Nečista krv/Glava jedanaesta

Izvor: Викизворник

Nečista krv
Jedanaesta glava
◄   Glava deseta 33. Glava dvanaesta   ►

Tetka, čim je vide, ma da Sofka uđe mirno, odlučno, ne posrćući, ne zverajući, čak i otvoreno, istina malo zamagljenih očiju i nabranih obrva, ali jasno gledajući, ipak se uplašeno diže ispred nje, upita je, kao umiravajući je:

— Hoćeš, Sofke, da večeraš?

— Neću. Jela sam kod kuće! — odgovori joj Sofka i uputi se u sobu.

I tek posle, kada ču da joj tetka u kujni oko ognjišta sve svrši, raspremi, i ode u onu suprotnu sobu, da sa svojima tamo spava, Sofka, već oznojena — skoči.

— Tako li je to?

Jedino to što sebi prošaputa i ostade da sedi poniknuta, držeći se rukom za podbradak i usta. I za čudo, opazi kako sada ništa ne oseća: Ni strah, ni bojazan, ni gnev. Samo oseća u sebi neku dubinu, i to, kako se ta dubina ispunjava nekim otužnim, bljutavim zadahom, tako da, od toga, počela da se grozi i trese.

Dakle to li je? A ona nije znala. Nije na to ni mislila. Samo je mislila o sebi: o svojoj krasnoj mekoj kosi, o svojoj raskošnoj snazi kojom se toliko ponosila, i koju je toliko punila, i opijala svojim do ludila strasnim željama i osećajima.

A ono — šta je bilo? Sasvim drugo. Sada nikako nije mogla da se otrese njega, oca, njegovih onih pocepanih postava na haljinama, njegovog znoja od neopranog odela i onog njegovog lica; onog strašnog, mrtvačkog glasa, koji nije molio, nego koji se gubio i mro u njegovim uzneverenim ustima, zbog sramote i stida što mora pred njom, svojim čedom, Sofkicom, da se sada otkriva, i da ono što ne bi kazao ni samoj smrti — njoj mora da ispovedi i kaže, a to je: da se nema ni hleba a kamo li što drugo i o čem drugom da se misli, drugo što želi...

A što je najgore, znala je da je, posle ove njegove ispovesti i njegova poniženja pred njom, između nje i njega sve svršeno. On nikada više u njenim očima neće biti onaj njen veliki tatica, efendi Mitica, i zato nikada već neće smeti da je pogleda, još manje sa njom da se pošali, nasmeje, pomiluje je, kamo li da se ispred nje ponosno, razdragano kreće, i još traži da ga ona, poštujući ga, dvori i uslužuje.

Posle ovoga, sve je to nestalo. Zna on da će joj od sada uvek biti na teretu, pošto ga ona sobom, žrtvujući sebe, svojom udajom, i održava u životu, i zato će joj uvek biti teško na duši kada ga vidi. I zato će je on stalno izbegavati. I kad baš bude morao, zbog svega, s njome da govori, uvek će mu biti u glasu nečega plačnog, prekornog, što ga je dotle gonila, da se toliko pred njom ponizi i sav otkrije u svoj svojoj nagoti i time izgubi u njenim očima sve što je imao i brižljivo čuvao.

