Psalmi Davidovi poput srbskijeh narodnijeh pjesamâ 14

PSALMI DAVIDOVI POPUT SRBSKIJEH NARODNIJEH PJESAMÂ
Pisac: Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski

KATIZMA 14

PSALAM 101[uredi]

Molitva stradaoca zbog sebe i zbog Jerusalima razorenoga.

Molitva je tužna nevoljnika,
Kad Gospodu izlijeva tugu.

O Gospode čuj molitvu moju,
Nek mi poklik preda Te izađe!
3. Ne odvrati lica Svog od mene,
Onog dana, kad sam u nevolji.
Prigni Bože, k meni uho Svoje,
Usliši me kada Te prizivam.
4. Nalik dimu minuše mi dani;
Kâ ognjište ogorješe kosti.
5. Srce mi se sasuši kâ trava,
Od žalosti hljeb svoj zaboravih.
6. Od teškoga od jadikovanja
Kosti moje prirastoše k t'jelu.
7. Već sam poput gema u pustinji,
Ja sam kao na zidini sova.
8. Već evo me sa nesna noćnoga
Poput ptice na krovu bez druga.
9. Svakog dana nepr'jatelj me ruži;
Oni što se izuzeše na me
Grade kletvu od imena moga.
10. Pepel jedoh mjesto hljeba svoga,
Piće moje sa suzama mješam
11. Sa Tvog gnjeva i sa srdnje Tvoje,
Što me diže ele opet baci.
12. Dani su mi kao sjen raztegnut,
Venem kao pokošena trava.
13. Ti Gospode, prestoluješ vječno,
A Tvoj spomen traje na koljena.
14. Ta ustani, smiluj se Sionu,
I doba je da mu se smiluješ,
Ele dođe milosti vrijeme.
15. Jer slugama Tvojima omilje
I kamenje studeno njegovo,
Isti prah mu žale u svom jadu.
16. Ema će se uzbojati kruto
Neznabožci imena Gospodnjeg,
I slave Mu carevi zemaljski;
17. Jer će Gospod sazidati Sion,
Javiti se u svoj slavi Svojoj.
18. Pogledat će na môbu nevoljnih,
Molitvi im oglušit se ne će.
19. Pisat će se rodu potonjemu
I nov narod hvalit će Gospoda,
20. Što priniče sa visine svete,
Gospod s neba na zemlju pogleda,
21. Da on čuje sužnja uzdisanje
I odr'ješi samrti sinove.
22. Da bi ime slavili Gospodnje
Po Sionu i Jerusalimu,
23. Kad naredi skupe se i carstva
Sjajnu zboru da Gospodu rade.
24. Krepost mi je slomio na putu,
Skratio mi broj mojijeh danâ.
25. Rekoh: Bože odazvat me nemoj
Za polovne dobe mojih danâ,
Godine Ti koljenom koljenâ.
26. U davnini Ti utvrdi zemlju,
Nebesa su djelo Tvojih rukû.
27. To će proći a Ti ćeš ostati;
Kâ haljina sve će ovetšati,
Kâ haljinu promjeniti ćeš ih;
Oni će se promjeniti sami.
28. Ma Gospode, Ti si svagda isti,
A godine izteći Ti ne će.
29. Tvojih slugâ živjet će sinovi,
Pred Tobom se utvrdit im sjeme.

PSALAM 102[uredi]

Slàvná pjesma Bogu premilostivomu.

Sljedi pjesma Davidova sveta.

Blagosivljaj dušo, svog Gospoda,
A ime Mu sve što je u meni.
2. Blagosivljaj dušo, svog Gospoda,
Ne zaborav' dobra ni jednoga
Što je tebi Gospod učinio.
3. On ti prašta bezakonje tvoje,
Izcjeljuje sve bolesti tvoje.
4. Od samrti život ti izbavlja,
Milosću te vjenča i dobrotom,
5. Dobrim želje tvoje izpunjava,
Kâ no orlu mladost obnovljava.
6. Gospod tvori sud i svetu pravdu
Te pravedno postupa na sudu.
7. On Mojsiju putove pokaza,
Velja djela djeci Izraj'ljevoj.
8. Milosrdan i dobar je Gospod,
Blag i spor je da uzplamti gnjevom,
A velik je sa milosti Svoje.
9. Ne gnjevî se svagda bez prestanka,
Nit se srdi do vijeka Gospod.
10. Po gr'jesima našim ne postupa,
Nit nam vraća sve po bezakonju.
11. Kol'ko nebo od zemlje visoko,
Milost Mu je tolika k onima
Koji Ga se u istinu boje.
12. Koliko je istok od zapada,
Toliko ti udaljuje Gospod
Od nas grješna bezakonja naša.
13. Kâ roditelj što sinove žali,
Tako Gospod sve što ga se boje.
14. Jer On znade bića našeg građu,
Pamti da smo prah zemaljskog praha.
15. Čovječji su dani kao trava:
On procvjeta nalik poljskom cv'jetu,
16. Dune vjetar nanj i nestane ga,
Ni njegovo mjesto ga ne pozna.
17. Ali vječna milost je Gospodnja
Na onima koji ga se boje.
I nebesna ostaje Mu pravda,
Na sinovma njihovih sinovâ,
18. Koji drže sveti Njegov zavjet
I Njegove pamte zapovjedi.
19. Svoj je Gospod postavio pr'jestol
Na nebesma, i carstvo Mu vlada.
20. Blagoslovte Gospoda svojega
Svi anđeli, vitezovi silni,
Što Njegove izpunjate r'ječi
Slušajući besjede Mu glase.
21. Blagoslovte Gospoda svojega,
Sve Mu vojske i Njegove sluge,
Što no ste Mu svete volje krila.
22. Blagoslovte Gospoda višnjega
Sjajna djela rukû Njegovijeh,
Po Njegovoj vladavini svetoj;
Blagosivljaj dušo, svog Gospoda.

