O Makedoniji i Makedoncima/IV. Sličnosti i razlike.

Izvor: Викизворник
O Makedoniji i Makedoncima
Pisac: Stojan Protić
IV. Sličnosti i razlike.


IV
Sličnosti i razlike.

Prema oskudnom materijalu kojim smo raspolagali, mi smo se potrudili pobeležiti glavnije osobine govora, kojim govori slovensko stanovništvo Makedonije i onih krajeva koji su joj najbliži a danas nose ime Stare Srbije.

Posle ovoga prirodno nam se nameće pitanje: kako stoji ovaj jezik, ili ovo narečije, kojim se u Makedoniji govori, prema srpskom i prema bugarskom jeziku? U čem je slično a u čem različno od jednoga i drugoga jezika? I najposle razlike koje se u njemu vide da li su od srpskoga ili od bugarskoga jezika dalje?

Da bi na ovo pitanje mogli odgovoriti što bliže istini, treba nam najpre izneti karakterne osobine srpskoga i bugarskoga jezika, pa ih onda uporediti s jezikom koji se govori u Makedoniji, ne smećući s uma da sve osobine nisu jednake važnosti i jednakoga značaja.

Na žalost odmah u početku moramo priznati da nam se nije lako naći u bugarskom jeziku, jer Bugari ni danas nemaju gramatike ni rečnika, koji bi ma i na blizu stajali po vrednosti naučnoj gramatici jednoga Daničića i rečniku jednoga Vuka. Sve je to još tako nesređeno i zbunjeno, da se u tom jedva mogu razabrati i sami Bugari, i ljudi koji se specijalno bave ovim pitanjima. U tokom položaju budući, tražili smo da se pomognemo onim, što je relativno najbolje. I od tri bugarske gramatike, koje smo u rukama imali: Cankova, Ikonomova i Vimazala, našli smo da je, i ako najmanja, ipak najbolja poslednja, te ćemo po njoj i obeležiti glavne karakterne crte bugarskoga jezika.[1] Da bog me da ćemo se pomagati, pri tom, i Miklošićem. U nauci o glasovima za bugarski jezik karakteristično je ovo:

Staroslovensko jus zamenjuje se u današnjem bugarskom jeziku redovno sa ъ. Primera iz Bugarske, koji bi protivno ovome tvrdili, nema, bar nama nisu poznati; a tako isto tvrdi i Draganov. Protivni primeri do sad poznati navođeni su jedino iz Makedonije, iz zbornika pesama braće Miladinova i Verkovića, na osnovu čega Miklošić beleži u svom delu Lautlehre da se ovde onde mesto ъ čuje i a, „premda se, veli on, može domišljati da pisci (Schreiber) pišu a i onde gde ъ izgovaraju.“[2]

Staroslovensko ѣ u današnjem bugarskom jeziku glasi po pravilu ja. Ovo tvrde i Miklošić i Grigorović[3]

Današnji bugarski jezik ima poluvokal ъ a tankoga jera, ь, nema, ma da današnji pisci pišu i jedan i drugi poluvokal.[4]

Glasove ć i đ nema nikako, već na mesto njih ima št i žd.

Isto tako bugarski jezik nema glasova lj i nj.[5] Mi smo na prvo mesto istakli glasovne osobine bugarskog jezika poglavito s toga, što su u opšte glasovi i zakoni koji njima vladaju najjača, najkarakterističnija i najstalnija osobina.

Toga radi da se zadržimo još malo na ovome.

Proces razvoja staroslovensskoga jusa, kome za osnovu služi praslovensko nasalno on, u bugarskom jeziku je išao, po Miklošiću, ovako: iz o je odmah postalo ъ, pa je onda nazal, u brzo po tom, otpao. U IX veku, u bugarskom, već vrlo retko dolazi nazal, a od toga doba nema ga nikako. Da je o još ranije prešlo u ъ vidi se po tome, što mu traga u bugarskom jeziku nikako nema: u bugarskom je, odmah iz jusa, postalo ъn, a zatim ъ.[6]

Dalje poluvokal ъ u bugarskom dolazi ne samo na mesto staroslovenskoga ъ i ь nego i na mesto neakcentovanoga a. Da ono dolazi i na mesto staroga e vidi se iz reči kamenъ, koja u bugarskom danas glasi kamъnъ ili kamъkъ.

