Pravoslavna Dalmacija (E. N. Milaš) 1

Izvor: Викизворник
PRAVOSLAVNA DALMACIJA
Pisac: Episkop Nikodim Milaš


PRVI PERIOD
55-313.

Osnivanje dalmatinske crkve. — Ap. Pavao u Dalmaciji. — Legenda o Domnu, prvom dalmatinskom episkopu.

Crkva Hristova u Dalmaciji počinje u apostolsko doba, dakle već u prvom hrišćanskom vijeku.

Ap. Pavla učenik, Tit, osnovao je dalmatinsku crkvu i bio je prvi episkop te crkve. Propovjed Titova u Dalmaciji bila je no naredbi ap. Pavla. O tome svjedoči sam Pavao u drugoj svojoj poslanici Timotiju (4, 10). A to isto kazuju i nekoliki stari crkveni pisci. Teodorit, navodeći riječi Pavlove, da je Kriskent pošao u Galatiju, a Tit u Dalmaciju, kaže, kako su ova dvojica slobodni od onoga ukora, što je Pavao iskazao za Dimasa, koji ga je ostavio, jer ga ovi poslušaše i pođoše da propovjedaju, prvi u Galatiju, a drugi u Dalmaciju. Evsevije u svojoj istoriji crkve piše, da je Pavao poslao Kriskenta u Galatiju, a Tita u Dalmaciju radi toga, da onaj upravlja onom provincijom, a ovaj ovom. O tome govori i Jeronim u tumačenju pomenute Pavlove poslanice.[1] Spominje i Metafrast propovjed Titovu u Dalmaciji po Pavlovoj naredbi. Tu se navodi, kako je apostol protoklit Andrija prošao kroz Dalmaciju za vrijeme Titovo, pošto je već osnovao bio crkvu u Vizantiji i postavio tu prvog episkopa Stahija.[2] O Titovoj propovjedi u Dalmaciji govori i episkop Končarević.[3]

Titova je djelatnost u Dalmaciji trajala od 55. do 61. godine, i po plodovima je bogata bila. Titu, u pravome smislu, pripada ime apostola Dalmacije. Naredbu svog učitelja Tit je tako uspješno u Dalmaciji izvršio, da kad je imao da ostavi Dalmaciju i da primi upravu kritske crkve, Dalmacija je bila u velike hrišćanska ne samo, nego je u njoj bila tada uređena i oblasna crkva, koje je Tit bio prvi episkop. Glavno je sjedište svoje Tit imao u tadašnjem glavnom gradu Dalmacije, u Solinu, i od tuda je on polazio na apostolski svoj rad u okolna mjesta, a od tuda je on i upravljao, kao episkop, dalmatinskom crkvom. U Solinu, kao važnom trgovačkom mjestu, postojala je od više vremena i jevrejska sinagoga. Predanje kaže, da je propovjed Titova obratila u hrišćanstvo i nekoliko solinskih Jevreja, i da je u Solinu postojao zasebni hrišćanski hram, u kome se Tit sa novoobraćenima Bogu molio i da je u tom hramu, kao poslije u Kritu, postavljao prezvitere za Dalmaciju.[4]

Blagodareći ovoj Titovoj djelatnosti u Dalmaciji, koju je on obratio u hrišćansku vjeru po naredbi apostola Pavla, dalmatinska crkva ušla je u broj apostolskih crkava, i punim se pravom zove apostolskom crkvom.

Poslije Titova odlaska iz Dalmacije, i da nova dalmatinska crkva ne ostane bez svog pastira, ap. Pavao poslao je u Dalmaciju drugog učenika svoga, Ermija, da Titovo mjesto zauzme, i da tu produži službu apostola i episkopa. Šest je godina i Ermije upravljao dalmatinskom crkvom, do 68. godine. U agiografijama istočne crkve hvali se djelatnost Ermijeva u Dalmaciji, koji da je dostojni Pavlov učenik i Titov našljednik bio, i da je dalmatinskom crkvom upravljao onako sveto i plodonosno, kao i Tit. Pravoslavna crkva prenijela je to u odnosnu službu sv. Ermija, te ga i danas proslavlja kao „najsjajnije svjetlilo sve Dalmacije, u kojoj je kao jarko sunce širio mnogobrojne zrake, i vršeći svoju svetu službu priveo je ljudske duhove iz mraka u svjetlost.“[5] Vrlo je znamenita ova pohvala istočne crkve sv. Ermiju, kao dalmatinskom episkopu i apostolu, jer pokazuje, koliko je ta crkva smatrala svojom Dalmaciju i koliko je staranja vodila, da se ona ispuni jevanđelskom svjetlošću. I tijem je ovo znamenitije, što svi latinski pisci, koji govore o Ermiju i njegovoj apostolskoj i episkopskoj djelatnosti u Dalmaciji, osnivaju se na podatcima o tome istočne crkve. Noviji latinski pisci, kojih nekoliko Farlati spominje, jednoglasno potvrđuju episkopstvo Ermijevo u Dalmaciji.[6]

