Novi zavjet (Karadžić) / Predgovor
| < Alphabeti serbici | NOVI ZAVJET GOSPODA NAŠEGA ISUSA HRISTA | Jev. po Mateju > |
| Prevod Vuka Stefanovića Karadžića objavljen u Beču 1847. godine. |
Evo i na Srpskome jeziku Novoga zavjeta! Da mi se kad ovako oprostiti riječi i ostaloga koječega o narodu našemu što sam kojekuda skupio, onda se smrti nimalo ne bih bojao.
Istorija je ovoga prijevoda, od godine 1815 do danas, vrlo znatna a na mnogo mjesta i smiješna, ali je i duga i široka, za to se za sad mora izostaviti.
U prevođenju svake knjige dužan je onaj koji prevodi starati se da prijevod što je više moguće bude vjeran, t. j. da se ne kaže što ni drukčije ni manje ni više, nego upravo onako i onoliko kao što je u originalu. U prevođenju svetoga pisma na to se osobito mora paziti, i za to se u gdjekojijem prijevodima, među kojima je i naš Slavenski, više pazilo na prevođenje riječi sa svima gramatičnijem promjenama nego na smisao: s toga je u najviše prijevoda jezik rđav i težak razumjeti, Ja sam se da ovaj prijevod bude vjeran, kaono ti sveto pismo, ali što je moguće više da bude i našijem čistijem narodnijem jezikom. Kod gdjekojijeh stihova, kašto i oko jedne riječi, i prevodeći i štampajući, tražio sam pomoći u deset prijevoda, pak sam najposlije pitao, prije pokojnoga Kopitara a sad F. Miklošića, kako je u originalu. Tako ja sam se trudio što sam više mogao i oko vjernosti i oko jezika; ali pored svega toga truda ne mogu reći da se ne će naći pogrješaka i u jednome i u drugome; jer ljudski posao nikakav ne može biti bez i kake pogrješke. Što je god ono u našemu Slavenskome prijevodu na strani ili dolje na dnu naznačeno sitnijim slovima, sve su ono pogrješke protiv originala; a za pogrješke u jeziku svaki će me pametan čovjek još prije opravdati kad pomisli da se ovako djelo prevodi na jezik kojijem se sad počinje pisati i koji je do sad mnogo više kvaren nego su pravila njegova skupljana i značenja riječi određivana. Ali opet ne treba niko da misli da su ono sve pogrješke što će ovaj ili onaj ne znajući jezika i ne razumijevajući stvari kazati da jesu; jer u današnjemu stanju naše književnosti malo koji čitatelj ne će na svakoj strani naći pogrješaka i u smislu i jeziku. Po samome Slavenskom prijevodu niko ne može presuditi gdje je ovdje vjerno prevedeno gdje li nije; jer u Slavenskome prijevodu ima mjesta gdje se smisao iz riječi nikako ne može razumjeti makar čovjek učio Slavenski jezik sto godina; a ima i takovijeh gdje ni malo ne sumnjamo razumijemo li, a opet ne razumijemo. Tako se ja nadam da će i najveći naši bogoslovi, koji su se do sad samo na Slavenski prijevod oslanjali, tek s pomoću ovoga prijevoda moći upravo razumjeti mnoga mjesta u Novome zavjetu.
Najprije bi me mogao ko okriviti što su gdjekoje riječi iz originala na različnijem mjestima različno prevedene; ali ovakijeh nejednakosti ima i u našemu Slavenskome prijevodu (a po svoj prilici i u drugima svima), n. p. Mat. XVII, 4, i Luk. IX, 33, Grčka je riječ σκηνάς prevedena sa 
, a Mark. IX, 5, ta ista riječ sa 
; tako je νομικός Mat. XXII, 35, prevedeno sa 
, a Luk. X, 25, sa 
; tako je ἐξίσταντο Djel. ap. II, 7, prevedeno sa 
, a u istoj glavi u stihu 12 
; tako je Grčki glagol ἐγείρειν gdješto prevođen sa 
a gdješto sa 
(kao što se u jednome stihu, Rimlj. VIII, 11, nalazi oboje); a isto je tako ἐγείρεσϑαι na gdjekojijem mjestima (n. p. Mat. XVII, 23) prevedeno sa 
, a na gdjekojijem (n. p. Mat. XX, 19) sa 
i t. d.