Sofka poče osećati jak, težak bol. Čisto se pokaja. Da je samo znala, ne bi ona ni pokušavala da se protivi, a kamo li da ga onako u oči, silno, čisto ispitujući gleda i protivi mu se. Samo da je znala! Ali i to nije bilo istina. Našto sada sebe pravdati! Znala je! Kako da nije znala?! Jer, kada je znala da nikada neće biti žena svoga izabranika, onoga o kome celog života snevala, koga u snovima i mislima ljubila i grlila, a znala je da će se ipak morati udati, onda — na što je sada ovo činila? Na što, pošto je ne sada nego od uvek bila uverena da će svaki njen muž, pa ma ko bio, biti — ne onaj njen, nego drugi, običan, i da će od svakoga morati da trpi i silom da podnosi da je on grli, ljubi i sa njome radi šta hoće. Čak se nekada i ponosila time što je mogla da se, ne kao druge, zanosi i luduje, već da je sa sobom odavno na čisto da će, kad se bude i udala, to biti samo bol i patnja za nju i da je onda njoj zbog toga svejedno ko će joj biti muž, star ili mlad; ružan ili lep; iz bolje kuće ili iz seljačke... I kada je tako u stvari bilo, zašto da se sada, kad evo to dođe, toliko džapala, bunila i time se samo pokazala i ona kao svaka, obična devojka, šiparica a ne ona Sofka koja je svima bila za ugled. I što bi toliko luda, te pre no što pođe gore, k njemu, ocu, ne zastanu, ne razmisli se? I kada se uveri da se to mora, onda što se bar ne pokaza kako dolikuje njoj? Što odmah, bez reči, ne pristade? I po tome bi svaki, naročito on, otac joj, znao da ona pristaje, ne što hoće, nego što se žrtvuje radi njih, da njih izbavi sirotinje i bede. Znali bi to, osetili bi oni, njeni, i ne samo oni, nego i ceo svet. I onda, kolika bi porasla, kolika bi postala velika u očima svih! I tada bi joj i sam njen sopstveni bol i jad, ukrašen ovim požrtvovanjem, sigurno bio lakši, blaži, i slađe bi ga podnosila...

A ovako?

Ali ipak još nije dockan. Još ima vremena da popravi, da se pokaže kako se žrtvuje, prinosi sebe radi njih. I to samo radi njih, da bi oni, otac i mati, pošto njoj inače svakom udajom predstoji bol i patnja, od te njene patnje imali koristi, tom patnjom bar njih, oca i mater, oslobodila I život im osigurala...

I naslonjena u krevetu, držeći glavu rukama, osećajući kako iz kujne dopire miris još sasvim nezagašenog ognjišta, neopranih sudova od jela i ustajalosti, ali ipak zato promešan sa svežim noćnim vazduhom, koji je kroz kujnska napukla i stara vrata prodirao i do nje ovamo, u sobu dolazio, i gledajući kroz sobnji snizak prozor u noć, koja je bila prorešetana drvećem baštenskim i okolnim zidovima komšijskih kuća, ona se poče osećati kako se čak i zagreva tim svojim junaštvom i požrtvovanjem. Jer tom svojom žrtvom toliko ubija sebe: da, eto, polazi ne samo za ne ravna sebi, za nedragog, nego čak i za samo dete. Tolikom žrtvom sigurno će zaprepastiti i zadiviti sve. I u očima svih, ne samo što će ostati onakva, nego će sve veća bivati i dizati se a ne možda, kao što je svet mislio i nadao se pa sigurno i čekao, kad će ona, već jednom, pasti, pokleknuti.

Sutra, gotovo ona probudi tetku, toliko se žurila sa tom svojom žrtvom, i, posla je ocu sa porukom: da pristaje. Ne samo tetka, mati joj, nego i sam efendi Mita bi time iznenađen. Jer nikako ne verujući, dođe sam ovamo kod njih. Kad uđe kod Sofke, ona vide po njegovom neispavanom i usplahirenom licu i radost ali i zaprepašćenje. Ponova oseti od njega sav onaj miris na znoj, neopranost i krpe. Ustade, poljubi ga u ruku i istinski kajući se što ga je sinoć toliko uznemirila i uplašila, promuca:

— Oprosti, tato, nisam znala...

On je stajao i jednako uplašeno gledao u nju: da možda, možda ona to...

I zato Sofka, da bi ga sasvim uverila, morade izdržati do kraja njegov grozničav pogled. I on po tom njenom jasnom i otvorenom pogledu vide da je zaista istina, da se zaista rešila Potresen, zagrli je, i ljubeći je po kosi, poče da muca:

— Hvala, čedo! Hvala, Sofkice!

