Politička prošlost Hrvata 10
| ←< 9. glava | POLITIČKA PROŠLOST HRVATA Pisac: Vaso Čubrilović |
11. glava >→ |
Ludvik I Anžuvinac postao pred kraj svoje vlade i poljski kralj, manje se bavio stvarima u Hrvatskoj, zato Bosna za vlade Tvrtka I raste i napreduje. Kad su posle smrti Dušanove 1355 g. nastali meteži i građanski ratovi u Srbiji, Tvrtko se umešao u njih i osvojio Hum sve do Nikšića i staru Rašku do iza manastira Mileševa. Pozivajući se na nemanjičko poreklo po ženskoj liniji, on ov 1377 krunisao za kralja „Srbljem i Bosni“ u manastiru Mileševu, na grobu sv. Save. Ludvik Veliki to je dozvolio. Kad je on 1382 g. umro i na ugarsko-hrvatski presto došla njegova ćerka Marija i muž joj Žigmund Luksemburški, počinje građanski rat koji će iz temelja potresti hrvatskim zemljama. U ovo vreme se na hrvatskim granicama javlja turska opasnost.
Tvrtko I bosanski kralj umešao se u hrvatske nerede pomažući braću Horvate i Ivaniša Paližnu. Oko njega stvorio se jedan južno-slovenski savez, kome su pored hrvatskih buntovnika pripadali i mnogi srpski vladaoci sa knezom Lazarom Hrebljanovićem na čelu. Ovaj savez bio je okrenut u isto vreme i protiv Turske Murata I i protiv Žigmunda Luksemburškog. Pobunjeni hrvatski velikaši doveli su u Hrvatsku kao protivkandidata Mariji kralja napuljskog Karla Dračkog, ali je on ubijen 1386 od Marijinih pristalica u Ugarskoj. Hrvatski velikaši izviču, zatim, njegovog sina Ladislava za hrvatskog kralja. Borba se nastavila svom žestinom. Bosanski kralj Tvrtko I zavlada u to vreme celom Hrvatskom južno od Velebita pa se proglasi 1390 g. kraljem hrvatskim i dalmatinskim. Okupljajući oko Bosne kao središta dobar deo srpskih i hrvatskih zemalja Tvrtko I bio je prvi jugoslovenski vladalac u pravom smislu te reči.
Dok se vodile borbe oko prestola u Hrvatskoj i Ugarskoj, sa juga je postepeno ali uporno nadirala nova sila, koja će u toku budućih nekoliko vekova igrati glavnu ulogu u životu svih Južnih Slovena, pa i Hrvata, Turska. Da bi razbio savez jugoslovenskih vladalaca, Murat I došao je u leto 1389 na Kosovo Polje i tu tukao sa njima čuvenu kosovsku bitku na Vidov dan 28 juna 1389. Pored poginulog kneza Lazara i ostalih srpskih gospodara u bici sudeluje bosanska vojska pod vojvodom Vlatkom Vukovićem i jedan hrvatski odred sa Ivanišem Horvatom na čelu. Srpskim porazom na Kosovu Srbija više nije mogla da zadržava tursku navalu. Došao je red na Ugarsku i Hrvatsku. Međutim, i one su bile u potpunom raspadanju. Evropska politika vođena od Anžuvinaca, nastavljena je i za Luksemburga. Kralj Žigmund (1387—1437) spadao je u onu vrstu vladalaca, kojima je proviđenje po rođenju odredilo da igraju istoriske uloge u sudbini država i naroda, ali zbog njihove lakomislenosti i nesposobnosti one ispadnu fatalne. U najteže vreme, kad je trebalo sabrati celokupnu snagu države protiv turske opasnosti, Žigmund je za 50 godina svoje vlade samo rasturao, ništa sabirao. On posle Tvrtkove smrti 1391 mesto da jača, razbija Bosnu čitavim nizom ratnih pohoda. Kad je uništio tamo vladalačku vlast, počeo je borbu sa velikašima, dok nije Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih Krajeva, doveo 1415 Turke u Bosnu, potukao mu vojsku pod Pavlom Čuporom i preko svojih zemalja pustio prvi turski pljačkaški pohod na hrvatske zemlje.
U samoj Hrvatskoj nastavlja se borba između Žigmunda n njegovih protivnika. I posle Tvrtkove smrti veliki deo hrvatskih zemalja ostaje pod bosanskom vlašću, Hrvoje Vukčić nije samo gospodar Zapadnim Stranama i Donjim Krajevima tamo do Une, nego i primorju do pod Zadar. Kad je on umro 1416 borba oko njegova nasledstva dovela je u primorju na vlast hrvatskog velikaša Nelipića. Međutim, u građanske borbe u Hrvatskoj umeša se i lukava Venecija.
Venecija je iskoristila slabljenje plasti ugarsko-hrvatskih kraljeva i građanske borbo da obnovi svoju moć u jadranskom primorju. U borbi protiv Žigmuida hrvatski su velikaši doveli i okrunili 1403 u Zadru Ladislava Napuljskog za hrvatskog kralja. On je imenovao Hrvoja Vukčića hercegom splitskim i svojim namesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji, ali ovaj se pokori Žigmundu. Ladislav Napuljski izgubi nadu da će zavladati Ugarskom i Hrvatskom i prodade svoja prava na Dalmaciju 1409 Veneciji za 100.000.— dukata, sa gradovima, Zadrom, Novim i Vranom koje je držala napuljska posada. Venecija zauze ove gradove i za deset godina u dva rata sa Žigmundom zauze Trogir, Split, Šibenik i Kotor sa većinom ostrva, tako da je 1420 zagospodarila celom jadranskom obalom od Raše do Bojane.
Osvajanje dalmatinskih gradova od strane Venecije početkom XV veka igraće veliku ulogu u istoriji hrvatskog naroda. Videli smo koliko je truda i žrtava podneo taj narod da bi ih uvukao u sastav svoje države. Gospodstvo nad jadranskim primorjem davalo je Dalmatinskoj Hrvatskoj onaj veliki geopolitički značaj i činilo suštinu njene istorije. Ugarsko-hrvatski kraljevi kao naslednici težnja stare hrvatske države brinuli su so o tome da sačuvaju svoju prevlast na Jadranu. Ali kolikogod so oni u tome trudili, težište države, preneseno u Panonsku Niziju, bilo je i suviše daleko od jadranskog primorja da bi bilo dovoljno sposobno da ga brani od upornih navala Mletačke Republike. Još više, svetska politika Anžuvinaca i Luksemburga težeći većim spoljno-političkim ciljevima u Srednjoj Evropi, zanemarivala je probleme u hrvatskim zemljama. Sve veća feudalizacija njihove države dovodila je do slabljenja i onako slabe centralne vlasti u tim predelima, do jačanja lokalnih veličina, pa naposletku do građanskog rata koji je omogućio potpuno rasulo Dalmatinske Hrvatske. Malo po malo nju kida Bosna sa kopna, izbijajućina Unu; sad s mora dolazi Venecija i još početkom XV veka, pre no što je i došla turska najezda, od nekadanje Dalmatinske Hrvatske, što se prostirala od Raše do Neretve, ostala je Lika sa Kninom, Ostrvicom i Bribirom na kopnu, Senjom i Omišom na moru, a sve drugo, osim predela pod knezom Ivanišom Nelipićem, drže Venecija i Bosna. Hrvatski politički centar pomerio se još pre turske najezde iz Dalmacije u Posavinu i Podravinu.