Politička prošlost Hrvata 35

Izvor: Викизворник
POLITIČKA PROŠLOST HRVATA
Pisac: Vaso Čubrilović


Hrvati u Jugoslaviji

Dvadeset godina zajedničkog života Hrvata sa Srbima i Slovencima u jednoj državi i suviše je kratak period da bi se mogao dati konačan sud. Događaji su se brzo razvijali, snage što deluju i suviše su raznolike, osećanja mešana, stremljenja neujednačena da bi se još sad mogli tačno prosuditi ljudi i događaji. Ipak se daju utvrditi neke činjenice, važne za proučavanje jugoslovenskog nacionalnog i državnog problema. Reći ću nešto o njima.

Već smo podvukli razliku u shvatanju, o suštini i zadacima države kod Srba i Hrvata. Istakli smo da ta razlika nije slučajna, nego da je nastala kao plod raznog istoriskog razvitka. Upravo stoga, što su i Hrvati i Srbi u tom pitanju bili do srži prožeti uverenjem da su njihovi pogledi na buduće uređenje države jedino pravilni i moralo je doći do onako oštrog razmimoilaženja, pa i sukoba, na tom pitanju.

Vekovima politički rascepkani a sa ogromnim nagonom za ujedinjenjem Srbi posle 1 decembra 1918 ruše sve prepreke pred sobom idući izgrađivanju jedne unitarne, čvrsto organizovane države. Oni tome teže ne stoga, što žele hegemoniju, kako im se prebacuje od strane Hrvata, nego iz prostog razloga što samo veruju u jednu tako uređenu državu. Njihova iskustva iz prošlosti govorila su im protiv složene države. Pokrajinske tradicije kod njih su slabo razvijene, a seljačka praktičnost tražila je što jednostavniju i jevtiniju upravu. Zato su protiv autonomija.

Naviknuti da pretstavu o državi vežu za pretstavu o naciji, stavljajući državu iznad naroda, Srbi su od 1918 na ovamo iskreno prihvatili ideju jugoslovenske nacionalne države. Nacionalni i državni totalitet, koji propovedaju posle rata integralni Jugosloveni, u svojoj osnovi je odgovarao njihovoj koncepciji. Jedan narod, jedna država, jedan kralj, to su parole, koje je jedan Srbin mogao uvek da primi. Ponesen svojim nečuvenim ratnim uspesima od 1912—1918, on je verovao da za njega nema prepreka i u rešavanju pitanja, koja su tražila sasvim druge kvalitete od ratničkih. Shvatajući državu čisto vojnički i politički, on je ceo jugoslovenski nacionalni i državni problem tumačio sa čisto tog stanovišta. Ne poznavajući ljude i stvari oko sebe, Hrvatima je pripisivao svoje osobine, svoje želje i sugerirao svoje težnje. Čudio se kad bi nailazio na otpor i nerazumevanje, jer je duboko bio uveren da ono, što on hoće, isto je toliko od koristi Hrvatima, koliko i njemu.

Srpski jednostavni pojmovi o državi i još jednostavniji metodi upravljanja nisu se mogli s uspehom primeniti na jednu tako kulturno i politički komplikovanu zajednicu, kakva je Jugoslavija. Mešana etnički i kulturno, sa bezbrojnim unutrašnjo-političkim, spoljno-političkim i privrednim problemima Kraljevina Jugoslavija traži mnogo više iskustva, smisla za organizaciju, takta i veštine u upravljanju državama i narodima, no što to može i slutiti jedan prosečan srpski političar. Devedeset od sto pogrešaka počinjenih u ovoj državi od strane Srba poslednjih 20 godina dolazi od onog neznanja i neiskustva, jedva deset od sto ako je bilo od zle volje.

Da je zajednička srpsko-hrvatska država od 1918 g. na ovamo uređivana više po srpskoj koncepciji posledica je i stava samih Hrvata prema toj državi od njenog osnivanja, njihove apstinencije. Mi smo već istakli da su se hrvatske narodne mase vratile iz rata razočarane, premorene i nezadovoljne. Te mase još nisu bile odgojene za vođenje jedne široke jugoslovenske politike. Više verski i hrvatski opredeljene, one su otpočetka gledale sa nepoverenjem na državnu zajednicu sa Srbima. Samo voćstvo hrvatskog naroda nije imalo jedno mišljenje i jedno držanje prema budućem državnom uređenju. Ono dvojstvo, toliko karakteristično meću Hrvatima poslednjih 50 godina, sad tek izbija u svojoj pravoj snazi i sudbonosnosti i za njih i za nas sve.