PSALAM 103[uredi]

Slàvná pjesma Bogu od sedam danâ.

Sljedi pjesma Davidova sveta
I besjeda o stvorenju sv'jeta.

Blagosivljaj dušo, svog Gospoda,
Velik li si Gospode, i silan!
U krasotu obukâ se sjajnu,
U krasotu i u veličanstvo.
2. Kâ haljinu svjetlost si obukâ,
Kao šator nebo razapeo.

3. Što u vodi Svoje gradi dvore,
Od oblakâ kola Svoja bojna,
Te na krilma vjetrѐnijem leti.
4. Glasnici Ti vjetrovi krilati,
Vjerne sluge ognjeno plamenje.
5. Na temelj'ma utvrdio zemlju,
Do vijeka da se ne pomjesti.
6. Kâ haljinom vodѐnom bezdanom
Ti si nam je zaodjeo divno;
Na gorama staše vode silne.
7. Od prijetnje Tvoje razbjegnu se,
Sa gromotna Tvog brzaju glasa,
8. Podižu se gore u visine,
Sliježu se doli u nizine,
Sve na svoje mjesto osnovano.
9. I krajinu Ti si postavio,
Preko koje koračiti ne će,
Da pokriju crnoj zemlji lice.
10. Dolinama što vrela izvedѐ,
Izmeđ gorâ teku i odtječu.
11. Napajaju sve poljske zvijeri,
I oslovi divlji žeđu gase.
12. Pokraj njih je stan nebesnih pticâ,
Glas se njihov kroz grane razl'ježe.
13. Gore poji sa Svojih tr'jemovâ,
Crna zemlja sebe zasićava
Djelâ Tvojih plodom izobilnim.
14. Daje travu da busa za stoku,
Za čovjeka bilje svakojako,
Da izvodi hljeba iz zemljice,
15. Da mu vince razveseli srce,
A od ulja svjetli mu se lice,
Hljeb da srce čovječje krijepi.
16. Te se site drvêća Božija,
Dugoživi kedri po Livanu,
Koje Mu je posadila ruka.
17. Ptice viju po njima gnjijezda,
Na kipresu rodé pticé stanak.
18. Divokozam' gorice visoke,
Gorskom' zecu kamen utočište.
19. A mjeseca, noćnoga putnika,
Stvorio je da vremena kaže;
Žarko sunce zapad svoj poznade.
20. Tamu stereš, te noć mrka biva,
Izazivlje sve gorsko zvijerje.
21. Za plijenom sve lavići riču,
Od Gospoda hrane svoje traže.
22. Sunce grane, oni se sakriju,
Poliježu u svoje ložnike.
23. Izilazi čovjek k radu svome,
K radu svome do mrke večeri.
24. Mnogo l' ti je o Gospode, djelâ,
Pa sve li si stvorio premudro,
Puna l' ti je zemlja blaga Tvoga!
25. Gle, veliko i široko more,
U njem gmiže, a broja joj nije,
Životinja mala i velika.
26. Tuda jedre hitroplovke lađe;
Levijatan ljutu zv'jer vodenû
Stvorio si da tu poigrava.
27. Sve izgleda, i sve čeka na Te
Da im daješ piću na vrijeme.
28. Ti im daješ a oni sve prime;
Ruku Svoju otvoriš bogatu
A oni se site dobra Tvoga.
29. Ti odvratiš sjajno Svoje lice
A oni se sasvim ožaloste;
Duh im uzmeš, a njih ponestane,
Vraćaju se u prašinu svoju.
30. Pošalješ li duh Svoj, tad ožive,
Te ponavljaš crnoj zemlji lice.
31. Slava budi Gospodu va vijek,
Nek djelima veseli se Svojim.
32. Gledne zemlju, ona se potrese;
Dotakne l' se gorâ, zadime se.
33. Gospodu ću pjevat za života,
Svog ću Boga hvalit dokle živim.
34. Nek Mu moja omili besjeda,
O Gospodu veselit se hoću.
Nek nestane sa zemlje grješnikâ
I da nije već bezakonikâ.
35. Blagosivljaj dušo, svog Gospoda,
Uzklikni Mu sveti Aliluja!

