Pregled istorije hrišćanske crkve 2

Izvor: Викизворник
PREGLED ISTORIJE HRIŠĆANSKE CRKVE
Pisac: Protojerej Grigorije Mikić


DRUGI PERIOD
Život hrišćanske crkve od 313. do 1054. godine

I. Hrišćanstvo postaje dozvoljena, a zatim državna vera[uredi]

a) Konstantin Veliki[uredi]

1) Po smrti Dioklecijanovoj nastavio je na Istoku borbu sa hrišćanima njegov naslednik Galerije, koji je i ranije bio začetnik te borbe. Međutim, godine 311. dogodio se obrt u toku stvari. Galerije, skrhan teškom bolešću i videći da je borba sa hrišćanima bez uspeha, izda te godine edikt u kome je priznao hrišćanstvo za trpljenu veru, ako hrišćani ne čine ništa protiv reda u državi. Galerije je izdao taj edikt u ime svoje, svog zapadnog suvladara Konstantina, i cezara Licinija. Edikt je, dakle, važio za celu državu no nije odmah primenjen na Istoku. Ipak je bilo jasno da se država sprema na novu versku politiku.

2) Konstantin Veliki. Još od 306. g., kada je Konstantin nasledio svoga oca Konstancija Hlora i zavladao nad Zapadom, prisvojio je u Italiji vladarsku vlast cezar Maksencije. Konstantin je prešao sa vojskom Alpe i 312. godine potukao svoga protivnika na Milvijskom mostu kod Rima. Time je postao samodržac na celom Zapadu. Svoju pobedu je Konstantin pripisivao hrišćanskom Bogu.

O tome je sam pričao nikomidijskom episkopu Evseviju ovo: Dan pred bitku sa Maksencijem molio se (car) Bogu za pomoć. Dok je bio još u molitvi, pokaza mu se vrlo čudan znak koji mu je Bog poslao: video je, oko podne, nad suncem krst od svetlih zraka sa natpisom: „Pobedi ovim" (Hoc vince, tuto nika). Nije mu bilo jasno šta sve to znači. Dok je o tome razmišljao spustila se već i noć. Tada mu se javio u snu Hristos, Sin Božji, sa znakom koji mu se na danu ukazao i naredio mu da napravi sliku tog znaka i da sa njom pođe u boj. Ujutro se Konstantin posavetovao sa svojim prijateljima, pozvao je zlatare, opisao im znak i naredio da ga načine od zlata i dragog kamenja. Tako je načinjena zastava sa časnim krstom u koji su uneta početna pismena Spasiteljeva imena, a na platnu je bila zlatom rađena slika Konstantinova i njegovih sinova. Car je i docnije nosio na šlemu Hristova pismena.

Konstantin I, koji s pravom nosi naziv Veliki, rođen je u Naisusu (današnjem Nišu). Godina rođenja ne zna mu se tačno (288?). Potpuno mu je ime - Flavius Valerius Konstantinus.

Od tada se on javno priznaje hrišćaninom, vojnicima stavlja na štitove monogram Hristov, a kuje ga i na novcu sa natpisom: „Ovim ćeš znakom pobediti" („Hoc signo victor eris“). Vojničke zastave dobijaju krst. Konstantin je vlast nad istočnim delom države priznao Liciniju i sa njime je 313. godine, u znak blagodarnosti Bogu, izdao u Milanu ukaz kojim se proširuju hrišćanska prava od 311. godine. Time je hrišćanstvo stvarno izjednačeno sa starom državnom verom.

3) Ni tim ukazom nije hrišćanstvo došlo na Istoku do potpune slobode. Između dva vladara nastala su politička trvenja. Dok se Konstantin u svojoj politici oslanjao na hrišćane u celoj državi, Licinije ih je u svojoj oblasti proganjao kao pristalice svoga protivnika. Takvo stanje je trajalo deset godina i rešeno je 324. godine, kada je Licinije pobeđen i pogubljen, a Konstantin sam zavladao celom državom. To je značilo potpunu pobedu hrišćanstva i na Zapadu i na Istoku. Hrišćanstvo je od dozvoljene postalo zaštićena religija.

4) Tako nagao obrt u državnoj politici prema hrišćanstvu ima više razloga. Prvo, hrišćana je bilo tako mnogo u državi i na takvim mestima da je svaka borba protiv njih bila besmisleno zlostavljanje najboljih građana. Drugo, Konstantinu je bilo jasno da ne valja vezivati državni život za veru koje nestaje, nego da je bolje udružiti je sa verom koja uzima sve više maha. Treće, Konstantin je bio lično dobro raspoložen prema hrišćanstvu, jer mu je mati bila hrišćanka.

5) Država i crkva. Od Milanskog ukaza, a osobito od vremena kada je Konstantin uzeo celu državu u svoje ruke, počinju crkva i država da se vezuju sve tešnjim međusobnim vezama. Državna vlast, tj. vladar, vodi od sada u svome zakonodavstvu brigu o potrebama crkve, kao što je dotle vodio o potrebama starog državnog kulta. Time je u crkveni život ušao jedan nov činilac - vladar, koji u njenim poslovima učestvuje.

Konstantinova briga za crkvu sastojala se u tome, što je svojim naredbama pomagao širenje vere i što je, uz učešće svoje matere Jelene, dizao hrišćanske hramove o državnom trošku. Dalje u tome, što je održavao mir u redovima hrišćanskim i stvarao stalan poredak u celoj crkvi. On je u vremenu prvog većeg crkvenog razdora sazvao Vaseljenski sabor u Nikeji, da utvrdi jednu veru i donese uredbe za celu crkvu. Tim uredbama je dao mnoštvo državnih zakona. Isto tako se starao o tome da se kleru digne ugled u građanskom životu i da crkva dođe do svoga imanja. Ugled crkve u životu dizan je time što je episkopima, koji su bili upravitelji i sudije u crkvenom životu, dato pravo da tu svoju vlast protegnu i na građanski život. Kada je npr. postavljan upravnik za neki grad ili pokrajinu, pitan je episkop za savet; pitan je i kad se siročadima imenovao staratelj; mogao je da nadzire na šta se troši gradsko imanje i mogao je olakšavati život sužnjeva u tamnicama. Velika je stvar bila što je dobio privilegium fori, tj. pravo da sudi sveštenicima i onda kad učine nešto protiv državnih zakona. Mogao je rešavati sporove i među građanima, ako su parničari na to pristali. Najzad su hrišćanski hramovi dobili i pravo azila - utočišta, a svako ko je bio u nekoj crkvenoj službi bio je oslobođen od vojničkih dužnosti. Vrlo velike crkvene troškove, kao npr. izdatke za vaseljenske sabore, snosila je država. Crkva, kao zabranjeno društvo, nije smela imati svoga imanja sve do Konstantina. Ako ga je imala, vodilo se ono pred vlastima kao imanje nekog njenog člana ili bratstva za negovanje bolesnih i sahranjivanje mrtvih. Od Konstantina počevši, ima crkva pravo da stiče svoje imanje kupovinom, nasledstvom, poklonom itd. Na to imanje nije crkva plaćala državni porez ni druge dažbine. Bez imanja ne bi se mogao ni zamisliti opsežan crkveni rad na milosrđu, a ni pokrivanje njenih velikih troškova.

Na osnovu svega toga, Konstantin je sebe opravdano smatrao episkopom spoljašnjih poslova crkvenih.

6. Uticaj crkve na državu. Tesna veza države sa crkvom morala je ostaviti traga na državnom životu. I zaista se pod uticajem crkve izdaju čovečniji zakoni o robovima, ratnim zarobljenicima i roditeljskim dužnostima. Ukinuti su razapinjanje na krst, borba gladijatora, unakažavanje krivaca i druge varvarske kazne. Ukinuti su i stariji državni zakoni koji zabranjuju bezbračnost. Pod pretnjom smrtne kazne zabranjen je brak između hrišćana i Jevreja. U bračno pravo su uneta hrišćanska moralna načela. Propisano je svetkovanje nedelje. Niži slojevi društva, koji su često teže dolazili do pravde, našli su svoje zaštitnike u episkopima (sv. Nikola).

7. Konstantin je bio dovoljno mudar da ne vređa verske običaje staroveraca, kojih je bilo u državi ipak više nego hrišćana. Zbog toga je u staroj veri zabranjivao samo ono što je bilo nemoralno i grubo praznoverje, npr. gatanje iz životinjske utrobe. Hramovi sa takvim kultom su zatvarani i rušeni. Ograničio je i državne žrtve. Na novcu i spomenicima su i nadalje ostali uz hrišćanske znake natpisi i simboli iz stare vere. Zadržao je i čast vrhovnog žreca (pontifex maximus) koja ga nije ni na šta obavezivala. U jednom svom proglasu je, istina, preporučio svojim podanicima da prelaze u hrišćanstvo, no nije nikome činio nasilja zbog vere. Hrišćanske mase su se i na drugi način obračunavale sa mnogoboštvom.

8. Konstantinu je u Rimu posle pobede nad Maksencijem dignut spomenik na kome drži krst u ruci i na kome piše: „U ovom spasonosnom znaku, simbolu prave snage, oslobodio sam vaš grad tiranskog jarma". No Rim se ipak nije slagao ni sa državnom ni sa verskom politikom carevom. Konstantin je u državnoj upravi potiskivao staro rimsko plemstvo, a ono je čuvalo staru veru.

Ni on nije voleo Rim i posle pobede nad Maksencijem bio je tamo svega dva puta. Kako je uz to trebalo da bude stalno na istoku, zbog lakše odbrane istočnih i severoistočnih državnih granica, digao je novu prestonicu na mestu stare Vizantije i dao joj je ime po svome imenu - Konstantinopolis (330). Taj grad je bio i po svojoj spoljašnjosti hrišćanski, iako je u njemu bilo i starih hramova. Statue starih bogova u njemu bile su samo trofeji nove vere.

9. Konstantin je umro 337. godine u Nikomidiji. Tek pred smrt ga je krstio njegov lični prijatelj Evsevije, episkop. Neznabošci su ga uvrstili u red svojih bogova, a hrišćani su ga proglasili za svetitelja koji je ravan apostolima.

b) Konstantinovi sinovi i crkva[uredi]

1. Za vreme Konstantinovih sinova, od kojih je bio najvažniji Konstancije, bila je verska politika fanatična i despotska. Išlo se za tim da se od hrišćanstva na brzu ruku načini opšta i državna vera. Konstancije je mislio da se ukazima može požuriti postepeno propadanje stare vere. Stoga ju je zabranjivao, a njenim pristalicama pretio smrtnom kaznom. Stari hramovi su zatvarani ili predavani hrišćanima. Korist od svega toga nije bila velika, jer se carski ukazi nisu mogli svugde izvršiti. Stara vera je imala mnogo zaštitnika u Rimu, Atini, Aleksandriji, a živela je i po selima. Osim toga, mnogi ljudi od nauke i imena nisu mogli još da se pomire sa hrišćanstvom. Naročito nisu mogli filozofi neoplatoničari koji su u starim mitovima gledali pesnički zaodenute filozofske istine. I oni su imali svojih pristalica.

2. Crkva je imala i štete od preterane vladarske brige za veru. Tom brigom su povređeni moralni osnovi hrišćanstva. Ona moralna snaga kojom su hrišćani izdržali svoje teške dane u prvom periodu i kojom su pobedili državu dolazila je otuda što u njihove redove nije mogao stupiti ma ko. Tada je bilo opasno biti hrišćanin i zbog toga su postajali hrišćani mahom zaista uvereni i za hrišćanstvo oduševljeni ljudi. I hrišćani su pazili koga primaju u svoje društvo, jer to je bilo društvo svetih. Sada su, međutim, ušli u crkvu vrlo mnogi koji nisu imali nikakve veze sa hrišćanstvom, niti su bili sposobni da hrišćanski žive. Učinili su to iz straha od vlasti i da ne bi izgubili službu ili kakvu korist. Kada su nastala prva iskušenja za njihovu veru, oni su od nje olako otpali i povukli za sobom i druge. To se dogodilo odmah posle vlade Konstancijeve, kada je car Julijan bio preduzeo borbu za „vaskrs bogova". Glavni njegov oslonac u toj borbi bili su ti „hrišćani".

v) Julijan apostata[uredi]

1. Iako je od 313. godine bilo jasno da hrišćanstvo pobeđuje, stara vera nije priznavala svoj poraz i vodila je borbu dalje. Naravno sada već samo knjigom, a ne vlašću. Tu borbu je vodio obilnom i ozbiljnom literaturom neoplatonizam. To je bio filozofski i verski pravac sa kojim je hrišćanstvo imalo i pre posla, no sada ga je napadao ozbiljnijim oružjem. U tom duhovnom pravcu, koji možemo nazvati i verom, bile su spojene misli velikog filozofa Platona sa najraznovrsnijim tadašnjim verovanjima i praznovericama, naročito iz istočnih religija. Neoplatonizam je imao i svoje svete knjige sa proroštvima (orakula), imao je misterije, obrede, bogosluženja i sl. Štaviše, Hrista nije prezirao, već ga je smatrao čovekom neobičnih darova i uzvišenog života. Od svojih sledbenika je tražio moralan, strog, asketski život. Drugim rečima, neoplatonizam je bio tako udešena filozofska vera, da je mogao nadomestiti hrišćanstvo kod obrazovanog sveta i kod prostog naroda. Tako su se barem njegovi predstavnici nadali. Imao je pristalica među boljim duhovima sa kojima je valjalo da se hrišćanski pisci ogledaju.

2. Sa tom borbom, koja je htela da hrišćanstvo potisne, vezano je ime Konstancijeva naslednika cara Julijana. On je bio preduzeo da sa carskog prestola, pomoću državne vlasti, osigura život veri za koju se bio oduševio. To je ujedno poslednji pokušaj rimske države da skrši novu i ponovo digne staru veru. Julijan je odrastao kao hrišćanin, no odrekao se hrišćanstva, zbog čega ga istorija zove otpadnikom - apostatom. Taj njegov korak tumače prilike u kojima je odrastao, iako ga ne opravdavaju.

Kada je Konstancije sa svojom braćom seo na presto, pobijeni su svi oni članovi carske porodice za koje se mislilo da bi mogli smetati novim vladarima. Tako je ubijen i njihov stric, a otac Julijana i Gala. Njih dvojicu, kao decu, slučajno je mimoišla smrt. Julijan je, dakle, od detinjstva imao razloga da žali svoje carske rođake. Konstancije ih je obojicu dao da se vaspitaju za monahe, da bi tako bio potpuno miran od njih. Nespretno asketsko vaspitavanje njihovih verskih učitelja kvarilo je Julijanovu dušu i on se rano naučio da pod maskom lažne pobožnosti krije svoje prave osećaje. Učitelji ostalih nauka radili su smišljenije. Pod njihovim rukovodstvom on je pročitao i naučio sve što je bilo potrebno da zavoli helenizam, staru veru i stari red u državi.

Kada je bilo već jasno da će Konstantinova loza ostati bez naslednika, počnu spremati Julijana za budućega vladara. No i dalje su ga uhodili i pleli oko njega dvorske spletke, naročito za vreme školovanja u Atini. Tako je postao još pritvorniji i još više je omrznuo politiku koja se u državi vodila. Najzad je bilo došlo vreme da Julijan uzme u svoje ruke vlast nad celom državom. Njegove legije su ga u Galiji, gde je bio omiljen upravitelj i cezar, proglasile za avgusta i pošle sa njime na Konstancija. Konstancije je pre sudara umro. Tada se Julijan otvoreno odrekao hrišćanstva.

3. Julijan je smatrao svojim glavnim vladarskim zadatkom ponovno dizanje stare vere. Ali on nije mislio onu grubu i preživelu veru, nego preporođenu neoplatonizmom i drugom filozofijom. Širi krugovi su ostali ravnodušni prema tim pokušajima. - Julijan je otpuštao hrišćane iz državne službe, iz vojske je uklonio hrišćanske znake, oduzeo je crkvi sve povlastice, naredio je da se srušeni neznabožački hramovi dignu na trošak onih koji su ih porušili. Svojim školskim zakonom (362) isključio je hrišćane iz višeg obrazovanja. Jevreje je pomagao da dignu jerusalimski hram (Hristovo proroštvo), no to nije uspelo. Isto su tako ostali bezuspešni njegovi pokušaji sa dizanjem neznabožačkih bolnica, uvođenjem posta, propovedanjem i sl. Inače je i pismeno napadao hrišćanstvo.

