Psalmi Davidovi poput srbskijeh narodnijeh pjesamâ 10

←Katizma 9

PSALMI DAVIDOVI POPUT SRBSKIJEH NARODNIJEH PJESAMÂ Pisac: Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski

Katizma 11→

KATIZMA 10

PSALAM 70

Molitva starca sluge Božijega radi dalje pomoći Božije.

U tebe se Bože, pouzdavam,
Pod sramotom vječnom ostat ne ću,
2. Izbavi me svetom Svojom pravdom,
Prigni uho, pribavi spasenje.
3. Grad mi budi gdje ću da poživim;
Hoćeš da mi spasenje prirediš,
Jer si grad moj i krepost si moja.
4. Oslobod' me iz zlotvorske ruke,
Te iz šakâ zalca, nasilnika.
5. Jere si Ti sve nadanje moje;
I Gospod je Gospod od iskona,
Uzdanica moja od mladosti.
6. Sve se Tebe držim od rođenja;
Od kol'jevke moj si branič slavni,
Ja se Tobom neprestance hvalim.
7. Ta čudo sam divno ja mnogima,
A Ti si mi utočište jako.
8. Usta su mi puna Tvoje hvale,
Svakog dana puna slave Tvoje.
9. Ne odbaci me pod starost moju,
Ne ostav' me gdje m' izdaje snaga!
10. Jer o meni misle nepr'jatelji,
Dogovorno vrebaju mi dušu,
11. Govoreći: „Toga Bog ostavi,
Potjerajte da ga ulovimo;
Toga nije ko da izbavi.“
12. Ne budi mi Gospode daleko,
Bože mili, u pomoć mi dođi!
13. Neka hrđe poginu sramotno,
Protivnici hudi moje duše.
Nek popadne sramota i ruga
Na sve one koji zla mi traže.
14. A ja ću se svagda uzdat u te,
Svagda Tvoje ponavljati hvale.
15. Kazivat će svagda moja usta,
Tvoju pravdu Tvoja dobročinstva,
El im ne znam broja ni računa.
16. Ulazit ću u sili Gospodnjoj
I slavit ću samo Tvoju pravdu.
17. Bože, Ti me uči od mladosti,
Te čudesa sve kazujem Tvoja.
18. U starosti i kada osjedim,
Ne moj Bože, da ostaviš mene,
Da potomstvu mišicu Ti kažem,
Silu Tvoju omladini c'jeloj.
19. Pravda Ti je do najvišeg visa;
U djelima Tvojim velikijem
Gdje je onaj, ko je Tebi ravan?
20. Koliko l' si bacao nas putâ
U nevolje velike i ljute,
Pa ćeš opet da nas sve oživiš,
Iz bezdanâ zemaljskih izvučeš,
21. Ti ćeš ugled meni umnožati,
Te s' obratit na utjehu moju.
22. S toga ću te hvaliti uz arfu,
Tebe Bože moj, i vjernost Tvoju!
Guslit ću ti gusle javorove
Na proslavlje Izrajiljev svetče!
23. Usta će se radovati moja
I duša mi koju si spasao,
Kad zapjevam pjesmu Ti zahvalnu.
24. Jezik će mi slavit Tvoju pravdu
Da zloradi moji se zasrame.

PSALAM 71

Molitva radi mirna vladanja pomazanika Božijega.

Sljedi pjesma Davidova sveta
Namjenjena jeste Solomunu.

