Pošljednja pjesma
| Pošljednja pjesma (1894) Pisac: Stevan Bešević |
Tamo,... tamo gdje je nebo plavo,
Kršne Boke zagrlilo kam,
Tamo ja sam ljubeći poznavo:
Kako grije djevojački plam.
Tamo,... tamo, gdje nebesa često
U valove svoj hitaju grom;
... Tu kraj mora ja sam im’o presto,
I na njemu carovao s njom.
Naših zlatnih kruna svjetlucanje,
Jasno bješe kao majski dan, —
Krune bjehu vjera i uzdanje,...
... A šta sada? ... prođe sve ko san!
*
* *
Je li tako?.. tebe pita evo,
Zadnje pjesme nedopjevan jad;
... Znam šapnućeš: „istinu je pjevo,
„Tako bješe, ali nije sad”.
U osami kad uščitaš ovo,
Znaćeš da sam jošte evo živ;
. . . . . . . . . . .
Al’ gle kako svako drhće slovo:
I proklinje onog, ko je kriv!
Spljet.
Izvor[uredi]
1894. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina deveta, broj 9, str. 134.
|