PSALAM 104[uredi]

Slavna pjesma zahvalna Bogu dobrotvoru starom.

Hval'te Bogu, glasite Mu ime,
Po narod'ma djela Mu javljajte.
2. Pjevajte Mu, te ga proslavljajte,
I kazujte čudesa Njegova.
3. Hval'te Mu se imenom svetijem;
Nek se srce veseli onijeh
Koji traže Gospoda svojega.
4. Traž'te Boga i silu Njegovu,
Neprestance tražite Mu lice.
5. Pamtite Mu čudesa Njegova,
Koja no je učinio divno,
Znakove Mu, i sudove ustâ,
6. O sluge Mu, sjeme Avramovo!
A izbrani, Jakovljevi sinci!
7. On je Gospod, Bog naš milostivi,
Po svoj zemlji sudovi Mu sude.
8. Pamti va v'jek zavjet Svoj i riječ
Koju dade na tisuć' koljenâ,
9. Kada se je zakleo Isaku,
I Avramu kad se zavjetovâ.
10. To postavi zakonom Jakovu
Kao vječni Izrajilju zavjet,
11. Kada reče: „Tebi ću dat zemlju
Hanaansku u nasljedni dio.“
12. Tad ih malo na broju bijaše,
Malo b'jaše, pridošlice bjehu,
13. Od plemena k plemenu iđahu,
Iz tog carstva k narodu drugome.
14. Da im i ko naudi, ne dadѐ,
Pa careve karaše njih radi:
15. „Ne dirajte pomazane Moje,
Zla ne čin'te prorokom Mojijem.“
16. Glad pošalje na zemlju njihovu,
Hljeb potare što za hranu b'jaše.
17. Te čovjeka pošalje pred njima,
U sužanjstvo Josipa prodadu.
18. Okovima noge njemu stegnu,
Tištaše mu dušu gvožđe ljuto,
19. Dok se steče mudra r'ječ njegova,
I Gospodnja proslavî ga riječ.
20. Car pošalje te ga odriješe;
I pusti ga gospodar narodâ.
21. Postavi ga doma svoga glavom
I vojvodom nad vojskama svojim.
22. Nad knezovma da po volji vlada,
Starješine da mu podučava.
23. Tako stiže Izrajilj u Misir,
Jakov pade u Hamovu zemlju.
24. Tada silno Svoj umnoži narod,
Posta jačim od svih protivnikâ.
25. Ele srce njihovo prevrne
Te omrznu na mili Mu narod,
Činjahu Mu slugama lukavstvo.
26. Tad Mojsiju pošlje slugu Svoga,
I Arona izbranika Svoga.
27. A ovi ti međ' njima pokažu
Čudotvornu silu Mu i znake,
U Hamovoj bogatoj oblasti.
28. Mrke pustî mrake i zamrači.
Ne b'jahu Mu riječi protivni.
29. U krv vodu pretvorî njihovu
I pomori svu ribu njihovu.
30. Provr'je zemlja žabama njihova,
Iste sobe njihovih carevâ.
31. Reče tako, eto ti gamadi
I ušijû po svijem krajev'ma.
32. Mjesto dažda, eto na njih gràda,
Živa ognja na zemlju njihovu.
33. Pohara im vinovo čokoće,
Smokve, drvo po njihovom kraju.
34. Reče tako, dolete skakavci,
Gusjenice, da im broja nije;
35. Te izjedu svu po zemlji travu,
Rod obilan po polju njihovu.
36. Sve prvence u zemlji pobije,
I prvine svakoga im truda.
37. Te izvedê Izrajiljce Svoje
Iz sužanjstva sa srebrom i zlatom.
I sustala oči ne vidješe
Koliko je plemenâ im bilo.
38. Nad izlazkom radova se Misir,
E ga stràha popala bijaše.
39. Pokrivač im razstr'je od oblaka,
Reče ognju, da im noću svjetli.
40. Na molbu im prepelice šalje,
I hljebom ih nebesnijem hrani.
41. Razbi kamen te voda proteče
Na rijeke sve pustinjom suhom.
42. Ele svete spomenu se r'ječi
Što besjedi svom Avramu sluzi.
43. Svoj izvedѐ u radosti narod,
U veselju svoje izabrane.
44. Dâ im zemlju svu neznabožacâ
U nasljedstvo vàs trud tuđinacâ.
45. Da čuvaju svete zapovjedi
Zakone mu pazeć. Aliluja!