Bože, caru blagi sud podjeli!
(Svetu pravdu careviću mladu). —
2. Neka vlada Tvom narodu pravo
I pravedno Tvojim nevoljnikom.
3. Nek narodu gore rode mirom
Humovima nek dozori pravda.
4. Da nevoljnim svetu d'jeli pravdu,
Sinovima ništega pomaže,
Nasilnika svakoga satare.
5. Neka Te se zalac pobojava,
Dok je žarkog sunca i mjeseca,
Od koljena pa sve na koljeno.
6. Neka siđe te da zemlji bude
Što dažd tihi košenoj livadi,
Kad rominja te zemlju poraša.
7. Da pravednik u njegove dane
Svud procvjeta na sve sv'jeta strane,
Mir posvuda dok teklo mjeseca.
8. Neka vlada od mora do mora,
I od r'jeke do krajev' zemaljskih.
9. Divljaci će pred Njim popadati,
Nepr'jatelji lizati će prah Mu.
10. Ostrovljani, carevi Tarsijski,
Donosit ćê darove bogate,
Car Arapski danak dat' i Savski.
11. Svi carevi klanjat će se Njemu,
Svi narodi bit će Mu pokorni.
12. Ubogoga te i nevoljnoga
Koji cvile, On će da izbavi,
Kojim nije nigdje pomoćnika.
13. Milostiv će biti ubogome,
Jadnim hoće spasavati duše.
14. Od pr'jevare, nasilja krvava
Izkûpit će On njihove duše,
I skûpa će krv njihova biti
Pred Njegovim pravednim očima.
15. Da ubogi na zemlji požive
Zlata će mu Savskog darovati,
A on će se molit Mu za dušu,
Svakog dana Njega blagosivljat.
16. Zemlja nek je pšenicom obilna,
Prigorjem se lelijalo klasje,
Kâ planina zelena Livanska.
Po gradovma da cvjetaju ljudi,
Kâ po zemlji travica zelena.
17. Neka Mu je ime blagoslovno,
Da bi rastlo dokle teklo sunca,
Njim plemena bila blagoslovna,
Blaženim ga svi narodi zvali.
18. Blagosloven Gospod Bog Izrajljev,
Bog jedini, što čudesa tvori!
19. Blagoslov Mu na imenu slavnu,
Slave Mu se zemlja napunila,
Tako sad i va v'jek. Amin, Amin.
20. Svršiše se môbe Davidove,
Da, Davida, Jesejeva sina.

PSALAM 72

Nadvladano izkušavanje zbog odpadničtva.

Sljedi pjesma Asafova sveta.

Bog je dobar Izrajilju Svome,
Svim onima što su srca čista.
2. U malo mi ne zađoše noge
Stopala mi malo ne puznuše.
3. Na bezumne ele se razsrdih,
Gledajući zalce u obilju.
4. Za nevolju do smrti ne znadu,
Pretili su, životni veoma.
5. Na poslu ih ljudskom nigdje nije,
Nit se muče s ljudima drugima.
6. Oholosću i objesću svojom
Obtočeni, obučeni jesu
Kano ogrom, i ruhom stajaćim.
7. Od debljine oka izbuljena,
Srce zlobno puno im je klapnje.
8. Poruglivo, pakostno besjede,
Ponosito zbore o nasilju.
9. Ustma svojim nebesa dosežu
A jezikom zemlju obuzimlju.
10. Narod njihov svagda k njima grne
Pijuć vodu na vrelu obilnu;
11. Te govore: „Ta šta znade Gospod?
Ta zar Višnji sve to da razbira?!
12. Pa, gle, eno tih neznabožacâ
Sve su sretni na ovome sv'jetu.
I bogatstvo umnožava im se!
13. A ja zalud čistim srce svoje,
I umivam bezgrješnosću ruke:
14. Ele vàs dan mukama se mučim,
Svako jutro stiže mene kazan.“ —
15. Da govorim što oni govore
Nevjeran bih tvom koljenu bio.
16. Stadoh mislit da ovo razumjem,
Ali mi se preteško viđaše.
17. Kad al uđoh u svetinju Bož'ju,
Doznadoh im za doba skončanja:
18. Zaista ih Gospode, postavi
Na klizavo na mjesto opasno,
Te jadnike razvalinom gradiš.
19. Kako za čas opusćeše tužni,
S nenadne ih nestade strahote!
20. Kao sanak kad se čovjek prene,
Tako Bože, kada se podigneš
Rastvaraš im utvoru njihovu.
21. Da mi srce čemerom izkipi
Te u nutra trzati me stane:
22. Tad bih luđak i bezumnik bio
Kâ živinče pred Tobom bi bio.
23. Ali ja sam za svagda kod Tebe,
Ti me hvataš za desnicu ruku.
24. Vodiš mene sve po volji Svojoj,
Te ćeš mene u slavu odvesti.
25. Koga imam na nebu vedrome?
Ti si l' sa mnom, nije mi do zemlje.
26. Srce, t'jelo neka mi propada,
Tvrdi grade Bog je srcu mome,
I dio mi duše do vijeka.
27. Jere svi će da poginu brzo
Koji Bože, od Tebe odstupe.
Svakog Svojim mačem iztrjebljavaš
Što preljubno Tebe ostavljaju.
28. A blago si meni Boga blizo,
Na Gospoda nadanje polažem.
Kazivat ću sve čudesa Tvoja
Na vratima kćeri Sionove.

