičkog prevrata, izbila je u Kijevu pobuna radnika, upravo crvenogardijskih četa nekih radionica. Kijevsko radništvo nije bilo odviše zagrejano za boljševizam, ali je većina u Sovjetu kijevskih radničkih deputiraca, krajem septembra, ipak prešla boljševicima, pod vođstvom milijonara Pjatakova, jedne veoma karakteristične figure Revolucije, idejnog fanatika komunizma još od đačkih klupâ, koji je ranije trpeo progone vlasti, pa je nakon Revolucije zauzeo mesto među najviđenijim boljševicima. Pobunjene crvenoarmijske čete stupile su u borbu protivu organa Privremene Vlade, koji su u Kijevu bili odlučni i ratoborni nalazeći oslonca kod Kozaka i vojnih akademaca, dok su se ukrajinska pokrajinska Vlada i ukrajinski pukovi, te Česi, držali neutralno, a Gradski Odbor pokušavao da posreduje bojeći se za sudbinu mirnog stanovništva. Najzad su organi Privremene Vlade kapitulirali, Kozaci i vojni akademci otišli su na Don, isto i Česi, a vlast je prešla u ruke poverenika Pokrajinske Uprave, koja se ranije nije mešala u gradske poslove, budući da su Ukrajinci u Kijevu sačinjavali neznatnu manjinu. Boljševici su smatrali ovo stanje kao prelazno, iza kojeg uskoro mora bezuvetno da sleduje vlast Sovjeta. 7. (20.) novembra, Ukrajinska Mala Rada izdala je proglas kojim, neocepljujući se konačno od Ruske Države, ipak proglašava Ukrajinu Narodnom Republikom, sa punim brojem ministarstava (generalnih sekretarijata), dok su pod Kerjenskim imali ministarstva više-manje lokalnog značaja; u isti mah obuhvata okvir ove republike nesamo levo-obalsku (Malorusiju) i desno-obalsku Ukrajinu, nego i takozvanu »Slobodsku« Ukrajinu, te Novu Rusiju, koje vlada Kerjenskog nije bila dodelila avtonomnoj Ukrajinskoj Vladi. U Vladi nove Republike uzeli su učešća i državni sekretari za poslove »manjina« (Velikih Rusâ, Židova, Poljaka), kojima je obećana »nacijonalno-personalna« avtonomija.[1] Isto je tako seljacima obećana socijalizacija zemlje, radnicima — radnička kontrola, a celom narodu — skori mir. Sve je to jako ličilo na boljševizam, samo što su isticana demokratska načela vladavine (opšte pravo glasa, suverenitet Konstituante, građanske slobode). Sovnarkom u Kijevu priznavao se kao vlada velikoruska, nipošto sveruska. Na sve to Sovjetska Središnja Vlada odgovorila je oštrim notama, ukinula je kredite, obustavila odašiljanje novca, dok je opet Ukrajinska Vlada počela da nasrće na lokalne boljševike, razoružavajući kijevske crvene gardiste, hitno rasturujući opasne pukove, te zabranjujući izbore oficira; sem toga, ukrajinski državni sekretar za ishranu obustavio je šiljanje žita i šećera u Moskvu i Petrograd. Nato su boljševici uputili Ukrajini ultimatum, pobunivši u isti mah garnizone i radništvo po velikim gradovima (Kijev, Harkov, Katerinoslav, Odesa), i po drugim mestima gde je bilo velikih radionica i rudnika, te krenuvši protivu Rade boljševizirane vojničke mase sa Jugozapadnog Fronta. A da bi iskoristili i nacijonalni momenat, boljševici su stvorili jednu Sovjetsku Ukrajinsku Vladu, koja je uskoro posela Harkov, gde su ukrajinski nacijonalisti bili posve slabi.

Na Donu, Kubanu, i Tereku, a isto tako i na reci Uralu, bilo je svega pet kozačkih vojsaka, od kojih su se četiri nazivale po imenu tih reka, dok se peta, po imenu središnjeg grada, zvala »orenburška«. Sve su one u Revoluciji dobile opet svoje nekadašnje slobode, te su izgradile sebi avtonomno uređenje s izabranim atamanima, vojnim predsednicima kozačkih republika, i sa vladama odgovornim »krugovima« (t. j. staleškim pokrajinskim kozačkim saborima); iznimno, uralski Kozaci nisu imali atamana nego samo predsednika Vlade. Nakon pada Privremene Vlade, sve su kozačke vlade odbile da priznadu boljševičku Vladu, i za razliku od Ukrajinske Vlade odbile su da s njome uopšte dolaze u dodir. Nato je, 28. novembra, Sovnarkom izdao dekret kojim objavljuje rat »kozačkoj kontrarevoluciji«, stavljajući kozačke atamane i vlade van zakona, istodobno sa kadetskim centralnim odborom. Boljševici su po stupili ovako odlučno, jer su se bojali oružane snage Kozaka, a i eventualne smetnje u saobraćaju sa Kavkazom i sa Turkestanom, gde je Sovjetska Vlada lepo napredovala, lako slomivši separatizam domaćeg neruskog stanovništva ovih velikih ruskih kolonija. Osim toga, postojala je još jedna okolnost koja je prinudila Sovjetsku Vladu na oštro postupanje prema Kozacima, a to je: pojava na Donu generala Aleksejeva, a docnije i Kornjilova sa drugovima, koji su bili pobegli iz Bihova, gde su se nalazili zatvoreni nakon svoje poznate pobune. Za svakoga je bilo jasno da će ovi ljudi uskoro postati jezgrom ozbiljne antiboljševičke akcije, koju je već otpočeo bio general Aleksejev proglasom od 2. novembra, pozivajući na Don pod državnu trobojku sve ruske oficire, vojne akademce, vojnike, i čestite građane, — sve koji neće da se mire sa boljševičkom vladom niti da kapituliraju pred Nemcima i njihovim Saveznicima. — Kozačke su vojske — sem uralske, najmanje i beznačajne u celoj borbi — bile u dosta nezgodnu položaju za borbu sa Sovjetskom Vladom, budući da je i među samim Kozacima omladina bila zaražena boljševizmom anarhističkog stila, a osim toga što su Kozaci i njihove vlade bili demokrati samo u okviru svoga plemena i staleža, dok su prema takozvanim »inogorodnima«, t. j. prema ostalom stanovništvu svojih pokrajina (buržoaziji, intelektualcima, seljacima, i radnicima), bili potpuno bezobzirni, držeći ih tuđincima. Razumljivo je dakle da su pod takvim okolnostima buržoazija i jedan deo intelektualaca ostajali neutralni, a seljaci, radnici, i ostala inteligencija bili su čak u jakoj opreci prema Kozacima i njihovim vladama, te je većina njihova izravno naginjala boljševicima. Najzad i treća okolnost: strategijski položaj vojsaka, opkoljenih od pobunjenih ustalasanih vojničkih masa, naklonjenih boljševizmu, koje su se vraćale sa frontova. U takovim je prilikama o rezultatima započete borbe teško bilo dvojiti, iako su kozačke vlade žurno stupale u pregovore sa nekozačkim elementima stanovništva, puštajući ih i u vladu i u pokrajinske privremene sabore; to je međutim bilo i prekasno i neuputno, jer mase nekozaka ostale su i dalje neprijateljski raspoložene prema Kozacima i atamanima, a vlade ovake koalicije gubile su otpornu snagu, borbenost, i jedinstvo nazora i programa. »Trojanski konj« ulazio je u kozačke tvrđave, i one su bile osuđene na skori pad.

Napokon, zakavkaske pokrajine: Jermenska, Đurđijanska (Gruzija, Iverija), i Azerbejdžan, te različne posve egzotićne i divlje državice, ostajale su privremeno van opšteg toka događaja, pod upravom udruženih umerenih socijalista i demokratskih lokalnih nacijonalista, koji su se nekako umeli da sporazumeju sa lokalnim komunistima i sa manje nego ostale pokrajine boljševiziranim ruskim trupama sa Kavkaskog Fronta. U prvo doba Građanskoga Rata Južni Kavkaz nije uzimao učešća u događajima.

U Sibiru i Turkestanu stvorene su bile avtonomne vlade — nacijonalno-ruske, pokrajinske, staleško-kozačke, i najzad nacijonalnih manjina (Kirgiza, Sarta, Burjata, i t. d.). Odmah s početka one su imale da izdrže tešku borbu sa lokalnim boljševicima i agentima boljševičke Sovjetske Centrale. Prve su podlegle lokalne antiboljševičke vlade u Turkestanu, pa onda redom po celoj Azijatskoj Rusiji.

Izbori za Ustavotvornu Skupštinu, koji su obavljeni na frontu i u mornarici, i gotovo po čitavom neokupiranom području Rusije. poglavito između 12. i 14., 19. i 21., i 28. do 30. novembra (po starom), a ponešto čak i u decembru, nisu ispali baš povoljno po boljševike. U njima je uzelo učešća preko 36 milijona birača, a vršeni su u svakom izbornom okrugu po tri dana, putem predaje štampanih vezanih listâ kandidata, predloženih od pojedinih stranaka, odnosno grupa; samo ona lista koja bi isterala količnik (sračunat po Dontovu sistemu) dobijala je mandat, dok neupotrebljeni ostaci nisu sabirani. Biračko pravo (pasivno i aktivno) imao je svaki Rus bez razlike spola, narodnosti, vere, i staleža (izuzimajući članove bivše dinastije), koji nije suđen na gubitak građanske časti, uz navršenu 20. godinu (vojnici su čak glasali i nakon navršene 18. godine!). Istorija ovih izbora, koliko je poznato, nije još napisana. U velikim su varošima izbori uglavnom obavljeni slobodno; po nekim mestima u provinciji bilo je pojedinačnih slučajeva rasterivanja pred izbornih skupština od strane boljševičkih pristaša; na frontu i po selima bilo je i prevara i nasilja. Pored svakojakih lokalnih, često sasvim epizodičkih grupa, koje su sve redom propale, borile su se na ovim izborima sledeće stranke: 1) boljševici, 2) socijaliste-revolucijonari (i to i levi i desni bili su na istim listama u većini okruga), 3) socijaldemokrate-menjševici — internacijonaliste, 4) socijaldemokrate-menjševici centrumaši, 5) socijaldemokrate-menjševici plehanovci (t. j. pristaše vatrenog patrijote starca Plehanova), 6) narodni socijaliste, 7) radikali, 8) kadeti, 9) Ukrajinski Blok, 10) kozačke liste, 11) židovske liste (socijalističke i nacijonalističke), 12) Muslimani, 13) različne liste malih naroda (Estonci, Germani, Lotiši, i t. d.). Monarhiste nigde nisu istakli svoje liste; moglo se samo slutiti, da njima pripadaju »parohijske« liste u Petrogradu, Nižnjem Novgorodu, i još u ponekim mestima, te »ruska vanstranačka lista« u Kijevu. Sve ostalo bilo je republikansko, i to — sem kadeta, Kozaka, Židova, i ostalih nacijonalista — socijalističko-republikansko.

Najbolje su prošli na izborima socijaliste-revolucijonari, odnesavši u velikoruskim gubernijama golemu većinu, (na mnogim mestima sve mandate); oni su se prilično dobro držali i u vojsci na frontu, ali su u Petrogradu uspeli da dobiju svega samo dva mandata od 11, a u Moskvi 1 od 10; isto tako su rđavo prošli na Ukrajini i u Kavkazu. Iza njih dolaze boljševici, koji su najsjajnije uspehe imali u Baltičkoj Floti, ali i inače svuda znatan broj glasova, iako u mnogim gubernijama nisu dobili nijednog mandata; njihovi su mandati bili u većini od vojske, od gubernija u kojima ima mnogo radnika, te iz prestonica (po pet u svakoj). Socijal-demokrati — menjševici-internacijonaliste i centrumaši (Plehanovci su propali) — i kadeti, imali su približno podjednaki uspeh, i to socijaldemokrati ponajviše u Zakavkaziji, te nešto u Sibiru i na Dalekom Istoku, a kadeti po gradovima Rusije, na prvom mestu u prestonicama (po četiri mandata u svakoj), a poneki mandat i u velikoruskim ili ukrajinskim okruzima. Ukrajinski Blok odneo je gotovo sve mandate na Ukrajini (treba naglasiti, da su to bili federalisti, dok su krajnji separatisti bili sasvim i svuda tučeni). Na Donu je imao ogroman uspeh ataman Kaledin sa svojom listom. U Sibiru i na Severu Rusije dobili su nekoliko mandata narodni socijalisti, dok su »parohijani« (monarhiste) odneli jedan jedini mandat. Židovski su glasovi najviše pali u prilog njihovih nacijonalističkih (dakle buržoaskih i odlučno antiboljševičkih kandidata). To su bili uglavnom rezultati izbora. Treba odmah reći, da se narod ni po gradovima ni na selu nije mnogo zagrejavao za Konstituantu, pa je buržoazija i inteligencija, nakon obavljenih izbora i proglašenih rezultata, ubrzo izgubila svako poverenje u Ustavotvornu Skupštinu. A Boljševička Vlada je odmah uzela na nišan opoziciju.

Ustanovivši ponižavajuću proceduru izdavanja legitimacija članovima Konstituante, Vlada je proglasila kadete i kozačke vođe van zakona, te tako uklonila s puta buržoasku opoziciju (koja uostalom nije ni bila mnogobrojna,— jedva oko 50 poslanika); a kada su se neki od kadeta-poslanika ipak javili u Petrogradu, bili su uhapšeni (knez Dolgorukov, grofica Panjina, Šingarjov, Kokoškin). Predviđajući da Sovjetska Vlada neće poštovati suverenitet Konstituante kako treba, izvesne grupe poslanika, te elemenata van Skupštine, počeli su da otvaraju »odbore za zaštitu Ustavotvorne Skupštine«, i bila je stvorena čitava mreža takih odbora sa centralom u Petrogradu; od njih su neki raspolagali i oružanim četama, te grupama zaverenika. Ali glavna snaga — vojska, ukoliko je još bilo, stajala je neutralna, sa više ili manje sklonosti u korist Sovnarkoma ili »Učredilke« (t. j. Konstituante). Pored četâ (uostalom malobrojnih), odbori su raspolagali organizacijama državnih i samoupravnih službenika, koji su i dalje štrajkovali, te i izvesnim grupama kvalifikovanih radnika (naročito tipografâ), studenata, i svakovrsnih intelektualaca. Ovaj pokret za zaštitu Ustavotvorne, koji se vodio najviše propagandom, ponegde dosta energično, imao je jednu veliku manu: da nije stajao na čvrstoj podlozi, radi ravnodušnosti ili čak neprijateljskog raspoloženja masa, vojske, i velikih radničkih organizacija, te je nosio uopšte čisto intelektualni karakter sviju sličnih pokušaja. Učesnici su često bili van stvarnosti, polažući nadu u neke faktore koji nisu ni postojali.