Za vrijeme Ermijeva apostolata i episkopstva u Dalmaciji, posjetio je Dalmaciju i sam ap. Pavao. U poslanici svojoj Rimljanima (15, 19) ap. Pavao piše, da je od Jerusalima i naokolo sve do Ilirika napunio jevanđeljem Hristovim. O toj propovjedi Pavlovoj u Iliriku spominje i Jeronim stridonski u pismu svome Markeli. Svjedoči o tome i Grigorije nisenski u bjesedi svojoj o prvomučeniku i arhidjakonu Stevanu.[7] A da je Dalmacija sastavljala važni dio staroga Ilirika, poznato je. O Pavlovoj propovjedi u Dalmaciji postoji živo predanje kod Dalmatinaca i danas.

To predanje kazuje, da je ap. Pavao idući sa istoka u Rim prošao putem, koji je vodio pokraj staroga znamenitoga rimskoga grada Burnum (blizu današnjih Kistanja), i da se tu zaustavio kod rijeke Titius (današnje Krke) i propovijedao Hristovu nauku. Predanje ovo označuje i mjesto, gdje se Pavao zaustavio, a to je kod današnjeg pravoslavnog sveto-arhanđelskog manastira na Krci. Prvi je zapisao ovo predanje u XVII vijeku poznati dalmatinski istorik J. Lucije, koji piše, da je poznavao jedan stari epigraf na slovenskom jeziku urjezan na dasci, koji se čuvao u pomenutom manastiru i svjedočio o boravljenju ap. Pavla u Dalmaciji.[8] Pisac XVIII vijeka fratar G. Vinjalić u svojoj istoriji Dalmacije piše: „Rukopisna jedna istorija bez imena piščeva spominje, da su u manastiru sv. Arhanđela, u kome danas kaluđeri žive, nalazili se napisani dotični stihovi na slovenskom jeziku u spomen boravljenja u tome mjestu ap. Pavla.“[9] Ovo je Vinjalić zabilježio ka godini 65. poslije Hristova rođenja, te bi se po tome znala i godina, kad je ap. Pavao bio u Dalmaciji i propovjedao, a to bi bilo za vrijeme, kad je Ermije bio episkop Dalmacije. Ovo predanje o Pavlovom boravljenju i propovjedi u Dalmaciji zabilježili su i drugi pisci, koji su se bavili istorijom dalmatinske crkve, kao Alb. Fortis i Engel.[10] Zadarski precozit, danas već pokojni K. Bjanki, govoreći o postanku dalmatinske crkve, dopunjuje to predanje i piše: „U crkvi sveto-arhanđelskog manastira postojala je do kraja XVIII vijeka prastara slika, koja je prikazivala apostola naroda sv. Pavla gdje propovjeda jevanđelje Dalmatincima, i na toj su slici bili odnosni natpisi i vidjeli su se Dalmatinci u njihovoj narodnoj nošnji.“[11] Nažalost ne postoji više u manastiru Krci ni onaj epigraf o kome spominje Lucije, ni ona slika, za koju govori Bjanki. Ha svaki način vrlo je važno ovo predanje, koje se za toliko vijekova moglo živo uzdržati, i koje u glavnome potvrđuje ono, što egzegeti i istorici pišu o Pavlovoj propovjedi u Dalmaciji, i što potkrepljuje dalmatinskoj crkvi apostolski karakter.