Ove nejednakosti ja samo za to ovdje spominjem da bi se meni ovake lakše oprostile. Gdjekoje sam ovake nejednakosti ja učinio gotovo navalice, ili da pokažem da se i onako može kazati, ili ne znajući koje je bolje; a gdjekoje su utekle protiv moje vol»e. U napredak, ako suđeno bude da ovu knjigu još jednom uzaštampam, gledaću i u ovome da se popravi što više bude moguće.
Ja se nadam da će knjiga ova biti na neiskazanu korist narodu našemu. Iz jevanđelija će narod poznati kako je Hristos na ovaj svijet došao, šta je učio, i kako je sa svijeta ovoga otišao; iz djela apostolskijeh poznaće šta su apostoli poslije Hrista radili i kako se zakon Hrišćanski po svijetu rosprostranio; a iz poslanica apostolskijeh poznaće čemu su apostoli učili da bi se Hrišćanski zakon bolje utvrdio. Za Hrista, da je postradao i vaskrsao, zna narod naš nešto iz slušanja u crkvi i iz pripovijedanja, ali od djela apostolskijeh i od poslanica ne zna, upravo reći, ništa. A kako je mogao i znati? Kad bi ovakijeh knjiga na Slavenskome jeziku i bilo dosta, on jezika toga ne razumije; a da rečemo da bi ko po nešto i razumio kojekako, nema knjiga. Ja ne znam da li u svemu narodu našemu, osim crkava, pedeset kuća imaju Novi zavjet; a osim sveštenstva, koje čita u crkvi i u drugijem različnijem događajima po službi svojoj, ne znam bi di se moglo naći i pet ljudi koji su Novi zavjet sav redom pročitali. Koje što knjiga nema, koje pak što se ne razumiju, dotle je došlo da narod naš i ne misli da su jevanđelije i apostol knjige koje valja čitati ili slušati da se iz njih što nauči, nego misli da se čitaju u crkvi i u drugijem različnijem crkvenijem službama samo obreda radi.
Ovaj prijevod nije za to da se čita u crkvi, nego samo da ga ljudi čitaju kao knjigu, da bi iz nje zakon Hrišćanski bolje poznali i što naučili, i da bi s pomoću njega Slavenski prijevod u crkvi bolje razumjeli.
Budući da sam ja rad da bi se iz ove knjige pored svetoga pisma mogao poznati i pravi naš narodni jezik, za to ću ovdje da kažem što o gdjekojijem riječima u njoj. I tako:
1) Uzeo sam u nju 30 riječi Turskijeh, koje evo ovdje postavljam redom: aždaha, amajlija, adžuvan, badava, basamak, dolama, zanat, ise, kavgadžija, kadar, kaldrma, kesa, kula, lenger, mána, neimar, nišeste, oka, pazar, sahat, soba, sunđer, torba, fildiš, hazna, hajduk, harač, hater, čalma, čaršija.
2) Zadržao sam 49 riječi Slavenskijeh koje se u našemu narodnom jeziku ne govore, ali se lasno mogu razumjeti i s narodnijem riječima pomiješati; evo i njih redom: gonitelj, nakazatelj, revnitelj, svršitelj, spasitelj, tješitelj, utješitelj, djevstvenik, zakonik, zastupnik, kletvoprestupnik, muželožnik, posteljnik, prestupnik, propovjednik, srebrnik, četverovlasnik, hulnik, hulni, proročica, licemjer, preljuba, žrtva, dobrodjetelj, jedinost, revnost, dovoljstvo, iskustvo, jedinstvo, prvorodstvo, bližnji, mnogocjen, grjehovni, duhovni, jedinomisleni, jedinorodni, malovjerni, neprestani, rukotvoreni, nerukotvoreni, životni, smrtonosni, kitov, veličati, izobilovati, žrtvovati, oblagodatiti, osjeniti, revnovati.
3) Ima 47 riječi koje su od Slavenskijeh posrbljene; evo i njih redom: bogoborac, bogomrzac, bogomrski, srebroljubac, strijelac, dvojezičan, jedinodušan, nelicemjeran, krajeugalan, neblagodaran, prijatan, sujetan, svedržitelj, sunašljednik, neuzdržnik, ljubaznica, neljubaznica, licemjerje, nevjerje, sujevjerje, izobilje, obilje, bratoljublje, čovjekoljublje, srebroljublje, iskušenje, nepošteđenje, obrezanje, neobrezanje, otkrivenje, otpuštenje, pomilovanje, poučenje, protivljenje, sazidanje, uzdržanje, neuzdržanje, nevjerstvo, proroštvo, otačanstvo, savršenstvo, kadioni, budući (a, e), skrušen, novokršteni, novorođeni, pricijepiti.