Što se tiče samog glavnog događaja, sastanka Konstituante, on se odigrao pod mučnim utiskom smrti od ruke zločinaca-mornara dvojice pravih mučenika ruske inteligencije, bivših članova Državne Dume i Privremene Vlade: Šingarjova i Kokoškina, i jednog sibirskog seljaka-poslanika-socijal-revolucijonara, ubijenog na ulici zajedno sa još nekim radnicima, đacima, i intelektualcima, prilikom manifestacije na ulicama Petrograda, koja je bila suviše slaba da zaštiti Narodnu Skupštinu i da zaplaši Sovjetsku Vladu, ali dosta jaka da izazove pucanje u narod i krvoproliće. Rasteravši manifestante, i obezbedivši sebi neutralnost garnizona; uklosnivši iz zgrade poslanike desnice te posednuvši galerije, kuloare, pa čak i prostore između poslaničkih klupa, svojim naoružanim pristašama sa puškama, bombama, i zviždaljkama; opkolivši mornarima sa mitraljezima i topovima celu Tavrijsku Palaču; rascepivši najzad socijal-revolucijonare na leve (vladinovačke) i desne, — Sovjetska je Vlada mirno posmatrala komediju Konstituante, držeći u rukama situaciju. Ljenjin, koji se baš osećao nešto umoran, — da bi ruglo bilo veće — spavao je u vladinoj loži. Socijal-revolucijonari rešili su bili da ne stavljaju na dnevni red nijedno pitanje koje bi moglo izazvati konflikat sa Sovjetskom Vladom, dakle ni pitanje o sastavu i odgovornosti Vlade. Ali su boljševici bili rešeni da to pitanje odmah postave, i to u obliku ultimatuma, pa su tražili da se Konstituanta pokori i stavi u zavisnost od sazvanog po njima trećeg Sveruskog Kongresa Sovjetâ. Nakon izbora za predsednika Viktora Černova, kandidata opozicije, protiv vladinog kandidata soc.-revolucijonarne teroristkinje Marije Spiridonove, Černov je izgovorio dugačku besedu, punu aluzija i metafora. Boljševička masa držala se bezobzirno. Kad je predlog boljševika o priznanju suvereniteta Kongresa Sovjeta propao, boljševici su napustili sednicu, a za njima su otišli i levi socijal-revolucijonari. Ostali su s.-r. desničari i centrumaši, nešto socijaldemokratskih centrumaša, i nekoliko Ukrajinaca i drugih manjih grupâ. U takovu sastavu, pod pretnjama i uz smeh i psovke rulje, Konstituanta je žurno nastavila većanje, ili tačnije glasanje: zbačena je dinastija Romanovâ, Rusija proglašena federativnom demokratskom republikom, i otpočeti su pretres i glasanje zakona o zemlji (sličan boljševičkom dekretu). Za vreme samoga toga rada, kasno u noć, mornar Željeznak, šef straže pri Tavrijskoj Palači, naredio je Černovu da odgodi sednicu, jer da je straža umorna, i svoj zahtev potkrepio je na takav način da je bilo očigledno da će u slučaju protivljenja ili otezanja upotrebiti najbrutalnija sredstva. Nikakav Mirabo nije se javio, te je Černov zaključio sednicu, prvu i poslednju, prve ruske Konstituante, i s njome uništio i poslednje nade i maštanja ruskih revolucijonara i boraca za slobodu.

Narod je primio i ovaj čin pokorno i ćutećki, a već posle nekoliko dana izašao je dekret Centralnog Egzekutivnog Odbora o raspuštanju Konstituante, budući da ova »ne odgovara narodnome raspoloženju«; ovaj glavni argumenat bio je potkrepljen još i konstatacijom, da su s.-r. desničari (Kerjenski i drugovi) birani na istim listinama sa levičarima (Spiridonova i drugovi, među kojima i neki s.-r. članovi Sovnarkoma). Ovu činjenicu nalazimo i kod Trockog (u njegovoj knjizi o Oktobarskoj Revoluciji), i kod svih apologeta boljševika (Sadul, i drugi), pa i kod neutralnih pisaca (Erijo, i drugi). Teško je reći, koliko je Konstituanta u stvari odgovarala raspoloženju masa, iako fakat da su one tako mlako poduprle svoje mandatore nije dovoljan dokaz protivu njene moralne i političke vrednosti, budući da je zato bilo i raznih drugih uzroka, među kojima ogromnost prostora Rusije i činjenica da je Konstituanta bila krnja već pri samom otvaranju, te bez dovoljno autoriteta. Osim svega toga, diskreditovani Kerjenski nalazio se u begstvu, Savinkov je bio iz s.-r. stranke isključen, a Černov je vodio dvosmislenu politiku, bojeći se da se ne eksponira odviše protivu boljševika. Dalje, između socijalnih revolucijonara i socijal-demokrata, koji su upravo jedini ostali u Konstituanti, bilo je više nesuglasica i nejednakog shvatanja, čak i suprotnosti, i još svaki klub bio je pocepan na grupe. Nije dakle bilo čudno, u ovakim prilikama, da je drugi državni udar boljševika, rasterivanje Ustavotvorne Skupštine, potpuno uspeo; ali je isto tako razumljivo, da ovaj nezakoniti i nepolitički čin nije doneo mir zemlji niti je poslužio okončanju građanskog rata. Ovaj je zapravo time tek počinjao.

Odmah iza rasturanja Konstituante, kapitulirali su činovnici, i boljševici su lako dovršili likvidaciju seljačke sveruske organizacije (kojom su rukovali Černov i drugi s.-r. centrumaši). Ali već 9. (22.) januara 1918, Ukrajinska Rada proglasila je potpuno ocepljenje od Rusije, dok su se u samoj zemlji uzroci nezadovoljstva i bune množili, a pobunjenici dobijali u ruke jako pravno, političko i moralno oružje protivu grubih povreda narodnog suvereniteta od strane Sovnarkoma. U svakom slučaju, Konstituanta je propala, i socijal-revolucijonarna stranka doživela je težak poraz; ali je Građanski Rat u Rusiji tek pravo otpočeo, odnosno stupao u novu fazu.

25.[uredi]

Građanski rat na Ukrajini i u kozačkim zemljama — Jačanje boljševičke vladavine na Severu Rusije — Brest-litovski Mir — Vrenje u zemlji posle Bresta — Početak konstruktivne politike.

Odmah nakon rasturanja Konstituante boljševici su podvostručili svoju energiju protivu svojih protivnika. Međunarodna situacija i unutarnji položaj, naročito pitanje ishrane i snabdevanja prestonica i radničkih centara, tražili su bezuvetno da se što pre učini kraja faktičnoj nezavisnosti Ukrajine i kozačkih oblasti. Udar je, kao i ranije, vođen kombinovano: ofanzivi spolja odgovarale su pobune iznutra, pa su uz sverusku crvenu gardu nastupale i naročite crvene čete dotičnih pokrajina, koje su štitile i pratile pojedine crvene pokrajinske vlade. Položaj demokratskih pokrajinskih vlada, naročito one na Ukrajini (koja nije raspolagala gotovo nijednom pouzdanom vojnom jedinicom), bio je ionako težak, gotovo neodrživ: one su imale protivu sebe same demobilisane ruske oficire, intelektualce, buržuje, da i ne govorimo o radništvu, čak i o onom koje nije bilo uz boljševike nego je pripadalo sveruskim ili nacijonalnim židovskim i poljskim socijalističkim strankama. Teritorij »Vlade narodnih ministara«, kako se nakon proglašenja konačne nezavisnosti zvala Ukrajinska Vlada, postajao je sve manji i manji. Uzalud je Vlada slala neke odrede da bi sprečili prodiranje crvenih četa, koje su napredovale u pravcu Kijeva, pod lozinkama: »Sloboda ukrajinskim radnicima i seljacima!« i »Dole sitno-buržujska Rada i generalska Vlada!« (ukrajinski ministri zvali su se, naime, »generalnim sekretarima«, prema francuskom nazivu »secrétaire général«); Petljurin Odred vodio je doduše bitke sa promenljivom srećom u pravcu Harkova, ali je drugi odred, sastavljen isključivo od srednjoškolaca i nešto od visokoškolaca — cveta ukrajinske omladine, pune oduševljenja i samopregora, brojno slab i nedovoljno naoružan, neodeven i nesnabdeven, i nenaviknut na blato i na mraz sa velikim snegom, — nakon junačke odbrane poverenih mu položaja, prosto satrven od dobro naoružane i besne čete crvenih gardista, te niko nije izmaknuo živ. Jauk i piska razlegali se Kijevom kada se saznalo za istinu, koju je Vlada dugo krila; svi su, uz roditelje, oplakivali ove nevine žrtve mladog zanosa, i gorko su kleli »nove Irode«, Radu i Viničenkovu Vladu u ostavci, koji su poslali decu na klanje. Kad je još (15. januara) Vlada pokušala da razoruža neke crvenogardijske kijevske čete, odgovorili su radnici opštom pobunom, a stanovništvo i gomile oficira, u ogromnoj većini, ostali su pasivni. Nijedan od ukrajinskih pukova (sa glasovitim imenima: »Mazepe«, »Hmeljnickoga«, »Polubotka«, »Samojlovića«, i drugih slavnih hetmanâ) nije hteo da se krene da zaštiti omrznutu Radu. Ipak je bitka u Kijevu trajala 11 dana, za koje su vreme radnje stajale zatvorene, vodovod i elektrika nisu radili, na praznim trgovima nije ništa moglo da se kupi. Topovska grmljavina približavala se sve više, i borba bivala sve žešća: nisu se uzimali zarobljenici nego su obe stranke slepo i svirepo ubijale protivnike. Ko je doživeo ove dane, kao pisac ovih redaka, taj ih neće nikad više zaboraviti. U noći od 26. januara, nova Ukrajinska Vlada (Golubovića) napustila je grad, zajedno sa Radom i žalosnim ostacima svojih četa, a sutradan pred podne ušli su u grad ruski boljševici, poglavito petrogradski i drugi severnoruski radnici, pravi proleteri, većinom stariji ili bar zreli ljudi; bilo je i mornara, lepo odevenih, i nešto, veoma malo, vojnika, te svakojakog ološa, robijaša i mladića bez zanimanja, sumnjiva i podivljala izgleda. Opasana mitraljeskim šarenim pantljikama, u rukama sa bombama i revolverima, i sa puškom preko ramena, ova je vojska činila strašan utisak; ali je najstrašniji bio izraz licâ: sasvim podivljao, čisto lud ili izbezumljen usled mržnje, umora, alkohola, borbe i opasnosti, te žeđi za osvetom. Sve što je ličilo na oficira ili vojnog činovnika, ili što je imalo bilo kakvu objavu (»posvidčenja«) na ukrajinskom jeziku, bilo je u neposrednoj opasnosti, izloženo streljanju na ulici, na stepenicama javnih zgrada ili kuća, ni krivo ni dužno. Koliko je ljudi platilo glavom, i koliko ih je odvedeno, uz porugu i šibe, u t. zv. »štab Duhonjina«, kako se zvao u te strašne dane jedan od kijevskih idiličkih vrtova, preko puta od carske palače, gde se nalazila komanda crvene vojske, i gde je većina nasilnički pogubljena!... Boljševici su propustili dobru priliku da osvoje simpatije stanovništva, ozlojeđena na Radu: mesto da obezbede stanovništvo, oni su ga razoružali, i ono je padalo nezaštićeno u ruke pljačkaša; mesto da puste slobodnu štampu i rad u gradskim odborima, oni su ukidali sve slobode, a sami propovedali ekstremne socijalne doktrine, nečuvenu mržnju prema buržoaziji i oficirima, tražeći i vršeći osvetu, i proturujući laži o napredovanju Svetske Revolucije, o pobunama u Velikoj Britaniji, i Nemačkoj, o sjajnim uspesima Trockog u Brest-Litovsku. Kako bi se sve to svršilo, ko bi to znao; ali, nakon nekog vremena počeše da se pronose po gradu glasovi o dolasku Nemaca. Isprva niko nije u to verovao, ali je uskoro počela izvesna uzrujanost, koja je postepeno prelazila u paniku, kod vlastodržaca, i već za nekoliko dana, pri svem službenom uveravanju da je sve u najboljem redu, pojavljivali su se znaci po kojima se jasno videlo da se Sovjetskoj Vladi na Ukrajini približuje kraj. Duge povorke vojnika i mornara, te radnika i uopšte crvenih, na kolima i na konjima, i pešice, pa onda topova, automobila, počeše da se kreću ulicama Kijeva spuštajući se ka Dnjepru i preko mostova u pravcu Istoka. To odstupanje pretvorilo se ubrzo u begstvo. Jednog dana, još pred veče, član Vlade, komesar za Socijalnu Skrb, gospođa Boš, rođena Kriljenkova, sestra Vrhovnog Komandanta, držala je govor u Sovjetu o neminovnom nastupanju Svetske Revolucije; a odmah iza sednice, nakon završenog govora, automobilom pobegla je preko Dnjepra. Isto to poslednje veče, posle poslednje sovjetske sednice, stanovništvo Kijeva opljačkalo je vojna slagališta i naoružalo se za borbu sa pljačkašima. Idućeg dana, Kijev je okupiran od Nemaca, a zajedno s njima povratila se Rada sa vladom Golubovića. Nemci su postali saveznici nakon mira u Brestu, i na taj je način Rada spasla svoju vlast i »nezavisnost« Ukrajine. Iako dahnuvši dušom, oslobođeno od boljševika, stanovništvo se, u većini, nije radovalo povratku Rade, a Nemci su bili do čekani hladno. Napredujući brzo prema jugu i istoku, Centralne Sile posele su bile do meseca maja celu Ukrajinu, Krim, i izvesne delove Donske Oblasti, te Đurđijansku. Pri povratku u Kijev, Petljurine čete vršile su ubijstva naročito među Židovima, a izvestan broj radnika, sviju plemena, nestao je također na tajanstven način. Tek Nemci su, napokon, odlučno prekinuli ovo klanje i mrcvarenje ljudi.