Dok je Ermije u Dalmaciji kao episkop djelovao, posjetio je Dalmaciju i jevanđelist Luka. Svjedoči o tome Epifanije u svojoj istoriji jeresi, gdje kaže, da je Luki povjereno bilo, da propovjeda jevanđelje u raznim provincijama, a između drugih i u Dalmaciji.[12] Koliko se vremena Luka zadržao u Dalmaciji nije poznato, kao što nije poznato, ni koliko je vremena boravio u Dalmaciji Pavao.

Poslije Ermija, spominju kao dalmatinskog episkopa, Domna antiohijskog. Po onome što smo do sada rekli, Domn ovaj bio je treći dalmatinski episkop: prvi Tit, drugi Ermije, i treći Domn. Međutijem većina latinskih pisaca smatraju Domna prЬim stalnim episkopom, a Tit i Ermije da su bili samo episkopi regionarii, i da je Domna postavio za episkopa apostol Petar 68. godine, te ga poslao u Solin, gdje je Domn u svojstvu arhijepiskopa upravljao dalmatinskom crkvom sve do 107. godine, kada je mučenički svršio svoj život. Najstariji ozbiljniji pisac, koji o tome govori, to je spljetski arhidjakon Toma iz XIII vijeka. Piše: „Na mjesto njegovo (Titovo) blaženi Petar, apostolski knjaz, poslao je y Dalmaciju jednog svog učenika po imenu Domna, po narodnosti Sirijca, a no rodu Antiohijca, da propovijeda riječ života dalmatinskom narodu, kao što je to Tit započeo bio. A blaženi je Petar tako ustanovio bio, da budu postavljeni hrišćanski prvosveštenici u dotičnim gradovima svijeta na onaj način, kao što je to u starina ustanovljeno bilo kod neznabožaca, te u onim gradovima, u kojima su bili neznaboški predstojnici, koji se zvahu protoflamini, naredio je da se postave episkopi, a y glavnim gradovima dotičnih provincija, gdje su bili arhiflamini, da se postave arhijepiskopi. Takim je načinom za zemlje duž jadranskog mora odredio tri prvosveštenika: Apolinarija za Ravenu, glavni grad Emilije, jevanđelista Marka za Akvileju, glavno mjesto Mletačke i Istrije, i Domna za Solin, glavno mjesto Dalmacije i Hrvatske. U Solinu je Domn za dugo propovijedao, mnoge je po svojoj provinciji obratio iz neznaboštva, tu je ne malu crkvu Hristovu osnovao i tu je najposlije mučenički svršio svoj život. I od ovoga prvenstva apostolskoga dostojanstva svi Domnovi našljednici imaju arhijepiskopsku čast od apostolskoga prijestola.“[13] Ovo isto od prilike nalazimo daje kazano i u XII vijeku, kad je po naredbi spljetskog arcibiskupa Lavrentija napisao žitije Domnovo Adam pariški.[14] A sve to, kao da je napisano bilo još u V vijeku u žitiju Klimenta rimskog, koje da je sastavio bio solinski episkop Esihije na osnovu jednog, po Farlatovom mišljenju, Domnovog pisma, koje je izgubljeno.[15] Na osnovu ovoga i drugoga još Farlati je u predugom odsjeku svoje knjige, posvećenom Domnu, gledao i svakako nastojao da dokaže, da je Domn bio prvi solinski episkop, i da ga je za episkopa postavio i u Dalmaciju poslao ap. Petar.[16] Ovako vjeruje i danas većina rimokatoličkih Dalmatinaca, - i protivu toga vjerovanja ne bi se imalo šta reći, kad bi se uzelo da ono služi na podhranjivanje u narodu pobožnih osjećaja.