Staroslovensko ѣ glasi već u starim spomenicama bugarskim kao čisto ja ili kao a: ljapota, krjapost, zvjare, trjava i. t. d Dalje valja još znati da se u bugarskom jeziku grupa glasova ije sažima u e: zdrave, loze, cvete, grozde, trъne.[7]

Za ć i đ pomenuli smo, da na mesto njih uvek bugarski jezim ima št i žd. Istina Miklošić navodi, da se nalazi mesto njih i k i g, ali prvo: to su navodi sve iz Makedonije, drugo Miklošić sam veli da k i g iz tj i dj, resp. št i žd, glasi vrlo verovatno kao srpsko ć i đ, oslanjajući se na Vukov Dodatak i na fakat: da Puljevski piše ć i đ na mesto tj i dj, da jedan bugarski pisac veli da se kj izgovara kao tj, a dj kao meko d t. j. dj, i na posletku da se tь i dь zamenjuju sa ć: pameć, smrъć, glać (gj), stuć (gj). Na kraju ovoga raspravljanja Miklošić veli: „es ist noch zu bedenken dass, wie gesagt, ć i gj Serbische laute sind.“[8]

Da bugarski jezik nema glasova lj i nj tvrdi P. Draganov, dopuštajući izuzetak za Kotelski govor u narodnom jeziku, a književni jezik, veli, za te glasove sa svim ne zna Vredno bi bilo bliže ispitati otkuda ga u Kotelskom govoru. Da nije sa strane uneto?[9] I Fr. Vimazal u svojoj već navedenoj gramatici bugarskoga jezika ne zna ništa o glasovima lj i nj, jer ih nigde ne pominje, ma da o svim drugim govori. Kod jotovanja (str 7.) veli samo ovo: „jotovani vokali su: я = ja i ю = ju. Jo se piše йo ili ьo: bulйonь = buljon, pavilьonъ = paviljon...“ i dalje: „jezik ima jaku težnju jotovane glasove da zamenjuje nejotovanim: konj = kon, vidja = vida, jablъka = ablъka.“ Miklošić dopušta da se grupe lj i nj mogu izgovarati kao lj i nj, ali su mu primeri neopouzdani (Period Sisan. i Miladin.), te mislim da prema gornjem mora otpasti.[10]

Za važnost i značaj glasova u jeziku neka je spomenuto ovde, da je pok. Daničić na osnovu glasova ć i đ učinio podelu slovenskih jezika (u „Dioba slovenskih jezika“), za koju mu je Šlajher pisao: „ Mitt dem gesagtem haben sie, nach meiner Meinung, den Nagel auf den Kopf getroffen.“

U nauci oblicima za bugarski jezik ovo su glavnije osobine:

Imenice i pridevi nemaju nikakvih padeža osim nominativa. Genetiv i dativ izražavaju se predlozima na, ot ili za, koji se stavljaju pred nominativ: na bašta, na konъ, na svoboda.

Glagoli nemaju neodređenog načina i priloga sadašnjega i prošloga vremena.[11] Tako Vimazal. J. Živanović (u knjizi „O srpskom jeziku“ str. 227.) dopušta prilog sadašnjega vremena na šči, a Draganov mu odriče nastavak ekьi. Mislim da je u Živanovića pogrešno. U Miklošića (Lautlehre, str. 378.) ima primera iz Makedonije za prilog sad. vremena na šti: berašti, odešti (zbor. Miladinovaca), što je sumnjivo prema tvrđenju Draganova, koji veli da Brsjaci stalno upotrebljavaju prilog sad. vremena sa završetkom ekьi (Zbornik Miladinovaca baš daje Brsjačke pesme.)

Buduće vreme u bugarskom jeziku postaje iz šte i sadašnjega vremena.

U aoristu i imperfektu h se ne pretvara, a prvo lice množine svršava se na me.

Iza imenica i prideva uvek se stavlja određeni član: tъ, ta, to. Bugarski jezik za drugi određeni član ne zna.

Lična zamenica: ja ti, on glasi: azъ, ti, toй, a u množini: ni, vi, tѣ. Za treće lice kaže se, ali ređe, i on. Interesno bi bilo znati, da li se iza Iskre govori ovo on? Zamenica sav, sva, sve glasi: vsičkiй, vsička, vsičko; svi glasi: vsinca.