Dok se sve ovo dešavalo na Ukrajini, i u kozačkim zemljama vodila se borba na sličan način i istim metodima. Mi smo ranije dodirnuli slabe strane kozačkih vlada. Ponajbolje su se još držale dve istočne vojske (orenburška i zabačena i zaboravljena uralska); ostale tri — južne — postepeno su malaksavale. Već krajem novembra pobunjeni boljševici zauzeli su velegrad Rostov na Donu, i Kozacima Atamana Kaledina, s pomoću dobrovoljačkih četâ Aleksejeva, jedva je pošlo za rukom da uguše ustanak i da vaspostave svoju vlast u Rostovu. Ali u isto vreme bunili su se rudarski radnici i seljaci po drugim srezovima oblasti, te su crvene čete prodirale odasvud. Terskog atamana Karaulova ubili su vojnici u vozu. Stanje je bilo očajno. Glavnu brigu zadavali su atamanskim vladama njihovi vlastiti pukovi, koji su bili demoralisani, pa nisu nikako hteli da se bore. Dobro je još bilo ako su ostavljali na miru svoje oficire. Da bi udario po živcima svoje vojske, ataman Kaledin se sam ubio. To je za nekoliko dana povratilo borbenost u duhove, ali je i ova brzo prošla, pa je nastupilo konačno rasulo. Naslednika Kaledinova, Nazarova, te zastupnika atamana Mitrofana Bogajevskog, uhapsili su sami vojnici. Nazarov je sâm naredio Kozacima da ga ubiju, jer ovi u zadnji čas nisu imali dovoljno hrabrosti da to sami učine. Bogajevskom, kozačkom pesniku i profesoru, sudili su sami i ubili su ga. Donsska oblast bila je tako osvojena od boljševika 9. (22.) februara. Generali Aleksejev, Kornjilov, i Djenjikin, i njihovi drugovi, sa četom dobrovoljaca i sa političarima, i sa gomilom svakojakih ljudi i žena koji nisu hteli da padnu u boljševičke ruke, krenuše iz Rostova u stepe; bio je hladan dan, duvao je svirep vetar, a poslednji ostaci ruske nacijonalne armije polazili su u neizvesnost, praćeni porugama i izlivima mržnje od strane radništva i prostog puka, dok je buržoazija gledala pasivno šta se događa, nepokušavajući da ičim snabde iz svojih bogataških stovarišta gladne i loše odevene dobro« voljce. Jcdna svakodnevna tragična epizoda iz ovih dana, lepo ispričana od generala Lukomskog, ilustruje dobro celu situaciju:


»U veče 17. februara 1917, dostavili su nove sužnje: jednog mladića od 16 godina, i jednog bogatog kozaka ... Ovog poslednjeg su opravdali, ali mladić nije bio toliko srećan. Za vreme pretresa (sam je Lukomski bio prisutan u istoj sobi), na pitanje ko je i kako je uhvaćen, mladić je s puno iskrenosti odgovorio da je učenik VI razreda novočerkeske (na Donu) gimnazije, i da je zajedno sa svojim drugovima bio upisan u partizanski odred Černjecova, ali da nije bio na frontu nego u četi koja je bila na straži kod donskog atamana. 10. februara odlučili su da i njihovu četu pošalju na front, pa su davali svakom pravo da se vrati kući; on je pošao kući, gde mu otac beše seoski sveštenik. Kada se vratio kući, odmah je otišao u revolucijonarni komitet, gde je sve ispričao o sebi. Komitet je odlučio da njega, »kao popova sina«, pošalje u Stepnuju da se dobro izuči. Iskrena i bez ikakva lukavstva ispričana priča mladića izazvala je buru negodovanja: popov sin, Kornjilovac, partizan Černjecova, i t. d.. Presudu je izrekao predsednik suda brzo: »Streljati ovog psa, čim izađe mesec«. Nesrećni mladić teško je uzdahnuo, i s klonulom glavom stao je u kraj. Kad se sud razišao, i u sobi ostali samo mi i dvojica stražara, zamolio je mladić da mu dozvole da se malo odmori. Legao je na patos, do zida, namestivši džak pod glavu, i odmah zaspao. Za dva sata došla su dva vojnika, i jedan je od njih udario mladića nogom, rekavši: »Ustani, vreme je ići, mesec je izašao«. Mladić je mirno ustao, pogledao nas, i rekao: »Smrti se ne bojim; ali, žalosno je umreti u mladosti, jer zbilja ja nisam još ni živeo i ne poznam života. Blagoslovite me!...« Mi smo se oprostili s njime, prekrstili smo ga, i on je izašao. Za nekih pet minuta čuli smo nekoliko metaka...«


I na Kubanu, i Tereku, boljševici su nakon toga nadvladali atamanske vlade, te su se Kubanska Vlada, parlamenat, intelektualci, i nešto četa, pridružili dobrovoljcima u lutanju po beskrajnim stepama Severnog Kavkaza. Taj »ledeni pohod« ostaće za uvek jedna od najočajnijih i najsjainijih stranica ruske ratne povesti, slično kao povlačenje kroz Albaniju srpske vojske i srpskih izbeglica u zimu 1915. Otimajući, u krvavim bitkama, snabdevanje, municiju i oružje od svojih crvenih protivnika, bele čete su očuvale svoje jedinstvo, i — kraj svih velikih gubitaka u mrtvima i ranjenima i u iznemoglima od bolesti — one su jurišale, s neuspehom, na Katerinodar (kojom je prilikom pao hrabri general Kornjilov), pa su ipak dalje produžavale borbu, pod komandom generala Djenjikina. Tek pojavom Nemaca na Donu obezbeđena je sloboda Doncima, pod novim atamanom Krasnovim, a i Dobrovoljcima je olakšan njihov strategijski položaj (maja 1918).

Za vreme dok se na takav način vodio građanski rat na celome Jugu Rusije, na Severu se utvrđivao i jačao aparat boljševičke vladavine nakon rasterivanja Ustavotvorne Skupštine. Otvorene bune nije bilo, i sve stranke protu-boljševičke držale su se prilično rezervisano. Seljaci su bili još zauzeti završetkom agrarne revolucije, te razdeobom spahijske imovine; radnici su uživali u kontroli i slabom radu, a buržoazija je živela od ostataka i bavila se spekulacijom. Najgore je bilo intelektualcima, činovništvu, oficirima, od kojih su mnogi morali da gladuju, prodajući komad po komad svoga skromnog domaćeg nameštaja; službe van državnih institucija nije bilo, u državna (sovjetska) nadleštva intelektualci su išli nerado, a i boljševici su ih u to doba još nerado primali. Bolji je bio položaj službenika kulturnih ustanova, ukoliko su sačuvane, dakle visokih i srednjih škola, muzeja, arhiva, biblijoteka; one su zadržale svoju samo upravu, pa se njihovim službenicima izdavala plata, samo što je bila nedovoljna. Pored materijalnih nezgoda, intelektualci su ponajviše patili moralno: ratna i državna katastrofa, te uništenje demokratije, poniženje njihova ponosa, progoni štampe, ograničenje svih sloboda, — sve je to uticalo porazno na dušu intelektualaca. Oni intelektualci koji nisu pripadali stranci komunističkoj, ili levih socijal-revolucijonara, a ipak su aktivno učestvovali u radu Sovjetske Vlade, bili su veoma malobrojni, među njima ljudi od imena gotovo nije ni bilo (Gorki se još nije bio priključio Sovjetskoj Vladi, naprotiv napadao ju je bezobzirno).

Glavna pažnja i Sovjetske Vlade i antiboljševika, i celokupnog stanovništva Rusije, bila je posvećena mirovnim pregovorima u Brest-Litovsku. Počinjući ih sa velikom ne korektnošću — objavom i denunciranjem tajnih ugovora s Antantom, te time presekavši mostove prema njoj, Sovnarkom je stupio u neposredan dodir sa Centralnim Silama, i uskoro je zaključio primirje, odnosno obustavu neprijateljstava, isključivo povoljnu za Centralne Sile. Tek nakon toga počeli su pravi pregovori o miru. Teško je reći, da li su govori Trockog i drugova na Konferenciji bili baš tako pogubni za imperijalizam njegovih protivnika; ali je svakome moglo biti jasno, da je Rusija ovim ugovorom potpuno razoružana, te boljševicima, nakon demagoške deklamacije, nije preostajalo drugo do da prime sve zahteve Nemaca. Oni to nisu učinili bez komplikacija: Trocki je odbio da potpiše mir; nato su Saveznici odrekli ugovor o obustavi neprijateljstava, i zaključivši ugovor mira sa Ukrajinskom Radom krenuli sa svojim četama put Petrograda, Moskve, Kijeva, i Odese. Vrhovni Komandant Kriljenko pozvao je Ruse na odbranu; ali su se u tajnoj sednici Vrhovne Komande glasovi kolebali, samo su Kriljenko, i neki od generala i oficira, glasali za borbu do kraja, i Sadul (francuski socijalistički advokat, koji je za vreme Rata bio pridodat, kao rezervni kapetan, francuskoj vojnoj misiji, pa se zadržao u Rusiji) je već vodio pregovore sa Trockim o aktivnoj pomoći misija Antante u borbi protivu Centralnih Sila. Ali uzalud, — ostaci vojske bežali su ispred neprijatelja, a oduševljenje za gerilski rat nije se nigde javljalo. Trocki doduše nije više išao sam u Brest; ali nakon jedne strašne noćne sednice, Sovjetska Vlada, koja se bila evakujisala sa nadleštvima u Moskvu, odluči da se mir zaključi pošto-poto. Novi punomoćnici potpisali su Ugovor i nepročitavši ga. Novi uslovi bili su mnogo teži od ranijih: Rusija je gubila velik deo na zapadu i jugu, — Baltičke Provincije, Krim, Ukrajinu; druge pokrajine ostale su okupirane od Nemaca (Belorusija, delovi Velikorusije, i Donske Oblasti). Neke od ovih teritorija dobijale su »konačno« uređenje (Ukrajina), dok je u drugima određen »plebiscit«. Sovjetska Vlada imala je da plati troškove oko izdržavanja ruskih zarobljenika (bez reciprociteta), te da nadoknadi, u novcu ili u naravi, sve gubitke podanika Centralnih Sila., čak i ruskih podanika nemačkog porekla koji su nastradali usled sekvestara Carske ili Privremene Vlade, ili usled nacijonalizacije i pljačke za vreme Revolucije. Ekonomski uveti Ugovora značili su stvarno zarobljavanje Rusije, koja je išla pravim putem da postane nemačkom kolonijom.

Kada se u Rusiji saznalo za prave uslove Brestovskog Mira, utisak je bio strahovit. Beskrajna tuga ispunila je duše sviju svesnih Rusa; ali je to bila u to vreme neznatna manjina. I vlastodršci osećali su se nelagodno. Sâm Ljenjin, kad je čuo šta Nemci sve traže, nazvao je — svojim poznatim krupnim i grubim načinom — Ugovor »pohabnim«, reč koja se teško daje prevesti a znači nešto vrlo ružno, upravo nepristojno. Međutim, on i njegovi drugovi tešili su se perspektivom buduće socijalne Svetske Revolucije, te propasti nemačkog imperijalizma. Mnogi od njih bili su ipak svesni svoje odgovornosti, na prvome mestu njihovi saveznici levi socijal-revolucijonari, koji su — na Četvrtom Kongresu Sovjeta, marta 1918 — glasali, uz neke boljševike, protiv ratifikacije Ugovora, te su postali strankom otvorene opozicije.

Dotle je štampa, iako pod strogom cenzurom, mogla bar donekle da se slobodno kreće, i da kritikuje rad Sovjetske Vlade. Ali u maju zabranjeni su konačno svi buržoaski listovi, a malo kasnije i socijalistički. Obezbedivši mir spolja iako po cenu nečuvenih žrtava, boljševici su se bacili na konstruktivnu politiku. Tada su prvi put pozvali na saradnju intelektualce i oficire, i započet je od Trockog rad na obnovi vojske, u obliku redovne Crvene Armije, koja je uskoro imala da zameni dobrovoljačku Crvenu Gardu.

Vrenje u zemlji nije prestalo ni posle Bresta; ono je trajalo dalje, i to nesamo u vidu građanskog rata između Sovjeta i Kozaka, odnosno Dobrovoljaca, nego posvuda. Tamo gde je vladala Sovjetska Vlada, nezadovoljstvo je bilo upereno najviše protivu nje, dok se u mestima okupiranim od Nemaca vodila borba s okupatorima i sa reakcijonarnim elementima koje su oni podržavali; tu se opet sanjalo o povratku Vlade Sovjeta. To su paradoksi ovoga doba, uostalom dosta razumljivi.

26.[uredi]

Ukrajina: Rada i Nemci — Hetman Skoropadski — »Direktorijum« — Boljševici opet na Ukrajini — Ofanziva Dobrovoljaca i Galičana — Kraj Građanskog Rata.

U daljem izlaganju događajâ Druge Ruske Revolucije, koja se nastavljala i pod Sovjetskom Vladom, dodirnućemo još jednom istoriju Građanskoga Rata na Ukrajini, sve do njegova kraja, te prilike Sovjetske Rusije u godinama 1918 do 1920, i borbe na Istoku; napokon, osvrnućemo se i na borbe na Jugu, koje se svršavaju akcijom generala Vrangela, tom poslednjom epizodom aktuelnog Građanskog Rata u Rusiji. Sporedni frontovi — na Severu i Severozapadu — jedva da i dolaze u obzir kod ovako sumarnoga pregleda.

Da se vratimo dakle na Ukrajinu.

Nakon povratka Rade u Kijev, svaki je bio načisto, da stvarno zemljom vladaju novi »visoki« saveznici, vešto iskorišćujući njena prirodna bogatstva, te vodeći politiku dubokog osvajanja zemlje. Bilo je jasno da je Golubovićeva Vlada dekoracija, i spomoćno sredstvo koje se trpi samo dotle dok je potrebno. Nesposobna i lakomislena, sastavljena od vrlo mladih i malo obrazovanih partizana-šovinista, ova Vlada, iako poslušna prema okupatorima, nije bila za njih zgodna: ona niti je mogla da obezbedi red u zemlji, niti da pomogne snabdevanje Nemačke prirodnim proizvodima Ukrajine. Zato je Komanda Okupacije (feldmaršal Ajhorn) proglasila preki sud, te regulisala prema svome nahođenju organizaciju eksploatacije zemlje. Do formalnog prekida između Golubovića i okupatora došlo je iz dva neposredna razloga: 1) što su Nemci pronašli drugog za sebe mnogo pogodnijeg figuranta, u osobi jednog ruskog konzervativnog gardijskog generala, inače jednoga od najbogatijih ukrajinskih spahija (sa više od 40 hiljada hektara zemlje!), koji je u isti mah nosio veoma glasovito hetmansko ukrajinsko prezime Skoropadski; и 2) што су агенти Владе ухапсили и сакрили једног немачког експонента, кијевског Јеврејина банкира Доброг. Ствар је убрзо откривена и немачка команда послала је у Раду на седницу одред војника са налогом да ухапсе неке министре и чланове парламента; немачки официр који је ушао у дворницу повикао је: »Hände hoch!« i pretresao je te uhapsio razne članove »suverene« Skupštine »nezavisne« države. Dva dana docnije, u kijevskom cirkusu, gde je — po dozvoli i uz saradnju Nemaca — održan Kongres Zemljeposednika, nakon govora jednog naturalizovanog Ukrajinca i veleposednika, koji je završio pitanjem: »Šta nam, dakle, treba, braćo i gospodo?« — čulo se klicanje »Hetmana!«, našto je izašao general Skoropadski, pozdraviv prisutne naklonom glave, i onda se, uz klicanje gomile, automobilom odvezao na Sofijin Trg, pred katedralu, gde je održano »blagodarenje« sa »mnogoljetijem« »blagovjernome našemu hetmanu Pavlu«. Rada je iste noći zaključila svoje sednice, zakazavši za 12. maja prvu sednicu Ukrajinske Ustavotvorne Skupštine, koja se, naravno, nikad nije sastala. Idućeg dana (30. aprila) čitali su začuđeni stanovnici Kijeva proglas na ukrajinskom i ruskom jeziku, da se Hetman nije mogao oglušiti vapaju i pozivu potlačene i nesrećne domovine, te se odlučio da uzme na sebe vlast hetmana sve Ukrajine ... Ministarstvo je smenjeno, tojest ukinuto, jer novo nije odmah ni imenovano; Rada je raspuštena, zemlja vraćena spahijama, te privatno vlasništvo na zemlju uspostavljeno; osim toga izdano je više ustavnih pravila, prosto prepisanih iz ruskog državnog Ustava od 1906, samo što su prava Cara poverena Hetmanu, koji se spremao da vlada bez ikakova narodnog predstavništva.