He dirajući u te osjećaje, mora se ipak kazati, da ne odgovara istorijskoj istini, da je Domn bio prvi dalmatinski episkop. O tome nema istorijskog dokaza, nego sve ono, što su kazali i arhidjakon Toma, i onaj Adam pariški, osniva se na nekom predanju, koje, kao što je u novije vrijeme dokazano, nije istorijski opravdano. Nagađanje Farlatovo, da je možda postojalo kakvo Domnovo pismo, kojim bi se stvar razjašnjavala, to nagađanje ne znači ništa, jer nema nikakve osnove. U zapadnim martirologima, kakvih Farlati četrnaest navodi, nigdje nije kazano, da je Domno bio prvi episkop solinski, nego se tu prosto spominje jedan episkop Domnion, a ne Domn, koji je postradao u Solinu sa nekolicinom hrišćanskih vojnika. Od pisaca koji se novode da su kazali, da je Domn bio prvi dalmatinski episkop, najstariji bi bio pomenuti solinski episkop Esihije, i to u žitiju Klimenta, koje bi ovaj episkop napisao bio. Ali danas je dokazano, da takvog žitija Esihije nije napisao, i da je sve ono o Domnovom episkopstvovanju u Solinu krajem I i u početku II vijeka, izmišljeno mnogo kasnije. Dokazano je naime, da nikakav episkop Domn nije postojao u Solinu u ono doba, nego da je krajem III vijeka bio u Solinu jedan episkop, koji se zvao Domn, i koji je za vrijeme Dioklecijanova gonjenja mučenički svršio svoj život. Ovoga Domna prenijeli su na dva vijeka ranije, i u žitiju njegovom dodali su, da ga je ap. Petar poslao u Solin za episkopa, i da je on bio prvi solinski episkop. Otkrio je ovo prvi put prije 150 godina jedan učenik Dalmatinac, protivu koga je u svoje vrijeme Farlati ustao bio.[17] Danas pak naučnim argumentima to su opet istakli kanonik Fr. Bulić i bolandist Ip. Delehaje.[18] Mi mislimo da dotični, koji je izmislio posao o onom prvom episkopu solinskom Domnu, stavio je onu legendu u pero Esihija s toga, što je taj Esihije prvi solinski episkop, za koga se dosta pouzdanoga zna i radi njegovih odnosa sa Rimom. Ovaj episkop Esihije mnogo je radio i nastojao, da podigne značaj svoje katedre i on je bio prvi, koji se pokazao, kao dalmatinski arhijepiskop ili mitropolit. Ovaj naslov i pravo priznao je Esihiju rimski patrijarh Zosim, kome je on radi ovoga u svemu ugađao. Zgodno je dakle bilo istaknuti, da je ovaj Esihije napisao hvalu prvom po značaju rimskom episkopu, Klimentu, i došljedno katedri rimskoj, na kojoj je tada bio Zosim, i da je, radi uzvišenja značaja svoje katedre, ustanovu iste katedre stavio u svezu sa katedrom rimskom, te postanak te svoje katedre pripisao jednom učeniku ap. Petra, koga se Zosim smatrao našljednik, a ne Titu, učeniku ap. Pavla, koji je tada već u očima Rima morao biti niži od ap. Petra, i od podređenog značaja u vaseljenskoj crkvi. Ovom našem mišljenju i sumnjama istaknutim od onog starijeg učenog zapadnjaka, isto i tvrdnji pomenutih novih latinskih pisaca, da je onaj Domn solinski episkop I vijeka izmišljena ličnost, stoji u suprot ono, što je napisao o Domnu arhidjakon Toma, vrlo ozbiljni i savjesni pisac. Ali i ovo je razbistrio pomenuti bolandist. Avtoritetom, koji niko ne može poreći bolandistima, kazuje on, kako je Toma na dobru vjeru zaveden bio u bludnju, i kako po plemenitosti srca svoga on nije mogao ni pomisliti, da će se moći neistina govoriti o takvom delikatnom predmetu, kakav je ovaj, i onda piše: „Žitije Domnovo u prvobitnom svom obliku odnosi se u svim potankostima dobu Dioklecijanova gonjenja (299 g.). Kada je ono napisano, mi nijesmo u stanju, da tačno opredjelimo; ali na svaki način to je moralo biti, kad je solinska crkva počela gojiti, kao i druge okolne crkve, ambicijozne ideje da su apostolskog porijekla. A da se to postigne, trebalo je naći kakav postojeći dokumenat i udesiti ga tako, da kazuje ono što je tada trebalo. Radi toga uzeto je žitije Domna iz III vijeka, da ono bude predmetom te pobožne laži. I tada već, znameniti mučenik, glavni patron spljetski, nije mogao biti u očima naroda, nego prvi episkop solinski; a pošto postanak solinske katedre pada u apostolsko doba, to su stavili u svezu ovoga Domna sa ap. Petrom.“[19] Ovo je sud bolandista, i daljega spora već, mi mislimo, biti ne može.