4. U državi je nastalo veliko uznemirenje i među hrišćanima i među neznabošcima. U nekim krajevima je došlo i do krvavih sukoba. Rana smrt Julijanova učinila je kraj svim njegovim pokušajima, kojima su se rugali baš oni radi kojih ih je preduzimao. Poginuo je 363. godine u ratnom pohodu na Persijance. Vele da su mu poslednje reči bile: „Tandem vicisti Galillaee!" (Galilejče, ipak si ti pobedio!) Kako se na samrti nije mogao nadati da će iko nastaviti delo koje je on započeo, verovatno da je umro sa takvim mislima.

g) Hrišćanstvo postaje državna vera[uredi]

1. Julijanovi naslednici su se vratili na versku politiku kakva je bila pre njega. Prvi njegovi naslednici su vratili crkvi sve pređašnje povlastice, ali staru veru nisu napadali. No od 380. godine čine carevi i to. Teodosije Veliki i Gracijan ukinuli su te godine slobodu ispovedanja vere i proglasili hrišćanstvo za jedinu državnu veru. Vlasti su uz živo učešće hrišćana počele da uništavaju ostatke neznaboštva. Ubuduće je svaki građanin trebalo da bude hrišćanin, a neznaboštvo i jeres smatra se pred zakonima kao veleizdaja. Gracijan se odrekao stare časti vrhovnog žreca. Iz senatske većnice izneta je statua boginje pobede (victoria adveniens) pored sveg protivljenja senata. Od hramova su oduzeta imanja, ukinute su povlastice žreca i vestalki. Godine 389. odrekao se senat mnogoboštva. Od 392. godine smatra zakon prinošenje krvavih žrtava za uvredu vladara. Rimska država nema od toga doba ništa zajedničko sa starom verom. - Hrišćanstvu, dakle, nije trebalo ni 400 godina da osvoji Rimsku državu.

2. Posle toga mnogoboštva je naglo nestajalo iz javnog života. Poslednje Olimpijske svečanosti su bile 394. godine. Stare hramove ruše i na istoku i na zapadu. Proteste protiv uništavanja velikog umetničkog blaga niko ne sluša. - No mnogoboštvo nije ni sada uništeno jednim udarcem. Ono od 380. godine propada brže, ali je trebalo da prođe još nekoliko naraštaja, pa da sve zemlje oko Sredozemnog mora postanu potpuno hrišćanske. Stara vera se najduže zadržala među seljacima i filozofima, obrazovanim velikovarošanima. Zato i vidimo kratku reakciju mnogoboštva u senatu, kada je Alarih 410. godine osvojio Rim. U Aleksandriji se skupljao krug obrazovanih staroveraca oko filozofkinje Hipatije.

U Atini stara vera je negovana na velikoj filozofskoj školi, gde su svi nastavnici bili neoplatoničari. Car Justinijan je zatvorio tu školu 529. godine i time oduzeo staroj veri poslednji naučni oslonac. Za njegove vlade su, pod pretnjom smrtne kazne, kršteni ostaci mnogobožaca u Carigradu i Maloj Aziji. Među seljacima po ostrvima oko Italije bilo je mnogoboštva još do sedmoga veka, a na Peloponezu do devetoga. Neznabošci su dobili naziv pagani = seljaci, verovatno stoga što su se najduže zadržali po selima.

3. Takva brza i potpuna pobeda kakvu je izvojevalo hrišćanstvo nema sličnih primera u istoriji. Crkvu su, istina, od 313. godine pomagali carevi svojom politikom i zakonima, ali to ne znači da je ona pobedila tuđom snagom. Do glavne pobede je došla u vreme kada je država htela da je potpuno uništi, a stara državna vera je propala baš onda, kada je bila najviše štićena. To znači da spoljašnja sila, sama po sebi, ne vredi mnogo ni za napredovanje, ni za propadanje jedne vere. Pored sve pomoći ne bi nova vera pobedila da nije bilo silnog verskog oduševljenja kod njenih pristalica, da nisu mučenici za nju hrabro ginuli, da nije imala unutrašnje snage i da vreme za nju nije bilo sazrelo. Pobedu je odnelo hrišćanstvo, a ne njegovi spoljašnji pomagači.

II. Sveštenstvo i uprava crkve[uredi]

a) Sveštenstvo[uredi]

1. Jerarhija se i u ovom periodu sastoji iz tri osnovna stepena - đakonskog, prezviterskog i episkopskog - kao što je to moralo biti. No sada nije bilo dosta da sveštenici imaju samo moralne osobine, koje su ranije poglavito tražene, nego je vreme zahtevalo da budu i naučno obrazovani. Za borbu sa jeresima i filozofijom trebalo je dobro poznavati Sveto pismo i svetovne nauke i biti književno obrazovan. Za stvaranje crkvenih zakona i upravljanje crkvom bili su potrebni ljudi sa upravnim sposobnostima. To se u ovom vremenu tražilo od svešteničkih kandidata. Filozofska i pravnička znanja i obrazovanje sticali su sveštenici na tadašnjim svetovnim visokim školama (Atina, Aleksandrija). Bogoslovska znanja su dobijali proučavajući Sveto pismo i dotadašnje crkvene pisce i družeći se sa većim verskim misliocima. Posle svega su se još povlačili u samoću, gde su razmišljajući mirno i duboko sređivali sve što su naučili. Zato imamo u ovom periodu mnogo jerarha koji su bogoslovi, filozofi, prirodnjaci, dobri upravnici, govornici i pesnici. - Za pastirsku službu spremali su se budući sveštenici živeći i radeći duže vremena uz svog episkopa ili prezvitera kao čatci, pojci ili đakoni. Tu su naučili sve što im treba za njihovu buduću službu.

2. Izdržavanje sveštenika. I nadalje je pravilo da svaki sveštenik živi uglavnom od svoga imetka ili od svojih ruku. Na imetak nije plaćao porez ili je plaćao manje. Episkope počinje sada već crkva da izdržava, a mestimice izdržava crkva i sve svoje sveštenike. U takvim slučajevima crkveni prihodi su deljeni na četiri dela: za episkopa, za sveštenstvo, za potrebe crkve i hrama, za sirotinju. - Od sveštenika se sve više tražilo da se brinu i rade samo za crkvu. Zato se u ovo vreme javlja misao da sveštenici ne treba da osnivaju svoju porodicu, nego da žive neženjeni (celibat).

Na Zapadu je već početkom IV veka jedan sabor obavezao sveštenike na celibat. I na Prvom vaseljenskom saboru je raspravljano to pitanje, ali je za porodični život sveštenika, kao za stari običaj crkveni, ustao jedan pustinjak, te je na Istoku ostalo po starom. Do VI veka važilo je to pravilo i za episkope. Car Justinijan je doneo uredbu da samo onaj sveštenik može biti biran za episkopa koji ne živi u braku. To je pred kraj VII veka usvojio i Šesti vaseljenski sabor. Na Zapadu je postepeno i teško do XI veka uveden celibat za sve stepene sveštenstva.

3. Episkopa biraju u ovom periodu sveštenici iz samog mesta i episkopi celog kraja, a narodno se učešće u izboru ograničava. Na važnija mesta postavljaju episkope vladari. I pri nameštanju nižeg sveštenstva ne učestvuje više narod toliko kao pre, nego pravo biranja sveštenika prelazi na episkopa.

b) Ustrojstvo[uredi]

1. Mitropolije. Dok su u prvom periodu pojedine crkvene opštine bile samostalne i nezavisne jedna od druge, udružile su se tešnje odmah na početku svog slobodnog života. To je bilo potrebno stoga što su jeretici izvrtali jednu i zajedničku veru u koju su verovale sve opštine i odmetali se od crkvenog reda. Tako je moglo da strada jedinstvo crkve. Da se jeretici savladaju i jedinstvo očuva bila je potrebna veća vlast i veći ugled nego što je bio episkop jedne crkvene opštine. Tu potrebu su osećale crkve još u prvom periodu, pa su održavale manje i veće sabore i držale se njihovih zaključaka o veri i poretku.

U novom vremenu nije više crkvi smetala država i sada, kad se mogla na nju i oslanjati, ustanovila je ona stalne više vlasti nad većim pokrajinama. Ona je sve svoje opštine u jednom državnom okrugu stavila pod vlast episkopa koji je stanovao u glavnom gradu toga okruga. Taj episkop je dobio naziv mitropolit, jer se glavni okružni grad zvao metropolis. Potčinjavanje parikija episkopu glavnog okružnog grada - mitropolitu bilo je prirodno. Hrišćanstvo je bilo uhvatilo korena prvo u tim većim gradovima i iz njih je šireno u manje gradove i po selima. Prema tome, manje opštine su i dotle smatrale svojom materom crkvom onu veću opštinu iz koje su dobile veru. U IV v. sprovedena je ta podela svuda.

2. Patrijarhati. U državnoj upravi upravljao je sa nekoliko provincija jedan carski namesnik. I crkva je ustanovila u V v. šire oblasti koje su obuhvatile po nekoliko mitropolija. Tako su nastali patrijarhati. Njima su stavljeni na čelo episkopi najvažnijih mesta u državi koji su već od ranije imali veći ugled. Na stepen patrijarha dignuti su episkopi: aleksandrijski, antiohijski, rimski, carigradski i jerusalimski. Carigradski jer je „Carigrad novi Rim", a jerusalimski zbog toga što je Jerusalim za hrišćane najsvetije mesto. Tu čast im je dao IV vaseljenski sabor (451. g.). Od V veka nose oni naziv vaseljenskih patrijarha. Istočne mitropolije su bile razdeljene pod upravu četiri patrijarha, dok je za ceo Zapad bio jedini patrijarhat u Rimu.

Upravna podela crkve izvedena je po ugledu na državnu podelu, pa su crkvene oblasti dobile i nazive kakve su imale državne: parikije, eparhije, dijeceze.

Među istočnim patrijarsima zauzeo je ubrzo prvo mesto carigradski. Jerusalimski, antiohijski i aleksandrijski patrijarhati su pali pod vlast osvajača Arapa, te su morali tražiti materijalne i moralne pomoći od carigradskoga. Njegov upliv na te patrijarhate bio je tako veliki da im je sa svojim sinodom do polovine XIX veka imenovao patrijarhe.

3. U većim gradskim opštinama uređena su crkvena nadleštva sa činovništvom da se staraju oko crkvenog dobra, za upravu i rad na milosrđu. Takvi su činovnici bili: ekonomi, hartofilaksi (arhivari), nadzornici nad parohijama i manastirima, čuvari riznica, zastupnici pred građanskim vlastima itd. Oni su bili redovno u đakonskom stepenu. Oni koji su bili uz carigradskog patrijarha bili su ugledniji od ostalih i nosili su uz svoj naziv atribut - „veliki". Niže osoblje, naročito za milosrđe, bili su paravolani, koji su negovali bolesnike, kopijati-fosori - za sahranjivanje mrtvih i đakonise.

4. Sabori. Počevši od apostolskog doba rešavala je crkva svoja važnija pitanja na saborima. U prvom periodu je održano, za pojedine pokrajine, vrlo mnogo manjih sabora, osobito u Africi. U drugom periodu predala je crkva svu vlast nad sobom opštecrkvenim - vaseljenskim saborima. To su bili skupovi crkvenih starešina iz cele rimske države, pa i iz krajeva van nje. Sazivani su kada je trebalo rešiti neko pitanje koje se tiče cele crkve. Takva su pitanja verske istine koje su vaseljenski sabori utvrđivali u dogmama. Za poredak u celoj crkvi donosili su zakone u kanonima. Cela crkva je priznala te zaključke vaseljenskih sabora za valjane, usvojila ih je i unela u svoj život. Time je crkva postala jedno telo, ma gde mu bili delovi. Osim toga ti su sabori izjednačili način bogosluženja u crkvi i rešavali su veće sporove. Oni su, dakle, ostvarili potpuno jedinstvo Crkve u svemu. Bilo ih je svega sedam.

Prvi je održan u Nikeji na severozapadu Male Azije 325. g., drugi u Carigradu 381. g., treći u Efesu na zapadnoj obali Male Azije 431. g., četvrti u Halkidonu na azijskoj obali Mramornog mora 451. g., peti u Carigradu 553. g., šesti u Carigradu 680. g., sedmi u Nikeji 787. g. - Tako broji vaseljenske sabore Istočna crkva, a Zapadna, ubrajajući u njih i neke svoje pomesne, broji ih oko dvadeset.

Pozive na vaseljenske sabore slao je vladar patrijarsima ili mitropolitima, a oni dalje episkopima. Sve troškove je plaćala država. Sednice je otvarao ili sam vladar ili njegov izaslanik. Na tim saborima su članovi episkopi, no dobijali su reč i prezviteri i đakoni (Atanasije Veliki na I saboru). Glasali su i potpisivali zapisnike samo episkopi. Zaključci vaseljenskih sabora dobijali su carsku sankciju i time su postajali državni zakoni. Tih zaključaka imale su se držati u svojoj upravi sve niže vlasti - patrijarsi, mitropoliti i manji sabori.

5. Osim vaseljenskih sabora održavali su se mnogo češće manji sabori - oblasni ili pomesni. Ti pomesni sabori su bili patrijaraški i mitropolijski. Na njima su rešavana pitanja reda i discipline samo za neku oblast. Prvi vaseljenski sabor je naredio da se sastaju svake godine dva puta: uz časni post i u jesen. Njihovi zaključci su važili u oblasti za koju su doneti.

Odredbe sabora skupljane su u zbornike koji se zovu nomokanoni.

6. Velika je bila zasluga vladara što su sazivanjem vaseljenskih sabora pomogli crkvi da sredi svoj život i što su bdeli nad redom u njoj. No dešavalo se i to da su vladari na svoju ruku izdavali propise za crkvu, pa i dogme, To su činili kadgod i iz političke nužde, jer su u to doba verski razdori stvarali državne razdore. U tome je išao najdalje inače veliki zakonodavac car Justinijan. Crkveni ljudi nisu ćutke primali takve postupke. Oni su i rečju i knjigom branili slobodu crkvenog života. Tako su činili Amvrosije Milanski, Jovan Zlatousti i blaženi Avgustin, koji je napisao znamenitu knjigu o odnošaju crkvene i državne vlasti (De civitate Dei). Takav nepravilan odnos vladara prema crkvi zove se u istoriji cezaropapizam.

Episkopi su i inače upotrebljavali svoju crkvenu vlast i protiv vladara i protiv državnih dostojanstvenika, kada je to bilo potrebno. Amvrosije Milanski je npr. primorao na javno pokajanje Teodosija Velikog zbog nečovečnog postupanja sa pobunjenicima u Solunu.

III. Jeresi[uredi]

1. U drugom periodu, u doba kada je crkva utvrđivala svoje učenje i red, izbijaju jeresi u tako velikoj meri i šire se takvom silinom, da je od njih bilo u opasnosti i samo jedinstvo crkve. Često je to jedinstvo i stradavalo.

Mišljenja o verskim istinama, kao o tome ko je i šta je zapravo Isus Hristos, da li čovek ili Bog ili i jedno i drugo, toliko su tada zanimala duhove da se tim pitanjima nisu bavile samo učene glave, nego i najšire narodne mase. O tome se prepiralo u radionicama i na ulicama, štaviše, u prepirkama su učestovali pagani i Jevreji. Organizovane su verske stranke i javno se vodila neobično ogorčena borba, često i političkim sredstvima. U toj borbi je učestvovala i državna vlast sa svojim mišljenjem.

Jeretike su označavali crkveni oci i pisali su spise protiv njihovog učenja; osuđivali su ih i manji sabori. Poslednju reč u tim dogmatičkim borbama izricali su vaseljenski sabori. Na njima su saslušana i procenjena sva oprečna mišljenja i zatim je utvrđeno kao pravilno ono što se potpuno slaže sa izvorima verske nauke: sa Svetim pismom i Predanjem.