A to Sofku najviše potrese, do srca je rasplaka, jer u tom njegovom unezverenom drhtavom grlenju njene glave, ljubljenju kose, vide kako on zna da on sada može pred celim svetom biti onaj stari, veliki efendi Mita; ali pred njom, svojom Sofkom, svojim čedom, posle ove njene ovolike žrtve radi njega, gubi sve: i poštovanje, i divljenje. Jedino ako ona hoće na nj da se smiluje, da ga ne omrzne, nego samo da ga žali. I kao oplakujući sebe, zato je unezvereno grlio i ljubio Sofku po kosi mucajući:

— Hvala, Sofke! Hvala, čedo!

Sofka u malo u glas što ne poče da rida, ali on, kad to vide, brzo se trže od nje.

I, kao u naknadu za to, za to svoje maločas poniženje pred Sofkom, on, čim iziđe iz sobe, poče tamo kod tetke i napolju da razmahuje rukama, zavrće rukave, i Sofka ču kako on, kao uvek, visokim i razvučenim glasom naređuje:

— Neka se ide i dovede Ariton navodadžija. Neka on ode kod gazda-Marka. Neka mu javi da doveče dođe na „pijenje“ Sofkino. A vi (žene) sada tamo po kući, spremajte i udešavajte!

I žurno, kao bežeći od te tetkine kuće, a u stvari od Sofke, izgubi se širokim koracima.

Ali o tome Sofka nije imala kada da misli. Brzo se ona pribra, diže. I znajući da sad tek ima da se pokaže, namesti krevet i ostale stvari po sobi, jer je znala da će sada početi svaki čas ovamo dolaziti, ulaziti kod nje u sobu, tobož kakvim poslom, a u stvari da nju vide, da po njenom licu i držanju, sedenju, cene kako joj je.

I zaista, prvo ulete tetka. Navlačeći količe, da što pre ode kod njih tamo, kući Sofkinoj, i da, kao što joj je zapovedio Mita, pomaže po kući i sprema, uđe ona kod Sofke i pozdravi je:

— Srećno, Sofke!

Sofka po njenom glasu vide kako ne samo ona, nego svi njeni, ma koliko da se nadali, bili uvereni da će ona, pošto je već efendi Mita to svršio i dao reč tome gazda-Marku, morati na to pristati. Ali ipak, ipak nisu se nadali da će Sofka tako olako pristati, čak i sama hteti.

I kao što se nadala, celoga toga dana ne ostade mirna. Svaki čas su otuda dotrčavali i ulazili ovamo kod nje, čak i deca. Ali to je bilo dobro. Jer to trčkaranje svaki čas i zagledanje u nju toliko joj dosadi, umori je, otupi, da, kad pade mrak, kada joj donesoše odelo, sapune, igle i češljeve; kako sve to ispred nje na stolici i po prozoru poređaše, i iza upaljenih sveća prisloniše veliko ogledalo, ostavljajući je samu, da se obuče i nakiti za večeras, za proševinu i „pijenje“, — ništa je to ne potrese. I, kao u inat nekome, oblačila se i kitila. Stezala je polovinu, da joj je pucala; tesan jelek samo je na jednu, najnižu kopču zakopčala, da su joj prsa brektala; kroz rukave tanke košulje blještala su joj obla ramena i jedre, vrele mišice.

I kada, već dockan, dođoše i javiše da joj je svekar već tu, i kada ona sa tetkom pođe kući, ni tada se ne uznemiri. Od prošle noći i celoga ovoga dana bila je toliko umorna, toliko zasićena i otupela, da je bila na sve ravnodušna. Ništa je nije diralo. Ni kada uđe u kuću, ni kada vide gore osvetljene prozore i otvorena vrata, kroz koja se svetlost rasipala po doksatu i punila stepenice; ni samo grljenje i ljubljenje dole u kujni sa ženskinjama. Čak i kada, već duboko u noć, dođe vreme da ide gore, ljubi u ruku svekra, od njega primi dar i belegu, ona i onda mirno ode. Još mirnije, i s tako hladnim ustima, poljubila ga u ruku, i zatim, izmaknuvši se, ostade stojeći, jasno, pribrano gledajući u sve, osobito u njega, svekra, novoga svoga „tatu“.