Jedan deo hrvatskih političara iz srpsko-hrvatske koalicije i ljudi iz predratne jugoslovenske nacionalističke omladine, propovedaju od rata na ovamo integralno jugoslovenstvo. Oni negiraju sve što je posebno kod Južnih Slovena, traže ono opšte zajedničko i na njemu žele da izgrađuju jedan jugoslovenski narod. Njima je jugoslovenstvo ne sinteza, nego negacija srpstva i hrvatstva. Zato žele da ga ostvare putem jake državne vlasti. Oni su dali ideološku osnovu posleratnom jugoslovenskom nacionalizmu, ali isto tako i jugoslovenskom unitarizmu i centralizmu.

Druga grupa hrvatskih političara, uglavnom nekadašnji pravaši, došli su posle 1 decembra 1918 u Beograd, sudelovali u raspravama i političkoj borbi oko uređenja države i zastupali program i ideje Frana Supila i Ante Trumbića. Oni su bili zato da se u Jugoslaviji izgradi jaka centralna vlast, ali su ujedno tražili da se imaju u vidu vekovne navike i tradicije hrvatskog naroda, pa da se pored toga izvrši upravna dekoncentracija preko pokrajinskih širokih autonomija.

Ova grupa hrvatskih političara još u samom početku je pregažena u sudaru između dveju krajnosti u posleratnom političkom životu Hrvata integralno-jugoslovenske i nepomirljivo hrvatske. Ovu drugu struju prihvatili su i organizovali braća Radići u svome hrvatskom seljačkom pokretu.

Hrvatski seljački pokret javlja se još početkom XX veka. U to doba hrvatski seljak nalazio se u velikoj krizi. Privredno nezaštićen, prepušten nesavesnom iskorišćavanju zelenaša, bez zemlje, on beži u Ameriku da zaradi sebi i porodici parče hleba. Otvaranje škola po selima unosi i u hrvatsko selo više svetla i šire vidike. Bez političkih prava, socijalno zapostavljen, on na svoju novu školovanu gospodu malo što bolje gleda, nego na nekadašnje plemenitaše. Zato je prema njima nepoverljiv i kako ga demokratizacija javnog života među Hrvatima uvlači u politiku, on se trudi da što kritičnije primi njihove političke programe. Pojava braće Radića i njihovog seljačkog pokreta došli su mu u pravo vreme. U tom pokretu hrvatski seljak našao je sve ono što je kao čovek, Hrvat i seljak tražio. Braća Radići, i sami deca sela, znali su ga, razumevali su ga i voleli su ga. Niko kao Antun i Stepan Radić nije umeo da priđe hrvatskom seljaku, niko da mu rastumači njegova najintimnija osećanja i otkrije najskrivenije želje i stremljenja. Zato nije čudo da je i pre rata hrvatski seljački pokret okupljao u svojim redovima ono najbolje, što je imalo hrvatsko selo. Da još tada ovaj pokret nije došao do uticaja u političkom životu Hrvatske i Slavonije nije krivica do njegove slabosti u hrvatskim seljačkim masama, nego do izbornog zakona koji je neznatnom delu hrvatskog seljaštva davao prava glasa.

Svetski rat sa svima svojim promenama i potresima krenuo je iz dubina hrvatsko seljaštvo. Iskrvavljeno, razočarano i izgladnelo vratilo se ono sa bojnog polja 1918. Utisak tih strašnih godina bio je na njega tako moćan da se on vraća kući duboko mirotvoran, željan socijalnih reforama. Ulazak u novu državu bio je za njega iznenadan i neočekivan. Politički neprosvećen, konzervativan i ozlojeđen, on od samog početka zauzima nepoverljiv stav prema novoj državi. Još više, kad se ta država počne uređivati prelazeći preko svih njegovih tradicija, navika i shvatanja, hrvatski seljak postaje još nepoverljiviji. Jugoslovenski nacionalni program jednog dela njegove inteligencije suviše mu je apstraktan, suviše prelazi preko njegovih osećanja, pa i shvatanja o državi da bi ga mogao razumeti i zavoleti. Zavođenje centralističke državne uprave sa novom prestonicom. novom vojskom, novom državnom upravom, bio je i suviše nagao prelaz da ne bi izazvao otpora. Tako hrvatski seljak spajajući svoja seljačka stremljenja sa odbranom svega onog, što je specifično hrvatsko u novoj državi, postaje stub otpora među Hrvatima protiv novog stanja stvari.