Posle više dana intrigâ i pregovorâ imenovana je ponovo Vlada, sastavljena od umerenih buržoaskih ukrajinskih nacijonalista, te ruskih kadeta (po krvi većinom Ukrajinaca), sa programom: »Suverena Ukrajina«, ali u tesnoj vezi sa »Centralnim Silama«, agrarna reakcija, mir i red u zemlji. U prvi mah, narod je ćutao, buržoazija se radovala miru, spahije su pobesneli, i uz pomoć policije i okupatora počeli su da naplaćuju od seljaka pretrpljenu štetu, i da kažnjavaju nepoćudne seljake batinama a ponekad i smrću; radništvo i intelektualci bili su utučeni, poglavito reakcijonarstvom Vlade i ukrajinizacijom škole i javne uprave, koja se nagoveštavala, a delimično počela i provoditi, dosta ne spretno i neuviđavno.

Uskoro su seljaci, razdraženi, počeli da dižu bune, da ubijaju Nemce i spahije, i policiju. Željezničari prirediše ogroman štrajk, nebojeći se interniranja vođa i pojedinih učesnika pokreta po nemačkim tvrđavama. Organi lokalne samouprave, upravo gradski odbori (jer su okružne i sreske skupštine bile obustavljene), manifestovali su javno svoje nezadovoljstvo; mnogi od njih, pre sviju prestonički, biše raspušteni. Terorist Donskoj ubije feldmaršala Ajhorna. Nezadovoljstvo je podržavala mnogobrojna boljševička »mirovna delegacija«, na čelu sa Rakovskim, koja je vodila duge, pretencijozne, više puta i smešne, pregovore sa Hetmanom, dok je u potaji rasturala emisare po celoj zemlji, te predstavljala narodu Crvenu Rusiju pravim rajem.

Reakcijonarni se kurs međutim nije menjao; samo se ukrajinizacija provodila još okrutnije. I to je tako trajalo sve dok Centralne Sile nisu doživele slom. U zemlji je sve vrilo: na granicama se gomilale crvene čete i emigranti — ukrajinski boljševici; a unutri su se seljaci spremali na opštu bunu, te su počeli da razoružavaju i tuku već i znatnije odrede Nemaca. Po gradovima operisali su među radnicima boljševici i boljševički agenti, a među intelektualcima ruski monarhisti, dobrovoljački agenti, i republikanske sveruske zavereničke organizacije »Saveza preporođaja Rusije«. Ni ukrajinski nacijonalisti nisu dremali, i oni su bili spremni na svaku eventualnost, stupivši u akciju odmah po kapitulaciji Centralnih Sila, koje su počele evakujisati Ukrajinu.

14. (27.) novembra izvršio je Hetman jednu vrstu državnog udara — smenio je Vladu pa imenovao novu, pod predsedništvom bivšeg carskog ministra Herbelja, sa programom: veza sa Rusijom ali na temelju federacije. Nato je odgovorio Ukrajinski Nacijonalni Savez imenovanjem Direktorijuma od pet lica, na čelu sa književnikom Viničenkom i »atamanom« Petljurom; taj Direktorijum je proglasio Hetmana zbačenim, i pozvao je narod na bunu. Boljševici su prešli granicu. Likvidacija nemačke okupacije značila je očigledno neminovnu propast hetmana Skoropadskog i nemačkog režima na Ukrajini; otimanje je trajalo, doduše, još čitav mesec dana — Kijev je proživeo još i opsadu, jer veštačko održavani od tuđinaca režim nikako nije hteo da mirno umre. Ali je napokon ipak došao kraj. Još 14. (27.) decembra izjutra javljala je Vlada da je njen položaj čvrst, i da nju pomaže Antanta; a u 2 sata posle podne Hetman je predao vlast Vladi Petljure. Nemci su jedva uspeli da evakujišu okupiranu zonu. Iza njih u stopu išli su boljševici.

Nakon pada Hetmana, u Kijev je došla vojska takozvanog »Visokog Direktorijuma«. Narod ju je pozdravljao, jer se radovao kraju opsade i nasilja Hetmanovih ljudi. Vojska je bila mnogobrojna, ali slabo disciplinovana. Direktorijum je svečano ušao u Kijev, uz sviranje vojne glazbe, jašući kroz slavoluke. Uskoro je, uz obilnu paradu, bilo i svečano proglašenje ujedinjenja Zapadne i Istočne Ukrajine, t. j. Galicije i Ruske Ukrajine. Radi uređenja države, Direktorijum je sazvao ne Ustavotvornu Skupštinu već takozvani Radni Kongres, nešto nalik na kongres Sovjeta, sa zastupstvom seljaka, radnika, i intelektualaca; »onaj, koji eksploatiše tuđu radnu snagu«, glasio je izborni dekret, »ne može učestvovati u izborima, niti može biti izabran«. Izbori su bili posredni, preko izbornika. — Pre samog sastanka Kongresa, Direktorijum je ukinuo socijalno zakonodavstvo Hetmana, proglasio je potpunu ukrajinizaciju, te zaveo smrtnu kaznu za svaku propagandu federacije sa Rusijom, »sa kojom se Ukrajina nalazi u ratu«. Tom su prilikom Rusi bili gonjeni, ruske novine obustavljene, ruski natpisi (čak i na posetnicama, prilepljenim na vratima privatnih stanova) zabranjeni, sve pod pretnjom velikih globa i kazni. Sa svojim protivnicima Direktorijum je postupao svirepo: federalisti, monarhisti, boljševici, i svi oni koji su osumnjičeni da simpatišu s ovim strankama, hvatani su i mučki ubijani.

Vlada se nije pokazala na visini: vojska, zbacivši Hetmana, počela je ubrzo da se razilazi kućama, pa da opet deli spahijske zemlje i spahijsko dobro, i da se sveti onim spahijama i Hetmanovim ljudima koji nisu poubijani odmah nakon prevrata a nisu uspeli ni da pobegnu. Na rat sa ruskom Sovjetskom Vladom vojska nije nikako pristajala. Ali je međutim Sovjetska Vlada naredila opštu ofanzivu, kombinovanu s akcijom unutarnjih obnovljenih sovjeta. Sovjetske čete, iskupljene duž granice, koja je tako dugačka da ju nije mogućno braniti, napredovale su brzo, i Harkov, Poltava, te drugi gradovi, padali su jedan za drugim, bez velike muke, u ruke boljševika. Pored toga, ruski dobro--voljci poseli su bili Odesu. Najzad, i Poljska je počela ratne operacije u Holmskoj Rusiji, te u Istočnoj Galiciji, brzo osvojivši prvu i veći deo druge, nakon ljutih bitaka, naročito u samome Lavovu.

Ipak je Direktorijumu pošlo za rukom da otvori sednice Radnog Kongresa, na kome uostalom nisu bili zastupljeni mnogi srezovi jer su se tamo već nalazile sovjetske čete. Od radništva i intelektualaca, i pored sveg terora Vlade i bezbroj falzifikata, ipak je prodrlo nešto ruskih i židovskih socijalista; ali oni nisu smetali Direktorijumu: glasali su za nezavisnost Ukrajine, pa neki čak i za rat sa Rusijom, dok su se neki kod toga pitanja uzdržali od glasanja. Dobivši na takav način puno poverenje, Direktorijum nije nikako mogao da ga iskoristi, jer se gotovo cela vojska razbegla, a i ono što je preostalo nije htelo da ratuje. Štab Direktorijuma pokušao je da dođe u vezu s Antantom u Odesi, i uzeo je učešća u zapletenim intrigama za koje se u ovom gradu stvorilo neko čudnovato središte, gnezdo svakovrsnih političkih spletkaša, pustolova, i spekulanata. Sve je to trajalo vrlo kratko vreme. Jer već na nekoliko dana posle svojih optimističkih oglasa, Direktorijum je evakujisao Kijev, ne pre nego što je opljačkao neke draguljare. S njime su otišli i neki političari, ponajmanje ozbiljni, dok je masa buržoazije i ruskih političara pobegla u Odesu pod zaštitu Antante, gde se usled toga položaj samo još pogoršao, a političke spletke umnožile.

Februara i marta 1919, gotovo cela Ukrajina pala je u ruke boljševika; a početkom aprila Saveznici su hitno i neočekivano napustili Odesu, pred malim odredom slabo izvežbanih i loše naoružanih boljševika. Izgleda da su se i Saveznici poplašili od pobune vojske, jer su u mornarici neke lađe izvesile bile crvenu zastavu. Ova pobeda, tako laka i jednostavna, nad Antantom, veoma je digla ugled Sovjetskoj Vladi, pa se činilo već da će se ona održati na Ukrajini. U Kijevu ju je nesamo prost puk nego i velik deo intelektualaca i buržoazije dosta dobro dočekao. Povedeni su bili već i pregovori sa boljševičkom Vladom, i mnoge organizacije intelektualaca pristajale su na lojalnu saradnju van politike, pod uslovom da neće biti terora, progona intelektualaca, iseljavanja iz stanova i pljačke. Sve je to lepo obećano, uz mnoga druga optimistička uveravanja, te je otpočeo odmah veoma intenzivan rad na privrednom i prosvetnom polju. Ali se ubrzo zapelo. Boljševici su, bez dovoljno razloga i plana, nacijonalizovali industriju i mnoge grane trgovine, otvarali su bezbroj nepotrebnih kancelarija, dok su, naprimer, sudove i javna beležništva ukinuli; vodili sasvim ludu stanbenu i aprovizacijonu politiku, i dražili su stanovništvo bez potrebe. Javna bezbednost bila je loša, milicija (policija) i crvene čete grube i nedisciplinovane. Po selima su gonili bogate seljake, po ukrajinski »kurkulje«; pored toga rekvizicije, pa pokušaji da se zavedu seosko-gospodarske komune, i tome slične novotarije, izazvali su mržnju seoskog stanovništva protiv Sovjetske Vlade, mržnju koja je jako bila začinjena antisemitizmom. Pokolji Židova bili su na dnevnome redu. Odupirući se merama i naredbama Vlade, seljaci su ubijali komesare, rasterivali manje crvene čete, napadali na vozove i nanosili štete željeznicama. Počeli se javljati »atamani« koji su vešto i svirepo predvodili ovu borbu (najpoznatiji bio je među njima Mahno). I u gradovima, kada je usled loše ishrane stanje postalo sasvim nepodnosno, stanovništvo se počelo buniti, osuđujući vlasti, pa je na mnogim mestima dolazilo i otvoreno do izgreda.

Kao represivna mera, otpočeo je teror na selu i po varošima, gde su od buržoazije i od inteligencije uzimani taoci, pa čak i od (ukrajinskog) radništva koje je imalo da odgovara za zločine (atamana) sa kojima nisu imali nikakve veze. Teror je u nekim mestima bio naročito svirep. U Kijevu su, naprimer, streljani mnogobrojni starci, pa ugledni naučnici, koji se nisu nikako odupirali Sovjetima, ali je njihova smrt bila potrebna da se zastraše eventualni kontrarevolucijonari. Istoj svrsi služilo je izdavanje naročitog lista »Crveni Mač« (organ »Čeke«), u kojem se veliča boljševizam a Čeka ističe kao najbolje oruđe Revolucije, dok se u isti mah njeni ljudi proglašavaju svecima a njihova sredstva idealnima. Usled ovog nepotrebno svirepog držanja sovjetskih vlasti, cela Ukrajina bila je u stanju protuboljševičke revolucije, a gradovi su samo očekivali odnekud oslobodioce.

Tada je vaskrsnuo Direktorijum, sa Vrhovnim Komandantom Petljurom. Ovaj je imao na raspoloženju dosta dobre čete Galičana, proteranih od Poljaka iz Galicije. U avgustu mesecu, sva Podolija i neki susedni srezovi pali su u ruke Petljuri. U isto to vreme, počevši od juna meseca, koristeći se opštim nezadovoljstvom i pobunama, ušla je i Dobrovoljačka Armija u Ukrajinu, te pobednički osvajala grad za gradom, srez za srezom. Svuda su Dobrovoljci dočekivani sa dotle neviđenim oduševljenjem, uz zvonjavu zvona sa crkava i urnebesno klicanje i suze radosti naroda. Gotovo cela Ukrajina bila je krajem avgusta očišćena od boljševika, spremna da počne živeti novim životom ...

Ali se onda u Kijevu desio jedan događaj presudne važnosti za ceo rat na Ukrajini: Dobrovoljci i Galičani su u isto vreme ušli u prestonicu Ukrajine, svaki s druge strane; ali umesto do sporazuma, još istog dana došlo je do oružanih sukoba između njih, a zatim i do otvorenoga rata između Direktorijuma i Dobrovoljačke Armije. Tertius gaudens, Sovjetska Vlada, izvukao je iz toga najveću korist. Spahijska agrarna politika Dobrovoljaca, rekvizicije i nasilja, izazvali su opštu bunu seljaka, uz koju su išla ubijanja pojedinih dobrovoljaca, napadaji na vozove i rušenje željeznica, blokada varoši, gde su nestašica hrane i ogreva, te skupoća, postajali užasni. Progoni ukrajinskog jezika izazivali su negodovanje ukrajinske inteligencije, radništva, i svesnih seljaka. Najzad, židovski pokolji, i nasilja uopšte po varošima, te pijane orgije vojnika i druge nepristojnosti, brzo su doveli celokupno stanovništvo do potpunog razočaranja u Dobrovoljcima. Ovi su bivali sve više osamljeni, mobilizacije im nisu uspevale, vojska je brzo izgubila većinu svoga sastava, a i ono što je ostalo u redovima nije vodilo borbu više uvek junački i pošteno, niti je moglo da odoleva navali sa svih strana. U decembru 1919, Ukrajina je bila izgubljena za Dobrovoljačku Armiju, sem Odese i okoline; a početkom februara 1920, nakon neuspele odbrane, i Odesa je evakujisana i predata u ruke boljševicima. Svuda su boljševike opet prilično lepo dočekivali, i ovi bi se s početka držali lojalno i pomirljivo; ali su uskoro opet polazili istim pogrešnim putem terora, socijalnih ludovanja, i sukobljavanja sa seljacima, tako da je ponovo imao uspeha Petljura kada je digao bunu u pozadini Crvene Armije, te udružen sa Poljacima osvojio Kijev (maja 1920).