Nije dakle onaj Domn, koga Farlati sa ostalima smatraju prvim solinskim episkopom, ni postojao u doba ap. Petra; a kad nije postojao, onda je samo basna, ili kao što kaže onaj bolandist „pobožna laž“, da je ap. Petar postavio između svojih učenika jednoga za episkopa solinskog, i da je taj episkop, koji bi se zvao bio Domn, bio u Solinu od 68. do 107. godine, da je on za to vrijeme propovijedao u dalmatinskoj crkvi i njom upravljao, da je mnoge neznabošce javno u rijeci Jadru, ili Solinu za više godina krstio, da je sagradio veličanstvenu crkvu u gradu Solinu u čast sv. Bogorodice, i tu da je rukopolagao prezvitere i djakone, da je držao javne bogoslovske i filosofske dispute i t. d., kao što to napominju žitija i kao što to na dugo i na široko Farlati opisuje. Gledajući na stvari kao što jesu, i sudeći o stanju crkve u Dalmaciji onako, kako se mora u opće suditi o tome stanju i u svim ostalim provincijama rimske carevine u doba, kada su bjesnila gonjenja, nama je dovoljno što možemo konstatirati kao istorijsku istinu da je Pavlov učenik, Tit, bio prvi prosvjetitelj i episkop Dalmacije, da je uspješna bila u Dalmaciji apostolska djelatnost Titova, isto kao i našljednika mu Ermija, i prema tome da je naša Dalmacija ušla u broj oblasnih hrišćanskih crkava još u prvom hrišćanskom vijeku, i da je tada već hrišćanska vjera uhvatila u njoj duboki korjen.

Do Marina, koji je bio episkop solinski, počinjući od 316. godine, i o kome se pouzdano zna, da je tada zauzeo solinsku katedru i zatijem za 12 godina upravljao dalmatinskom crkvom o ostalim episkopima, kojih Farlati broji 22, počinjući od onoga izmišljenog Domna, zna se vrlo malo, ili ništa. He zna se tačno ni kad je koji od njih episkopovao, osim Domna, ili Domnijona, koji je umro 299. godine, a koga Farlati i ne spominje između solinskih episkopa prvih vijekova, jer ga je sa imenom Domna prenio iz III u I vijek i prikazao ga, kao prvog dalmatinskog episkopa. Za ostale episkope, kojima je Farlati posvetio trećinu prvoga toma svoga Illyricum sacrum, nije znao ni isti Farlati šta pozitivnoga da kaže. Prvim našljednicima onoga Domna, Kajanu i Simforijanu, on ne zna upravo ni imena, jer prvi kao da se zvao Gazan i Gargan, a drugi Simferije. Za slijedeća dva Esihija kaže da ne zna, da li su bila to baš dvojica, ili je samo jedan bio. Za Venancija kazuje, da je bio svet, ali da se i o njemu ništa više ne govori u katalozima, kao ni o osmorici Venancijevih našljednika, koji kao da su bili od 155. do 270. godine. Tek o Agapitu zna, da je bio episkop u Solinu 5 godina, do 275., a o ostalima sve do Marina kaže, da osim imena, drugo nije ništa o njima zabilježeno.[20]

Kad je to tako, a tako jest i nikako drukčije, onda nama je dosta znati iz ovoga perioda dalmatinske crkve, da je ona postala u apostolsko doba i da su joj prvi prosvjetitelji bili dva učenika ap. Pavla, Tit i Ermije, da su najpre Tit, a za njim Ermije bili u Dalmaciji episkopi, da se tada među Dalmatincima učvrstila hrišćanska vjera i da je tada položen temelj i crkvenoj jerarhiji, koja je poslije njih neprekidno trajala kroz sva potonja vremena. Kakvo je pak bilo u pojedinostima stanje crkve u Dalmaciji poslije Ermijeva episkopstva i za vrijeme dok su trajala gonjenja, koji su redom i poimenice bili u njoj episkopi za to vrijeme i kakva je bila djelatnost tih episkopa, o tome i drugom sličnom ne može se za sada još sa pouzdanošću govoriti i pisati. Život je crkveni tekao tada u Dalmaciji onako, kako je to u opće moglo biti usred gonjenja, i kakav je on tada bio u svima ostalim oblasnim crkvama rimske carevine.