2. Prva velika jeres drugog perioda jeste Arijeva jeres. Arije, učeni sveštenik aleksandrijski, poricao je pravo božanstvo drugom licu Svete Trojice. Kada su ga zbog tog isključili iz aleksandrijske crkve, širio je svoje misli u raspravama i pesmama po Palestini i uopšte na Istoku. Imao je vrlo mnogo pristalica. Budući da je zbog toga razdor u crkvi postao isuviše velik, sazvao je car Konstantin Prvi vaseljenski sabor u Nikeji. Taj Prvi sabor je imao neobičan izgled. Na njemu su učestvovali oci koji su bili prošli kroz poslednje mučeničke godine crkve; bilo je na njemu ispovednika koji su za svoju tvrdu veru bili oslepljeni i osakaćeni. Svi su došli da brane od novog neprijatelja veru sa kojom su stradavali. I oni, najpozvaniji za to, osudili su Arijevo učenje. Glavni borac protiv Arija bio je na tom saboru mladi arhiđakon aleksandrijski Atanasije. Pravilno učenje o Sinu Božjem izrekao je sabor u prvih sedam članova našega Simbola vere i u početku osmog člana. Arije je sa svojim pristalicama otišao u progonstvo. Arijanstva, ponešto izmenjenog, ipak nije još dugo nestalo. I u Sirmijumu je održano nekoliko arijanskih i protivarijanskih sabora. U ogorčenoj borbi državna vlast je često stajala i na strani jeretika. Tada su proganjani pravoslavni episkopi od kojih je najviše stradao Atanasije Aleksandrijski.

3. Drugo jeretičko učenje, koje je samo prirodan nastavak arijanstva, poricalo je božanstvo trećem licu Sv. Trojice. Začetnik mu je bio Makedonije, patrijarh carigradski. Osudio ga je Drugi vaseljenski sabor i pravu veru izložio dopunivši osmi član Simbola vere.

4. Posle toga izbijaju tzv. hristološke jeresi. Njima nije bilo jasno Spasiteljevo bogočoveštvo. Prva je nestorijanstvo koje je zastupao carigradski patrijarh Nestorije (od 428. g.). Počeo je time što je Majku Božju nazvao Hristorodicom i tvrdio da se ona ne može zvati Bogorodicom, jer nije rodila Bogočoveka, nego čoveka Isusa Hrista. No toga čoveka Isusa obdario je Bog svojim darovima mimo svih proroka i svetitelja - nastanio se u njega. Hristos je, po njemu, čovek Bogonosac i biće u kome su dve razne osobe i dve razne prirode (diofiziti). Ovu jeres osudio je Treći vaseljenski sabor.

Crkva nije potpuno nadvladala nestorijanstvo. Nestorijanski episkopi su se povukli od progonstva u Persiju i tamo su osnovali svoju zasebnu crkvu sa patrijarhom na čelu. U danima svoga poleta išle su njihove misije u Indiju, Kinu, Mongoliju i Afriku. Kod njih je od XV veka nasledno i patrijaraško i episkopsko dostojanstvo: prelazi redovno na sinovca koji je često još dete. Crkveni jezik im je sirijski.

5. Druga jeres, koja je nastala iz borbe sa nestorijanstvom, jeste monofizitstvo - „jednoprirodnost" (448. g.). Počeo ju je propovedati arhimandrit Evtihije u Carigradu, te nosi i njegovo ime. Ta jeres kaže: sa ljudskom osobom Isusa Hrista sjedinio se Bog Sin; no kako je Božanstvo neizmerno veće od čoveka, to se Hristova ljudska priroda utopila u božanskoj; nje je nestalo kao što nestaje „kapi mleka u širokom moru". Prema tome je u Hristu jedna priroda - božanska. Ovu jeres osudio je Četvrti i ponovo Peti vaseljenski sabor.

Mnogo veću štetu je imala crkva od monofizita. Borba sa njima bila je više politička nego verska. Egipćani - Kopti, Sirijci i Jermeni, iako su bili u Istočnom rimskom carstvu, osećali su grčku vlast nad sobom kao teret i težili su za samostalnošću. Osim toga, aleksandrijski patrijarh nije hteo da ustupa ugledom pred carigradskim. Te, i crkvene i političke opreke izbijale su u ustancima. U takvom raspoloženju su Egipćani prihvatili monofizitstvo kao svoju nacionalnu stvar. Braneći monofizitstvo od Carigrada i vaseljenskih sabora, vodili su oni političku borbu za svoju samostalnost. Najzad su se potpuno odelili od pravoslavne crkve, koju je zastupao Carigrad, i osnovali su svoju nacionalnu - monofizitsku crkvu. U borbi koja je trajala oko dvesta godina otpalo je samih Kopta nekoliko miliona i aleksandrijski pravoslavni patrijarhat je ostao na 300.000 članova. To su bili Grci, došljaci, činovnici. Patrijarhat se držao pomoću državne vlasti. A odelili su se i Sirijci i Jermeni. Kako je zbog cepanja bilo u opasnosti i državno jedinstvo, vladari su vodili „dogmatsku politiku", izdavali su zakone, ustupke i proglase da monofizite vrate natrag. Nije uspeo nijedan, pa ni Justinijan.

6. Monotelitska jeres, koja uči da u Hristu ima samo jedna božanska volja, izazvala je Šesti vaseljenski sabor, koji ju je osudio i konačno prekinuo pokušaje da se monofiziti vrate u pravoslavnu crkvu.

7. Poslednja jeres, kojom se bavio Sedmi vaseljenski sabor, bila je ikonoborstvo. Ta jeres nije odstupala ni od jedne osnovne verske istine, nego je htela da iskoreni stari i priznati crkveni običaj poštovanja ikona. Borba crkve sa ikonoborcima trajala je preko sto godina. Bila je vrlo teška, jer ju je izazvao i za nju se zalagao car Lav Isavrjanin (726), a nastavio ju je njegov sin Konstantin Kopronim. Povod borbi je bio to što je u narodu zaista bilo i sujevernog poštovanja ikona i relikvija. No to je znala i crkvena uprava i našla bi puta da poštovanje tih svetinja svede na pravilnu meru. Državne vlasti su, međutim, silom bacale ikone iz hramova i uništavale ih. Branioce ikona su mučile, pa i ubijale. Boreći se protiv ikona, hteli su ti vladari da suzbiju veliki uticaj sveštenstva na narod, a sami da dođu do što veće vlasti u crkvenim poslovima. Crkva, dakle, u ovoj borbi nije branila samo jedan svoj stari običaj, nego se borila i za svoju samostalnost prema državnim vlastima. Narod je i na istoku i na zapadu branio crkvene svetinje i dizao je mestimice ustanke protiv vladara. Srednja Italija je u toj borbi otpala konačno od carigradske vlasti. Naposletku je Crkva na Sedmom vaseljenskom saboru 787. godine izvojevala svoju slobodu i ozakonila poštovanje ikona. Uvrćeno je da ikone valja poštovati, a ne služi-ti im. Ta pobeda je značajna i za crkvenu umetnost i umetnost uopšte. U istoriji slikarstva i skulpture najkrupnija su dela, do danas, ona koja prikazuju hrišćanske svetinje. Toga ne bi bilo da u ovoj borbi nije crkva pobedila.

IV. Crkvena nauka i književnost[uredi]

a) Polet književnosti[uredi]

1. Crkvena književnost, koja je počela da se razvija u doba stradanja crkve, digla se u doba mira na vrlo visok stepen. Prvi razlog tog književnog poleta je u tome što opšte obrazovanje kod hrišćana raste već od III veka nadalje. Zanimanje za versku nauku bilo je na sve strane vrlo živo. Pređašnjeg tuđenja hrišćana od klasičnog obrazovanja beše s vremenom nestalo. Klasici se sada kod njih i čitaju i tumače, štaviše i u čisto hrišćanskim školama. Proučavanje starih grčkih pisaca, pesnika i filozofa preporučuje osobito Vasilije Veliki, a Grigorije Bogoslov smatra glupakom svakoga ko misli da je znanje opasno po veru. Sem toga, doba Konstantinovo stoji na granici dvaju vremena: stara, antička kultura teži svome padu, a nova, hrišćanska, počinje da se izgrađuje. U takvim vremenima mnogo se raspravlja i piše. Treći razlog poleta je u tome što su hrišćanski pisci toga doba bili temeljno školovani, osobito u IV i V veku koji se obično zovu zlatno doba hrišćanske književnosti.

2. Između književnosti istočnog i zapadnog dela crkve ima u ovom periodu izvesne razlike. Istočnjaci prednjače u svemu, a zapadnjaci prevode ili prerađuju dela velikih istočnih bogoslova. Tako je pre svega zbog toga što je grčki, i istočnjački duh uopšte, oduvek voleo visoka i istančana razmišljanja, a zapadnjaci su se bavili praktičnim poslovima. Grci stvaraju filozofiju i umetnost, a Latini državu i zakone. Drugo, zbog toga što obrazovanost među zapadnim hrišćanima nije bila tolika kao na istoku. Na zapadu još dugo misle da nema ničega zajedničkog „između Atine i Jerusalima, između akademije i crkve". Zato vidimo u književnosti ovoga doba da Grke zanimaju visoka i teška pitanja o Svetoj Trojici, o nauci i veri, a Latini govore o dužnostima hrišćana u životu i o ustrojstvu crkve. Zato jeresi obično niču na istoku: mišljenja se oštro razilaze tamo gde se dublje misli.

3. Pravac bogoslovskoj nauci daju u ovo vreme bogoslovske škole: aleksandrijska, antiohijska i kasnije edesko-nizibijska. One potiču još iz prvog perioda.

Grane bogoslovskih nauka koje se u ovo doba neguju jesu: apologetika, polemika i dogmatika, tumačenje Svetog pisma, istorija crkve i praktično bogoslovlje. - Najobičnija književna vrsta je propoved. Propovedi iz IV i V veka imamo nepregledno mnoštvo. Veliki govornici, u većini slučajeva, nisu pismeno predavali svoje propovedi javnosti, nego su ih brzopisci beležili za vreme samoga govora i zatim su umnožavane. Tadašnji pisci iznose svoje misli vrlo rado i u obliku pisama, zatim u opširnim raspravama, u knjigama i tomovima. Za polemiku se upotrebljava dijalog ili trijalog. Sve te književne vrste su nasleđene iz staroga doba. Čisto je hrišćansko izlaganje misli u katihetičkim pitanjima i odgovorima. - Sa razvijanjem bogosluženja razvilo se jako i crkveno pesništvo. U pesmi su se često raspravljala i verska pitanja, pesmom su širene neke misli u šire slojeve, pa se i prepiralo u pesmi. - Sva ta stara književnost pisana je na grčkom, latinskom, sirijskom i drugim istočnim jezicima. Kod novih evropskih naroda otpočinje pismenost i književnost sa primanjem hrišćanstva.

b) Pisci i crkveni poslenici[uredi]

Crkveni pisci, tzv. oci, bili su javni poslenici; oni su organizovali crkvu, borili su se sa njenim protivnicima i suzbijali društvena zla. Njihov rad se ogleda i u njihovim pisanim delima. Naučno prikazivanje otačke književnosti zove se patrologija.

1. Jedan od najvećih ljudi hrišćanske crkve jeste Atanasije Veliki. On spada u mali broj onih koje crkva odlikuje počasnim nazivom „učitelj vaseljene i otac pravoslavlja". Ceo njegov život od mladosti ispunjen je borbom protiv arijevaca. Protiv njega se pisalo i govorilo, a upotrebljavana je i državna sila. Za 47 godina svoje arhiepiskopske službe u Aleksandriji bio je pet puta ili proganjan ili u bekstvu. Proveo je 20 godina u progonstvu. Ništa ga nije skrhalo. Spisi mu nose pečat teške borbe u kojoj je crkva bila. Većim delom su dogmatske i polemičke sadržine. Njegovi spisi su dali pravac pravoslavnom bogoslovlju za potonje vekove. Koliko su bili cenjeni vidimo po savetu jednog starog monaha: „Ako negde naiđeš na Atanasijev spis, a nemaš našto da ga prepišeš, skini svoju odeću i napiši ga na nju".

2. Tri velika Kapadokijca: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov i Grigorije iz Nise, brat Vasilijev.

a) Vasilije se rodio oko 330. godine u Kesariji kapadokijskoj, u porodici iz koje je bilo i mučenika, a od desetoro dece trojica su bila episkopi. Svoje obrazovanje je dovršio u Carigradu i Atini, gde se sprijateljio sa Grigorijem Bogoslovom. Po svršetku nauka bio je retor, no religioznost njegova odvela ga je na drugu stranu. Prvo je proputovao Siriju, Palestinu i Egipat, i tu se upoznao sa monaškim životom. Zatim je otišao u pokrajinu Pont, gde je na obali reke Irisa otpočeo svoj usamljenički život u askezi, studijama i ručnom radu. Naskoro je došao k njemu i Grigorije Bogoslov. Uz njegovu pomoć Vasilije je izradio svoja pravila za monaški život, koja i danas vrede. Zajednički su proučavali Origenova dela i sastavili iz njih izvod. Crkvene potrebe su ga vratile natrag u Kesariju, gde je postao prvo prezviter, pa episkop. Tu je organizovao borbu protiv arijevaca i opsežan crkveni rad na milosrđu. Umro je u svojoj 49. godini premoren od rada. - Za njegovo dostojanstveno, skoro vladalačko držanje značajan je njegov razgovor sa zapovednikom garde cara arijanca Valensa, koji je došao da u carsko ime Vasiliju zapreti što se preoštro bori sa arijevcima. Na kraju mu je zapovednik rekao: „Tako sa mnom još niko nije govorio," na šta mu je Vasilije odgovorio: „Jer valjda do sada nisi naišao na pravoslavnog episkopa!"

Iz Vasilijevih spisa se oseća čovek dela, koji radi poslove što ih donosi vreme. Osim dogmatskih i asketskih dela pisao je liturgijska i vaspitna dela. Tako mu je čuven spis „Mladićima", kako da čitaju grčke klasike. Ostavio je mnogo propovedi, među kojima su najvažnije propovedi „Na Šestodnev" (stvaranje sveta). U njima je pokazao duboko poznavanje prirodnih nauka i filozofije. Mnogo je pisao i govorio protiv pijanstva, gneva, kaišarstva, dakle o društvenim nevoljama.

b) Drugi veliki Kapadokijac jeste Grigorije iz Nazianza, vršnjak i prisni prijatelj Vasilijev. Školovao se na raznim mestima i naposletku u Atini. Posle nasilnog rukopoloženja za sveštenika pobegao je u pustinju. Vratio se natrag i postao episkop malobrojne pravoslavne opštine u Carigradu, gde behu potpuno ovladali arijevci. U teškoj i opasnoj borbi vaskrsao je pravoslavlje u Carigradu i dočekao čast da predsedava na Drugom vaseljenskom saboru. Da bi presekao sve spletke koje su oko njega pletene, zahvalio je na svome mestu i vratio se na svoje dobro u Nazianz, gde je i umro.

Njegova književnička veličina je u pesništvu i govorništvu. Njegov jezik i stil odišu antičkim duhom. A i pesme njegove, koje su većinom poučne, pisane su u potpuno klasičnom obliku. Napisao je u stihovima svoju autobiografiju. U svojim spisima tumači dogme. Na njegovo mišljenje o najvažnijim dogmama vrlo se rano oslanjaju pisci i sabori i na istoku i na zapadu. Halkidonski sabor ga je nazvao Bogoslovom. Sa Vasilijem zajedno i on je „učitelj vaseljene".

v) Treći Kapadokijac je mlaći brat Vasilijev, Grigorije iz Nise (335). Vaspitao ga je Vasilije. Bio je prvo retor, zatim monah na Irisu i najzad episkop u Nisi. Zbog svoje preterane dobroćudnosti nije imao sposobnosti za crkvenu upravu, te je Vasilije zbog toga imao sa njime i neprilika. No zato je bio jak mislilac - filozof. On se još jače zanima za prirodne nauke nego Vasilije. U njegovim spisima ima puno razlaganja iz fizike, antropologije, medicine. Nijedan pisac IV veka ne poznaje tako filozofe kao on.

3. Među najveće naučnike onog doba spada Evsevije Kesarijski, lični prijatelj cara Konstantina. On je proširio biblioteku u Kesariji, u kojoj je radio Origen. Pri pisanju svojih apologetskih i istorijskih dela proučio je na hiljade neznabožačkih, jevrejskih i hrišćanskih spisa i načinio iz njih izvode. Njegovi spisi vrede za čitave biblioteke. Velik je kao apologet, ali još veći kao istoričar. Što znamo o istoriji crkve do Konstantina, znamo uglavnom od njega. On je u svojoj Istoriji crkve očuvao svu silu zvaničnih akata i ukaza o hrišćanstvu, kao i mnoga mučenička akta i druge podatke iz toga doba.