On, raskrečenih nogu, podbočenih ruku o kolena, sedeo je na presavijenom jastuku, a, s desne strane, efendi Mita sa ispred njih postavljenom sofrom, punom ne jela (pošto će večera posle doći, posle „pijenja“ Sofkinog) nego mezeta: đakonija, gurabija i slatkiša. Iz Markovih debelih čizama, sa | jakim račvastim mamuzama, jasno i oštro se ocrtavalo njegovo oblo koleno u čohanim čakširama. Prsti su mu bili debeli, kratki i sa nabranom ali čistom belom kožom. Samo na jednoj ruci imao je, i to samo jedan jedini, veliki zlatan prsten. Mintan i jeleci mu, oko vrata, bili su gotovo otvoreni, i on to sigurno nikad nije ni zakopčavao zbog kosmatosti, malja, koje su mu virile. Lice mu je bilo još sveže, i tek oko očiju i usta bilo je bora. Samo usta su mu bila ne toliko široka, koliko puna, mesnata, sa ovalnom bradom i kratkim obrijanim vratom. Iz celog njega bila je neka divljina i silina.

On sada već nije, kao prvi put kad je bio, zbunjen, sapleten, nego slobodan. To se videlo po njegovim komotno raskrečenim nogama, lakom sedenju, i sasvim slobodno ispruženim prstima ruke na kolenu. Kao da je on odavna za tako što i bio, pa sada, i naišavši na to, i na Sofku, i na efendi-Mitu, i na mater njenu, i na ovoliku lepotu i raskoš, sav je srećan.

I što Sofku razdraga, bilo je to što on, pre no što nju, kao što je bio red, otpustiše od sebe, da posle međ sobom svrše proševinu, i pre no što ona, poljubivši ga ponovo u ruku, pođe vratima — ustade i dođe do Sofke. Tako čvrsto stade, da mu čizme zaškripaše, i kao da se pod od sobe podavi. I na iznenađenje svih — jer to nije običaj, pošto je ona već time što je došla gore, poljubila ga u ruku, pokazala da pristaje — on ipak poče:

— Sofke, znaš već šta je. Znaš šta će biti. Ali ja, tata, ako bude sudbina da ti to budem, imam | pre svega nešto da te molim. Bogom da ti nije prosto ako pristaneš, pre no što se ti sama rešiš; Bogom da ti nije prosto ako pođeš i dođeš u moju kuću, a da ti sama nećeš... Istina, za sada tata nema takvu kuću kakva treba za tebe, ali će to tata tebi...

Glas mu je bio takav, da Sofka oseti kako joj kroz grlo, čak na dno srca prodire. Ali i ona se pribra. Ne ustuknu. Još manje, kao što bi druga, da pocrvene, zamuca i od stida pobeže, ostavljajući roditeljima da mesto nje oni odgovaraju. Ispod svojih tankih obrva jasno pusti pogled i, na iznenađenje oca, koji kao da se još nije mogao pribrati i smiriti od straha, ona kratko, toplo reče:

— Hoću!

Svekru kao da više ništa nije trebalo. Priđe joj. Poljubi je u čelo, oseti joj miris kose. Ona ga popovo poljubi u ruku.

— Neka si mi blagoslovena!

I Sofka vide kako on, kao opijen od uzbuđenja, pored toga što je toliko vladao sobom, grčevitim prstima poče baratati po nedrima, po još dužim džepovima od jeleka. Videlo se kako je, ma da se bojao, strepio da od svega možda neće ništa biti, ipak za srećan slučaj spremio osobit dar. Najposle nađe to. Izvadi veliku, gustu nizu sve od samih dubla, svako zrno od po pet dukata. Sam joj veza o vrat nizu, koja je bila toliko puna i dugačka, da joj zlato svojom žutinom pokri cela prsa. I sama Sofka, koja je bila navikla na toliki sjaj, ipak čisto pretrnu. Ponova ga poljubi u ruku.

— Hvala, tato!