Prema svom ugovoru sa Poljacima, Petljura je njima odstupio bio Istočnu Galiciju, i obećao im svakovrsne olakšice za njihove sunarodnike (dakle i za spahije) na Ukrajini. Ali kako Poljaci nikad nisu bili na Ukrajini popularni, a usled novih nasilja i rekvizicija još su naročito izazvali seljačku masu protivu sebe, to je Petljura ovom »izdajom« (t. j. ugovorom sa Poljacima) izgubio svaki autoritet među Ukrajincima. Pobune stanovništva, te demoralizacija Petljurinih i poljskih četa, stvorili su povoljne uslove za novu boljševičku ofanzivu. Tokom leta 1920 Ukrajina je i opet potpala pod Vladu Sovjeta, da u novembru 1920 bude delimično ponovo osvojena od Petljure. Ali mir između Poljske i Sovjetske Rusije učinio je kraj Petljurinim podvizima: njegovu su vojsku Poljaci razoružali i internirali, a njegovi činovnici dopali su jadâ i nevoljâ izbegličkog života. Sem de lova ukrajinske zemlje koji su priznati Poljskoj mirovnim ugovorom u Rigi, ostala Ukrajina pripala je Sovjetima, te je uzeta u Sovjetsku Federaciju.

Krajem godine 1920 građanski rat na Ukrajini bio je okončan; borbe su još trajale, ali sve slabije, iako se, kako izgleda, nisu još ni do danas sasvim izgubile. Boljševici su međutim znatno popustili u svome držanju prema seljacima. U gradovima pak vlada mir.


  1. Ideja ove avtonomije pripada austrijskim socijalistima Reneru i Baueru, koji su njome mislili da reše nacijonalni problem u Austro-Ugarskoj. Prema njihovu planu, svaka narodnost u državi postaje naročit državno-pravni kolektiv, koji ima prema svojim članovima prinudnu vlast u nacijonalno-kulturnim i prosvetnim pitanjima, ali članom takova kolektiva postaje svaki tek personalno, prema svojoj slobodnoj odluci. Nacijonalni kolektiv ima svoj sabor, kome je odgovorna središnja vlast, te svoje opštine sa njihovim funkcijonarima; on ima pravo oporezivanja svojih članova, a od države dobija pripomoć u novcu proporcijonalno broju svojih članova.

27.[uredi]

Protuboljševičke tajne organizacije — Sukob boljševika i levih socijalista-revolucijonara — Češkoslovačke legije — Reorganizacija crvene garde — Državni udar od 18. novembra, u Omsku — Admiral Kolčak, njegovi uspesi i njegova propast — Slom antiboljševičkih snaga u Sibiru i na dalekom Istoku.

S proleća godine 1918, u Moskvi su iskrsnule protivuboljševičke tajne organizacije: »Desni centar«, »nacijonalni centar«, »levi centar« (kasnije »Savez preporođaja Rusije«), te »Savez za zaštitu Otadžbine i Slobode« (Borisa Savinkova). Sve su te organizacije rovarile protiv sovjetskih vlasti, i sve su vodile pregovore sa Antantinim zastupnicima, osim »desnog centra« koji je bio više naklonjen Nemačkoj, očekujući od nje stvarne pomoći protivu Sovjetske Vlade (kao uzdarje, političari »Centra« obećavali su Nemcima neutralnost Rusije u ratu, i povoljan ekonomski ugovor). Najaktivniji je bio Boris Savinkov; njegova organizacija imala je više filijala u provinciji, dok je u samoj Moskvi spremala atentate na sovjetske vođe. Osim toga, Savinkov je pripremao pobune na više mesta, u vezi s iskrcavanjem Antantinih trupa u Arhangeljsku. Ali su bune u Jaroslavu i Ribinsku izbile suviše rano, pa su krvavo ugušene; osobito je strahovita bila 17-odnevna borba u Jaroslavu. Na drugim mestima do bune nije ni došlo, sem čisto lokalnih istupa seljaka protiv rekvizicije i socijalnih »reforama« Sovjeta na selu; ali te pobune seljaka nisu bile u vezi s tajnim organizacijama, nego su izbijale spontano i neorganizovano ili pod uticajem levih socijalista-revolucijonara. Ova sovjetska stranka, koja je mnogo pomogla boljševicima da dođu na vlast i da likvidiraju Konstituantu i Sveruski Seljački Kongres, docnije se potpuno razišla sa boljševicima: Brestovski Mir, terorizam, politička nasrtanja na seljake, i ostalo, izazivalo je nezadovoljstvo levih socijalista-revolucijonara, i na petom Sveruskom Kongresu Sovjeta (u leto 1918), na kome je prihvaćen Ustav R. S. F. S. R., i na kojem su oni imali znatan broj učesnika, pokušali su da izvedu državni udar.

Prvu sednicu ovog Kongresa opisao je vrlo dobro poznati francuski »boljševik« Sadul (Sadoul), u svojoj knjizi o boljševičkoj revoluciji: » . . . Opšta uzbuđenost zahvatila je Skupštinu čim je Spiridonova (vođa levih s.-r., znamenita teroristkinja, koja je bila nastradala za vreme Prve Revolucije) izbljuvala u lice boljševika svoju strasnu filipiku (»u napadu histerije«, kako reče za nju Trocki). Ona napada na sve u isti mah, na politiku i na ličnosti; ona sumnja u lično poštenje Ljenjina i Trockog, — ona ih optužuje za žrtvovanje interesa seljaka u korist radničke klase. »Ili će ova izdajnička politika prestati, ili ću ja uzeti ponovo u ruke revolver i bombu, koje je moja ruka nekada držala«. Uzbuđenost ponovo dostiže vrhunac ... Ustaje Ljenjin. Njegovo čudnovato lice, kao u fauna, uvek je mirno i oholo. On nije prestao, i neće prestati, da se smeje ni pod kišom uvreda, nasrtaja, i pretnji, koje na njega bez prestanka padaju sa tribina od strane publike i iz sale. Neki nalaze da ovaj smeh, otvoren, iskren, i radostan, nije umestan pod ovako tragičnim okolnostima, kada se rešava sudbina celokupnog njegova rada, njegove misli, njegova života; ali na mene taj smeh čini utisak nečuvene snage. Jedva ponekad, poneka suviše oštra reč, neki suviše glasan žamor, uspevaju da za trenutak obustave taj smeh, uvredljiv i strašan za protivnike, da zatvore ova usta, da ukoče pogled i u njemu zenicu oka, koja baca vatru ispod nasmešenih trepavica. Trocki, sedeći uz Ljenjina, pokušava također da se smeje; ali gnev, uzbuđenost, nervoznost, pretvaraju taj smeh u jednu grimasu punu bola. Onda se njegovo živahno i pokretno lice gasi, iščezava pod mefistofelskom maskom, koja je puna strahota...« Istog je dana levi socijalist-revolucijonar Bljumkin ubio nemačkog ambasadora grofa Mirbaha, nakon čega su se levi socijal-revolucijonari otvoreno pobunili na ulicama Moskve. Samo odlučnost i bezobzirnost boljševika, i neorganizovanost njihovih protivnika, spasle su boljševičku Sovjetsku Vladu od pada.

No tek što su prebrinuli ovu brigu, a već je izbila druga. Prema obavezi preuzetoj u Brestu, boljševici su imali da razoružaju češkoslovačke legije. To razoružanje legijâ koje su počele bile već da se evakujišu na Istok, da bi bile prebačene preko Okeana na zapadni evropski front, izazvalo je opravdanu bojazan kod Čehoslovaka da ne budu predati u ruke Nemcima; kao austrougarski podanici (ruskih je Čeha tu bilo veoma malo), oni bi još imali da odgovaraju i za veleizdaju. Zato su Čehoslovaci podigli bunu protiv Sovjetske Vlade širom cele Rusije, od Volge pa do Tihog Okeana, duž željeznice Samara-Čeljabinsk, te na Uralu, i duž željeznice Čeljabinsk-Omsk-Irkutsk-Vladivostok. Gde-god su Čehoslovaci istupili protiv sovjetskih vlasti, oni su te vlasti zbacili a povratili demokratske (u većini socijal-revolucijonarne) gradske i zemske odbore (izabrane 1917); oko tih odbora i češkoslovačkih vojnih jedinica počeli su da se prikupljaju protiv boljševika i odredi oficira, grupe intelektualaca, te nešto pobunjenih seljaka, a naročito su uzeli učešća u pokretu radnici velikih tvornica na Uralu — Votkinske i Iževske, razočarani Sovjetima. Ceo pokret ujedinio je na Volgi Odbor članova Konstituante (s.-r.) sa središtem u Samari, a u Sibiru regijonalna Sibirska Vlada u Omsku. Nakon sjajnih uspeha, uskoro je došlo do poraza pobunjenika koji su doveli do gubitka linije Volge, te gradova Samare i Kazana. Uzroci neuspeha bili su u unutrašnjoj neslozi i nehomogenosti narodne armije, — u nesporazumu između Rusa i Čehoslovaka, te oficirskih odreda i odreda seljaka i radnika, oficira i Vlade, u uzajamnom nepoverenju i neprijateljstvu svih tih raznorodnih elemenata, u nesposobnosti i partizanstvu samarskih s.-r. vlasti, kao i u pasivnosti većine seljaka i uopšte stanovništva. Osim toga, došlo je i do formalnog carinskog rata, te do uzajamne blokade između Vlade konstituantnog odbora (ruski skraćeno »Komuč«) i Vlade sibirske pokrajinske Dume, stvarno homogene partijske organizacije sa središtem u Omsku, koja je sve više naginjala udesno. Ovo žalosno stanje stvari nije popravila ni državna Skupština dosta mnogobrojnog ali šarenog sastava, održana septembra meseca u Ufi, ni izbor na njoj, pod direktnim uplivom Čeha, Vrhovne Sveruske Vlade, »Direktorijuma«, sa pretežno s.-r.-skim karakterom, pod predsedništvom Avsksentijeva, jednog od najviđenijih socijal-revolucijonara, bivšeg ministra druge vlade Kerjenskog i predsednika Pred-parlamenta. Stanje na frontu bilo je toliko opasno, da je »Direktorijum« bio prisiljen da se što pre ukloni sa zemljišta Evropske Rusije, i da se povuče u središte prema njemu neprijateljski raspoložene Sibirske Vlade u Omsk, gde je Avksentijev raspustio Sibirsku Dumu.

Dok su protivnici boljševika bili toliko podeljeni i nesložni, u Moskvi se radilo odlučno i brzo. Nečuvenim terorom, posred kojega su glavom platili, na hiljade, i sasvim nevini ljudi, — tom prilikom su na grozan način pogubljeni Car i carska porodica —, uništenjem svake slobode, suzbijeni su protivnici Sovjetske Vlade, a unutar Vlade i vojske sprovedena je čvrsta i sistematska reorganizacija. Naročita pažnja poklonjena je crvenoj vojsci, koja je zamenila neregularnu crvenu gardu. Duša celog ovog rada bio je Trocki, s kojim su lojalno sarađivali nekoliko odličnih carskih generala. Teror i reorganizacija Vlade i vojske uskoro su dali odlične rezultate u Evropskoj Rusiji, dok je u Omsku, 18. novembra, došlo do državnog udara, usled kojeg je na čelo Rusije, upravo protivboljševičkog pokreta Sibira, stavljen, u svojstvu Vrhovnog Upravljača, ili Guvernera, admiral Kolčak. Na ovoj ličnosti, i na njegovoj akciji, treba malo duže zastati.

Ono što je ostalo iza admirala Kolčaka, to su njegovi iskazi pred Izvanrednom Istražnom Komisijom, koju je imenovala ondašnja revolucijonarna vlada (takozvani »Politički Centar«). Ova vlada preuzela je bila u svoje ruke upravu nad nekim delovima Sibira, nakon pada admirala Kolčaka, ali je i sama pala za par nedelja pred navalom boljševika. Istraga, koju je ta vlada bila naredila, produžena je pod boljševicima, pa prekinuta 7. februara 1920, smrtnom kaznom izvršenom nad Kolčakom i njegovim ministrom-predsednikom Pepeljajevim, prema naredbi boljševičke vlade bez suda, budući da su Kolčak i njegove pristaše bili već godinu dana ranije stavljeni van zakona dekretom Moskovske Vlade. Ove okolnosti daju tragičan karakter iskazima pokojnog admirala. Nije mu bilo suđeno da se spase, te da u tišini izgnanstva, u lepim i mirnim mestima, napiše svoje memoare, u kojima bi pravdao sebe i svoje delo, kao što je to učinio general Djenjikin. Čitajući njegove iskaze (koji su štampani u desetoj svesci Hesenova »Arhiva Ruske Revolucije«), i čitalac koji ne deli poglede i shvatanja admirala Kolčaka mora nehotično da oda poštovanje njegovoj tragičnoj uspomeni.