4. Kiril Jerusalimski nam je ostavio svoje 24 katiheze, kojima je oko polovine IV veka poučavao jerusalimske katihumene. Važne su za istoriju hrišćanskog vaspitanja i bogosluženja.

5. O ličnosti i sposobnostima Jovana Zlatoustoga nemaju dovoljno pohvala ni savremenici njegovi ni pozniji pisci. On je sin jednog bogatog višeg oficira iz Antiohije i matere Antuze. Za nju je u nehrišćanskim krugovima rečeno: „Kakvih divnih matera ima kod tih hrišćana!" Rođen je 347. godine. Poput spomenutih svojih starijih savremenika i on je prošao prvo kroz svetovne škole, zatim kroz školu pustinje, koja je tako mnogo značila za sve tadašnje javne radnike. U njoj se sređivalo sve što je naučeno i pribirala volja za dosledan i istrajan rad. I on je bežao od velike odgovornosti svešteničke službe, no primio ju je ipak u svojoj 39. godini. Dok je služio kao prezviter u Antiohiji izišao je na glas kao neobičan govornik. Njegove propovedi su slušali i Judeji i jeretici i neznabošci. Zbog toga je izabran za carigradskog arhiepiskopa, gde je doveden skoro na silu. Tu njegov život prelazi u gorku borbu i tragediju. Njegovi pojmovi o moralu bili su strogi, te je došao u sukob sa raspuštenim prestoničkim sveštenicima, sa obesnim bogatašima i sa carskim dvorom. On je jedini imao hrabrosti da obuzda grabljivost skoro svemoćnog ministra Eutropija. Bogataši su njegovo zauzimanje za sirotinju smatrali kao bunjenje nižih staleža protiv viših. Njegove propovedi protiv raskoši i rasipanja shvatala je carica Eudoksija kao prigovor svome načinu života. Dvor je bio protiv njega i zbog toga što on nije bio običan savitljiv dvorski episkop, nego je hteo da oslobodi crkvu i višu jerarhiju od nesnosnog vladarskog tutorisanja. Sastavljen je jedan sabor koji ga je osudio zbog tobožnjeg usvajanja Origenovih ideja i zbog uvrede carice. Car ga je prognao iz Carigrada. Posred velikih nemira među Carigraćanima prebačen je preko Bosfora, ali samo za jednu noć. Te noći je bio u Carigradu zemljotres od koga je stradao naročito dvor. Na molbu preplašene carice bude Jovan već sutradan vraćen na svoje mesto. On je nastavio da govori i radi kao i pre, ali su nastavili svoj rad i njegovi neprijatelji. Dojavili su carici da je o Usekovanju počeo svoju propoved rečima koje su mu konačno rešile sudbinu: „Opet igra Irodijada, opet besni, opet traži glavu Jovanovu!" Prvo su mu zabranili da služi, a kad on to nije poslušao izvukli su ga na Veliki petak naoružani vojnici iz hrama, pri čemu je prolivena krv njegovih branitelja. Nešto kasnije prevezli su ga potajno u Malu Aziju i za njim je poslata naredba da se vodi u grad Kukuz u Jermeniji. U prestonici su opet nastali neredi i požari. Sve je to upisano u greh njemu i njegovim pristalicama, koji su radi toga proganjani. Jovan je za sedamdeset dana dospeo u Kukuz. No kako je i tamo održavao veze sa svojim prijateljima, osobito iz Antiohije, bude upućen u Pitius na istočnoj obali Crnoga mora. Tamo nije dospeo živ. „Ruke su klonule po zakonima prirode, da lira - po Božjoj milosti - i dalje zvuči u celom svetu". Umro je od napornog putovanja u mestu Komani u Pontu 14. septembra 407. godine. Poslednje reči su mu bile: „Slava Bogu za sve!" Trideset i jednu godinu kasnije prenete su njegove kosti svečano u Carigrad i onda su se tek umirile njegove pristalice.

Književna ostavina Jovanova je takoreći nepregledna. Samih propovedi njegovih sačuvano je preko 800. Prepisivane su još posle hiljadu godina. U njima je lepota hrišćanskog govorništva doterana do savršenstva. Jezik mu je takav, da su „svi Grci njegovog stoleća varvarske šeprtlje spram toga sirijskoga hrišćanina, koji zaslužuje još više nego Aristid da se u pogledu stila uporedi sa Demostenom". To mu je dalo nadimak Zlatousti. U propovedima obrađuje najviše pitanja života - morala. Govori o porodici, vaspitanju dece, o radu, dobročinstvu, o položaju sirotinje. Dakle i po njegovim propovedima, kao i Vasilijevim, vidimo koliko se tadašnja crkva brinula za društveno dobro. Među knjigama koje je napisao ističe se Šest knjiga o sveštenstvu u kojima slika ideal hrišćanskog sveštenika.

6. Od zapadnih pisaca ovoga doba pominjemo: a) Amvrosija Milanskoga koji je još nekršten izabran za episkopa. Slavljen je kao pesnik i govornik. Kao govornik ugleda se u tako jakoj meri na Vasilija Velikog, da i on ima svoj „Šestodnev" u kome se drži i doslovno Vasilija. Dugo se mislilo da je on sastavio poznatu himnu „Tebe Boga hvalimo" (Te Deum).

b) Blaženi Jeronim Stridonski koga zbog govorničkoga dara zovu hrišćanskim Ciceronom. Kao znalac tri jezika, latinskog, grčkog i jevrejskog, što je kod zapadnjaka bila retkost, popravio je stari latinski prevod Biblije koji se zvao Itala; njegov se zove Vulgata.

v) Najdublji mislilac zapadne crkve u to i potonje vreme jeste blaženi Avgustin, rođen u Numidiji u gradu Tagastu 354. g. U svojoj burnoj i nevaljaloj mladosti stalno je osećao da je na zlu putu i tražio je istinu. Zato je menjao filozofske škole i bio i jeretik. Najzad se obratio na pravi put i primio krštenje od Amvrosija u Milanu. Po rečima Amvrosijevim on i nije mogao propasti, jer sin nad kojim je mati toliko plakala kao njegova nad njim ne može propasti. Posle krštenja vratio se u Numidiju i postao je episkop u malom gradu Hipo Regiusu. Veći deo njegovoga rada jeste borba sa jereticima. Ljudsku prirodu je smatrao tako iskvarenom i slabom, da ne može uopšte činiti dobro bez Božje pomoći - blagodati (njegovo lično iskustvo). Došao je i na misao o predestinaciji: Bog je svakome unapred odredio spas ili propast. Dugo vremena, možda do danas, nalaze se njegove misli u svim većim verskim pokretima i verskoj filozofiji na zapadu (Luter, Kalvin). U širim krugovima je najpoznatija autobiografija pod naslovom Confessiones = Ispovesti. Na to delo su se ugledali i potonji veliki duhovi kada su opisivali svoj život. Poslednje godine toga velikog čoveka bile su teške, jer je doživeo pad Rima i pustošenje afričkih pokrajina od Vandala. U to doba je umro.

Od VI veka nastaje propadanje ili barem opadanje književnog i naučnog rada u crkvi. Crkva je, izmučena i iskušana u borbi sa jereticima, postala bojažljiva i nepoverljiva prema novim piscima. Strogo je nadzirala i procenjivala ne samo nove pisce nego i stare kojih već davno nije bilo. No kada govorimo o opadanju nauke i prosvete u crkvi toga doba, ne smemo zaboraviti ni to da su tada muslimani bili zauzeli tri istočna patrijarhata koji se od njihove najezde nikada više nisu oporavili. A dva od njih, aleksandrijski i antiohijski, bili su glavna ognjišta prosvete. Na zapadu su propast carstva i najezda novih naroda uništili sve uslove za književni i naučni rad. Zbog svega toga sastoji se crkvena književnost od VI do XI veka uglavnom u prerađivanju i tumačenju pisaca starijega doba.

V. Crkvena umetnost[uredi]

1. Hrišćanstvo već od početka odeva svoje osećaje i misli u umetničko ruho. Već hrišćani Plinijevoga doba pevaju predveče himnu Hristu kao Bogu (možda našu pesmu: „Svjete tihi..."), a u katakombama nailazimo na slikarstvo i ponešto neimarstva. Kada je hrišćanstvo počelo da se u slobodi razvija u svim pravcima, umetnost mu je postala još potrebnija. - Na zemljištu po kome se hrišćanstvo širilo, u Grčkoj, Siriji, Jermeniji, Persiji i Italiji, bilo je od vajkada vrlo visoko razvijene umetnosti. Hrišćanstvo ju je upotrebilo u svoje svrhe.

2. Prva grana umetnosti, koja je novoj veri bila najpotrebnija, bila je arhitektura - neimarstvo. Mnogobrojnim hrišćanima nije bio više dovoljan za njihova bogosluženja privatan stan, ni mali dotadašnji hramovi, nego im je trebala naročita, veća zgrada. Ne samo širi prostor koji je zaštićen od nevremena, nego zgrada koja i spolja i iznutra pokazuje neku zbilju, uzvišenost i tajanstvenost kakva odgovara hrišćanskom bogosluženju i duhu opštine koja se u nju skuplja. Ta je zgrada bila bazilika, kako se zove prvi oblik hrišćanskih hramova u slobodi.

3. U većim gradovima rimske države postojale su na forumu javne zgrade za veće narodne skupove, za sudske rasprave i trgovinu, koje su se zvale tim imenom. Prvi hrišćanski hramovi su slični tim zgradama.

Osnova zgrade je bila poduži četvorougaonik zidan u pravcu od zapada prema istoku. Istočna strana se završavala polukrugom - apsidom. Unutrašnji prostor je uzduž podeljen redovima stubova na tri, pet, pa i više uporednih odeljenja od kojih je srednje najšire. To su lađe (naos). Četvorougaonik je i popreko podeljen na tri dela: 1) apsida, do koje se dolazi preko više stepenica. Ona je odeljena od ostalog prostora u prvo vreme niskom pregradom, ili zavesom, a kas-nije ikonostasom. U njoj je oltar sa časnom trapezom pod kojom je kripta sa mučeničkim telom, a pored nje je episkopska katedra i uz nju sedišta za prezvitere. Uz glavnu apsidu su išle desno i levo i dve manje - za đakonik i proskomidiju. 2) Srednji deo, koji je bio podeljen stubovima na lađe, bio je za narod. Tu je bilo posebno ograđeno mesto za pevače i amvon, kao i danas. Veće bazilike su imale u tome delu galerije za žene. 3) Pri izlazu prema zapadu bilo je opet posebno odeljenje - pritvor, atrium, paperta, za katihumene i pokajnike. Tu, na zapadnim vratima kojih je bilo po troja, izlazilo se na trem ili terasu na stubovima, a sa nje se silazilo u dvorište. Na takvoj osnovi bila je izidana zgrada. Gledana sa zapada pokazuje ona tri simetrična dela. Srednji je visok i pokriven pljosnatim krovom, južni i severni su niži, imaju samo polukrovove koji su naslonjeni na visoke zidove srednjega dela. Na zidovima srednjeg dela, a iznad polukrovova, urezani su prozori. Lice zgrade bilo je izvedeno ozbiljno i dostojanstveno, ponegde sa dve jake kule. Građa od krova ležala je unutra na stubovima. U većini bazilika nije bilo tavanice, te se sva građa iznutra videla. No bilo ih je i svedenih i sa ravnom tavanicom ukrašenom rezbarijom. Iz te ozbiljne, jednostavno izvedene zgrade, sa kojom se u neimarskom pogledu mogu uporediti samo dorski hramovi, postali su svi pozniji stilovi crkvene arhitekture.

Oko većih bazilika bila su lepo uređena dvorišta sa grobljem i sa raznim zgradama: za episkopa, vladara, poslužitelje, za poučavanje katihumena, sirotinju, strance i sl. Pred samom crkvom je bio studenac ili izvor. U nekim krajevima dizane su oko bazilike kule, bedemi i drugo što je potrebno za odbranu od neprijatelja (manastirske bazilike).

4. Gradnja velikih bazilika u rimskoj državi počinje sa Konstantinom Velikim. Najznamenitije su njegove bazilike na Sv. Grobu, na mestu rođenja Hristova i na Maslinovoj gori. Od njih imamo samo temelje i opise.

5. Uz duguljastu zgradu za hram zidaju se i okrugle ili mnogougaone - centrične zgrade. Sve su zasvođene kubetom. Prvo se zidaju uz hram za krstionice, zatim za vladarske grobove, ređe za bogosluženja, jer takve zgrade nisu mogle biti dosta prostrane. Njihovo je poreklo na istoku.

6. Pokrivanje zgrade kubetom spojeno je sa baziličkim stilom u tzv. vizantijski stil. Jedinstven primer gradnje u tom stilu jeste crkva posvećena Božjoj Mudrosti - Sveta Sofija - koju je digao car Justinijan u Carigradu. Zidana je od 532. do 537. g. Neimari su joj bili Antemios iz Tralesa i Isidor iz Mileta.

Osnova te crkve je skoro kvadratni četvorougao. U svakom uglu njegovom izidan je snažan stub. Ti stubovi su povezani među sobom velikim i smelim lukovima. Na ta četiri luka je položena ogromna kupola sa promerom od trideset i dva metra, i ona pokriva zgradu kao „da se spušta sa neba na zlatnom konopcu". Lebdi nad zemljom u visini od preko pedeset metara. Na kupoli je urezano uokolo četrdeset prozora. U samom hramu ima osim glavnog dela šest velikih sporednih prostorija. Sa istoka i zapada su pokrivene sa dva polukubeta koja se naslanjaju na glavno kube. Zidovi su iznutra obloženi kamenim pločama raznih boja; velike galerije leže na mnogobrojnim stubovima. Na zapadni deo hrama nastavljeno je prostrano predvorje. Posle dvadeset godina kube je srušeno u jednom zemljotresu i zatim obnovljeno.

Ta zgrada je ne samo dotle, nego i za dalja vremena, najsmeliji neimarski pothvat. Na njega su se mnogi ugledali, no dostigao ga nije niko. Justinijan je imao pravo kada je rekao pri osvećenju svoje zadužbine: „Solomone, nadmašio sam te!"

Lep primer građevine toga stila je nešto mlađa Sveta Sofija u Solunu, zatim San-Vitale u Raveni u Italiji. I Jermenija je bogata takvim građevinama. Valja zapamtiti da osnova vizantijskoga hrama ne mora biti četvorougao, nego je i običniji i zgodniji za gradnju osnov u obliku krsta sa jednakim krajevima (vizantijski krst).

7. U isto vreme sa neimarstvom razvija se i crkveno slikarstvo. Način slikanja i materijal nasleđuje ili prima hrišćansko slikarstvo iz antičke umetnosti. Dok u prvom periodu prevlađuje u slikarstvu simbolika: krst, alfa i omega, riba, pastir dobri, Orfej itd., u ovom vremenu ima nje i dalje, ali se uglavnom slikaju biblijski događaji, mučeničke scene i sl. Uz slikanje bojama izvode se slike poglavito mozaikom.

Mozaički rad je u tome što se na zidu ili podu slažu u svež malter sitni raznobojni kamenčići ili kocke od obojenoga stakla i tako se izvodi cela slika. Te slike, koje su u antičko doba upotrebljavali za ukras podova, upotrebljene su u hrišćanskom slikarstvu i za ukras zidova u hramovima.

Crkva Svete Sofije prepuna je mozaika, potpuno očuvanih, jer ih Turci nisu uništili kada su tu crkvu pretvorili u svoju bogomolju, nego su ih samo premazali bojom. Mnogo bolje su očuvani mozaici na zapadu (Ravena). Od Justinijana, odomaćuje se u ikonografiji vizantijski stil, koji prelazi i na zapad. Po tome stilu slikari se drže strogo ustanovljenih pravila za lice, odelo i događaje koje slikaju. Lica se odlikuju mirnom dostojanstvenošću, pa i ukočenošću bez života, odela su bogata i u bojama, pozadina zlatna. Od IV veka se svetitelji slikaju sa oreolom ili nimbusom, koji je pre upotrebljavan na slikama bogova i vladara. - Plastika (reljefi) sreće se mnogo na sarkofazima. - Posebnu granu slikarstva sačinjava ilustrovanje knjiga. Početna slova (inicijali) u pojedinim poglavljima su rađena crvenom bojom (minium) i šarana su cvećem, pticama i simbolima. U tekst su umetane sličice koje su dobile kasnije naziv minijature. - Valja napomenuti da hrišćani nisu negovali svoje slikarstvo samo umetnosti radi, nego „da bi oni koji ne znaju čitati svete knjige, gledajući na slike, poučili se o vrlim ocima koji su pravo služili pravome Bogu".

