Mejrima/20
| ◄ ПОЈАВА V | POJAVA VI | ПОЈАВА VII ► |
POJAVA VI
ĆAMIL:
(Kakva li je ovo halabuka!
Baš me mrzi da upadnem gore
Među Vlahe; dozvaću ga k sebi.)
Brže, ljudi, dostavite Novku
Da ga ovđe Ćamil-beže čeka.
(Svi odlaze.)
Čudna mis'o paši na um pala
Da pokloni sto zlatnika Novku,
A nevjesti zlatnu ogrlicu!
I da poklon svečaniji bude
Naruči mi da ga ja izručim!
Vješt je čovjek da vještijeg nema;
Zna kako se raja zadobiva.
(Dolazi Novko sa dva svata.)
NOVKO:
Efendijo, ti li si? Za mene
Kakva počast da mi u dom dođeš!
ĆAMIL:
Počast ti je i od mene, Novko,
I od paše, visočkog dizdara:
On poslao mladencima poklon,
A ja glavom donio ga tebi.
Evo kese za Živana tvoga,
A nakita evo za nevjestu.
Njemu želi da s’ uspori zlato,
A njoj nakit da uznosi srećno.
NOVKO:
Ne znam na čem da zahvalim prije,
Na odličju ili na poklonu.
Tebi s’ klanjam, ljubim paši ruku
I od moje i od dječje strane.
Hoćeš li se gore potruditi
Da svatove moje obraduješ?
ĆAMIL:
Pirujete, pa bih vam smetao;
I bez mene srećno vam veselje.
(Odlazi ispraćen Novkom.)
|