Istražna Komisija shvatila je svoj posao veoma ozbiljno, te je sa velikim podrobnostima ispitivala uhapšenog admirala, počevši čak tamo od njegova rođenja. Po svome poreklu spadao je Aleksandar Vasiljević Kolčak u red plemića-službenika; njegova je porodica bila siromašna, pa i on sam nikad nije bio bogat; sav svoj život služio je u floti, bilo kao oficir i komandant brodova, bilo kao oficir na radu po štabovima Ministarstva Mornarice i Komandanta Baltičke Flote, bilo najzad kao stručnjak upućen na rad u polarnim ekspedicijama Akademije Nauka. Kao geograf-istraživač i okeanograf on je stekao priznanje Akademije i stručnjakâ; kao oficir pomorskih štabova igrao je značajnu ulogu u obnovi Ruske Flote pre Rata. Za vreme Svetskog Rata on je pokazao najveće junaštvo i veliku veštinu, koju su mu priznavali nesamo Amerikanci nego čak i Britanci. Revolucija ga je zatekla na položaju komandanta flote Crnoga Mora. Komisija je htela da utvrdi, kako je Kolčak shvatio uzroke poraza Rusije u Japanskom Ratu, i da se obavesti o njegovim ranijim političkim uverenjima. Iz njegovih se iskaza jasno razabire, da je znameniti admiral i naučenjak imao veoma slabu socijalno-političku spremu, i da je na uzroke ratne katastrofe godine 1905 gledao očima stručnjaka, i samo stručnjaka. Samu rusku revoluciju Kolčak je rado prihvatio, pristao je uz Privremenu Vladu iskreno, i postao je iz uverenja republikanac. Prvo je vreme uspeo da očuva disciplinu u poverenoj mu Floti, koja je služila uzorom celoj Rusiji u to prvo vreme Revolucije. Docnije, sve se pokvarilo. Kolčak tu najviše okrivljuje akciju ekstremista, dalje nekih nepoznatih loših tipova, i Nemaca koji su vodili veštu agitaciju u floti i na obalama. Isto je tako bila kriva, po mišljenju admiralovu, i sama Privremena Vlada, svojim popuštanjem. Red u floti polako je propadao, a nasilno oduzimanje oružja od oficira dovelo je do ostavke samog komandanta flote. Kolčak, na ovom mestu svojih iskaza, pokušava pravdati svoje odstupanje, koje su mu mnogi zamerali kao akt protivan disciplini. Teško je danas suditi, ko je doista bio u pravu. Admiral se nije više vratio svojoj floti, već je otišao sa vojnom misijom u Veliku Britaniju i Severno-Američku Uniju, gde ga je zatekla boljševička revolucija. Docnije se bavio u Japanu, pa je s jeseni 1918 stigao u Omsk, gde se onda nalazila sibirska demokratska vlada, koja je bila zbacila vladu boljševika u Zapadnom Sibiru. Kada se između Sibirske Vlade i Direktorija porodila razmirica i Direktorij prestao da dejstvuje, Sibirska Vlada izabrala je, kako rekosmo, admirala Kolčaka vrhovnim guvernerom Rusije. Posle godinu dana, Kolčak, čija je ogromna vojska ranije pobednički došla bila gotovo do Volge, bude sasvim potučen, i njegova prestonica Omsk posednuta od boljševika; dva meseca docnije, admiral je bio uhvaćen, i kao što smo videli — streljan.

Iskazi admirala, koje je prekinula smrt, obuhvataju doba od godine 1918 pa do početka 1919. U njima nemamo dovoljno podataka, da sudimo akciju admirala kao Vrhovnog Guvernera, da se upoznamo sa njegovom vladom i okolinom, te da na osnovu njih doznamo, zašto admiral Kolčak nije postao ruskim Hortijem, kao što su se toga jako bojali boljševici. Ali i ova građa koja je sačuvana u njegovim iskazima, preciznim i dokumentovanim, bez književnih ukrasa i lepih fraza, daje kompletnu karakteristiku prilika na ruskom Dalekom Istoku i u Mandžuriji, tokom godine 1918: užasna anarhija, razmirice sebičnjaka »atamana«, većinom opasnih avanturista i hajduka, nesloga efemernih »vlada« bez programa i poštenja, koje traže stranu intervenciju; najzad, sama intervencija, nesigurna, neuviđavna, neobaveštena, i neodređena. Onda dolazi najznačajniji deo iskaza, posvećen padu Direktorija i potonjim događajima. Admiral Kolčak nije učestvovao u zaveri koja ga je dovela na vladu (tako on tvrdi, a ovo potvrđuju i drugi svedoci); on tvrdi, dalje, da prevrat nije bio štetan po svrhu radi koje je poduzet — oslobođenja Rusije od Ljenjinove vlade. Ali se u tome pokojni admiral varao. Prevrat je bio svakako udar za jedinstveni antiboljševički front, — njime je ojačano njegovo raspadanje: prvo su otsečene socijaliste, pa onda nastaje otpadanje demokrata, vanstranačkih masa, dok krajem 1919 admiral Kolčak i njegova vlada ne ostaju sasvim usamljeni, i protiv boljševika i protiv naroda.

Nije jasno, iz iskaza, te i iz drugih dokumenata, sa kakvim je programom ušao u posao i primio Vrhovnu Upravu admiral Kolčak. On je imao samo taktičko shvatanje (diktatura do Zemaljskog Sabora, ili do Ustavotvorne Skupštine), programa nije imao. On nije bio, to se lepo vidi iz njegovih iskaza, ni politički spreman ni politički vešt.

Poslednji deo iskaza govori o posledicama prevrata. Tu je admiral Kolčak hteo da pokaže, kako je njegova vlada uživala poverenje sviju u pozadini protiv boljševičkog fronta. Izgleda da je u prvi mah to delimično tako i bilo, dok loša politika kolčakovaca i vešta propaganda boljševika nije tome učinila kraj. Bilo je, ipak, već iz početka buna, i pri ugušenju baš prve take bune streljani su mnogi ljudi ni krivi ni dužni, među njima nekoliko članova Ustavotvorne Skupštine. Ovaj tragičan događaj, ta strahota bacila je odmah krv i blato na celi režim, — i taj zločin s početka već kompromitovao je celi sistem. Pitanje lične nevinosti admirala Kolčaka je vansporno: on nije naređivao ubistva; ali on nije ni uspeo, ni umeo, da kazni krivce, i zato je imao da snosi izvestan deo odgovornosti i za sam zločin. Nasilna smrt nije dopustila admiralu Kolčaku da završi svoje iskaze, te su mnogi veoma zanimljivi događaji ostali neosvetljeni. Ali i ono što je ostalo, očigledno pokazuje da je klica raspadanja bila već u samom postanku Kolčakove Vlade.

U konačnom neuspehu admirala Kolčaka, pored već navedenih, ima i drugih uzroka političke, socijalno-psihološke, i tehničke prirode; naročito treba tu istaći neodređenu i nedoslednu politiku Antante (Kolčaka su priznali tek u junu 1919, kada je on već bio tučen, pa su ga napokon i predale boljševicima antantine misije!), pa surevnjivost Čehoslovaka, agitaciju socijalnih revolucijonara protivu vlade admirala, kojom su se oni svetili za državni udar od 18. novembra, pasivno raspoloženje mase seljaka i njihov umor, te razdraženost usled rekvizicija i rekrutiranja, i glomaznost državnog aparata i nesposobnost vojnih vlasti (poimence Ministra Vojnog, generala Stepanova i njegove okoline). (O svemu ovom nalazi se mnogo podataka u knjizi armijskog generala Saharova »Beli Sibir«, u knjizi Kolčakovljeva visokog funkcijonara, profesora G. Ginsa, »Sibir, Saveznici, i Kolčak«, te u člancima generala i profesora Inostranceva, koji su štampani u zagrebačkom »Obzoru«, 1924, — da navedemo samo neke od onih koji govore u prilog Kolčaku.)

Iza pada admirala Kolčaka, dosta je brzo došlo do sloma sviju antiboljševičkih snaga u Sibiru i na dalekom Istoku, i posle prelaznih pokušaja eserskog »Političkog Centra« (januara 1920), i boljševičke ali demokratske republike Dalekog Istoka (1920—21), i pokrajinske antiboljševičke vlade u Vladivostoku (1921—1922), cela Azijatska Rusija pripala je boljševicima. Uostalom, kažu da gerilska vojna po nekim krajevima, te pokret među narodom u Turkestanu (u proleće 1924), i bune seljaka u Priamurju (ugušena s osobitom svirepošću krajem 1923), još i danas traju, i imaju više-manje ozbiljan karakter.

28.[uredi]

Dobrovoljačka Armija: njen politički i strateški položaj, njen program i njen sastav — Tok borbe boljševika s Dobrovoljcima —- Poraz Djenjikina, i njegovi uzroci — Antisemitizam.

Treba međutim, da se vratimo Dobrovoljačkoj Armiji generala Aleksejeva i Djenjikina, koje smo ostavili s početkom maja 1918, kada je dolazak Nemaca na ušće Dona olakšao Dobrovoljcima strategijski položaj i snabdevanje, ali im u isto vreme doneo nove ozbiljne političke komplikacije.

Dolaskom Nemaca, i njihovom okupacijom Južne Rusije, iz temelja je izmenjena situacija na polju građanskog rata, početkom godine 1918. Ona je, u Rusiji ovoga doba izgledala, ukratko, ovako.

Centralne Sile, nakon zaključenja Brest-litovskog Ugovora sa Sovjetskom Rusijom i demokratskom nacijonalističkom Ukrajinom, osigurale su sebi nesamo nešto veoma slično miru na Istoku, nego su dobile i opširan teritorij za politički upliv i, što je najglavnije, za ekonomsku eksploataciju, otvorivši sebi zgodna područja za izvoz većinom zastarele i za njih neupotrebljive robe (fabrikata), u zamenu za njima toliko potrebne sirovine, polufabrikate: drvo, ugljen, metali (pa i zlato: ruska kontribucija), so, šećer, vuna, pamuk, tkanine, žito i brašno, stoka i prerađevine od mesa, mlečni proizvodi, seno, mast, voće, vino, — što je sve išlo u Nemačku i, manje, u zemlje Hapsburškog Doma, iz Finske, baltičkih pokrajina, Bele Rusije, Ukrajine, Krima, Donske kozačke oblasti, Georgije, pa i Sovjetske Rusije. Ovo je stanje, dakako, imalo i znatnih nezgoda za Nemce. Nemačka, te naročito austrougarska, vojska, u kontaktu sa boljševicima, i sa stanovništvom u izvesnom smislu »zaraženim« boljševizmom, dobijale su polako i same boljševičko obeležje. Stotina hiljada oslobođenih zarobljenika Centralnih Sila izgledalo je da će znatno povećati kontingente saveznika, te time pojačati njihovu borbenu snagu. U zbilji, baš ovi zarobljenici pojavljuju se kao nosioci klice komunizma i bune, koja odlučno deluje na rušenje vojske i državne organizacije centralnih saveznika. Najzad, pobune stanovništva, naročito na Ukrajini, traže prisustvo velikog kontingenta vojnika i časnika sa topništvom i pomoćnim sredstvima, koji postaju neupotrebljivi za zapadni front.

U Rusiji i njenim bivšim pokrajinama sve je u vrenju: postavlja se prvo pitanje o tome, u kojem se pravcu treba krenuti u međunarodnoj kompliciranoj situaciji. Centralne Sile već su tu, dok je Antanta gotovo sasvim otsutna, a izgleda da je i jako oslabljena. Pod takvim uvetima, potpuno je razumljivo širenje germanofilstva, i to nesamo u okupiranim pokrajinama nego čak i u Dobrovoljačkoj Vojsci, koja smatra sebe kao da je ona direktna naslednica sveruske državne vojske, i u kojoj preuzima vođstvo, posle pogibije Kornjilova, general Djenjikin. Pored Donskih Kozaka, to je još jedina ozbiljna protuboljševička organizacija u ovo doba, dok su Nemci mislili da su Dobrovoljci antantofili, te su pravili različne smetnje, bilo zaustavljajući njihovo snabdevanje preko Dona, bilo ometajući njihovu propagandu u Ukrajini, bilo najzad stvarajući naročite armije (t. zv. Južnu, te Astrahansku) otvoreno germanofilske i pod monarhističkim geslom. Ali u isto vreme nisu hteli da se sasvim zamere ruskim patrijotama, neznajući ko će najzad izići pobednikom iz te strašne borbe. I prema boljševicima Nemci su postupali dvomisleno. Sve ovo izazvalo je čitav niz interesantnijih pojava, veoma karakterističnih epizoda i komplikovanih događaja.

Sama Dobrovoljačka Armija ostajala je na okupu držana krepkom idejom jedne »velike, jedinstvene, nedeljive Rusije«, kako se lepo vidi iz knjige generala Djenjikina (»Slike ruske bune«, objavljena u Parizu, 1921—24). Inače, pored ove dominantne misli, stvar nije bila tako jednostavna. Većina generala i časnika bila je, dabogme, monarhistički raspoložena; u jednom pismu generalu Ščerbačevu (bivšem komandantu Rumunskog Fronta, od 31. jula 1918) pisao je general Aleksejev, najprosvećeniji i najugledniji između vođa ovoga pokreta, i najbolja glava u »belom logoru«: »Vođe Dobrovoljačke Armije svesni su toga, da normalnim tokom događaja Rusija mora doći do uspostave Monarhije,... nijedan drugi oblik vladavine neće moći da obezbedi jedinstvo, celinu, i sjaj države, da ujedini u jednu celinu razne narode koji naseljavaju njeno zemljište. Tako misle gotovo svi elementi Dobrovoljaca, te surevnjivo prate akciju vođa da ne bi odstupili od ovog osnovnog načela...« Ipak su neke vođe i neki oficiri bili protivu monarhije, ali samo po izuzetku: »Ja se nalazim u jednoj tajnoj monarhističkoj organizaciji«, pisao je pukovnik Drozdovski. Načelnik štaba, general Romanovski, nije bio naklonjen monarhistima; ali je zato i bio omrznut u Armiji, i docnije, nakon katastrofe, ubijen od nepoznatog ubice (u Carigradu). Zvanična pak ideologija Dobrovoljačke Armije formulisana je u sledećim tačkama: 1) Dobrovoljačka Armija bori se za spas Rusije putem a) organizacije jake, disciplinovane, i patrijotske armije, b) borbe sa boljševicima bez ikakvih kompromisa, c) uspostavljenja u zemlji jedinstva državnog i pravnog reda; 2) težeći da sarađuje sa svima državotvornim ruskim ljudima, D. A. ne može da primi stranačku boju; 3) pitanje oblika vladavine jeste sledeća etapa, i biće rešeno prema želji ruskog naroda oslobođena od ropstva, neslobode, te stihijskog ludila; 4) nikakova kompromisa niti sa Nemcima niti sa boljševicima; prima se jedino: odlazak prvih iz Rusije, razoružanje i kapitulacija drugih; 5) želi se pomoć oružanih snaga Slovena, u smislu njihovih istorijskih nada, koje ne ugrožavaju jedinstvo i celokupnost ruske države, a na temelju načela proglašenih od ruskog Vrhovnog Zapovedništva 1914. Poslednja tačka, koja se očigledno ne odnosi na jugoslovenske i češkoslovačke legije, nego samo na Poljake, potpuno objašnjava nepoverenje ovih potonjih prema Dobrovoljcima, jer se tu ne spominje nezavisnost Poljske nego načela znamenitog proglasa od 1. avgusta 1914, u kojem je veliki knez Nikolaj Nikolajević mislio samo na avtonomiju poljskih zemalja u okviru ruske državne zajednice.