VI. Hrišćanski kult[uredi]

1. Posle svoga herojskog i mučeničkog doba crkva je u slobodi neobično poštovala one ljude koji su njene temelje zalili svojom krvlju - mučenike. Nad njihovim grobovima su dizane bazilike ili su im tela prenošena u hramove koji su posvećivani njihovom imenu. S time u vezi javlja se i poštovanje mučeničkih relikvija koje se revnosno sakupljaju. Sa njima se i trgovalo, te su i crkveni i državni zakoni morali da suzbijaju tu trgovinu. No kako su mučeništva sada već prestala, počinje poštovanje svetitelja. Za svetitelje su proglašeni veliki ljudi, koji su bili svojim radom zaslužni za crkvu i koji su tako živeli, da su mogli služiti hrišćanima za primer. Pri uvođenju svetiteljskih praznika crkva je naročito naglašavala da Bogu pripada služba, a svetima poštovanje. Bogorodični praznici sreću se na istoku već u V veku. Isto tako Gospodnji, ukoliko nisu iz prvog perioda. U ovo doba počinju i hadžiluci ili pohađanja svetih mesta.

2. Bogosluženje je u ovom periodu izjednačeno u celoj crkvi i to uglavnom onakvo, kakvo je danas u istočnoj crkvi. U tajni pokajanja je nastala promena: prestaje javno ispovedanje velikih grešnika. Za crkveno pesništvo su zaslužni na istoku Grigorije Bogoslov i kasnije Jovan Damaskin, Roman, Teodor Studit i dr., a na zapadu Amvrosije iz Milana i papa Grgur Veliki. Car Justinijan je ispevao himnu Spasitelju: „Jedinorodni Sine i Slove Božji", koja se do danas peva u našoj liturgiji.

3. U ovo doba su nastale i crkvene odeće - odežde. U prvim vekovima hrišćanstva one se skoro ne razlikuju od običnog građanskog odela, no svakako su šivene od bolje materije i ukrašavane utkanim ili uvezenim hrišćanskim simbolima. Za vreme prvih hrišćanskih vladara bila je sveštenička odeća ista kao svečana senatorska. U toku drugog perioda promenila se postepeno graćanska nošnja, dok je u crkvenoj upotrebi ostala stara koja je vremenom dobila današnji oblik. Potpuno su jasni ostaci dostojanstvene senatorske nošnje omofor i dve široke crvene trake duž episkopskog stihara.

VII. Monaštvo[uredi]

1. U prvim vekovima hrišćanskim uzdržavali su se hrišćani od svega što pruža ovaj svet i život: od zabavljanja, od lepe nošnje, društvenih počasti, od uživanja u jelu i piću i od bračnoga života. Taj duh uzdržljivosti nije samo hrišćanski. Bilo ga je u verama i pre hrišćanstva, a odricali su se svetskog uživanja i ozbiljniji filozofi, kao stoici i pitagorejci. Takvo preziranje svetskih uživanja, ili barem ravnodušnost prema njima, pojavljuje se u vremenima kada se ljudi ozbiljnije brinu za svoju dušu. Kod hrišćana je odricanje išlo dotle da su ostavljali svoje porodice, svoja imanja i mesta i odlazili u pustinju da žive do krajnosti uzdržljivo. Broj takvih hrišćana se vrlo namnožio u doba dva poslednja gonjenja, za Decija i Dioklecijana. To su monasi, inoci.

2. Kolevka hrišćanskog monaštva je u Egiptu. Kada je crkva došla do mira i slobode nije prestalo to „odlaženje" (grčki anahoretstvo), nego ga je bilo još i više. Anahoretstvo je najstariji i najjači oblik monaškog života. Anahoreti kidaju sve veze sa ljudskim društvom, žive potpuno usamljeno u kakvoj ruševini, pećini ili kolibi i lišavaju sebe svake ugodnosti, pa i onoga što je preko potrebno: redovne hrane, sna i odmora. Otac anahoretstva je sv. Antonije Veliki. - Drugi, ublaženiji, način monaškog života je „opštežiće" (kinovija). Opštežiće je organizovao Pahomije, bivši oficir. On je skupio pod svoju upravu mnogo monaha da žive po istim pravilima i pod istom upravom radeći zajednički zemlju ili zanate. Kod njih je bilo sve zajedničko: i poslovi i imanje i hrana; niko nije imao ništa svoga. Monasi nisu bili sveštenici, ali je u većim njihovim naseobinama bio i po jedan sveštenik da im obavlja bogosluženja. Te naseobine se zovu manastiri. Pahomijeva sestra je uredila prvi ženski manastir. Zaslugom Vasilija Velikog raširilo se monaštvo vrlo brzo iz Egipta po celom istoku. On je sastavio pravila za monaški život i po tim pravilima istočni monasi i danas žive. Monasi su se rano počeli baviti naukom i poslovima milosrđa. Zbog toga su stekli u crkvi veliko poštovanje i odlučan upliv. Njihove su se naseobine razvile u velike, neimarski značajne građevine oko kojih se hrišćanski narod rado skupljao. Uz monaške stanove, ćelije i zgrade za ekonomiju, imali su manastiri i bolnice, utočišta za stare, konake za putnike, pa i lekovite banje.

3. Monaški život i njihovi doživljaji imaju svoju književnost. To su opisi života pojedinih monaha - žitija (hagiografije), njihove pouke i razmišljanja iskusnijih monaha. Neki veći pisci su preraćivali pojedina žitija u svojim umetničkim pripovetkama i poukama za život (Tolstoj, A. Frans, G. S. Petrov). Žitija ispituje i nauka o verskom životu ljudskom (psihologija vere).

VIII. Hrišćanski život (štivo)[uredi]

1. Rimska država je isuviše naglo postala hrišćanska. Srazmerno mala mučenička crkva rasla je od Konstantina do VII v. neobično brzo. Zato ima razlike između hrišćana ranijih vremena i hrišćana slobodnog doba. Nekad su ljudi stupali u crkvu zato što su po ubeđenju već bili hrišćani i znali za svu zbilju svoje nove vere, te je zato i primali. U novom vremenu je drukčije. Sada svet ne stupa u crkvu samo zato što je veru unutrašnje primio, nego vrlo često iz nekih spoljašnjih razloga: neki što je rođen u njoj, neki što to traže državni zakoni, neki možda iz koristi, neki što je takav duh vremena i običaj boljih krugova. Sve se to jasno ogleda u tadašnjem hrišćanskom životu. U celom državnom i društvenom životu toga doba izmešane su hrišćanske misli i spoljašnji znaci vere sa paganskim načelima i običajima koji se teško iskorenjuju.

2. Tadašnji život i običaje poznajemo vrlo dobro iz hrišćanske književnosti i mnogih drugih istorijskih spomenika. U to doba ima hrišćanskih kuća sa lepim natpisima: „Neka Bog blago-slovi tvoj ulaz i izlaz!", „Budi, Gospode, milostiv kući ovoj i svima koji su u njoj!", „Neka je Gospod nad nama!" Na opekama od kojih se kuće grade utisnut je hrišćanski znak. Hristova pismena, krst ili drugo obeležje hrišćanstva nalazimo na posteljama, na ukosnicama, češljevima, narukvicama, prstenju, kašikama, domaćim sudovima, čašama i žišcima. Imamo ženske i muške odeće sa utkanim zlatnim ikonicama i krstovima. Znamo da se ništa nije počinjalo bez znaka krsta: taj znak je činjen nad obućom i odećom pre nego što se oblačila; ljudi su se krstili kad su polazili od kuće ili na put i kad su se vraćali kući, kad su sedali za trpezu i ustajali itd. Ali kao što je u izradi hrišćanskih domaćih stvari tadašnjeg doba pomešana stara umetnost sa hrišćanskim motivima, isto se tako mešala paganska sujeta sa hrišćanskom verom i dušama onih koji su te stvari upotrebljavali. O tome nam jasno govore tadašnji propovednici.

To mešanje se vidi neobično resko na ovom primeru: pod uticajem hrišćanstva zakoni su ukinuli udaranje žiga na robove koji beže od gospodara. No u ovo novo doba dobili su takvi robovi na vrat železni okovratnik sa urezanim rečima: „Drži me jer bežim i predaj me tome i tome". Kraj toga je bio urezan - monogram Hristova imena.

3. Hrišćanska propoved o tome da je rad i potreban i častan nije u doba slobode imala uspeha kao pre. Viši staleži su živeli po starom, u neradu i zabavi, a hrišćanska masa, talog velikih gradova, bila je neradna i buntovna kao i pre. Svet je površno shvatao moral: odlazio je u crkve da sluša dobre propovednike, da im kliče i pljeska i odmah zatim je odlazio u cirkus ili na trke da nastavi svoj nehrišćanski život.

4. Ružna crta tadašnjeg hrišćanskog društva bila je netrpeljivost i spletkarenje. Toga je bilo osobito u Carigradu i većim gradovima. Tuđe mišljenje se grubo progonilo i nije se birao način da se neko skloni s puta. Često su stradavali i najbolji ljudi u takvoj borbi, koja je preneta u crkveni život iz dvorskog i političkog života. Tako su stradali Atanasije Veliki, Grigorije Bogoslov, Jovan Zlatousti.

5. Sve to još ne znači da je bio oslabio duh Hristove vere, jer on ne može oslabiti. To znači da je broj neubeđenih hrišćana bio prevelik prema broju pravih i ozbiljnih. Ti istinski hrišćani su sred takvih prilika još veći i svetliji. Na njih, kao na hrišćanski kvasac, sručeno je odjednom premnogo paganskog brašna. Kvasac vere i morala nije mogao to brašno tako brzo da prožme i preradi. Prekratak je bio onaj rok, koliko je bilo suđeno da još živi antički svet, koji je mogao samo da propadne, a ne da se preporodi. (Zapad je pao u V v., a Istok se sužuje kroz vekove na sve manju oblast.) U takvim prilikama crkva je mogla samo da blaži, leči i teši. Nije mogla preporoditi ceo jedan svet koji je postepeno umirao.

6. Crkva je davala svoju pomoć i utehu osobito svojim delima milosrđa.

U drugom periodu vlada opšte siromaštvo, takođe znak propadanja države. Državna uprava je bivala nepoštena i rasipala je. Zbog toga su porezi bili tako veliki i teški da su se mnogi odricali svojih imanja. Nagomilali su se veliki posedi u jednoj ruci. Ljudi su prodavali svoju decu da plate poreze ili da dođu do parčeta hleba. Vasilije Veliki potresno nam slika stanje jednoga oca, koji se bori, koga sina da proda. „Najstarijeg? - Ta on mi je prvenac! Najmlađeg? - Ali on je još tako nejak! Srednjeg? - On mi je najmiliji!"

Opšte siromaštvo su pratila i druga zla: ljudski ponos je pao, svet se navikao na robovanje, prosjaci su preplavili zemlju, nemoralan život je uzeo maha, na sve strane je bilo nahočadi.

7. U takvim prilikama nije više bilo dovoljno opštinsko milosrđe kao u prvom periodu. Organizovano je šire i jače milosrđe: vodila ga je cela crkva preko svojih manastira i naročitih ustanova za pomoć bolesnika i iznemoglih. Crkva je mogla to činiti, jer je i ona poklonima i zaveštanjima stekla latifundije i drugi imetak. Glavni radnici na tome poslu bili su episkopi sa mnoštvom đakona, đakonisa, paravolana i ekonoma. Uz njih je radio veliki broj pravih hrišćana koji su davali drugima ponešto od svoga imanja ili celo svoje imanje.

a) Stalni prijatelj bednih bio je Vasilije Veliki. On im je dao sve svoje imanje, pa je imao prava da i od drugih traži za sirotinju neku žrtvu. To je činio u svojim propovedima. Njegova ustanova Vasilias kazuje da je i tu bio organizator velikog zamaha. To je bila naseobina kraj Kesarije u Kapadokiji, nov grad za bolesne, stare i za sirotinju koja hoće da radi. Uz hram, bolnice i lekarske stanove digao je raznovrsne radionice. U tome, u spajanju pomoći sa radom, leži veličina njegove ustanove. Takve ustanove je dizao i po drugim dijecezama. Grigorije Bogoslov upoređuje zadužbinu svoga druga sa veličinom piramida i vavilonskih zidova i sa drugim neobičnim građevinama staroga sveta. Ako se ljudska dela mere po ljubavi koja je u njih uložena i po blagoslovu koji donose svetu, onda Grigorijeve reči nisu govorničko preterivanje.

b) Jovan Zlatousti je živeo najskromnije posred prestoničkog sjaja, ali je zato hranio neko vreme dnevno po 7700 siromaha i digao je u prestonici dve bolnice. U progonstvu je otkupljivao roblje darovima koji su mu stizali od prijatelja. Mnogo je propovedao o pomaganju sirotinje, pa jednom prilikom kaže: „Vele mi, svaki dan govoriš o milostinji! A zar se neposlušni đaci smeju tužiti što im učitelj ponavlja jedno te isto?" - Njegova verna pomagačica je bila đakonisa Olimpijada iz Carigrada. Bila je neobično bogata i darovita. Nije htela da pođe za jednog carskog rođaka, nego je trošila svoje imanje na suzbijanje bede.

v) Zapad, već po svome praktičnom duhu, ne zaostaje za Istokom u borbi sa društvenom bedom. Među prvima je i tu Amvrosije iz Milana. Kakvi su bili njegovi pojmovi o dobrim delima vidimo iz ovog slučaja: kada je jedan episkop prodao zlatne crkvene stvari da bi otkupio neke ratne zarobljenike, te mu je crkva ostala na staklenom putiru, Amvrosije ga je ovako branio od prigovora: „Korisnije je čuvati za Boga duše nego zlato. Jer onaj koji je poslao apostole u svet bez zlata, skupio je i crkvu bez zlata. Dugi spisak otkupljenog roblja vredi pred Bogom više od sjajnoga zlata". - Blaženi Avgustin je bio ovih načela u pomaganju sirotinje: „Crkveno dobro je zapravo sirotinjsko dobro, a nama je dato da njime samo upravljamo." Nije mu bilo svejedno kako crkva dolazi do novca kojim će činiti dobro: „Ko razbaštini svoga sina da bi zaveštao crkvi, taj neka traži drugoga, a ne Avgustina, da preuzme to nasledstvo. Uzdam se u Boga da ga neće naći". - Vredno je spomenuti i mišljenje blaženoga Jeronima koji kaže da je sve ono što imamo više od hrane i odela naš dug sirotinji. - Rimski episkop Grgur Veliki takođe se mnogo brinuo za crkvene dobrotvorne ustanove.

IX. Seoba naroda i crkva[uredi]

1. Već krajem četvrtoga veka nije Zapadno rimsko carstvo bilo više kadro da se brani od varvarskih plemena koja su odavno napadala njegove granice. Kada su ta plemena i narodi počeli svoju seobu po Evropi, oni su za nekih sto godina srušili Zapadno rimsko carstvo i osnovali na njegovom zemljištu svoje države. Latina je počelo nestajati. Povukli su se u gradove i vremenom se izmešali sa došljacima.

2. Glavni su od tih naroda bili: a) Zapadni Goti, koji su posle upada u Makedoniju, Iliriju i Grčku pustošili po Italiji; 410. godine su pod Alarihom opljačkali Rim. b) Vandali; oni su sa Svevima i Alanima pustošili Galiju i Pirinejsko poluostrvo; osnovali su svoje Vandalsko carstvo na mestu severoafričkih kolonija (Kartaga); odatle su pljačkali Siciliju, Korziku i druga ostrva, a došli su jednom i u Rim. v) Burgundi na Rajni i Roni. g) Istočni Goti, koji su pod Teodorihom Velikim osnovali svoju državu u Italiji. Pored tih germanskih plemena, prešli su kao vihor srednjom Evropom Huni sa svojim vladarem Atilom. Oni su bili i pred Rimom.

3. Svi ti narodi, osim Huna i Avara, bili su još pre seobe uglavnom kršteni i većinom arijevci. Imali su svoje samostalne narodne crkve. Zapadni Goti su imali prevedenu Bibliju još u četvrtom veku. Preveo ju je episkop Vulfila (Gotsko pismo, Codex argentus u Upsali).