  1. Ove svjedodžbe navedene su u Dan. Farlati S. J., Illyricum sacrum. Venetiis, 1751-1819. tom. 8 (Poslije Farlatove smrti, 1773., izdanje je ovoga djela produžio Jas. Coleti, takođe jezuit). Mi ćemo često u ovoj našoj radnji spominjati ovo djelo i navoditi ga, te nalazimo za nužno odmah sada učiniti slijedeću opasku. Farlatova radnja stara je radnja, premda i najopširnija po istoriji dalmatinske crkve. Poslije te radnje otkriveni su mnogi novi dokumenti, koji Farlatu nijesu mogli biti poznati i koji su rasvijetlili mnoge stvari iz starije dalm. istorije crkvene. Imajući ovo pred očima, a ujedno i to, da je novija naučna kritika dokazala, da u Farlatovoj radnji ima mnogo takvoga, što se ne slaže sa drugim autentičnim podatcima, mi ćemo navoditi iz Farlatove radnje samo ona mjesta, koja su potvrđena drugim istor. podatcima, i koja se dakle mogu smatrati kao pouzdana. Na mjesta, koja u toj radnji nijesu potpuno pouzdana, mi se ne ćemo osvrtati, i tek samo neka od takvih mjesta privešćemo, koja dublje zasižu u pitanja ove naše radnje, podvrgnuvši ih odnosnoj objektivnoj kritici. - O značaju Farlatovot djela vidi I. Smirnov, Očerk istorii horvatskogo gosudarstva. Kazanь. 1879. Str. 119. Vidi i J. S. Engel, Geschichte des ungarischen Reichs. Halle, 1797 - 1801. II., 164.
  2. Mletačko izdanje Agapija Landos pod naslovom Νέος Παράδεισος str. 78. Vidi i „Kniga žitiй svяtыh“ (Izd. Moskva, 1815.) pod 24. avgusta.
  3. Dalmatinski episkop Simeon Končarević iz polovine XVIII vijeka napisao je „Ljetopis građanskih i crkvenih događaja“ sve do svoga doba. Taj ljetopis, koji ima 368 strana povećeg oktava, još nije štampan. Ja imam tačni prijepis sa originala. Dragocjeni ovaj rukopis ja sam opisao u „Glasniku dalmatinske crkve“ za 1897., str. 129 - 131. Navodi se u ovoj radnji Končarevićev ljetopis sa: Konč. rkp.
  4. Konč. rkp. - Farlati I 323.
  5. Konč. rkp. - Kniga žit. pod 8. aprila i 14 januara.
  6. Farlati. I, 392.
  7. Ib., I, 243.
  8. Ib., I, 248. - Konč. rkp.
  9. Vinjalićeva istorija nalazi se u rukopisu, a svojina je rimokat. manastira Visovca na r. Krci, gdje je 1781. god. Vinjalić i umro. Dobivši prijateljskim posredovanjem ovaj rukopis, ja sam se njim poslužio u ovoj radnji. Naslov je rukopisu: Compedio storico-cronologico delle cose piu memorabili occorse agli Illirj e Slavi in Dalmazia, Croazia e Bosna, a ima 346 listova većeg oktava. Na kraju rukopisa (koji završuje sa 1769. god.) nalazi se: Geografia di Dalmazia secondo la divisione delle provincie romane, i zatijem azbučni pregled sadržaja. Knjigu je ovu svoju napisao Vinjalić, kao što sam u predgovoru kaže, najviše po onome što se sadrži u prvim tomovima Farlata. Sa nekim izmjenama izdao je 1775. g. u Mlecima dvije trećine Vinjalićeva rukopisa fratar Bomman, ali bez imena avtora, nego kao svoje djelo, i radi ovoga fratar Zlatović osudio je Bomana u članku, štampanom u „Nadi“ za 1881. g., br. 10., str. 115 - 117. Ocjenu vrlo povoljnu o ovoj radnji (po naštampanom od Bomana) napisao je Engel y spom. djelu. II, 165. - Vinjalićev rukopis navodiće se u ovoj radnji za događaje od 1521. godine u naprijed, a događaji do te godine navodiće se po Bomanovom izdanju.
  10. Ab. alb. Fortis, Viaggio in Dalmazia. Venezia, 1774.1, 118. - Engel. II, 217. Navodeći ovo predanje Entel piše, da radi ovoga die Morlaken griechischer Religion besuchen diesen Ort (das Kloster) mit vieler Andacht.