Riječi posrednik, priroda, postojan i nepostojan po svoj prilici prije će biti Ruske nego prave Slavenske (iz crkvenijeh knjiga); ali se i one mogu vrlo lasno pomiješati s našijem riječima. Gostoljubiv i gostoljubije valja da su načinili naši književnici, jer ih ni u jednom rječniku nijesam mogao naći. Gostoljubiv može se pomiješati među naše riječi, ali gostoljubije nema društva među njima, za to sam ja načinio gostoljubivost.
4) Ima riječi 84 kojijeh nijesam čuo u narodu da se govore, nego sam ih ja načinio; evo ih redom: vikač, vrebač, gudač, izmišljač, karač, kušač, mjenjač, prepirač, rugač, sijač, slušač, trubač, šaptač, izbranik, osvetnik, četvrtnik, prestupnica, vinogradar, vrtar, vratarica, ćilimarski, preljubočinac, preljubočinica, preljubočinstvo, preljubotvorni, zbornici, zbornički, ljudokradica, posinaštvo, neznaboštvo, djevojaštvo, otpad, raspusna (knjiga), zajedničan, smjernost, drvenost, svetost, gostoljubivost, mrtvost, izbavljenje, ivršenje, obnovljenje, okamenjenje, opravdanje, opušćenje, osuđenje, očišćenje, poznanje, pokajanje, pomazanje, pomirenje, poniženje, posvećenje, posinjenje, poslušanje, neposlušanje, potvrđenje, pohođenje , prigotovljenje , priznanje, primirenje, utvrđenje, grabljiv, neispitljiv, neistražljiv, neosjetljiv, nepokolebljiv, neprimirljiv, nerazumljiv, nerodljiv, opadljiv, poučljiv, praznogovorljiv, prevarljiv, raspadljiv, raspadljivost, neraspadljiv, neraspadljivost, propadljivost, nepropadljiv, svadljiv.
Najviše ovijeh riječi kazao bi ovako i najprostiji Srbin, samo kad bi mu zatrebale; a može biti da ih i govore. Kad bi se Srbi sabirali po zgradama, jamačno bi oni imali i riječ zbornica, ali se oni sabiraju najviše po brdima, za to imaju zborište i (u Crnoj gori) zborna glavica.
5) Mjesto vethi narod naš govori veti i vegdi (u vegdi je h premetnuto pred t, i po Hercegovačkome izgovoru pretvorilo se u g, pa se onda i t poslije g pretvorilo u d), a usječeno vet i vegd: vet je od 
, koje bi po svojstvu našega jezika moralo biti vetah (vetha, vetho), i u Dubrovniku može biti da bi ko rekao tako (kao i njihan, njihna, nihno, mjesto u nas običnoga njin, njina, njino); ali zbog onijeh koji h ne izgovaraju nikako morao sam kazati vethijem (Čiv. VIII, 13), a inače bi priličnije bilo u vinit. padežu.
6) Tja (u ovoj knjizi mjesto Slavenskoga 
, i Turskoga čak) govori se u Dubrovniku, a u Boci i u Crnoj gori kaže se ća. Može biti da je ovo prvo (tja) po Čakavačkome narječiju (kao n. p. netjak mjesto nećak), a po pravome našemu da bi drugo (ća) bilo priličnije. U narodnoj pjesni zidanje Skadra mjesto ovdje tja ima (u stihu 186 i 191) dori (kao što Bugari i govore): „Uzidaše dori do koljena — Uzidaše dori do pojasa."
7) Brvno, kupina i napast u nas imaju malo drugo značenje nego u Slavenskome jeziku; u Slavenskome jeziku (i u ovoj knjizi) brvno znači balvan, direk, ili greda, a u nas se brvno zove debela daska; kupina u Slavenskome jeziku (i u ovoj knjizi) znači das Gebüsch (od prilike šib, po zapadnijem krajevima grm i grmen i grmenje), a u nas znači Brombeerstrauch (rubus fruticosus, Linn.); a napast u Slavenskome jeziku (i u ovoj knjizi) znači Versuchung (iskušenje), u nas pak kao bijeda ili nesreća koja na čovjeka iznenada napadne.