Brisanje svih pokrajinskih autonomija, izjednačavanje javnog života i zavođenje opšteg tajnog prava glasa u Jugoslaviji imalo je još jedan veliki značaj za Hrvate. Do 1918 oni su bili podeljeni pod Austro-Ugarskom na nekoliko upravnih oblasti. Hrvatska i Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina imale su svaka za sebe kroz vekove poseban život i posebnu istoriju. Ova podvojenost mnogo je uticala na sporo izgrađivanje nacionalne svesti kod Hrvata. Pre rata ona nije bila u stanju da spreči početak izgrađivanja zajedničkih ideoloških pokreta, kao što su bili jugoslovenski i pravaški u svima hrvatskim zemljama, ali nije se moglo ni pomišljati na stvaranje jednog pokreta ili stranke koja bi se protezala od Drave do Jadranskog Mora. To je bilo moguće tek posle 1918 u novoj državi. Doista, posle 1918 Hrvati proživljavaju pravi nacionalni preporod. Na programu hrvatskog seljačkog pokreta skuplja se celo hrvatsko seljaštvo oko hrvatske seljačke stranke, a u borbi protiv centralističkog državnog uređenja njemu se pridružuje i ostali deo hrvatskog naroda. Danas on stoji ujedinjen, duhovno kompaktan i spreman da svu težinu jednog naroda od tri i po miliona ljudi baci na vagu pri rešavanju svojih odnosa sa državom i Srbima.

Veliki nacionalni zanos Hrvata zadnjih 10—15 godina, upornost s kojom su se oni dosad borili za pobedu svojih ideala i oštrina te borbe, začudili su i dobre poznavaoce toga naroda. Međutim, stvar je razumljiva ako se ima u vidu, da je to prvi put u njihovoj istoriji da se najšire narodne mase javljaju kao aktivni činilac u nacionalnoj borbi. Druga crta karakteristična kod ovog pokreta jeste nacionalna isključivost i uporno pobijanje svih starih shvatanja i vrednosti nacionalnih i kulturnih, stotinu godina izgrađivanih od najboljih sinova hrvatskog naroda. Težnja Hrvata za što većom samostalnošću nije samo reakcija na centralističku politiku Beograda. Ona leži u životu i istoriji toga naroda. Jugoslovenska ideja upravo je stoga izgubila kod njih onu staru snagu, jer je sa kulturnog prešla na političko; Hrvati su počeli prvi propovedati kulturno jedinstvo Južnih Slovena, preko njega su išli i političkom ujedinjenju. Ali, kad je jugoslovenstvo postalo etička osnova i opravdanje centralizmu, i njegovoj politici, ono je počelo gubiti svoju privlačnu snagu za Hrvate. To je razlog zašto je hrvatski nacionalni pokret posle rata postao antijugoslovenski.

Kao zaključak, poslednja misao pri proučavanju političke prošlosti Hrvata svakom od nas se nameće pitanje, hoće li oni ovu državu, ili je njihov nagon za samostalnošću tako jak da će gledati da je razbiju i iziđu iz njenog okvira. Videli smo da Hrvati nemaju geopolitičkih uslova za samostalnu državu. Pored toga, ona moćna srpska manjina što se nalazi u srcu njihovih zemalja, uvek je u stanju da omete konsolidaciju jedne takve države i onda, kad bi se sticajem međunarodnih događaja i stvorila. Duboko sam uveren da to ni sami Hrvati ne žele. Ako je jugoslovenska ideja kod njih u ovom trenutku potisnuta, to ne znači da je to zauvek.

Jedna revizija opštih pogleda na sva nacionalna i državna pitanja potrebna je i Srbima i Hrvatima. Treba povući zaključke iz iskustava stečenih u zajedničkom životu zadnjih 20 godina. Moraju se izbegavati kabinetske formule, umetna stvaranja i neprirodna rešavanja problema. Valja poći od stanovišta da jugoslovenstvo nije negacija, nego sinteza srpstva i hrvatstva. Ono ne sme biti odozgo naturano, niti služiti prolaznim političkim kombinacijama i režimima. Ono ne sme biti vezano za ovakvo ili onakvo državno uređenje, za ovu ili onu državnu ideju. Samo ono rešenje državnog problema je istinski jugoslovensko na koga pristanu većina Srba i većina Hrvata. Samo ona državna ideja je istinski jugoslovenska, koja obuhvata u sebi i hrvatsku i srpsku državnu ideju. Nije tačno da se one među sobom isključuju. Sa malo više širine, sa malo više međusobnog poznavanja i popuštanja ljudi, koji vode Srbe i Hrvate, naći će se rešenje srpsko-hrvatskom državnom problemu. Kraljevina Jugoslavija je toliko velika da može u sebi obuhvatiti i Tomislavljevu Kraljevinu i Dušanovu Carevinu.