PSALAM 73

Molitva proti proganjanju vjerozakonskomu.

Sljedi nauk Asafov premudri.

Sa šta Bože, sve srdiš se na nas,
Gnjev se dimi Tvoj i razgor'jeva,
A na ovce svete paše Tvoje?
2. Opomen' se sabora Svojega
Koga steče od starine davne,
U nasljednu sakupi državu
Sion gore, novoselja Tvoga.
3. Stope Svoje podigni te stupi
Na te svete razvaline tužne,
Po svetinji sve poruši zlotvor.
4. Gdje su Bož'ji sabori nam bili,
Sad zlotvori naši ondje riču,
Nameću nam svoje običaje.
5. Gle oni su poput tog čovjeka
Koji diže gvozdenu sjekiru
Na spletene u drveta grane.
6. Sve po njemu što bi urezano
Izsjekoše bradvom i sjekirom.
7. Svetinje Ti ognjem sažegoše
Obalivši, na zemlju srušivši,
Oskvrniše stan imena Tvoga.
8. Besjediše u srcu svojemu:
„Satrimo ih i razorimo ih.
Popalimo ognjem da sagore
Zborna mjesta Božija na zemlji.“
9. Ni znamenjâ svojih ne vidimo
Ni prorokâ više ne imade,
Nit je koga u nas ko bi znao
Dokle li će taj zulum trajati?
10. Dokle će se rugati nasilnik?
Hoće li Ti protivnik do v'jeka
Prkositi imenu Tvojemu?
11. Za što Bože, dosele ustavljaš
Ruku Svoju i desnicu Svoju?
Trgni ruku iz Svojih njedarâ,
Te izvadi mača izkopnjaka!
12. Bože, Ti si car moj od starine
Koji tvoriš po zemlji spasenje!
13. TI razkinu Svojom silom more,
Satr glave nakazam' vodѐnim.
14. TI razmrska glave Lev'jatanu
I dade ga gladnim pustinjakom
Da se njime nahrane dovoljno.
15. TI izvede vrela i potoke.
TI presuši r'jeke nepresišne.
16. Tvoji dani, Tvoje mrke noći;
TI postavi zvijezde i sunce.
17. TI utvrdi krajeve zemaljske,
TI uredi ljeto iza zime.
18. Pa i toga sad se opomeni:
Neprijatelj Gospodu se ruga,
Bezumni Te narod ne poznade.
19. Nedaj zvjerma anđeoske duše
Bezazlene grličice Svoje,
Ne zaborav stada mučenikâ.
20. Na zavjet nam sveti daj pogledi,
Jer su puni kutovi zemaljski
Sve stanovâ cigla bezakonja.
21. Nek žalostni ne vraća se stidan,
Neka ništi svuda i ubogi
Po svijetu ime Tvoje hvali.
22. Ustan' Bože, brani Svoju pravdu,
Opomen' se bezumnoga ruge.
23. Ne zaborav vike protivnikâ
Niti buke Tvojih mutljivacâ
Kojoj nije ni kraja ni konca!

PSALAM 74

Blizina sudca s čašom gnjevnom.

„Ne pogubi.“ Pjevačkom glavaru.
Asafova pjesma sljedi sveta.

Hvalîmo Te Gospode, hvalîmo,
Blizo nam je Tvoje ime sveto.
Tvoja čuda svuda se kazuju.
3. „Kada vidim da nastaje vr'jeme,
Suditi ću po istinoj pravdi.
4. Da se crna zemlja sva zanjiha
I sa svijem što pod suncem žive,
Voljan sam joj temelj da utvrdim. —
5. Ja sam koji hvališama kaže:
Ne hval'te se, ne sramotite se!
Neprestance sve zalcima kažem:
Ne dižite roga lukavoga,
6. Ne dižite u vis roga svoga,
Ne govor'te tvrdoglavo, ludo.“
7. Jer to vaše sve uzvisivanje
Ne dolazi niti od istoka,
Ni zapada, niti iz pustinje;
8. Već je Gospod sudija pravedni,
Jednog diže drugog ponizuje.
9. Jer je čaša u Gospodnjoj ruci,
Vri mu vino, natočio punu,
I razdaje rujne kaplje redom;
Ema talog posrkat će njezin,
Do dna izpit neznabožni zalci.
10. A ja hoću kazivat do v'jeka,
Te ću pjevat Bogu Jakovljevu.
11. „Rogove ću polomiti zalcem,
Dignut će se rozi pravednikâ.“

PSALAM 75

Hvala Božija iza gnjѐvnoga suda (pobjede).