8) Za nekoliko tuđijeh riječi valja čitateljima kazati šta znače; evo ih:
Ava, riječ je Čivutska i znači otac.
Aloje, u Arapskoj i Inđiji nekakvo mirisavo drvo, kojijem su Misirci mrtvace nakađivali.
Areopag, u Atini glavica na kojoj je bio Atinski veliki sud.
Antihrist, koji kaže da Hristos nije obećani Mesija.
Vaal, (u Čivutskome jeziku znači gospodar) bio je idol u Kananaca, Finičana, Asiraca i Vavilonaca.
Velijar, prezime sotonino, i u Čivugskome jeziku znači ne visok.
Gog i Magog, ovijem su imenima Čivuti u vrijeme Hristovo avali najudaljenije narode koje će, po njihovijem mislima, sotona navratiti da udare na carstvo Mesijno.
Didrahma, srebrn novac od dvije Atinske drahme.
Epikurovac; Epikur je bio Grčki filosof, koji je kazivao da je čovjek samo onda srećan kad mu tijelo ne osjeća nikakva bola i dušu ništa ne uznemiruje.
Idol, riječ je Grčka i znači neznabožački bog koji je načinjen oda šta; otuda je idolopoklonik (koji se idolu klanja, t. j. vjeruje ga i moli mu se) i idolopoklonstvo.
Izrailj je prezime Jakova, sina Isakova a unuka Avramova, i u Čivutskome jeziku znači onaj koji se bori s Bogom. Poslije Jakova ovako su se zvali i svi potomci njegovi.
Izrailjac, jedan čovjek od naroda Izrailjskoga.
Jeres, način mišljenja i vjerovanja drukčiji od drugijeh ljudi.
Jupiter, tako su Rimljani zvali svojega najvećega boga, koji se Grčki zvao Ζεύς.
Kodrant, nekakav vrlo mali novac, još manji od jedne krajcare.
Leviti, zvali su se potomci Levijevi, koji su imali nekaku službu u crkvi, ali su pravi sveštenici bili od koljena Aronova od kojijeh su se oni razlikovali ovijem svojijem prezimenom.
Legeon je riječ Latinska i značilo je četu vojnika od 3200 do 6200, a u svetome pismu znači mnoštvo.
Lepta, mali Grčki novac od po kodranta.
Màna, nekaka vlaga koja je s rosom kao mala bijela zrnca padala i hvatala se na lišću od gdjekojega bilja u Arapskoj. Ljudi su je prije sunca kupili te sušili i za jelo ostavljali.
Merkurije, bio je u Rimljana bog rječitosti i trgovine, koji se Grčki zvao Ἑρμῆς.
Mesija, u Čivutskome jeziku znači: 1) ono što u Grčkome Hristos, t. j. pomazanik; 2) car ili kralj; 3) u Novome zavjetu tako se zove Davidov potomak kojega su po obećanju Božijemu Čivuti očekivali da ih izbavi.
Moloh, bio je idol Amonitski, kome su žrtvovali i životinje i ljude.
Nard, nekako bilje u Inđiji iz kojega su stari vadili mast.
Osana, ovom su se riječi stari Čivuti pozdravljali, i znači od prilike: da si mi prijatelj!
Palma, drvo na kojemu rađaju urme.
Raka, riječ je Čivutska, ali joj se upravo ne zna korijen; u vrijeme Hristovo Čivuti su se njome ružili.
Remfan, ime boga kojega su vjerovali Misirci, Arapi i Finičani.
Ritor, riječ je Grčka i upravo znači koji zna lijepo i dobro govoriti, a ovdje u Novome zavjetu znači onaj koji tuđu stvar na sudu brani i odgovara (advokat).
Savaot, u Čivutskome jeziku znači vojska ili mnoštvo (n. p. anđela, zvijezda na nebu, za to i samo nebo), i po tome Bog savaot znači Bog neba.
Sadukeji, bili su u Čivuta nekaki jeretici koji nijesu vjerovali da će mrtvi vaskrsnuti, i da će se svakome po smrti platiti po djelu njegovu, kao ni da ima anđela i da se Bog stara i promišljava za svijet.
Siker, nekakvo jako piće koje su Čivuti pravili od meda, urmi i palmova soka.
Skinija, riječ je Grčka i znači: 1) sjenica (hladnik); 2) krov koji se može nositi, kao n. p. u crkvi nebo; 3) čador.
Smirna, sok nekakvoga mirisavog drveta u Arapskoj, kojijem su se stari mazali.