I siđe dole. Za sobom ču kako svi, i otac i mati, kao odahnuše u opštem uskliku:

— Neka je sa srećom!

I počeše se između sebe ljubiti. Osobito je efendi Mita čvrsto i jako grlio novoga prijatelja, Marka. Do reči nije mogao da dođe. Kao da nikako još nije verovao u sve to. Koliko je puta u potaji drhtao i tresao se od straha, pri pomisli da od svega neće ništa biti; da Sofka, kakva je, sigurno neće pristati, ispustiće se ovaka prilika, neće se doći do novaca, i to ovakvog, velikog, mnogog novca, kakav se zna da samo on, taj gazda Marko, ima, nego da će najzad morati da nastupi ono... dugovi, prodaja kuće... A sada, eto, hvala Bogu, ispuni se! Ali još kako se tek obradova kad Marko, zanesavši krajeve od mintana tako da mu sasvim iziđoše iz pojasa i silava i razleteše se oko njega, izvadi drugu kesu, i, gurnuvši laktom sa sofre tepsije i tanjire, staklad i čaše, poče ne da broji nego da izručuje zlato.

Ovo je za spremanje. Neka mi se Sofka spremi kako ona hoće. I ništa da se ne žali!

I jednako, neprestano je iz kese sipao sve samo zlato, dukate, stare, nove, kao pobuđavele od silnog uvijanja u krpe, čuvanja po vlažnim mestima. I kada se na sofri čitav kup, rpa od zlata načini, efendi Mita čisto kliknu. Kao da se ponova rodi i ožive, tako silno viknu:

— Magdo!

Magda, odozdo, kao da je na taj glas odavno čekala, naglo uđe.

— Magdo! — zanoseći se poče Mita — Magdo, Magdice! (Prvi put što je tako oslovi, zbog čega Magdi noge poklecnuše od radosti.) Naša Sofka hoće da nam ide! Eto, hvala milostivom Bogu, dočekasmo i to. A sada, Magdo, kapiju širom otvaraj, na njoj dva fenjera pali i donesi mi pušku. Da oglasim! Neka svet vidi! Neka svet čuje!

I ustade.

— Neka svet čuje! — govorio je idući, onako u čarapama, i ponesavši sobom pare, koje mati beše uvezala u peškir, ka otvorenom prozoru. Pare baci u ćoše na minderluk, među jastuke. Od njih se ču onaj tupi, sitan zlatni zvek. Ne mogući da dočeka, dok mu Magda pušku donese, poče da se naginje na prozor, oslanja o prečage gledajući ispred sebe tu varoš, pokrivenu pokrovom od kućnih krovova, izrešetanim dimnjacima i visokim drvećem, kako se ispred njega, po padini, u noćnom polumraku u okrug ocrtava. Gledao je tu varoš, taj svet, koji ga toliko u potaji kao sigurno čekao da vidi ponižena i unapred siteći mu se i znajući kao kakav će izgledati: ako ne sasvim osiroteo, a ono više za žalenje. A ono, eto, sada je opet on, kakav je i bio, još je on, onaj stari, veliki efendi Mita... I uzimajući od Magde pušku, besno, sav cepteći od radosti, poče da puca.

I na iznenađenje svih, pucnji pušaka ubrzo počeše da se mešaju sa svirkom svirača, koji su odjednom, od nekud odozgo, ovamo kući počeli da dolaze. A sve je to bila Magda spremila. Odavna znajući za sve, poslala jednog slugu i naredila mu da odmah, čim čuje pucanj pušaka, svirače ovamo vodi.

Kuća zasija. Fenjeri, upaljeni na kaliji, počeše da drhte i da blješte, takođe i kujna, podrum i gotovo sve sobe bile su osvetljene. Komšiluk se uzbuni, počeše da dolaze. Isprva nisu verovali. Ali kada videše tolike svirače, toliku svetlost, trčkaranje, kao pri svakoj svadbi i proševini, svi se iznenađeno trgoše i uveriše se da je zaista i sa njom, Sofkom, već jednom svršeno...