Mejrima/36

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

ČIN PETI
◄   ПОЈАВА VII POJAVA VIII ПОЈАВА IX   ►

POJAVA VIII

Mejrima sama


MEJRIMA:
Još te nema! Živane, šta čekaš?
Joh! Čekati ja ne mogu više;
Ili će mi srce skoro pući,
Ili mi se pomutiti pamet.
Kakve li su ovo strašne muke!
Majko, majko moja, bolje bješe
Da me n’jesi ni rodila nikad. —
A da dođe? Da sad ovđe čujem
Viku ljudi i pušaka prasku!
Na tu misao probija me jeza;
Otac mi je među svatovima,
Ne bi l’ i on do njih poginuo?
Oh, moj otac! Dobri, mili otac!
U hajduke ja bih usrnula
I mojim ga zaštitila grud’ma;
Ne, ne bi mi oca pogubili,
A da prije ne pogube mene.
Šta to zuji?.. Pust vjetarac! Noćas
Mnogo li me puta prevario!
Na šum svaki, eto ga, pomislim,
Te mi srce odskoči u prs’ma. —
A mogu li i još nadat’ mu se?
Ne doista, već mi nade nema.
Čega s’ bojah to se dogodilo:
U zasjedi ček’o više dana,
Pa vidjevši da nas nema, poš’o. —
Ho!... A da me nije prevario?
Kad se naš’o izvan opasnosti
Da me nije mrskom Osman begu
Ostavio navlaš u naručju?
Crna misao, dolaziš m’ iz pakla.
Bi li, Bože, ti to dopustio?
Ne bi li ga ti prokleo, Bože,
Svojim strašnim, najžešćim prokletstvom?
(Spušta se na postelju.)
Smoždena sam... pucaju tjemena.
Ho! Ne mogu ni maramu ovu
Da na prs'ma trpim... Dolje s mene.
(Čuje se puška.)
Nijesam se sada prevarila,
Puška puče... i druga... i treća!
(Ustaje naglo i širi ruke.)
Bože vječni, hvala ti, oh hvala!..
Vaj! Opet se prevarih; taj pucanj
Svatovski je pozdrav mladoženji.
Svršuje se dakle gozba!.. Sa njom
Gasi mi se zrak posljednji nade,
S njom posljednji moj trenutak kuca.
Što bi Živan sad došao amo,
To vidjeću ući crnog bega. —
Jest, pristupa neko polagano
K mom šatoru... On je... S kim šapuće?
Ah! Već nemam kuda... On dolazi.
Ne, u mene ni dirnuti nećeš,
Uz mrtvo ćeš t’jelo počivati.
Oj otrove, ti drugima grozan,
Ali meni više svega sladak,
Smrtno djeluj i spor mi ne budi.
(Ispija otrov pa baca staklence.)
Na, skrši se kao i moj život...
Oh prokletstvo na sv’jet i na ljubav! —
Znoj poteče, hladan znoj,.. al’ ništa,
Sve su muke ovim dovršene.
Sad nek dođe Osman i ko hoće...
Ja Živanu datu r’ječ održah.
(Sjeda na postelju.)

Reference[uredi]


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 117 godina.