4. Kao varvari, pustošili su ti narodi u svojim pomeranjima bogate i kulturne krajeve rimske države. U tom pustošenju je stradala i crkva, rušeni su i pljačkani manastiri, crkvena dobra su satirana, hrišćanski narod je propadao i padao u roblje. No ma koliko da je crkva stradala u seobi naroda, značaj seobe za njenu istoriju je ipak veliki. U tom velikom svetskom metežu došla su na domak zapadnoj crkvi arijanska plemena i ona ih je postepeno prevela u svoje krilo. Sem toga je krstila još nekrštena germanska plemena. Najveći istorijski zadatak koji je zapadna crkva obavila među tim narodima je zasnivanje hrišćanske kulture, što nije moglo potpuno uspeti među antičkim narodima. Ta kultura je negovana kroz ceo srednji vek i sa tih osnova se razvija do danas.

5. Crkva je imala u takvom svome radu jak oslonac u Franačkoj državi. Karlo Martel je 732. godine zaustavio na granicama Franačke države arapsku najezdu i time spasao novi hrišćanski svet na zapadu. Njegov unuk, Karlo Veliki, išao je crkvi naruku u njenom prosvetnom radu i uređenju, širio je i silom hrišćanstvo među nekrštenim Germanima (Sasi). U njegovoj prostranoj carevini obnovljeno je Zapadno rimsko carstvo (800. godine). Posle raspadanja te carevine uvučena je i zapadna crkva u opšti metež; prosveta je naglo propadala, u crkvenoj upravi je nastao nered. To vreme je „mračni vek" u životu zapadne crkve. Tek kada se počela sređivati Nemačka, u kojoj je ponovo vaskrslo Zapadno rimsko carstvo, počeo je da se diže i sređuje i život u crkvi.

X. Islam[uredi]

1. U VII i VIII veku stradalo je od osvajačkih Arapa skoro celo Istočno rimsko carstvo, a na zapadu njegovi bivši južni krajevi. Ti osvajači su bili fanatični nosioci jedne nove vere - islama. Zato je zajedno sa državom stradala i hrišćanska crkva u tim krajevima. Udar je bio tako jak da se crkva na istoku od njega nikada više nije oporavila.

2. Islam. Ta reč znači predanost Božjoj volji i njome se zove vera koju je u početku VII veka osnovao arapski trgovac Muhamed. On je u svome religioznom zanosu imao vizije i mislio je da mu u njima arhanđeo Gavrilo objavljuje Božju volju; da ga Bog poziva za svoga proroka i da mu predaje pravu veru koju valja objaviti ljudima. Svoju veru je sastavio iz verovanja arapskih plemena, iz jevrejske vere i hrišćanstva. Obe te vere je mogao poznavati, jer je u Arabiji bilo i Jevreja i hrišćana.

3. Versko učenje islama i propisi za pobožan život nalaze se u Kuranu, knjizi koja je „pala s neba" i koja traži da joj se doslovno veruje, a što naređuje da se ispunjava. Osnova islama je da je samo jedan Bog - Alah, a Muhamed da mu je prorok. Mojsije je Muhamedov preteča, a najveći mu je preteča Isus, sin Marijin. Iako je islam jednobožačka vera, on ipak nije mogao da shvati Boga kao biće duhovno i neograničeno. Uz jednoboštvo važna je tačka u islamu verovanje u predodređenje i fatalizam. K'smet, sudbina, odredila je svakome unapred tok života, namenila mu je sreću ili nesreću i tome se valja mirno predati. Božji sud, večne nagrade i kazne zamišlja islam čulno, zemaljski. Glavne dužnosti koje ta vera propisuje svojim sledbenicima jesu: da budu duševni (milostinja i zadužbine), da se mole Bogu pet puta dnevno, da vrše obredna pranja, da idu u Meku u hadžiluk svetom kamenu, da poste u određene dane, da ne piju vina i da ne jedu neka jela. No svi su ti strogi propisi o uzdržljivosti oslabili time što je islam dozvolio mnogoženstvo. Najsvetija dužnost svakoga vernika je da širi islam makar i mačem. Sledbenici islama zovu se muslimani.

4. U prvi mah nije Muhamed imao mnogo pristalica u svome gradu Meki. Pravo širenje njegove vere i sa njome i vlasti počinje tek kada se sa svojim pristalicama iselio iz Meke u Jatrib - Medinu, što je bilo 622. godine (hidžra) od kada muslimani broje godine. Tu je on uredio, na osnovu svoje vere, političku zajednicu i pošao na Meku. Osvajanje Meke bilo je osvajanje Arabije (630). Njegovi naslednici, kalifi, bili su kao i on i političke i verske poglavice naroda i države. Država im je bila teokratski uređena.

5. Kad su se arapska plemena jednom verom ujedinila u narod, postala su ubrzo svetska sila. U svoja dva osvajačka pohoda osvojili su Palestinu, Siriju, Persiju, Egipat, Tripolis, pa ostatak severoafričkih kolonija (Kartagu) i u Evropi Španiju. Tu je njihovu dalju poplavu zaustavio „francuski brijeg" (732. Karlo Martel). Na istoku su otišli do reke Inda. Carigrad su opsedali dva puta, pri kraju VII i početkom VIII veka, oba puta bez uspeha. U svima tim zemljama je hrišćanstvo i dalje postojalo pod muslimanskom vlašću, ali skrhano, a u nekim krajevima ga je sasvim nestalo.

Kad se kod Arapa stišao ratni polet, počela se i kod njih razvijati kultura. Negovali su razne nauke, kao matematiku, lekarstvo, filozofiju i dr. Ta kultura nije prešla na pokorene narode i napredak joj nije bio trajan, jer je verski fatalizam mnogo sputavao sve snage arapskog naroda.

XI. Hrišćanstvo kod Slovena[uredi]

a) Slovenske zemlje u vreme primanja hrišćanstva - stara vera slovenska[uredi]

1. Sloveni su primili hrišćanstvo u VIII i IX veku. Oni su u to vreme živeli uglavnom u istim predelima u kojima i danas žive. No njihova naselja su išla na zapadu i severu dublje u krajeve današnje Nemačke. To nam svedoče, do danas održani, slovenski nazivi mesta, voda, bregova i porodica u nemačkim krajevima. Dalje su slovenska naselja zauzimala celu Austriju, Mađarsku i severne krajeve današnje Rumunije. Slovene koji su bili na tome prostoru zovemo Zapadnim Slovenima. Oni su imali tri svoje države: Moravsku, Češku i Panonsku. Poljaci su imali svoju posebnu državu, Rusi su živeli pod svojim kneževima. Južni Sloveni, Hrvati, Srbi i Bugari, imali su takođe svoje, više ili manje samostalne države u krajevima gde su i sada.

2. Istorijski spomenici o Slovenima pre primanja hrišćanstva vrlo su oskudni. Zato ne znamo mnogo ni o njihovoj prehrišćanskoj veri. Znamo da im je vera, kao i kod drugih indoevropskih naroda, bila obožavanje prirodnih sila. Sloveni su u stalnoj smeni prirodnih pojava, koje čoveku ili gode ili ne gode, videli borbu dveju sila: dobre i zle (bozi i besi). Na tome počiva njihova vera u dobroga boga i zloga boga. Od dobroga je život, sunce, dan, leto, dažd, a od zloga noć, zima, mraz, bolest i smrt. Dobri bog, koji im izgleda ipak silniji, imao je kod raznih slovenskih naroda razne nazive kao: Svarog (koji ima sina svarožića, sunce, oganj, mesec i zvezdu Danicu), Daždbog, Perun itd. Zli se zvao crni bog, bes, črt. I jedan i drugi imaju pod sobom vrlo mnogo sila, dobrih i zlih, koje stalno utiču na život prirode i na ljudski život. Dobra je sila ili boginja Djevana ili Zlatna Baba, Vesna ili Lada. Zla sila je Morana ili Ježibaba. Za mladosti je nad čovekom Vesna, a pod starost se javlja Morana. Uz ta viša božanstva verovali su Sloveni u vile oblakinje, brodarice i vidarice koje pomažu ljudima. Zaštitnik slovenskog doma je ded ili domovoj, nekadašnji starešina doma koji je sahranjen pod kućni prag. U kući mu je bio namešten kip.

3. Stari Sloveni nisu imali hramova, nego su obavljali svoje molitve po šumama i na livadama, gde su dizali kipove svojim božanstvima. Žrtvovali su plodove, životinje, a ređe i ljude. Svešteničke dužnosti je obavljao otac porodice ili starešina plemena. No kod onih Slovena kojima je hrišćanstvo silom naturivano, a oni hteli da očuvaju svoju staru veru, dižu se hramovi i nastaje poseban stalež čuvara vere - žreci. Tako je bilo kod Slovena na Baltičkom pomorju (danas Pommern) koji su na ostrvu Rujani (Rügen) digli lepo izgrađen i ukrašen hram bogu Svetovitu.

4. Kao i ostali Indoevropljani stari Sloveni su verovali da je ljudska duša besmrtna. Kada se smrću odeli od tela, ona se duže vremena bavi oko svoje kuće. Zamišljali su da duša živi slično telu, pa su joj za neko vreme ostavljali hrane u blizini kuće. Hranu su polagali u grobove i na grobove. Zbog takvog verovanja često je umrloga pratila u grob i njegova žena. Posle dužeg ili kraćeg bavljenja oko svoje kuće nastanjuje se duša stalno u nav, koji je među svetlim oblačićima, ili u pakao. No ako duša ne može da se smiri, ona luta i javlja se ljudima u strašnom obliku vukodlaka ili more. Sahranjivali su pod mogile, tj. na mrtvo telo su navlačili gomilu zemlje i kamenja, sem toga su mrtvace i spaljivali. Posle sahrane se održavala daća (strava) sa junačkim igrama i zapevkama. - Većina tih prehrišćanskih verskih elemenata živi još i danas u narodnom verovanju našega naroda i drugih Slovena.

b) Hrišćanska propoved kod Slovena[uredi]

1. Sva slovenska plemena odreda imala su prilike da se vrlo rano upoznaju sa hrišćanstvom. Za Ruse postoji predanje da je u južnim krajevima njihovih zemalja do Kijeva bio sv. apostol Andrija. Svi ostali su, još kad su se selili, došli u dodir sa hrišćanima. Južni Sloveni, Srbi, Hrvati i poslovenjeni Bugari, nastanili su se jedni u granice hrišćanske države - Vizantije, drugi na domak uplivu hrišćanskoga Rima. Sve da i nije među njima propovedano hrišćanstvo, imali su prilike da se sa njime upoznaju. Sretali su ga u svom svakodnevnom mešanju sa domorocima, u vizantijskoj vojsci gde su služili kao najamnici, dovodili su hrišćansko roblje i robovali su kod hrišćana itd. U kolikoj meri je uspevalo među njima tako šireno hrišćanstvo, ne znamo tačno. No znamo da je oko polovine IX veka Bugarska bila pokrštena.

2. Zapadni Sloveni su bili nastanjeni neposredno u nemačkom susedstvu. Nemci su bili u to doba već kršteni. Imali su svoje manastire i episkopije i slali su svoje misije među Čehe, Moravce, Panonce i među Slovene duž Labe. Ni tu ne znamo koliko je bilo uspeha do IX veka, no svakako je bilo već dosta krštenih Slovena. Među njima su radili nemački sveštenici, koji su obavljali bogosluženja na latinskom jeziku. No pravo utvrđivanje hrišćanstva među tim Zapadnim Slovenima i osnivanje Slovenske hrišćanske crkve počinje tek radom svetih slovenskih apostola Ćirila i Metodija.

v) Sveta braća Ćirilo i Metodije[uredi]

1. Rodom su iz Soluna. Otac im se zvao Lav i bio je viši činovnik u solunskoj oblasti. Neki misle da su sveta braća bila slovenskog porekla, no verovatnije je da su bili Grci. Kako su u okolini Soluna u ono doba živeli Sloveni, morali su oni od detinjstva znati slovenski.

2. Konstantin, koji je tek docnije u monaštvu nazvan Ćirilom, rođen je 827. g. Vaspitan je Carigradu, možda kao drug maloletnog cara Mihaila III ili kog drugog člana carske porodice. Učitelj mu je bio najučeniji čovek tadašnjeg doba, Fotije, potonji patrijarh carigradski. Konstantin je zbog učenosti svoje dobio naziv - filozof. Pošto je rukopoložen za prezvitera, bio je neko vreme patrijaraški knjižničar, a zatim predavač filozofije. Metodije, stariji brat Konstantinov, odao se posle svršenog obrazovanja vojničkoj upravnoj službi. Upravljao je neko vreme jednom oblašću u kojoj je bilo Slovena. Zatim je otišao na maloazijski Olimp, gde je bilo dosta manastira i tu se pokaluđerio. Možda je i tu bio u dodiru sa Slovenima, koje je Justinijan II u VII veku naselio u Maloj Aziji.

3. Konstantin je počeo svoj rad na širenju hrišćanstva 851. godine kada je išao među Saracene - muslimane, da sa njima vodi prepirke o hrišćanskim dogmama. Sa toga puta je i on otišao na Olimp i tu su se braća, jamačno, spremala za svoju misiju među Slovenima. Pre nego što su otišli Slovenima bili su još među Hazarima, koji su živeli između Crnog i Kaspijskog mora. Tom prilikom su proveli duže vremena na Krimu gde je bilo hrišćanstva već od I veka. Odatle su poneli mošti apostolskog propovednika Klimenta Rimskog koga je car Trajan prognao na Krim, gde je i pogubljen.

U to doba bili su stigli u Carigrad poslanici moravskog kneza Rastislava. Bili su došli sa molbom da car Mihailo III i patrijarh Fotije pošalju u Moravsku propovednike hrišćanske vere, koji će propovedati i služiti Božju službu na slovenskom jeziku, što nisu činili nemački sveštenici. Car i patrijarh su im poslali Konstantina i Metodija.

4. Rastislav je kao vladar morao želeti da mu narod primi hrišćanstvo. Živeći u bliskom susedstvu sa kulturnijim narodima morao je osetiti da se njegov narod može samo tako održati ako pri-hvati prosvetu i kulturu. Međutim, kakve veće kulture nije moglo ni kod Slovena biti bez hrišćanske vere, kao što je bez nje nije bilo ni kod jednog evropskog naroda. Osim toga, Rastislav je mogao doći u bližu vezu sa drugim vladarskim domovima i državama samo kao vladar hrišćanske države. Pored svega toga, nije mogao pristati na to da u njegovoj državi i dalje Nemci šire hrišćanstvo. To doba je bilo doba stvaranja država, jedna je pomerala svoje granice na štetu druge i mešala se u poslove druge. To se nije činilo samo ratovanjem i silom, nego vrlo često i verom. Kad bi koji narod primio od drugoga hrišćanstvo, dospeo bi u neku političku zavisnost od njega. U zemlju je došlo, barem u prvi mah, tuđe sveštenstvo, koje je vaspitalo sebi naslednike i uticalo na državni život. Slovenske zemlje su i inače donekle zavisile od Nemaca, pa Moravci nisu želeli da tu zavisnost još pojačaju verom i crkvom. Ako je Rastislav hteo da bude slobodniji prema Nemcima, on je morao želeti samostalnu crkvu, jer u srednjem veku se ne može zamisliti državna samostalnost jednog naroda bez njegove crkvene samostalnosti. Zbog toga se on obraća Vizantiji, koja je dalje od njegove države i koja nema u njegovoj državi šta da traži.

5. I u Vizantiji je ta misija unapred spremana, jer slovenski apostoli kreću na put već potpuno spremni za veliki posao koji ih čeka. Taj veliki posao bio je u tome da kod Zapadnih Slovena polože hrišćanstvo na narodnu osnovu. To znači: da služe službu Božju na narodnom jeziku, da spremaju sveštenike u samom narodu i da zasnuju narodnu književnost na slovenskom jeziku. Za taj veliki poduhvat - za zasnivanje svoje narodne i hrišćanske kulture - nisu Sloveni imali mogućnosti. Nisu imali ni svojih pismena. Konstantin im je sastavio pismenicu (glagolica), preveo je sa Metodijem sa grčkog na slovenski najpotrebnije knjige za bogosluženje i one odlomke Svetog pisma koji se čitaju na bogosluženjima. Taj posao je morao biti mnogo ranije rađen. - Jezik na kojem su pisali bio je jezik makedonskih Slovena, koji se pre hiljadu i sto godina nije mnogo razlikovao od jezika Zapadnih Slovena.

