Mejrima/25
ČIN ČETVRTI
POJAVA I
ŽIVAN:
Gledao sam sunce kad slazeći
Za planinu bacilo je na me
Svoj posl’jednji zračak. Tako baca
Dobar prijan pogled na prijana
S kojim više viđeti se neće.
Sunce samo u svoj vaseljeni
Kao da me žali! Srca ljudska
Prema meni skamenila su se.
A i kako ne bi? Svak vjeruje
Da učinih najgrozniji zločin. —
Sumnjao sam časkom na Mejrimu;
Nu kako bi ona obnoć, krišom,
Ući mogla u dom pun svatova?
Da je ubit’ htjela, to mogaše
Mnogo lakše u vrtu izvesti.
Ne ne, nije ona. Vaj! Sama je
Nesrećnica sebi smrt zadala. —
O Mejrimo, šta ti sada radiš?
Da l' osvetom još na mene buktiš,
Ili toneš u suzama ljutim?
Žališ li me, ili proklinješ me?
Nu šta mogah, bijedna đevojko,
Šta ja drugo mogah? Tebi ljubav
Bješe višnji i jedini zakon,
Meni takav ne smjeđaše biti.
S drugim ml’jekom iz krštenih prsi
Ja i drugi popih duh... šta mogah?
A i ti me ne mogaše tužna
Razumjeti... Pa ti evo srcem,
A ja glavom kobnu ljubav plaćam. —
Sutra biće svemu kraj. Što tako
Tromo teče ova noć! — Ko ide?
Pred tamnicu stao je... U bravu
Ključ uvlači... Što protrnuh? On je,
Krvnik, već mi dolazi po glavu.
Neka dođe,
Kukavicu neće ovđe naći.
|