U samoj suštini, po svojoj psihologiji i po životnim osobinama, ova Dobrovoljačka Armija javljala se, prema rečima Djenjikina, u njegovim spomenutim memoarima, kao jedan veoma komplikovan organizam: »U njoj su se nalazili i junaci koji su pravom epskom borbom ispunili anale ratne istorije, i mučenici koji su obilato prolivali krv svoju na sve strane, i ljudi bez dubljeg duševnog uverenja, koji su smatrali da treba da vrše svoju dužnost, i takovi koji su prisiljeni da uđu u ovu vojsku, bilo nuždom bilo pod osećanjem stida... ; najzad bila je tu i gomila Ijudi bez karaktera, čije se duhovno stanje znatno kolebalo pri promenama ratne sreće...« »Naše operacije«, kaže dalje general Djenjikin, »vođene pod sasvim neobičnim okolnostima. stvarale su divne ratne tradicije Dobrovoljaca; ali neki od njih (tačnije bi bilo da se tu kaže: »suviše mnogo njih«) pri; mali su i žalosne navike: lakomisleno raspoloženje prema životu svojem i tuđem, prema t. zv. »boljševičkoj« imovini suviše široko tumačenje pojma »boljševik«, koje je obuhvatalo i dobrovoljne i prinudne učesnike sovjetskih organizacija. Kod mnogih stvarala se naročita psihologija, dvostruki moral, jedan prema svome, drugi prema tuđem. Sve ove crne strane života, koje su bile začete još u Svetskom Ratu i razdubene za vreme Revolucije opštim opadanjem osećaja zakonitosti i reda, sada, u prilikama građanskog rata, vezanog sa odstupanjem civilne uprave, slobodom za zločince i nuždom pasivnog raspoloženja stanovništva prema zločinu, sve je to stvorilo povoljne uslove za ulazak zločinačkog elementa u vojsku...« Zato je Djenjikin jednom i nazvao svoje upravne organe »predsobljem, etapom, za tamnicu robijaša«; a on je dobro poznavao prilike i ljude oko sebe!...

Sama borba vođena je krvavo i svirepo, sa promenljivom srećom, a ponajviše je stradavalo mirno stanovništvo. Dobrovoljci su, naročito u prve mesece, pokazali nečuvenu hrabrost i napor. U toku leta 1918, Donski Kozaci nesamo da su očistili od boljševika svoju pokrajinu nego su poseli i neke susedne delove Velike Rusije, a Kubanci su, uz pomoć Dobrovoljaca, oslobodili svoju pokrajinu i primili komandu i vladu D. A. u svoju prestonicu Katerinodar. Napokon su se oslobodili bili i Terski Kozaci, a na Severu Kavkaza te na kavkaskom primorju D. A. je dobila i svoju vlastitu teritoriju. Ali posle poraza Nemaca, usled posednuća Ukrajine od boljševika, Donci i Dobrovoljci dopali ,su velikih strategijskih nezgoda, koje nisu mogli otkloniti ni ulaskom D. A. u Krim i u neke delove Ukrajine, ni silaskom D. A. u Odesu, uz pomoć Francuza, što je opet dovelo do ozbiljnog sukoba sa nacijonalnim Ukrajincima. Protuboljševici tučeni su u više navrata, i u rano proleće godine 1919 izgledalo je da će ceo pokret protivu Sovjeta na ruskom jugu propasti. Ali su, radi uspeha admirala Kolčaka, boljševici morali da povuku veći deo svojih snaga sa juga, te oslabljeni ustankom na Ukrajini i u posednutim od njih srezovima kozačkim Donske i Terske Oblasti, oni su pretrpeli niz strašnih poraza. Dobrovoljci su pobednički osvojili, u toku leta 1919, gotovo celu Ukrajinu, Krim, Kavkaz, izvesne delove Saratovske i Astrahanske Gubernije, a u septembru iste godine ušli su i u Veliku Rusiju, posednuvši u celini ili delimično gubernije Kursku, Tambovsku, Voronešku, i Orlovsku. Djenjikin je u intimnom krugu već govorio, da će uskoro piti čaj u Moskvi kod svojih moskovskih ministara, pa je i u svojim proglasima davao naslutiti da je konačna pobeda bliska. Istovremeno se general Judenić ozbiljno spremao da uđe u Petrograd, zauzevši velike delove Petrogradske i Pskovske Gubernije. Ali admiral Kolčak, koga su i Djenjikin i Judenić priznavali Vrhovnim Guvernerom, potučen je baš tada tako strašno, da su boljševici mogli protiv Djenjikina i Judenića da pošlju ogromne snage; i oni su to učinili. Štogod su imali na raspoloženju, bacili su. Prvi je likvidiran slabiji Judenić, koji je imao u pozadini neprijateljski raspoloženu Estonsku, a u vojsci lošu organizaciju. Sa Djenjikinom je išlo sporije; ali ipak, već u martu mesecu godine 1920, kozačke pokrajine, Kavkaz, kavkasko primorje, da i ne govorimo o posednutim delovima Ukrajine i Velike Rusije, bili su u rukama boljševika.

Talas emigracije išao je u pravcu slovenskog Balkana, Carigrada, Prinčevih Otoka, te Misira, a ostaci Dobrovoljaca i kozačkih vojsaka našli su spasa na Krimu. Djenjikin je i sam morao napustiti Rusiju. Ova strahovita katastrofa, nakon tolikih sjajnih uspeha, objašnjava se uglavnom sledećim momentima, od kojih smo neke već napred dodirnuli: 1) strategijskim položajem boljševika, koji je bio veoma povoljan (operisanje po unutarnjim operacijonim linijama); 2) jednostavnošću boljševičke organizacije i pravca, te divnom snagom vođa i odlučnošću partijskih kadrova, uz pomoć internacijonalnih bataljona i mnogih uglednih stručnjaka iz carskog doba; i 3) delimičnim učešćem naroda u borbi na boljševičkoj strani, odnosno pasivnošću i neutralnošću masa. One narodne mase mogle su da pridobiju za sebe i Dobrovoljci, da su vodili drugu politiku; ali u njih nije bilo određena i jasna pravca, niti odlučnosti i jednostavnosti, dok su naprotiv imali među sobom puno zločinačkih elemenata, kako smo već videli. Umesto zakonitosti, reda, poštenja, i mira, oni su nosili osvetu, krv, mržnju, lošu administraciju, nasilje i pljačku, pa je narod ubrzo osetio potpuno razočaranje prema njima. »Opšti je glas sa sviju mesta: seljaci su izašli nasusret Dobrovoljačkoj Armiji s velikom simpatijom; ali sad, odnošaj njihov prema njoj iz temelja se promenuo... Ovome su krive i vojne jedinice i administrativne vlasti...«, tako piše predsednik Vlade generala Djenjikina, general Lukomski.

Politika Dobrovoljaca bila je, u celini, loša. Oni sa pokrajinama i novim državama nisu nikako umeli da podese snošljive odnose. Kozaci su ih gledali popreko, bojeći se za svoju avtonomiju; sa Ukrajincima su se upustili u besmislen rat, te su počinili ružne progone protiv ukrajinskog jezika i ukrajinskih ljudi; Poljake su tretirali tako da im je Poljska postala gotovo otvoren neprijatelj, Estonsku, Finsku, Lotišku, i Litvansku, Djenjikin je naprosto ignorisao, a sa Đurđijanskom bio je u veoma zategnutim odnos sima. U tom je, pored neumešnosti i tesnogrudnosti, igralo ulogu i njegovo političko »poštenje«, jer on tobože nije hteo da uzima na sebe obavezu u ime Rusije!... Ali kudikamo najgorei bilo je držanje i postupanje prema Židovima. Nema sumnje, da među glavnim komesarima i vođama boljševizma ima i nekoliko Židova po poreklu (Trocki-Bronštajn, Zinovjev-Apfeljbaum, Kamenjev-Rozenfeld, Rjazanov-Goljdendah, Sokoljnikov-Briljant, Steklov-Nahamkes), i da je među »čekistama« i boljševičkim višim činovništvom bilo mnogo Jevreja. Ali ti Jevreji, pre svega, ne mogu da se smatraju predstavnicima svoga naroda, jer su se oni odrekli svoje židovske vere, i nisu jevrejski nacijonalisti. Osim toga, oni u punoj meri dele odgovornost za svoju politiku sa punokrvnim Velikorusima i Ukrajincima (kao što su Čičerin, Ljenjin, Lunačarski, Rikov, Krasin, Pjatakov, Kriljenko, Dibenko, Kolontaj, Dumenko, i t. d.), te sa pripadnicima drugih naroda, čak i strancima (Đurđijanac Staljin-Džugašvili; Lotiši: Lacis, Peters, Stučka; Poljaci: Đeržinski, Menžinski, Kozlovski; Madžar: Bela Kun; Francuzi: Sadul i Giljbô, i t. d.). Najzad i neki carski generali su važna činjenica odbrane i pobede Sovjetske Rusije. Ali masa ne ume i neće da misli. Antisemitizam je imao uvek mnogo pristaša i uspeha, a hrane za njega bilo je obilato. Umesto dakle da se duboko zamisle o pravim uzrocima katastrofe i o metodama lečenja, mnogi protuboljševici našli su veoma jednostavno objašnjenje cele ruske nesreće u zaveri svetskog i internacijonalnog jevrejstva, nekih takozvanih »Sijonskih mudraca«. Lozinka: »Udri po Židovima, spasavaj Rusiju!« postaje popularnom, te biva usvojena kao poklič i od Dobrovoljaca. Oduševljeni stihovi dobrovoljačke pesme:

»U bitku ćemo poći za svetu Rusiju,
I kao jedan prolićemo našu mladu krv«,

zamenjuju se docnije ružnim rečima:

»U bitku ćemo poći za svetu Rusiju,
I tući ćemo sve Židove-gadove!...«

Na taj je način nađeno opravdanje za pokolje i pljačkanje, među kojima je bilo i krvavih i takozvanih »tihih«. Evo kako priča jedan svedok o kijevskom »tihom pokolju« godine 1919: »To je bio neki čudnovat pokolj, — miran, poslovan, koji, po mome mišljenju, čak kompromituje samu ideju jevrejskih pokolja. U tome što se tada radilo; u Kijevu nije bilo nikakve mogućnosti da se nađe neka izjava narodnog gneva... Posmatran sa tehničke tačke gledišta, pokolj od oktobra 1919 izgledao je otprilike ovako: u jevrejski stan ulazi grupa naoružanih ljudi — petorica, šestorica; jedan zauzima položaj kod prednjih vrata, drugi kod spoljašnih vrata u kujni, i nakon tih prethodnih mera počinje lirski deo: jedan od upadača pozdravlja vlasnika stana kratkim govorom: ,Vi ste Jevreji, boljševici i izdajnici, vi ste pucali na nas kroz prozore, vi nećete u vojsku, zato ste dužni da date novac, zlato, skupocene stvari; ako što sakrijete, bićete streljani'. U slučaju da je žrtva ,narodnog gneva' imala da plati dovoljnu svotu, sve se svršavalo na tome; u slučaju kakvog otpora, nju su prislonili uza zid, pretili dečici revolverima, i t. d...«

Razume se da armija u kojoj su, dobrim delom, bili ovaki hajduci (iako je bilo i pravih junaka i vatrenih rodoljuba), nije mogla imati stvarnog i trajnog uspeha, jer počevši sa pokoljem Židova D. A. prešla je na pljačku i ostalog mirnog stanovništva, a potpuna neuređenost finansija mnogo je doprinela tome da se ta pljačka razvila do kolosalnih razmera. Kada je vojska odstupala, napljačkana imovina ovih »konkvistadora« XX veka, koji su pljačkali svoju vlastitu zemlju, strašno je smetala operacijama: vozovi i kola pri povlačenju bili su prepuni opljačkanim stvarima, dok su municiju i topove često radije ostavljali boljševicima.

Tako je nastala dezorganizacija, i puno rasulo. Pokušaji da se uprava demokratiše, da se urede odnosi sa pokrajinama, da se pljačkaši rasteraju i pljačka obustavi, a hajduci kazne, učinjeni su prekasno, te demokratska vlada Djenjikina, obrazovana početkom godine 1920, nije uspela ni da otpočne sa svojim radom.

29.[uredi]

Vrangelova akcija — Vrangelov pad — Završetak građanskog rata.

Nakon odlaska sa Krima generala Djenjikina, komandu je primio general baron Petar Vrangel. Vojska ga je priznala s oduševljenjem, evakujisane kozačke vlade isto tako. I neke društvene organizacije su ga pozdravljale, te je najzad Senat, koji je obnovio svoje sednice u Jalti, doneo odluku da se general Vrangel ima da smatra naslednikom generala Djenjikina, odnosno admirala Kolčaka, dakle privremenim zakonitim nosiocem vrhovne ruske vlasti.

Uz pripomoć jednog od veoma opasnih i perverznih, ali junačkih i odlučnih generala — mladog Slašćeva —, Vrangel je uspeo da zaustavi napredovanje boljševika; a onda je preuredio vojsku, uveo u nju više discipline i zakonitosti, i u njen život i u njene odnose prema stanovništvu. Predsednikom Vlade imenovan je državni sekretar Krivošejin, jedan od umerenih konzervativaca ministara cara Nikole, otpuštenih u svoje doba na traženje Raspućinove klike, inače čovek nesumnjivo znatnih sposobnosti. Vlada je imala svrhom da vodi »levu politiku uz pomoć desnih ruku«, te su zato uzeti u njen sastav dva bivša levičara: profesor i član Akademije Nauka Dr. Petar Struve, koji je nekad bio marksista i blizak socijalnoj demokratiji, a onda uređivao »Oslobođenje«, bio kadetski zastupnik grada Petrograda u II Dumi, te za vreme Revolucije otišao jako udesno; i profesor Mihajlo Bernacki, bivši član Kerjenskove i Djenjikinove Vlade, koji se nalazio na krajnjoj levici buržoaskih stranaka. Prvi je postao Ministar Spoljnih Poslova, drugi Ministar Finansija. Ova »leva« politika nije bila, u suštini, nikakva leva politika: o Ustavotvornoj Skupštini nije bilo reči, dok je izborni zakon, koji su spremali, bio dosta reakcijonaran; agrarni zakon, baš kao ni Djenjikinov, nije bio revolucijonaran, i nije vodio računa o željama seljaka. Sam aparat uprave bio je, možda, nešto pošteniji i bolji nego za vreme Djenjikina, ali je i u njemu sigurno bilo i suviše korupcijonaških i zločinačkih tipova.

U opsednutoj tvrđavi, na koju je ličio sada Krim, bilo je teško disati — politički, moralno, finansijski, ekonomski. Ali se Krim ipak držao. Armija je imala lepih uspeha, a nekoliko srezova na sever od Perikopskog Zemljouza, koji vezuje Poluostrvo sa kopnom, bili su posednuti od Vrangelovih trupa. Dobra svojstva bila su: dobra organizacija trupa, istrajnost i junaštvo izvesnih pukova i pojedinaca; ali uspehe treba tumačiti možda najviše prilikama spolja: poljskim ratom, zauzetošću crvene vojske u borbi sa Poljacima. Da bi olakšala položaj Poljske, Francuska Vlada predsednika Miljerana priznala je de facto Vrangelovu Vladu, imenovavši kod nje grofa de Martelja u svojstvu visokog komesara. U spasavanju Poljske, Vrangelova je akcija imala izvesnog značaja; ali je, na drugoj strani, ova faktična saradnja Vrangela sa Poljskom činila mučan utisak na većinu Rusa, i na mnoge pristalice samog Vrangela.