Akcentat je u bugarskom pokretan: on pada na različne slogove dvosložnih i višesložnih reči. Bugarski zna samo za kratke vokale. To je sve što pozitivno kaže Vimazal o akcentu u bugarskom. Miklošić, pak veli o akcentu ovo: za akcenat u bugarskom nema nikakvoga opštega zakona: svaki slog višesložne reči može biti akcentovan...... Čini se da bugarski jezik ne razlikuje duge i kratke vokale.[12]

I ako bi se o osobinama bugarskoga jezika moglo, na svaki način, još po što šta kazati, naročito kod glagola, mi ćemo ipak dalje izlaganje ostaviti, jer je za naš zadatak dovoljno i ovoliko.

Kako stoji srpski jezik prema ovim osobinama bugarskoga jezika?

Ostavljajuќi neke poznate stvari, koje su i bez pominjanja naročito jasne, mi ćemo se ovde zadržati samo na nekima.

Staroslovensko jus danas u srpskom jeziku glasi u. Ovaj proces verovatno se izvršio preko o, koje je posle, gubitkom nazala, oslabelo u u. Miklošić se koleba, i ako pretpostavlja da se srpska ruka razvila iz ronka, te veli možda je i drukčije bilo.[13] Čini mi se da u potvdu mišljenja, da je ruka postala iz ronka preko o, može poslužiti fakat: što se u Dabru pored redovnoga o mesto jusa čuje i u: kuća, uglenъ, gde se na prvoj reči vidi i samo prelaženje, jer glasi i košča i kuća (vidi u Draganova.)

Poluvokala danas u srpskom jeziku ima samo dijalektički: u Crnoj Gori i okolnom primorju, pa i u Staroj Srbiji, gde se, što je značajno, oba poluvokala čuju: i ь i ъ.[14] Danas se po pravilu ъ u srpskom jeziku ili izbacuje ili nestalnim a zamenjuje. Poluvokal ь u pravedan, mene i stegno (pravьdьnъ, mьne, stьgno) zamenjen je sa e. Inače so obično ni u srpskom ne pravi razlika između ъ i ь.

Staroslovensko ѣ glasi trojako: e, ije, i i. Staroslovensko lъ danas glasi u. Dalje srpski jezik ima meke glasove lj i nj (lj i nj kao grupe ne postoje nikako) i, osobito karakteristične, ć i đ. Ima padeže, nema člana, ima neodređeni način i prilog sadašnjega vremena na ći. U aorisu h se pretvara u s, u množini, ili otpada (dijalektički, u okolini Kruševca i t .d.) Prvo lice množine svršava se na mo. U istočnom govoru dolazi za ličnu zamenicu ni i vi mesto nam i vam (Levač, Župa), a u jednini je nominativ: ja, ti, on.

Akcenta ima četiri: dva duga i dba kratka. U višesložnih reči može se na krajnjem slogu biti samo visokodug. Reči od jednoga sloga mogu imati samo ili oštar ili visokodug akcenat.

Kad smo ovako pobeležili glavnije razlike i osobine srpskoga i bugarskoga jezika, da ih uporedimo sad sa karakteristikama koje smo videli u makedonskome govoru, te da vidimo kako one stoje prema srpskom a kako prema bugarskom, zatim ima li čega različnoga u njima i od jednoga i od drugoga, i kako je to različno prema srpskom i prema bugarskom.

U makedonskom govoru, kao što smo već videli, našli smo, pre svega, trojaku zamenu jusa: a, o, u, i, osim toga, našli smo na krajnjem jugozapadu nazalno on, an; na protiv nigde nismo našli mesto jusa ъ. Dalje smo našli da u makedonskom govoru ima poluvokala, ali da je njihova vlada kako ograničena i da se oni zamenjuju sa o i e. Još dalje našli smo da se staroslovensko ѣ po pravilu zamenjuje sa e, kao što tvrdi Grigorović. Osim toga našli smo da u makedonskom govoru dolaze redovno meki glasovi lj i nj, kao što je opazio i zabeležio još Vuk i kao što danas tvrdi P. Draganov. Posle svega ovoga našli smo još da se staroslovensko lъ zamenjuje sa ol i sa u (sa u: Skoplje, Kumanovo, Štip; u Kopanovaca i Pijanaca, dakle, a, kao što Vuk u Dodatku tvrdi, ima ga i u Brsjaka.) Na posletku našli smo na mesto št i žd: 1, čiste glasove ć i đ ne samo na severu od Skoplja i Šare, gde je ono redovno i nesumnjivo, kao što veli Draganov, no i u Dabru. (Lazarovo Polje, Drenica, Galičnik), a po Vuku ima ga i u Brsjaka; 2, da onamo gde, po Draganovu, ć i đ nisu čisti oni glase kao meko k i g ili d (kj i gj ili kь i gь).

