Nečista krv/Glava četrnaesta

Izvor: Викизворник
Nečista krv
Četrnaesta glava
◄   Glava trinaesta 33. Glava petnaesta   ►

Na glas da se Sofka isprosi, cela varoš, siteći joj se, odahnu. Dakle jednom već i to se i sa njom svrši, i da su oni sami Boga molili, pa ne bi im tako ispalo za rukom da se ona ovako uda, u takvu seljačku kuću i za takvog mladoženju, još dečka, koga će morati da uči kako da se opasuje i umiva. I pošto nikog nije gledala, niko njoj nije bio ravan i dostojan nje, naposletku i pravo je da tako i svrši. Bar da se zna! Neka se vidi da i ona nije baš onakva i tolika, za kakvu se izdavala. Zatim, po običaju, i pored toga, počeše u po taji razna pričanja, ogovaranja.

Ali u koliko su ogovaranja, priče išle i širile se, u toliko je ovamo kod Sofke jednako bila širom otvorena kapija, dvorište navek počišćeno, i gore nameštene sobe nisu mogle da se naprimaju istog tog užurbanog i radoznalog sveta, osobito ženskinja. Ali Sofka je sve to znala unapred i junački izdržavala. Znala je kakva će zapitkivanja, zadirkivanja biti, a sve iz potaje da se dozna i vidi da li je zaista ona srećna, da li ga zaista voli, takvoga muža, još dete! Znala je da će najmasnija i najdrskija peckanja biti od njenih tobož intimnih nekadanjih drugarica i vršnjakinja. I zato je bila obučena u raskošno odelo, u teške, crvene kao krv šalvare, sa velikim žutim kolutima od srme oko džepova i nogavica. Na prsima joj je uvek bila ona niza dukata, poklon od Marka, koja joj cela prsa pokrivala i koja je, kao što je Sofka i znala, svakoga j najviše i zaprepašćivala. Dočekivala ih je sve sa užagrenim očima n kao krv rumenim ustima, čak i navlaš obojenim, jer je znala da će te njene užagrene oči i rumena usta tumačiti se da su sigurno, kao kod svake verenice, od ljubavi i sreće.

U veče Sofka, zamorena tim dolascima, ispružila bi se po minderluku, koji je bio u isto vreme i krevet. Magda u siniji, gotovo klečeći ispred nje, služila bi je jelom, da bi Sofka zbog toga morala ma štogod da jede, jer inače nije ništa od jela uzimala. Posle večere cele noći Magda bi kod nje predremala, tobož da joj je na usluzi, a u stvari čuvajući je. Jer Sofka, pored svega što se upinjala, ne podavala, ipak, ipak, svake noći kao da je bila u groznici. Ne zna koje je već doba, tek osećala bi sebe kako je sva vrela. Iz usta počeo bi da je pali dah. Okretala bi glavu prozoru, i tamo na nebu, međ oblacima, odmah bi tako jasno i istinski videla kako se ocrtava i izdiže on. Jak, visok, sa jakim rukama. I onda on počinje k njoj da dolazi. Uzima je na svoje ruke, i, ne sagibajući se, toliko je snažan, prinosi je sebi, i ljubi je, tako da bi mu čak i vrh od nosa osećala.

Tada bi đipila. Unezverena izvan sebe od straha, hvatala bi Magdu za ruku i pokazivala joj na prozor i na nebo.

— Magdo, vidiš li?

Magda, kao sve to unapred znajući, da li iz iskustva ili iz verovanja, vradžbina, odmah bi joj kvasila čelo vodom i mokrim peškirom vlažila usne. Sofka bi se brzo osvešćavala, i da bi od Magde to sakrila, kao od stida, okretala bi se ničke i naređivala joj:

— Magdo, pokri me. Hoću da spavam!

A sutra, danju, Sofka već nije žalila sebe, jer bi gledala kako je sobom, svojom žrtvom i onim svojim noćnim mukama, bar ostale usrećila. Kuća se povratila i dobila onaj njen nekadanji, stari, sjajni, toliko čuveni izgled: utišana umirena i svečana. Otac joj u pola novom odelu, a nije hteo sasvim novo da načini, da se ne bi kazalo da je to od Sofkinih para što je od svekra dobila. Po ceo dan bi bio kod kuće. Ili se šeta, ili obilazi oko kuće, po bašti i sve nadgleda, doteruje. Najviše se zadržava u podrumu, u kome su već ležala razna burad od pića, što mu prijatelj Marko poslao i što on svakoga dana ponovo traži, kad bi mu se koje piće dopalo. Oko ručka on već postaje nestrpljiv što ručak nije gotov. Sam ide u kujnu, obilazi oko ognjišta, proba od jela i naređuje Magdi ili materi kako će se koje jelo zapržiti, koje parče mesa za njega ostaviti i bolje se ispeći... Mati opet, jednako obučena u svečano, glave ne diže od spremanja kolača, tucanja šećera, prženja kafe: po kujni ne može se proći a da se ne nagazi na koje zrno šećera ili kafe. Od preostalih tatlija, kolača i lokuma, što se nije moglo da pojede, dolapi, rafovi i prozori donje sobe pretrpani. A to sve zbog njega, oca. Njemu se uvek dopadnu ti kolači, a ne mogući sve da ih pojede, naređuje da se ostali ostave, pa će ih on sutra pojesti. A to opet nikada nije činio. Pošto mu se sutra neki novi kolači i pite dopadnu, | to onda opet naređuje da od njih ostave za njega za sutra. I to se toliko dana gomilalo, da uskoro počela cela kuća, osobito dole, kujna i ona velika soba, da zaudaraju na onaj težak, masan zadah, pun zagušljivosti, teškoće, ali nekako sladak, razdražljiv.

A opet celog dana ne može Sofka da se odbrani od darova i poklona što joj otuda svekar Marko jednako šalje. On posle proševine prestao da ide od kuće u han i selo. Sigurno sada kuću i sve žurno sprema za svadbu. I onda celog dana ovamo šalje darove i slatkiše za nju. I svako veče, u mrak, čisto krijući se, i sam kao osećajući da nije u redu, ali ipak svakog bi dana dolazio. Odozdo sa kapije čuo bi se njegov pun glas:

— Gde je moja Sofka?

I silinom, punoćom i razdraganošću tog svog glasa ispupio bi celu kuću, čak ovamo gore, do Sofke.

Ona, zadižući šalvare, da joj ne bi smetale, a i kosu sklanjajući iza vrata, potrčala bi odozgo k njemu.

— Evo me, tato.

I ljubila bi ga u ruku.

On bi joj davao dar izgovarajući se kako tobož išao tako po čaršiji, pa mu slučajno palo u oči, a osobito kakve minđuše, i eto kupio za nju. I posle čašćenja i gošćenja sa ocem, čak i večere i posle nje dubokog u noć sedenja, on, odlazeći i praćen Sofkom sa svećom do kapije, uvek u potaji, krišom, da ga ne bi ko čuo, pitao bi je:

— Da ti ne treba para? Da ti dâ tata.

— Imamo, imamo, tato.

— Ama ne to. Nego za tebe, da svoje pare imaš, pa ako ti što treba, što zaželiš, da kupiš sebi.

Dalje je ne bi ni pitao, i Sofka bi, ljubeći ga na rastanku u ruku, osetila u šaci dukat.