6. Pošto su se tako spremili, prionuli su slovenski apostoli svom velikom delu.

Oni su neumorno propovedali i spremali radnike za dalji posao. Krstili su Rastislava i njegovog rođaka Svatopuka. „Slušajući veličija Božja svojim jezikom", Sloveni su se radovali ali Nemci nisu. Počelo je suzbijanje njihovog uticaja na Slovene u veri, prosveti i državnim poslovima. Zbog toga su se upustili u borbu sa novim propovednicima. Naročito su im zamerali bogosluženje na slovenskom jeziku. Na zapadu su mislili da se bogosluženje može dostojno obavljati samo na ona tri jezika na kojima je Pilat napisao natpis na Spasiteljev krst: hebrejski, grčki i latinski (trojezičnici, pilatovci).

7. Vest o novim propovednicima iz Vizantije, ili tužba na njihov rad, otišla je u Rim do pape Nikole I, pod čiju vlast su ti krajevi potpadali. Sv. braća budu pozvana u Rim da se tamo vidi šta oni rade. Oni su, posle četrdeset meseci rada među Slovenima, krenuli na put u Rim. Mada su bili iz Carigradske patrijaršije, odazvali su se tome pozivu jer Zapadna i Istočna crkva behu tada još zajedno, a krajevi u kojima su radili potpadali su pod vlast rimskog patrijarhata. I na tom putovanju su radili svoje delo. Duže su se zadržali kod kneza Kocelja na Blatnom jezeru u Panoniji. Dali su mu slovenske knjige i naučili su pedesetoricu njegovih ljudi slovenskom pismu. Propovedali su i u hrvatskim krajevima kroz koje su morali proći. U Rim su stigli 868. godine, noseći sobom mošti sv. Klimenta.

- Nikola I beše međutim umro i njih je dočekao papa Hadrijan II. Dočekani su lepo, jer su nosili Rimu veliki dar - mošti jednog od prvih rimskih episkopa i pokornost jedne nove crkvene provincije.

- U Rimu je njihov rad bio odobren, priznato im je pismo a pravo da vrše bogosluženje na slovenskom jeziku. Slovenske svete knjige su ležale za vreme svečane službe na časnoj trapezi, a posle toga je služena slovenska služba u nekoliko rimskih hramova.

Konstantin je umro u Rimu 869. godine zakaluđerivši pedeset dana pred smrt i primivši ime Ćirilo. Bilo mu je četrdeset i dve godine. „U jednom smo jarmu orali brazdu - rekao je Metodiju - ja sada padam na njivi, a ti nastavi što smo počeli."

8. Metodije se vratio sa mnogo rukopoloženih svojih učenika, možda već tada, kao arhiepiskop panonsko-moravski. To znači da je crkvena uprava kod Slovena postala nezavisna od nemačkih episkopa. Kako je u to vreme bio ustanak moravskih i polapskih Slovena protiv Nemaca, ostao je Metodije u Panoniji. No nemački sveštenici ga odvuku u Pasau, gde ga je osudio sabor njihovih episkopa i Ludvig nemački car, te je dopao tamnice. Tek posle dve godine bude on oslobođen na zauzimanje pape Jovana VIII. Nemci su i dalje slali u Rim tužbe na Metodija i on je ponovo išao da se opravda. I opet je odobrena slovenska služba „pisana slovima koja je pronašao Konstantin filozof, jer su i apostoli govorili svim jezicima". No Metodija je pratio u Rim jedan opasan čovek i njegov prikriveni neprijatelj. To je bio sveštenik Vihing, koji je na želju Svatopukovu rukopoložen u Rimu za episkopa njitranskog, ali da se ima pokoravati svome arhiepiskopu Metodiju. Taj čovek je bio u duši protivnik svega što su među Slovenima radila sv. braća. Jer, među Slovenima je postojala struja koja je naginjala Nemcima. I Vihing je bio nemački prijatalj. On je, kao episkop, toliko spletkario protiv Metodija kod kneza, naroda i pape, da ga je Metodije najzad prokleo i ostavivši sve otišao u Carigrad. U Carigradu su ga i car i patrijarh svečano primili, kao čoveka koji je dobro obavio veliki zadatak koji mu je poveren. No ipak se vratio među svoje Slovene i umro je 885. godine u Velehradu.

9. Metodije je znao da dalja sudbina njegova dela zavisi od toga ko će mu biti naslednik, zato je odredio sebi za naslednika svoga učenika Gorazda. No Vihing je to sprečio oklevetavši kod pape Stevana VI i Metodija i njegova odabranika Gorazda. U samoj zemlji je nastala borba između Metodijeve stranke i stranke latinskog obreda, kojoj je stajao na čelu nesrećni Vihing. Borba je brzo okončana time što su pristalice Metodijeve bačene u tamnicu i prognane iz zemlje. Prvi su prognani najbliži učenici sv. braće: Kliment, Sava, Naum, Gorazd i Anđelar. Gorazdu i Savi je izgubljen trag, a ostala trojica su došla preko Beograda među Južne Slovene, Bugare i Srbe. Neki su dospeli u Hrvatsku i Češku. U Moravskoj se Svatopuk odrekao samostalnosti svoje crkve i pokorio se nemačkoj i rimskoj nadmoći, čime je izneverio jedno veliko delo. No slovenske službe i knjige u Moravskoj ipak nije nestalo. Ona se sklonila u zabita sela i u pokoji manastir. Isto je tako bilo u Češkoj, gde je slovenska služba živela još pred kraj XI veka u Sazavskom manastiru. Možda je i dalje gde-gde živela.

g) Slovenski jezik u crkvi kod Hrvata[uredi]

1. Kada su se Hrvati nastanili u svojoj današnjoj postojbini, primili su ubrzo hrišćanstvo i potpali su pod crkvenu vlast Rima, odakle su i kršteni. Mada su imali svoju državu (sa težištem na Jadranu), za čitavih dvesta godina od njihova krštenja ne nalazimo spomena o njihovoj slovenskoj svesti i narodnosti. Bili su pritisnuti latinskim jezikom i kulturom koju je Rim nosio sa verom. Narodni jezik se kod njih javlja kada ih je iz Panonije zahvatila struja narodne crkve i jezika. To je već doba Ćirila i Metodija. Oni su na svome putu u Rim prolazili kroz hrvatske zemlje, Metodije je išao i više puta. Pa kao što su se zadržavali kod Koceljevih Slovena u Panoniji, prirodno je da su se zadržavali i kod Hrvata. Osim toga prvog sejanja slovenske crkvene reči među njima, bili su Hrvati u prilikama da je prime i više. Njihove su zemlje graničile sa Panonijom, oni su se mešali sa Panoncima i primali od njih i slovensko bogosluženje. Kada su učenici i sledbenici Metodijevi prognani na sve strane (Svatopuk-Vihing), neki su došli u hrvatske krajeve. Naročito su mnogi Panonci i Moravci morali bežati u Hrvatsku, kada su im države pale pred najezdom Mađara (896). Tako se kod Hrvata postepeno odomaćio posvuda u crkvi slovenski jezik sa glagoljicom koja je kod njih dobila nešto izmenjen oblik.

2. Hrvatska je bila isuviše blizu Rima i Latini su želeli da u njoj sačuvaju svoju kulturnu i političku nadmoć. Njihova politička nadmoć na istočnoj obali Jadrana bila je u početku X v. oslabila. Latinski primorski gradovi behu 914. godine pali pod moćnu državu kneza Tomislava. Isto tako bila je potisnuta latinska nadmoć u crkvenom i kulturnom životu Hrvata. U hrvatskoj državi na sve strane pisalo se glagoljicom i služilo Bogu na slovenskom jeziku. Episkopija ninska, kao središte hrvatskog crkvenog života, suzbijala je protivnarodne težnje latinske jerarhije, osobito mitropolita splitskog. Crkva je kod Hrvata, dakle, imala sve uslove da živi svojim samostalnim životom, da samostalno neguje čistu narodnu prosvetu i da tako učvršćuje hrvatsku državu. Latini, prema tome, nisu mogli kod Hrvata trpeti slovenski jezik tako dugo kao kod Zapadnih Slovena. Jer i tu je slovenski jezik bio oružje kojim se narod branio od tuđinaca u verskom, kulturnom i političkom svome životu. Otpočela je, dakle, borba protiv slovenskog jezika i težnje Hrvata za svojom upravom u crkvi, zapravo borba Latina da crkvom održe svoj položaj u Hrvatskoj i odbrana Hrvata od toga nasrtaja.

Vođa hrvatskog narodnog pokreta u crkvi bio je episkop Grgur Dobre (900-930?), a središte, njegova episkopija u Ninu. Na latinskoj strani je vodio borbu mitropolit splitski Jovan.

3. Borba između narodnih i tuđinskih težnji odlučivala se na Saboru u Splitu 925. godine, koji je sazvan da reši pitanje slovenskog jezika u crkvi kod Hrvata. Sabor je bio tako sastavljen da je Latinima bila pobeda osigurana. Na tom saboru je ukinuta Ninska episkopija, a vlast Splitske latinske mitropolije proširena je na sve hrvatsko sveštenstvo i narod - dakle na svu hrvatsku crkvu. Grgur Ninski je imao preći u neku drugu episkopiju i stavljen je pod vlast splitskog mitropolita. To je bilo glavno rešenje toga sabora. Ujedno je to jasan znak da Latinima nije bilo stalo samo do ukidanja slovenskog jezika u crkvi, nego do toga, da unište ognjište hrvatske crkvene samostalnosti i da sputaju čoveka koji se za nju borio. Samom slovenskom jeziku je taj sabor vrlo oprezno podrezao koren: zabranio je da se ubuduće rukopolažu sveštenici koji ne znaju latinski služiti. Računalo se na to da se narod ne uznemiruje, a slovenska reč u crkvi da postepeno utrne. Međutim, Grgur Ninski nije mirovao, nego je poslao u Rim žalbu protiv saborskih zaključaka. Papa, u taj mah, zaista nije potvrdio ni ukidanje Grgurove episkopije ni ukidanje slovenskog jezika. No sastao se 928. godine i drugi sabor u Splitu, koji je opet ukinuo Ninsku episkopiju. Taj sabor ne spominje slovenski jezik, jer je njegova sudbina rešena sa sudbinom Ninske episkopije. Grgur se borio i u ovaj mah, ali sada bez ikakva uspeha, jer je papa potvrdio zaključke drugog splitskog sabora. U prvi mah je tako završena na Jadranu borba između Latina i Hrvata, koja je u suštini istovetna sa borbom koju je pedeset godina ranije vodio na Moravi Metodije sa Nemcima. Na oba mesta su suzbijene narodne težnje.

4. Borba Grgura Ninskog je bila velika narodna borba i narod je nije napustio ni posle njega. U polovini XI veka služi se u Hrvatskoj slovenski kao i pre. U to vreme, 1059-60. godine sastao se opet Sabor u Splitu. Uz ostalo je rešavao i pitanje slovenskog jezika u crkvi. Zabranio je episkopima, pod pretnjom svrgavanja, rukopolaganje Slovena koji ne znaju latinsku knjigu. Da bi slovenski jezik bio što zazorniji, Metodije je nazvan „nekim jeretikom Metodijem" koji je sastavio „gotska" slova i njima pisao lažno protiv reda u crkvi.

5. Hrvati se nisu pomirili sa takvim saborskim zaključcima i služili su i nadalje slovenski. Naročito su negovali slovensku službu monasi Benediktinci i ona se širila sve dalje. Prodrla je u XII i XIII v. i u latinske gradove na Jadranu, u Istru i Kranjsku, pa i u Srem. No i pored te dobre volje naroda potisnuta je postepeno slovenska služba iz većeg dela hrvatskih krajeva. Poglavito zbog toga što su sveštenici glagoljaši bili neuki i nisu mogli da izdrže utakmicu sa učenim latinskim sveštenicima. Do danas se održala slovenska služba (zapadnog obreda) u Senjskoj episkopiji, a uvedena je u novije doba i kod rimokatolika u Crnoj Gori. Upotrebu slovenskog jezika odobrio je papa za Senjsku episkopiju 1248. godine, a za Krčku episkopiju nešto kasnije. Dozvolu je dao zbog toga, da se suzbije širenje bogumilske jeresi iz Bosne među Hrvate. Bogumili su, naime, negovali u verskom životu narodni jezik.

Najviše glagolskih spomenika imamo u hrvatskim krajevima. Njihova sadržina nije samo verska i crkvena nego i politička, a pisalo se glagoljicom i za druge potrebe.

*

Glagoljicu je načinio Ćiril uglavnom po grčkom kurzivnom pismu IX veka, neka slova po samaritanskom i jevrejskom pismu, a neka je možda i sam izmislio. Ima dva tipa glagoljice: okrugli (u Bugarskoj i Makedoniji), uglasti (u Dalmaciji i Hrvatskoj).

Okrugli tip glagoljice zamenjen je uskoro posle vremena Ćirilova ugodnijom i jednostavnijom ćirilicom, a uglasti živi i dalje u javnom i privatnom životu do XV veka, a u crkvi i u nekim opštinama u Dalmaciji i primorju još i danas.

XII. Deoba crkve na Istočnu i Zapadnu[uredi]

a) Ugled rimskog episkopa[uredi]

U drugom periodu su neki episkopi imali veći ugled od svojih drugova (mitropoliti, patrijarsi), pa i veći upliv na crkveni život (carigradski patrijarh). Ugled su dobijali poglavito po važnosti mesta u kome su im bile katedre, ali je i nad najuglednijima bila vlast Vaseljenskog sabora. Od najstarijih vremena bio je najugledniji među svima episkopima episkop prestonice - Rima. To mu je priznao i II vaseljenski sabor. Ugled rimskog episkopa nije rastao samo zato što je on bio u staroj prestonici sveta, već i iz drugih razloga.

1. Rimska opština je od vajkada po svemu bila na prvom mestu. To joj priznaje i ap. Pavle još pre nego što ju je lično pohodio. Svuda je bilo poznato i hvaljeno gostoprimstvo rimskih hrišćana, njihovo izdašno pomaganje sirotinje, izdržljivost i požrtvovanje u gonjenjima, koja su prvo njih snalazila. Nosilac sve te časti bio je njihov episkop.

2. Od svih hrišćanskih opština na zapadu rimska je opština jedina slovila da je apostolskog porekla. Dok su na istoku tu čast delile među sobom mnoge opštine, na zapadu je ona cela pripadala jedino Rimu. Uz to se nijedno mesto nije moglo pohvaliti sa dva apostola-mučenika. I tu čast je nosio rimski episkop.

3. Kada je oko 500. godine propalo Zapadno rimsko carstvo, ostala je u Rimu ipak jedna vlast koja je još uvek dopirala u sve krajeve propale države. Ostao je rimski episkop kome su priznavali vlast ostaci latinskog življa i svi novi evropski narodi koji su iz Rima primili hrišćanstvo. Primajući veru, ti su narodi primili starešinstvo i duhovno vođstvo rimske crkve i episkopa. Rim je, kao i nekada, uveo u duhovni život tih naroda jedan, latinski, jezik; zasnovao je kod svih tih naroda jednu i istu, svoju, kulturu i držao ih pod jednim i istim poretkom. Zato nije preterano kada se kaže za Zapadnu crkvu da je, u neku ruku, nastavak propalog Zapadnog rimskog carstva, a episkopi rimski da su naslednici cezara. Iz Rima su vekovima dolazili zakoni, svet je u Rimu poštovao onu veličinu koja je u njemu ostala živa.

4. Na rimskoj katedri je bivalo zaista velikih ljudi, energičnih upravitelja i državnika. Oni su svojim vladarskim držanjem izazivali poštovanje i kod neprijatelja i time dizali ugled svoga mesta. Lav I je svojom pojavom odbio Atilu ispred Rima.

5. U polovini VIII veka došao je rimski episkop i do svetovne moći. Franački vladar Pipin Mali darovao je rimskoj katedri zemlje ravenskog egzarhata, koje je oslobodio od Langobarda. Njegov sin Karlo Veliki, koga je papa ovenčao za rimskog cara (800), proširio je taj posed i položio darovnu gramatu na grob sv. Petra (Patrimonium sancti Petri). Tako je rimski episkop postao vladar sa svojom državom, kojoj se obim u toku vremena menjao. Ukinuta je kada se Italija ujedinila, a obnovljena je 1929. godine.