Kad uzmemo, kao što smo već rekli, da se srpsko u, koje se i danas u Makedoniji nalazi, iz jusa razvilo preko o čemu u prilog, pored onoga što je već rečeno može ići i fakat da se jus zamenjuje sa o naročito u onim krajevima Makedonije, gde je istoriski potvrđeno da su, pri doseljenju na balkanski poluostrv, bili Srbi;[15] i, kad uzmemo dalje na um ono što Miklošić na str. 588. Svoga Lautlehre veli o glasovima kj i gj: da očevidno stoje bliže srpskom nego bugarskom, - onda imamo ne samo sve glavne glasovne osobine današnjega srpskoga jezika zastupljene u jakoj meri u makedonskom govoru, nego i žive ostatke staroga srpskoga jezika. Mi naročito udaramo glasom na ovo sve za to, što ta jednovremena pojava sviju glasovnih osobina upravo i jeste najjači dokaz za ovo što rekosmo. I ako se neće ili ne može da uzme, da su to sve opšte starinske osobine makedonskoga govora, onda one bar jasno dokazuju, da se poslužimo izrazom g. Ofejkova, stari i vanredno jak i snažan, duhovni autoritet Srba u Makedoniji.[16]

Ali ovo još nije sve. Mi smo u makedonskom govoru našli neodređen način (i u Dabru i u Kratovu, a već severno i da ne govorimo); našli smo prilog sadašnjega vremena na ekьi i na ći; našli smo patronimički nastavak ikь (ić), koji je takođe karakterističan; našli smo ne samo severno od Skoplja i Šare no i južno (u Dabru) prvo lice u glagola na mo; našli smo svuda ličnu zamenicu ja, ti, on, i priloge i zamenice: ovde, ovako, kakov, svak, takov; našli smo u budućem vremenu, takođe svuda, mesto šte će i kьe; našli smo akcenat, opet svuda, kao i u srpskom; našli smo, po tvrđenju Draganova, po svedočanstvu Vuka, pa čak i po Verkoviću, i mnogo Srbizama u rečniku i Brsjaka i dabarskih: Mijaka, Poljana i Keckara. Čak i onaj Prilepčanin, koji je svoje pismo naročito udešavao za Ofejkovljevu „Makedoniju,“ nije mogao da se oslobodi mnogih Srbizama, i ako se dosta trudio da ih se, što je mogućno više, kloni.[17]

Jedini oblici udaljavaju dosta znatno makedonski govor od srpskoga i približuju ga bugarskom: njih ima malo i retko, naročito na jugoistoku Makedonije. Ali, kao što smo videli, i u tom je delu gramatike srpski zastupljen: od padeža smo našli u Dabru i dativ, i genetiv, i akuzativ (i lokativ stari ima), a severno od Skoplja i Šare oni su i češći i bolje očuvani. Šta više videli smo da padeža ima čak i u onim pesmama iz Razloga, koje je Vuk u Dodatku saopštio. Od glagolskih oblika našli smo karakterističan neodređeni način i prilog sad. vremena: ostali oblici odstupaju od današnjega srpskoga, ali nisu ni kao u bugarskom jeziku.

Kad uzmemo na um da su oblici u opšte vrlo podložni promenama, i kad ovome dodamo uticaj bugarskoga književnoga jezika crkvom, školom i knjigom, ne tek od 1870. godine no još od 1845. godine, kome uticaju nikakva otpora nije moglo davati neknjiževno makedonsko narečije – odna nam ova pojava kod oblika nimalo neće izgledati čudna i neobična, niti ona može svedočiti za bugarizam makedonskoga narečija. Na protiv kad dobro procenimo pomenuti uticaj bugarski, koji se još pojačavao i drugom stranom jednom: nikad nesprečavanim opštenjem s Makedonijom – mi se pre moramo čuditi kako su se oblici srpski mogli i ovoliko do sad očuvati u makedonskom govoru.