Statir, novac od četiri Atinske drahme (nešto više od dvije cvancike).
Stihija, riječ je Grčka, i znači ono od čega su stvari ovoga svijeta sastavljene (element).
Stojici, bili su u Grka filosofi koji su kazivali da je ljudska najveća sreća u življenju po prirodi, i da ništa nije dobro osim dobrodjetelji.
Talant, određeni broj novaca: u Atinskom je talantu bilo 1350 talijera (po četiri cvancike i po), a u Sirskome, koji se u Novome zavjetu spominje, nešto više od 320 talijera.
Fariseji bili su Čivutski jeretici koji su kazivali da je duša ljudska besmrtna, da će se po smrti svakome prema djelima njegovijem platiti, i da duša po smrti jednoga čovjeka ide u druge ljude i životinje; pored Staroga zavjeta pazili su i na starinske običaje, i više su gledali na obrede nego di na djela. Narod ih je vrlo poštovao. Oni su bili najveći neprijatelji Hristovi i najviše su učinili te se on na smrt osudio.
Finik, u Grčkome jeziku znači ono što u Latinskome palma.
Štamparskijeh pogrješaka u ovoj knjizi nema mnogo, ali ih se opet nalazi, i to ponajviše malijeh, n. p. Mat. XXI, 4, kazoa mjesto kazao, i ovo je učinio štampar u štampanju, i za to može biti da i nije u svima knjigama. Tako je na mnogo mjesta nakraj vrste ispao znak (-) koji riječ u dvije vrste rastavljenu sastavlja, n. p. Mark. II, 16, grješ nicima; tako su gdješto i drugi znaci poispadali, n. p. Mark. II, 2, poslije riječ ispalo je . ; Korinć. prv. X, 20, poslije đavolima ispalo . ; Otkriv. XVI, 20 , poslije nađoše ispalo , ; tako je Galat. 1,4, između Boga i oca ispalo i; Čiv. VII, 15, u riječi sveštenika ispalo e; Jov. I, 51, čovječijemu ispalo j; Mark. V, 21, pređe naštampano je m. prijeđe; a gdješto su pometani drugi znaci nego što trebaju, kao n. p. Mark. VIII, 27, poslije im stoji ; m. : ; tako isto i Efesc. VI, 2, poslije obećanjem stoji ; m. : ; Luk. XXII, 60, poslije reče stoji ! m. : ; a Rim. I, 3, stoji . m. , . Tako je Mark. III, 35, moji m. moj i, a Luk. X, 40. nemariš m. ne mariš; a Korinć. drug. XI, 1, stoji bi ste m. biste. Tako Mat. IX, 16, pred zakrpa suviše je metnuto se; Efesc. IV, 19, nečistoste m. nečistote. Timot. drug. III, 11, Ikoniju m. Ikoniji; Luk. XXIII, 39, u riječi govoreći ima p m. i, a u toj istoj glavi u stihu 47 u riječi hvaliti n m. i (ovakijeh sitnica može biti da će se naći i više). Jov. XII, 42, naštampano je njego m. nego, a Otkriv. XXII, 18, nega m. njega. Od sviju je ovijeh pogrješaka veća Jov. III, 9, žože m. može, i Jov. V, 24, prošao m. prešao, koje je također štampar učinio.
Svaka štampana kritika na ovaj prijevod moj biće mi vrlo mila, i gdje mi se dokaže da sam pogriješio gledaću u napredak da se popravim. Ja bih sad već gdješto drukčije kazao, a kamo li kad čujem šta i drugi o poslu mome misle, i dok sam o njemu još više promislim! Koji se spisatelj boji kritike i trudi zabraniti da se djela njegova ne kritiziraju, onaj očevidno dokazuje da sam u sebi priznaje da su djela njegova rđava ili zla, ali bi opet rad da ih svijet za najbolja primi i drži. Ovaki su spisatelji ljudi kojima je milija tama od vidjela: „Jer svaki koji zlo čini mrzi na vidjelo i ne ide k vidjelu, da ne pokaraju djela njegovijeh, jer su zla" (Jov. III, 20). Zaludu se ovaki spisatelji riječima hvale da ljube istinu i korist narodnu, jer djelom sami pokazuju da im je milija njihova lažna slava nego istina i sve što je s njom skopčano.
U Beču na Vidov dan 1847.
V. S. K.
- Povezane stranice: Sveto pismo