Rataru (Aleksa Šantić)
Očaj teški i gorki teretom grud ti slama,
Niz mrko lice tvoje potokom teče znoj;
Na svakom putu tvome muka te čeka sama
I patnja čitav roj.
A da l' se dade ruža ubrati s vite grane
Prije neg' njenog trnja ne osjetimo bod?
Pregnuća duša krepkih stvaraju vedre dane -
U njima niče plod.
I tebi plod će niknut. Kapljice tvoga znoja
Uzaman neće biti, iz njih niknuti cvijet,
I ti ćeš vesô jednom pozdravljat polja svoja,
I zborat plodak svet.
U Mostaru, 31. marta 1890.