A član? reći će nam možda neko. Zar taj tako karakteristični znak bugarskoga jezika nije dokaz za bugarizam makedonskoga govora?

Da vidimo.

Mi smo mogli, u ovom pogledu, da činimo neka mala ispitivanja samo na dva zbornika makedonskih pesama: na Vukovu, u Dodatku, i na Jastrebovljevu zborniku. Drugih nismo imali pri ruci, a, kao da, ostali nisu ni pouzdani. U ostalom mislimo da je za ovo pitanje, bar privremeno, dovoljno i ovo materijala koliko smo ga mi imali na raspoloženju, jer i ovde vredi ona izreka: dan se po jutru poznaje.

Mi smo imali pred sobom preko sto pedeset pesama iz tri različna kraja: iz Razloga, iz Dabra i iz Siriničke i Sredske oblasti. U njima smo našli ovo:

U 27 pesmama, koje Vuk saopštava u Dodatku i koje imaju malo jače od 340 stihova, član dolazi svega – 25 puta. Još je značajno, da je većina ovih slučajeva gde član dolazi samo kod ove dve reči: tvoj, tvoja, tvoje i kao (katu).

U 27 pesama iz Dabra, koje se obično i vrlo često pevaju, član tь, ta, to dolazi 16 puta, član nъ, na, no dva put, a član vъ, va, vo 15 puta.

U 94 pesme, opet iz Dabra, koje se pevaju o svadbama, član dolazi svega 48 puta, i to: član tь, ta, to 31 put; član nъ, na, no 10 puta i član vъ, va, vo, 7 puta. Vredno je zabeležiti ovde još da pojedine reči dolaze i sa članom i bez člana tь, ta, to: prvi, vtori, treći, reč livađe i reč selo.

U 8 pesama iz Sredske oblasti, od kojih je svaka od po sto stihova, nisam našao nikakav član nijedanput.[18]

U preko sto pedeset pesama, dakle, koje imaju u najmanju ruku oko 2600 stihova, član svega dolazi 106 put, pa i to opet ne pada sve na karakterističan bugarski član tь, ta, to, već 34 slučaja dolaze na makedonske članove nъ, na, no i vъ, va, vo, a samo 72 slučajeva na tь, ta, to tь, ta, to.[19]

Sad, prema ovome neka čitatelji sude od kolikoga je značaja ova pojava i šta ona upravo dokazuje. Još ovde ne treba izgubiti iz vida mogućnost i verovatnost neposrednoga uticaja od strane albanskoga jezika. Fakta su ova svojom unutrašnjom snagom toliko jaka, da im s naše strane, mislimo, nije potreban nikakav komentar.

  1. Bibliothek der Sprachenkunde, Bulgarische sprache von Fr. Vymazal.
  2. Lautlehre, str. 368.
  3. Lautlehre, str. 365, Grigorović navede i u knjizi „La Macédoine.“
  4. ibid.
  5. Protivni primeri u Miklošića su iz Makedonije.
  6. Lautlehre, 34, 35, 93, 368.
  7. ibid. str. 370.
  8. Lautlehre, str. 378-379.
  9. Draganov, Izvѣstія, 1888. Br. 1. str. 36.
  10. Lautlehre, str. 377.
  11. Fr. Vymazal.
  12. Lautlehre, str. 376.
  13. ibid, str. 93.
  14. ibid, str. 20. i 388.
  15. Srbija, na Bistrici, Njeguš južno od Vodena još i danas svedoče i tvrde nepobitno istinitost kazivanja Porfirogenitova da su onamo bili Srbi i da nisu, posle, svi otišli k Dunavu i Savi - Interesno je da se baš u tim krajevima nalaze i nazali, kojima traga u Bugarskoj nema.
  16. La Macédoine, str. 158-159.
  17. Vidi pismo u La Macédoine, str. 127-132, i u njemu reči: prijatelju, gьoa (đoja), v staro vreme, takvo, velime, kao, svoj, najposle, ova rabota (bez člana, koji u opšte ni ovde ne dolazi redovno), po megю si, čudni i smešni, takvo srce, kukьa, pomešan, tugьina, prekor, dvojica i t. d.
  18. Obыčai i pѣsni tureckihъ Serbovъ. I. S. Jastrebova str. 212-232; 252-282; 408-455.
  19. Da li se i koliko nъ, na, no i vъ, va vo mogu računati u opšte kao članovi - to neka presude stručnjaci.