Sve je to dosta da rimske episkope digne visoko i u istoriji i u crkvi, ali nije nikako dosta da im se prizna ono što su oni na osnovu toga tražili.

b) Primat rimskog episkopa[uredi]

Rimski episkopi su tražili na osnovu svoga ugleda da im cela Hristova crkva prizna vrhovnu vlast nad sobom, štaviše i vaseljenski sabori. Pokušaji rimskih episkopa da se stave i nad sabore i nad crkvu idu vrlo daleko u prošlost. No još u IV veku ne priznaje im to ni ceo Zapad. Na Istok pokušavaju da protegnu vlast tek od V veka. U to vreme razdiru istočni deo crkve borbe sa jeresima. U tim borbama i neki patrijarsi padaju u nepravoslavna učenja, te time upropašćuju svoj ugled. Pape su, međutim, uvek stajale na čistom pravoslavnom stanovištu. Stojeći daleko od careve vlasti, koja se često udruživala sa jereticima, pape su osuđivale jeretike i nepravilne zaključke manjih sabora i davale su utočišta gonjenim istočnim jerarsima. Kada bi im se obraćao ko sa Istoka i tražio dužnu bratsku pomoć, ili da kažu svoju reč, kao neumešani u raspru, oni su to smatrali kao obraćanje nekom višem sudu. Mislili su da njima uopšte pripada poslednja reč u verskim i crkvenim pitanjima, pa i onda kada ih niko ne pita. Zato vidimo da Lav I (440-461), za čije vreme rimska crkva zaista vlada Zapadom, dokazuje da ima pravo vlasti i nad Istokom. Za njim čini to i Grgur I (Veliki) pri kraju VI veka.

Primedba. Za primat nad celom crkvom ne vredi mnogo sva sila papska, ne vredi ni ugled, pa ni to što ga je Zapad priznavao za svoga starešinu (i na Istoku se materi crkvi priznavalo prvenstvo). Za taj primat je od svega važnije da li ga odobrava Hristos, da li ga priznaju apostoli, da li za njega znaju prvi dani istorije crkvene. Dogmatske osnove na koje se primat oslanja vide zapadnjaci u rečima koje je Spasitelj rekao Petru: „Ti si Petar i na tom kamenu ću sazidati moju crkvu"... i dalje, „Daću ti ključe carstva nebeskoga". Tim rečima je Hristos, tobože, digao Petra iznad ostalih apostola i dao mu vlast nad njima. Po rimskom predanju je taj isti Petar, sa tim istim pravom prvenstva, bio episkop u Rimu. Zaključak je ovo: kao što je Petar stajao nad ostalim apostolima, tako njegovi naslednici, episkopi rimski, stoje čašću i vlašću nad ostalim episkopima. No te reči Hristove ne znače ono što hoće rimski bogoslovi. Već Kiprijan na zapadu ne shvata ih tako. U apostolsko doba ne vidimo nijednog slučaja da apostoli priznaju Petru neko starešinstvo. Na apostolskom saboru (51) se najbolje vidi da ni on ni drugi nisu znali ništa o starešinstvu. Ne znaju o nekoj vlasti jednog episkopa nad svom crkvom ni stari ni pozniji sabori.

v) Dogmatske i obredne osobenosti u Zapadnoj crkvi[uredi]

Sem težnje za primatom spremale su rascep u crkvi i druge prilike. Od antičkog doba je drukčiji duh kod istočnjaka, a drukčiji kod zapadnjaka. Iz zapadnjačkog duha su se i rodile papske težnje za primatom: centralizam i vlast nad celim svetom rimske su osobine otkad je Rima. No Zapad nije imao smisla ni za istančano mišljenje kojim se Istok odlikovao još pre hrišćanstva, a koje je potrebno u bogoslovlju. Zato je na Zapadu izopačena jedna vrlo važna dogma, dogma o ishođenju Duha Svetoga od Oca, koja počiva na jasno izrečenim Hristovim rečima (Jn 15, 26). Mada je II vaseljenski sabor utvrdio tu dogmu, u Zapadnoj crkvi se smatralo da nju treba dopuniti i verovati da Duh Sveti ne ishodi samo od Oca, nego i od Sina (filioque). U XI veku su na Zapadu tu novinu uneli u simbol vere. To je bila nova povreda crkvenoga reda, jer u simbolu vere ne sme se ništa ni dodavati ni oduzimati. Već taj postupak je jasno pokazao da ne mogu dugo ići zajedno dve crkve, od kojih jedna priznaje vaseljenski sabor za najvišu vlast, a druga ne priznaje. - Zapadna crkva se počela da deli od Istočne i svojim obredima. Uobičajila je pričešćivanje na beskvasnim hlebovima i pričest samo pod jednim vidom, post u subotu, celibat, jedan jezik u bogosluženju i sl. Istočna crkva je upozoravala zapadnjake na te nepravilnosti. No sve te dogmatske i obredne razlike nisu dale povod za deobu crkava. Veliki obračun je izvršen na pitanju: kakav položaj ima u crkvi rimski episkop, dakle na kanonskom pitanju.

g) Veliki sukob Istoka i Zapada[uredi]

Sukob je izbio u IX veku na sporu carigradskih patrijaraha Ignjatija i Fotija.

1. U Carigradu je u polovini IX veka bio patrijarh Ignjatije, sin jednog svrgnutog cara. Još kao dečak postao je monah i živeo je preko trideset godina strogim životom, pa je stekao veliko poštovanje kod Carigrađana. Zbog takvog života i borbe sa ikonoborcima postao je patrijarh. No Ignjatije nije bio staložen čovek, postupao je prenagljeno i mnogima se zamerio. Među tima bio je i Varda, ujak i tutor maloletnog cara Mihaila III. Varda mu je bio neprijatelj jer ga je Ignjatije jednom javno odbio od pričesti i zato što mu Ignjatije nije hteo da posluži u njegovoj politici. Varda je hteo da na silu pokalućeri caricu mater, svoju sestru, da bi je sklonio sa državne uprave i da bi sam vladao. Zahtevao je od Ignjatija da caricu zakaluđeri, ali Ignjatije nije na to pristao. Varda ga uvuče u jednu veliku zaveru, svrgne ga i zatoči na jedno ostrvo. Na patrijarašku stolicu je postavljen dotadašnji senator Fotije. Bio je neobično učen i čistog karaktera. Zato je i izabran on, da mu s te strane ne mogu zameriti ni oni koji su žalili za Ignjatijem. Fotije se primio svoga mesta tek onda kada je njegov izbor odobrio jedan sabor. Tada je rukopoložen, tj. kao bivši svetovnjak prešao je za šest dana sve svešteničke stepene.

2. Ignjatije se nije pomirio sa svojom sudbinom. Počeo je da se bori protiv novoga patrijarha. Državna vlast je pokušala da silom ućutka Ignjatija i njegovu stranku. No zbog toga mu je kod mnogih ugled još porastao. U carigradskoj Crkvi je izbio raskol: jedni su priznavali za zakonitog patrijarha Ignjatija, a drugi Fotija.

Raskol, shizma, šizma = одметање од општег реда у цркви и од законите црквене власти. Vizantija = Цариград.

3. Raskolu koji je izbio u Carigradu nije bio razlog samo pitanje patrijarha. Doba u kome je živeo Fotije bilo je doba preporoda nauka u Vizantiji. Tada je bio počeo slobodoumniji duh prosvećenosti da ulazi u državnu upravu, književnost, pa i u crkveni život. Predstavnici toga pravca zvali su se ekonomisti i među njima je bio i Fotije. Prema njima su stajali konzervativci -ziloti, koji su želeli da sav javni život teče po starom. Članovi te stranke su bili među monasima i u širim narodnim krugovima, a bio je u njoj i Ignjatije. Te dve političke i kulturne struje sukobile su se oko ličnosti Ignjatija i Fotija.

4. Sukob zbog dvojice patrijarha, ma kako da se o njemu sudi, spadao je u delokrug samo carigradske crkve i nije bio ničiji više. No papa Nikola I, veliki borac za papski primat, upotrebio ga je da se umeša u poslove carigradske crkve. Kada je primio od cara i Fotija pismo kojim mu se, kao i ostalim patrijarsima, javlja kakva se promena dogodila na carigradskoj katedri, on je izjavio da tu promenu ne odobrava. Pre svega ne odobrava je zato što se to pitanje rešavalo bez njegova znanja, a drugo, što je Fotije postao patrijarh neposredno iz svetovnog staleža, a to se, tobože, ne slaže ni sa zakonima ni sa običajima crkvenim.

5. U Carigradu su odmah osetili da preti opasnost celoj Istočnoj crkvi. U njenu slobodu je zadro jedan vrlo jak čovek, koji se mogao osloniti na celu jednu stranku u samom Carigradu. Popusti li Carigrad, tri ostala oslabljena patrijarhata i ne dolaze u pitanje. Svi bolji i svesniji sveštenici i mislioci još su se tešnje svrstali uz Fotija, uzdajući se u njegovo znanje i karakter. Ipak je papi učinjeno po volji i sazvan je jedan sabor da izvidi pitanje smenjivanja patrijarha. Sabor je odobrio sve što se zbilo, jer se zbilo zato što tako zahtevaju više potrebe crkve. Na saboru su učestvovali i papski zastupnici koji su potpisali zapisnike i prihvatili zaključke sabora. Sa saborskim rešenjima poneli su legati i Fotijevo pismo kojim je lično odgovorio na papine zamerke. Fotije je branio zakonitost svog episkopstva ukazujući na primer Amvrosija Milanskog, iz čijeg se primera vidi da je na Zapadu bilo slučajeva da se još nekršten čovek bira za episkopa. U isto vreme je tvrdio da je njegova crkva samostalna i isticao je vrhovnu vlast vaseljenskih sabora i nad sobom i nad svojim rimskim drugom. Pored svega toga mogao se papa Nikola I nadati uspehu, jer je Ignjatijeva stranka poslala njemu žalbu, a žalbe se šalju višoj vlasti protiv presuda nižih vlasti. Kako je, dakle, Ignjatije sa svojom strankom priznao papu za višu vlast, papa je uložio svu snagu da ga opet digne na patrijaršijsku stolicu. Pobeda Ignjatijeva bila bi i njegova pobeda. Pozivajući se na Hristove reči Petru, dokazivao je pravo vlasti nad celom, pa i carigradskom crkvom. Na osnovu toga prava nije hteo ni dalje da prizna Fotija, nego je smatrao Ignjatija za zakonitog patrijarha. Ni u taj mah nije uspeo, mada je proglasio Fotija svrgnutim.

6. Rim nije hteo da popusti jer se u isto vreme radilo i o tzv. bugarskom pitanju, koje ga se jako ticalo. Bugare je krstio Carigrad, on im je dao i prvu jerarhiju. No knez Boris se ipak obratio papi da mu on rastumači neka verska pitanja i da pošalje episkope koji će ponovo organizovati Bugarsku crkvu. To je bio isti slučaj kao sa slovenskim knezom Rastislavom. Samo što je ovde Boris hteo da se spase od političkog uticaja Grka, koji su mu bili suviše blizu. Naravno, Rim se požurio da prenese svoju vlast u neposrednu blizinu Carigrada. No Fotije je imao snage da se tome odupre i da na jednom saboru osudi novotarije, koje je Rim počeo da širi po Bugarskoj („i od sina").

7. Usred te neobične istorijske borbe bude ubijen Varda, zaštitnik Fotijev. Uskoro posle toga ubije i Mihaila III njegov cezar i bivši konjušar Vasilije Makedonac i sedne sam na presto. Vasilije, koji je na takav način došao do prestola, hteo je da zadobije za sebe prosti narod; trebao mu je i papa da preko njega dođe u vezu sa zapadnim vladarima. On zato odmah svrgne Fotija i namesti za patrijarha Ignjatija. I car i Ignjatije jave papi novu promenu i priznaju mu vrhovnu vlast. No papi, sada je to bio Hardijan II, trebala je pobeda u potpuno zakonitoj formi. Ne lična pokornost dvojice ljudi, nego pokornost cele crkve. Na njegov zahtev, sastao se 869. godine u Carigradu sabor koji je osudio Fotija i sve njegove pristalice. Ujedno je priznao papsku vlast nad celom, dakle i Istočnom crkvom. Taj sabor smatra Rimska crkva Osmim vaseljenskim saborom. Istočna ga ne priznaje ni za običan sabor, jer na njemu nije bila zastupljena cela crkva, pa ni cela Carigradska patrijaršija. No što se tiče bugarskog pitanja, mada je papa zahtevao da ovaj sabor reši i to pitanje po njegovoj volji, sabor to nije učinio. Svrgnuti veliki patrijarh Fotije pao je u teške prilike. Oduzeli su mu sve, pa i knjige.

8. Umro je i Hadrijan, nasledio ga je Jovan VIII. On je naredio Ignjatiju da u kratkom roku pozove iz Bugarske sve svoje episkope i sveštenike, inače će ga svrgnuti. Ignjatije nije doživeo nijednu ni drugu sramotu. Uskoro je umro. Zbog promenjenih političkih prilika postao je opet Fotije patrijarh. S time se pomirio i papa Jovan, jer Saraceni behu upali u Italiju i papa je tražio po svaku cenu pomoć od Istoka. Jedno je ipak zahtevao: Bugarsku crkvu. Naravno, bez uspeha. Njegov legat Marin, koji je bio došao u Carigrad da o tome pregovara, ponašao se tako da su ga morali zatvoriti. Jovana je to tako uvredilo da je bacio kletvu na Fotija i njegove pristalice.

Fotije nije do kraja života ostao na svome mestu. Umro je u manastiru 891. godine.

d) Konačna deoba crkve[uredi]

Posle velikoga sukoba koji se odigrao za vreme Fotija, Ignjatija, Nikole I, Hadrijana II i Jovana VIII, bila je Istočna crkva načisto sa tim da će Rim u prvoj zgodi ponoviti ono što mu do tada nije uspelo. Istok je postao oprezan i nepoverljiv. Zapad je čekao svoje vreme. To vreme nije došlo, ali je došlo do konačnog rascepa crkve, što se za Fotija ipak nije dogodilo. Jer veliki spor se dotle smatrao sporom rimskog i carigradskog patrijarha i njihove jerarhije, a ne sporom jednog i drugog dela crkve.

1. Polovinom XI veka izbio je spor ponovo, ali se sada završio kao spor jedne i druge crkve. Na Siciliji i u južnoj Italiji bilo je krajeva koji su potpadali neposredno pod vlast vizantijskog cara. Stanovnici su tu bili većinom Grci (Magna Graecia) i bili su pod duhovnom vlašću carigradskog patrijarha. Među tim Grcima počeo je da se u crkvi odomaćuje latinski obred. Ne samo tu, nego i u nekim carigradskim manastirima. To je izazvalo sukob. Energični patrijarh Mihailo Kerularije zatvori te manastire, a u južnu Italiju pošalje poslanicu, u kojoj je osudio latinske novotarije i opomenuo sveštenstvo da ih se čuva. Papa Lav IX odgovori na to da Rimskoj stolici ne može niko davati pouke, jer ona stoji sa vlašću nad svom crkvom. - Kako je u taj mah vizantijskom caru trebao mir sa Zapadom, pokušano je da se dođe do mira. U Carigrad je došlo papsko poslanstvo da te pregovore dokonča. Nesreća je bila što je to poslanstvo vodio kardinal Humbert, veliki borac za papski primat, uz to prek čovek. Zbog njegova ponašanja prema istočnim jerarsima nije do savetovanja ni došlo. Papsko poslanstvo, videći da se stvar neće svršiti kako ono želi, položi 16. jula 1054. godine na trapezu Sv. Sofije gramatu kojom papa baca prokletstvo na celu Istočnu crkvu. Time je veliki spor zaista završen.

2. Odmah posle toga sazvat je u Carigradu sabor koji je papi i njegovim poslanicima „ljudima, koji su došli iz zapadne tame kao grom i bura, ili divljaci, da sruše istinu" odgovorio i osudio dogmatske, obredne i kanonske nepravilnosti Zapada. Rešenje toga sabora prihvatili su svi istočni patrijarsi. Rimska crkva otada živi svojim posebnim životom, koji ju je u trećem periodu doveo do novog sukoba i sloma.