Poglavici pjevačkom. Uz žice.
Sljedi pjesma Asafova sveta.

Zna Judeja za Boga svojega,
Velje Mu je ime u Izrajlju.
3. U Salimu šator razapeo,
Na Sionu stanove Mu kažu.
4. Tu krilate slomi lûku str'jele
Štit i mač, te isti rat krvavi.
5. Svjetao si kao sunce žarko,
A divniji od hajdučkih gorâ!
6. Razoruža srčane junake,
E zaspaše da sanak borave,
Ne nađoše hrabrih svojih rukû.
7. S pr'jetnje Tvoje Gospode Jakovljev,
Zadr'jemaše konji sa kolima.
8. Ti si strašan, ko će odoljeti
Pred licem Ti kada se razgnjeviš?
9. S neba javljaš pravedne usude,
Zemlja Ti se prepada i múčî,
10. Kad ustane Gospod da Sam sudi,
Da pomaže po zemlji stradalcem. —
11. Sve u Tvoju slavu se obraća
Vas gnjev ljudski, kad nastane doba
Da plamenim opašeš se gnjevom.
12. Polažite, izpunjujte vjerno
Sve zavjete Gospodu svojemu.
Svi koji ste izokola Njega
Prinosite žrtvé dare strašnom.
13. Duh oporni knezovima kroti,
Carevima zemaljskim je strašan.

PSALAM 76

Utjeha povjestna za doba stradanja.

Idutumskih pjevačâ glavaru.
Sljedi pjesma Asafova sveta.

Glas moj kliče k Bogu, da Ga zovnem,
Glas moj kliče Gospodu da čuje.
3. U dan b'jede ja Gospoda tražih:
Noću mi je podignuta ruka
I nikada ne spušta se nîkom,
Duši mi se utješiti ne će.
4. Kad pomenem Gospoda, sve ječim,
Duh mi trne kada razmišljavam. —
5. Držim vjeđe moje da su budne,
Kolebam se, zborit se ne dade.
6. Sve prebrajam dane starodavne
I godine od iskona stare.
7. Pjesamâ se svojih noću sjećam,
Duhom svojim duboko dovijam.
8. „Zar će va v'jek da se Gospod srdi,
Već nas više milovati ne će?
9. Zar za svagda milost Mu prestade,
Te se riječ prekide Njegova
Od koljena va v'jek na koljeno?
10. Zaboravi l' milostivan biti,
Il u gnjevu uzavrelom Svome
Već zatvori milosrđe Svoje?!“
11. I ja rekoh: „Stradati je meni;“
Godine su desnicé Višnjega.
12. Pamtim slaveć' sve djela Gospodnja,
Sjećam Ti se čuda iz davninâ.
13. Razmišljavam o djelima Tvojim,
Dovijam se čudu Tvoje radnje.
14. Bože, Tvoji putovi su sveti,
Gdjê Bog velji, kao što je Bog naš?
15. Sami Bog si što čudesa tvori.
Ti pokaza silu međ' narod'ma.
16. Ti mišicom Svoj narod obranî,
Jakovljeve, Josipove sinke. —
17. Tad Te vide Bože, vode silne,
Tad Te vide vode pa se vrate,
I bezdane sve se zadrmahu.
18. Iz oblakâ sve vode lijahu,
A visine tutnjem tutnjijahu,
Svjetle Tvoje str'jele pol'jetahu.
19. U viharu grom Tvoj progovori,
Vasiljenom munje sijevahu,
Zemlja liba te se sve potresa.
20. Sinjim morem Tvoj putak bijaše,
Staze Tvoje silnijem vodama;
Tvoga traga poznat ne bijaše.
21. Vodio si narod Svoj kâ ovce
Mojsijevom, Aronovom rukom.