Nakon obustave neprijateljstava na zapadnom frontu, boljševici su udarili svom snagom na Jug, i Vrangelove trupe bile su tučene, te prinuđene na brzo odstupanje u unutrašnjost Poluotoka. Novine i zvanična saopštenja tvrdili su, da je Perikopski Zemljouz »nepristupačna tvrđava«; u stvari, odbrana je bila nesigurna, a utvrđenja slaba. Sovjetske trupe lako su nadvladale odrede koji su čuvali Perikop, pa su onda prodrle i unutra u Krim. Nastala je panika, i mnogi koji nisu uspeli da pobegnu gorko su se zbog toga, nakon pada Krima, kajali, — »Čeka« i njezin dželat radili su punom parom. logori za prinudni rad »kontrarevolucijonara« bili su prepunjeni vrangelovcima. Ipak je generalu Vrangelu pošlo za rukom da evakujiše — nešto uz pomoć Francuza — na 140 hiljada oficira, vojnika, i građanskih izbeglica. Oni su više nedelja stajali na Bosporu, i mnogo su pretrpeli muka pre nego što su se rasejali po svetu. Jezgro pak Armije još je dugo ostalo na okupu u Galipolju, kao »armija« na koju se oslanjao glavnokomandujući (Vrangel) u svojoj međunarodnoj igri. Ali je njegova uloga bila uglavnom završena.

Nakon pada Krima, Sovjetska Vlada mogla je da se smatra suverenom nad celom Rusijom. Ustanci su bili i suviše slabi da je ometaju u vršenju toga suvereniteta. Daleki Istok se takođe pokorio. Građanski je rat u Rusiji bio završen.

30.[uredi]

Stanje Sovjetske Rusije za vreme Građanskog Rata — »Nep« — Zaključak.

Preostaje još da bacimo jedan letimičan pogled na stanje Sovjetske Rusije za vreme Građanskog Rata, i to držeći se samo najglavnijih činjenica i najkrupnijih događajâ.

Utopističko shvatanje, uz nedostatak sredstava i nečuvene poteškoće i borbe, to su glavni momenti ovog prvog razdoblja boljševizma. Sovjetska Vlada nalazila se u položaju opsednute tvrđave, a u njoj su i ona i Komunistička Stranka ubrzo ostale izolovane te imale da prežive niz najoštrijih napadaja i spolja i iznutra. Godina Osamnaesta bila je doba revolucijonarnog oduševljenja, delirijuma, doba anarhije i kaosa. Teškoće, i udari spolja i iznutra, počinju da deluju otrežnjujući, u pravcu vaspostavljanja reda i sistema, te promišljenosti i samoograničavanja, i — napokon — kompromisâ. Prvo je crvenu gardu zamenila crvena vojska; onda se po fabrikama i u administraciji počela da razvija disciplina, te okrutne mere da primenjuju nesamo prema protivnicima nego i prema svojima. Tako se, namesto revolucijonarnog romantizma i utopičnog komunizma, stvara ratni komunizam: »Sve za rat, sve za pobedu!« — postalo je lozinkom komunista u borbi sa pasivnim otporom intelektualaca i buržoazije, sa propagandom socijalista među seljacima i radnicima pod zastavom Ustavotvorne Skupštine, u borbi sa zaverama i seljačkim bunama, i radničkim štrajkovima, sa ofanzivom belih generalâ, intervencijom Antante, istupom češkoslovačkih legijâ. Godine 1918 do 20 bile su pretežno te ratne godine komunizma.

Kao glavno borbeno sredstvo primenjuje se koncentracija vlasti, — diktatura. U sovjetima, izabranim bilo od radionica, radnja, i nadleštava, bilo od seoskih skupština, prema samom ustavu R. S. F. S. R. (Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike), primljenom 20. jula 1918 na petom Sveruskom Kongresu Sovjeta, odlučno prevlađuju radnici nad seljacima; a u samom radničkom staležu stvara se diktatura komunista, kao borbene avangarde proletarijata. U stranci se zavode najstroža disciplina i hijerarhija. »Ce-ka« (t. j. Centralni Komitet) gospodari nad Strankom; nad Cekom stoji predsedništvo (docnije »Politbiro«); a nad svima vlada Ljenjin, crveni Car i crveni Papa u isti mah, budući da je Rusija, baš kao i Vizantija, stalno naklonjena cesaropapizmu. Samo na taj način bilo je mogućno voditi borbu gotovo sa celim svetom. Sve druge grupe ili su morale biti uklonjene, ili su se imale pokoriti. Tako odmah propadaju kadeti, pa »en-esi« (narodni socijalisti), pa plehanovci, dok socijalisti-revolucijonari, socijal-demokrate, levi »es-eri« (nakon svoje bune), i anarhiste, jedva životare, uvek pod damoklovim mačem konačnog raspuštanja svojih organizacija, progona, zatvaranja, čak i smrtnih kazni nad svojim pristašama, te obustavljanja listova, plenjenja knjiga, i t. d.. Sve se ove mere često i faktički primenjuju protivu socijalističkih stranaka i grupâ. Vanstranački elementi se jedino trpe, jer bez njih nema ništa, budući da oni sačinjavaju pretežnu većinu naroda; ali se oni ne puštaju na upravu, i od njih se javljaju i u lokalnim sovjetima samo poslušni ljudi, bez karaktera i bez svojih misli. Da bi se ovo postiglo, izbori se priređuju na naročit način: glasa se otvoreno pod nadzorom vladinih Ijudi, čak i agenata političke policije (»Če-ka«); nezgodni i nepoćudni sovjeti se prosto raspuštaju, a novi izbori zabranjuju, ako nema izgleda za izborni uspeh komunista. Sve se to takoreći podrazumeva u znaku diktature vlasti: ona traži ukidanje građanskih sloboda, koje se izvodi potpuno dosledno i bez ikakve sentimentalnosti. Naročito važnu ulogu u tomu smislu odigrale su čuvene »Izvanredne komisije za suzbijanje kontrarevolucije« (»Če-ka«), čiji je okrutni rad nadmašio strahote sviju organa političke policije makoga doba i makojeg naroda.

Da bi se selo potčinilo diktaturi, te da bi davalo u prvom redu potrebne sirovine za ishranu vojske, radništva, i administrativnog osoblja, upotrebljava se, na jednoj strani, sistem sejanja mržnje između bogatih i siromašnih seljaka (obrazovanje t. zv. »kombjeda«, t. j. odborâ siromašnih seljaka), a na drugoj strani sistem ratnih ekspedicija radnika i vojske protiv sela, da se od »bogataša« oduzme višak hleba i žita. Ima jedna znamenita boljševička brošura iz godine 1919, u kojoj je odlično i iz prve ruke prikazan taj strašan rat između varoši i sela Sovjetske Rusije, u svrsi da se revolucijonizira selo i da se od njega uzme hrana.

Koncentracija vlasti i diktatura, u cilju što bolje odbrane, pa i navale, a u vezi sa ekonomskim utopizmom boljševika, dovodi do niza okrutnih mera na ekonomskom polju: nacijonalizuje se velik deo industrije i trgovine, te uništava privatni trgovački aparat. Uz politički, besni i ekonomski teror širom cele Rusije, te — uz (neizbežno) učešće velikog broja bandita, bivših carskih policajaca i špijuna, i svakojakih perverznih i patoloških tipova — dobija karakter neverovatno strašnog i krvavog pokolja, u kojem više stra; daju slučajne žrtve nego stvarni kontrarevolucijonari i borci protivu Sovjetske Vlade. Stvara se monopol aparata nesamo propagande nego i misli, pa budući da Ruska Revolucija od svoga početka ima međunarodni karakter, propaganda se iznosi i napolje, van granica Rusije. Njoj je u prvom redu namenjen opsežni i skupi eksperimenat III (komunističke) Internacijonale, stvorene baš u vreme kad na sve strane besni Građanski Rat (marta 1919).

Treća — Komunistička — Internacijonala, to je bio međunarodni savez komunističkih stranaka raznih država i naroda, u koji su, pored belih, stupile i organizacije ljudi crne i žute masti (Kineza i Japanaca, Crnaca i Malajaca). Njen je cilj da se, s pomoću održavanja i izazivanja socijalnih i nacijonalnih konflikata, propagandom i podmićivanjem, izazove Svetska Revolucija, radi konačnog oslobođenja svih potlačenih, bez obzira nesamo na staleže i narodnost nego i na rasu. Organizacija je izvedena čisto centralistički: sve je u njoj u znaku diktature Moskovske Centrale, ili još tačnije, malobrojnog predsedništva ove Centrale; sloboda diskusije posve je isključena. Uz Treću Internacijonalu osnovane su još i posebne Internacijonale: Sindikalna, Ženska, Komunističkih Saveza Mladeži; najzad i Seljačka, u kojoj su doduše zastupljene i neke posve nekomunističke stranke, ali na čelu koje stoje također ljudi Treće Internacijonale, koja uglavnome i daje direktive, jer osnovna misao Komunističke Stranke i Treće Internacijonale, pozajmljena od ruskog narodnjaštva, jeste: da samo Savez Radnika i Siromašnih Seljaka može dovesti do socijalne Revolucije. Iako članovi organizacije plaćaju članarinu, i skupljaju priloge, ipak glavni deo golemih troškova podmiruje ruska državna blagajna.

Ceo sistem predstavlja zaokrugljenu celinu i logički se razvija iz stvarnog odnosa snaga i momentalnog položaja boljševika i njihove vlade. Smešni su zaštitnici boljševizma, kad tvrde da strahote sovjetskog režima nisu postojale, da su to puke izmišljotine »belih gardista«. Te su strahote bile doista užasne, ružne, dalekosežne, i sramotne. Ali to je bila prirodna posledica jednog strašnog prevrata, jednog u suštini stvari preokreta sviju vrednosti (»Umwertung aller Werte«), kakav nije video svet od vremena pojave hrišćanstva. Sasvim je drugo pitanje, da li je taj preokret bio potreban, i da Ii će rezultati opravdati goleme žrtve, t. j. da li nije suviše skupo plaćeno socijalno iskustvo boljševizma koje smo dobili?... U to se mi ovde nećemo upuštati; a i bilo bi prerano, jer će nato tek budućnost moći da dâ pozitivne i konačne odgovore. Pouzdano je, međutim, da je građanski rat, sledujući Svetskome Ratu, uz primenu često bez potrebe nasilnih i nepromišljenih mera od strane Sovjetske Vlade, doveo do nečuvenog osiromašenja Rusije, do propasti narodnog gospodarstva, i do ogromnih žrtava u ljudima i stvarima, do strašnog gladovanja i patnja većine varoškog stanovništva, što je sve postalo uzrokom varvarizovanja života i nazatka u svima pravcima. Koliko je narod doveden do očajanja i besa, to su naročito lepo pokazali strašni neredi godine 1921 (februara i marta), poimence Kronštatska Buna mornara, koji su inače bili — prema poznatoj reči Kerjenskog, koju su prihvatili boljševici — »lepota i dika, Ruske Revolucije«. Ta je buna bila za boljševike veoma ozbiljan memento, i poslužila im je kao znak da je vreme za promenu pravca. I tada je doista, prema zamisli Ljenjinovoj, došao Nep, »Nova Ekonomska Politika«, t. j. povlačenje pred »sitnoburžoaskom stihijom«, a delomično i pred kapitalizmom uopšte: dopuštena je privatna unutrašnja trgovina naveliko i malo, data izvesna sloboda zanatlijama, denacijonalizovane su neke grane industrije i većina gradskih nekretnina.

»Nep« je, u kritičnom času, spasao boljševike i Sovjetsku Vladu, i Rusija je počela da se brzo oporavlja, bez obzira na strašnu glad 1921, za koju — pored prirode — nesumnjivo snose dobar deo odgovornosti i boljševici. Francuski političar Erijo (Herriot), koji je posetio Rusiju godinu i po dana nakon objave »Nep«-a, svedoči, između ostalih, o uticaju i rezultatima ove značajne reforme, na kojoj se ovde ne možemo duže zadržavati.

U isto vreme, naporedo sa »Nep«-om, date su i seljacima, u njihovim lokalnim poslovima, razne slobode, dok strah od socijalne restauracije i dalje obezbeđuje njihovu neutralnost prema boljševičkoj vladi. U varošima, i u državi kao celini, boljševici nastavljaju vladu bez ikakvih znatnijih smetnja, oslanjajući se i dalje na sjajnu organizaciju, na diktatorsku koncentraciju svojih snaga i vlasti, te nedopuštajući protivnicima nikakve kritike svoga rada. Ipak, izvesni znaci pokazuju da se sistem »Nep«-a provodi polako i na drugim područjima sovjetske politike, te je naročito karakteristično nastojanje boljševika da privuku što veći broj intelektualaca na njihova ranija mesta, bez obzira da li se oduševljavaju za sovjetski režim ili ostaju neutralni, vršeći svoj stručni ili redovni posao.

Zasad je još teško neutralnome posmatraču razaznati se u oprečnim mišljenjima koja se čuju sa raznih strana o onome što se dešava danas u Rusiji, te naći istinu između slavopoja i proklinjanja Sovjeta i njihovih glavnih predstavnika. Ako se držimo stare mudrosti, da se po plodovima poznaje drvo, onda moramo reći, da su dosada plodovi bili dosta loši. Možda će se oni u toku vremena popraviti. Život pobeđuje opake teorije i leči teške rane na narodnome telu. Niko ne može reći unapred, kako će teći proces toga lečenja i preobražaja narodnog organizma u današnjoj Rusiji. Jedno ipak izgleda potpuno sigurno: da neće uspeti nikakva restauracija. Nju zaista i ne treba želeti. Rusija je, uglavnom, seljačka zemlja, kao i Jugoslavija, pa su njeni životni problemi, većinom, tesno vezani sa osvešćivanjem i razvitkom seljačkih masa, sa jačanjem individualnosti seljaka i njegova zdrava razuma. To je proces dug i postepen, ali će on vratiti društvo na prirodan put pre ili posle; a taj prirodni put ne vodi unatrag u apsolutnom smislu, iako možda ne zadovoljava radikalne boljševičke teoretičare. Taj prirodni put nalazi se svakako negde na glavnome drumu svetske demokratije, i na njemu će se opet naći preporođeni, nadajmo se, i jugoslovenski i ruski narod.