  11. C. F. Bianchi, Zara cristiana. Zara, 1880. II, 408.
  12. Konč. rkp. - Farlati. I, 258.
  13. Thomae archid. Spalatensis Historia salonitana, cap. III (Ed. Zagrabiae, 1894.)
  14. „Sv. Domn arhijepiskop solinski, čim je postao učenik ap. Petra, obljubio je učitelj tog učenika, isto kao i drugove mu Apolinara i Pankratija. I poslije Petra poslao je Pankratija u Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Domna u Solin, da svaki od njih bude episkop u mjestu, u koje je poslat.“ Farlati. I, 428.
  15. Farlati I, 414: „Hanc traditionem fortasse etiam litteris S. Domnius consignavit.“
  16. Illyr. sacr. I, 404 - 516.
  17. Ib., I, 410.
  18. Fr. Bulić, I ss. Anastasio e Dojmo martiri salonitani y spljetskom časopisu Bulletino di archeologia e storia dalmata, 1898., str. 111 - 132. P. J. Delehaye S. J., Santi dell' Istria e della Dalmazia, štampano na francuskom jeziku u Analecta Bollandiana (1899. fasc. 4), a prevedeno na italijanski jezik i štampano u pomenutom Bulletino (1900. str. 85-119). Protivu ove dvojice izdao je knjižicu spljetski dekan Giov. Devich sa naslovom: Festeggiamo il nostra patrono S. Doimo, discepolo di S. Pietro, primo vescovo di Salona, le cui sacre e venerate ossa riposano a Spalato (Spalato, 1900.), i u toj knjižici stara se da dokaže, na osnovu Farlata, da je ap. Petar zaista postavio Domna za solinskog episkopa. Odgovoriše ovom Deviću u istome Bullettino i Bulić i Delehaje, nazivljući ga profanom u nauci. U avgustu iste (1900.) godine štampao je opet Dević apologiju svoje prve knjižice, udarajući osobito na ona dva rimokat. sveštenika i upirući se, da dokaže da je baš ap. Petar postavio onoga Domna za solinskog episkopa, i da je taj Domn baš bio prvi solinski episkop. U pomenutom Bullettino, (1900. str. 191.) nazvan je ovaj naivni dekan Dević pamfletistom. Doznajemo, da se našao rukopis onog nepoznatoga, koji je prije 150 godina dokazivao, da do kraja III vijeka nije postojao u Solinu nikakav episkop sa imenom Domna, i protivu koga je Farlati u svom Illyricum sacrum ustao bio, i da će ovaj rukopis biti na skoro štampan. Ovo je dobro, da se bar svijet ne vara sa izmišljenim svetiteljima. A lažnih svetiteljskih „relikvija“ mi imamo u Dalmaciji i odviše. Kao što u Spljetu se klanjaju tijelu izmišljenoga Domna, tako i u Zadru se klanjaju „tijelu Simeona Bogoprimca“, a međutijem, Mlečići dokazuju, da se to tijelo nalazi u Mlecima, Dubrovčani tvrde, da je to tijelo preneseno u Dubrovnik u XII vijeku iz Jerusalima, oni u Ahenu tvrde, da se kod njih nalazi ruka istog svetitelja, a Zadrani da se čitavo tijelo kod njih nalazi, - pa dobro bi bilo, da se i sa ovim pitanjem jednom bude na čisto. Vidi šta je napisano u obranu toga, da baš u Zadru se nalazi tijelo sv. Simeona, u knjizi L. Fondra, Istoria della reliquia di San Simeone profeta. Zara, 1855., p. 305 - 327.
  19. Bullettino, 1900. pag. 98.
  20. „Samo kratki pregled događaja“, piše Delehaje (pom. mj., str. 91), „dovoljan bi bio da dokaže, da sav niz solinskih episkopa prvih vijekova nije drugo nego porod fantazije, jer tu se vide neka istorijska imena opetovana nekoliko puta bez ikakvog kriteriuma, a samo da se ispune praznine, i sve ono kazivanje o solinskim episkopima nema za osnovu nikakav ozbiljni dokumenat.“