Mejrima/12

Izvor: Викизворник

ČIN DRUGI
◄   ПОЈАВА III POJAVA IV ПОЈАВА V   ►

POJAVA IV

Novko i Harambaša


HARAMBAŠA:
Zbori sada što god ti je volja;
Jedan Bog nas čuje. —
NOVKO:
Sjed’mo časkom.
Petko, dok smo jošte momčad bili
Sanjali smo jedno djelo sveto,
A to djelo da otadžbu svoju
Izbavimo od turskoga jarma,
Od najgrđeg što ga j’ ikad bilo.
Mi sanjasmo, pa to san i osta,
Ostarjesmo, sna ne doživjesmo.
Ali čovjek što za mlađeg v’jeka
Ne izvrši, desi mu se kadgod
Da to svrši u starosti kasnoj
Kad na ploču groba svog već stane,
Te odonud metne potomcima
Ime svoje da g’ blagosiljaju.
Sad mi reci, Petko harambaša,
Stari druže i moj pobratime,
Jesi l’ isti koji onda bješe?
HARAMBAŠA:
TI moj život tako l’ zaboravi?
Onda na nj te opomenut’ moram.
U junačkoj Šumadiji kad se
Podignuo silni Karađorđe,
Bog mu dao svetoj duši pokoj,
Više nema onakih junaka!
Ja odjurih ončas preko Drine,
I vojevah devet godinica.
Pošto narod pod zlokobnom srećom
Opet klonu ja šćah da s’ uklonim;
Al’ viteški Miloš Obrenović
Zadrža me, opet Srbe diže,
I očistiv zemlju od Turaka
Mir uglavi s njima. Ja ne mogoh
Mir sviknuti, pa se obazirah
Oko sebe đe da posla nađem.
Kud će suza ako ne na oko?
Kud bih i ja do u Bosnu b’jednu!
Al’ ne htjedoh niti mogoh više
Podvrgnut’ se turskoj samovolji,
Već planinu za svoj stan odabrah,
I hajduke za drugove svoje,
Da od jakih nejake odbranim,
Da osvetim jade u hrišćana,
Da istr'jebim jednog po jednoga
Sve najljuće njine krvopije,
Čekajući jeda li bi otkud
Glas slobode Bosni zajeknuo.
Od čekanja i nadanja toga
Ja jedino i sad živim, pobro,
A ti pitaš jesam l’ onaj isti?
NOVKO:
Što si ček’o to si i doček’o:
Već propada pogani Muhamed
Sam svojom se ubijajuć' rukom.
Danas-sutra, Pegko pobratime,
Jamačno ćeš imat’ šta da slušaš,
Šta da gledaš i šta da posluješ;
Mrcnjavinom udaraće zemlja,
Biće dosta gavranima hrane,
Nu ti samo pripravan mi budi.
HARAMBAŠA:
I sada sam ako je do toga.
Ali strah me da s’ ne šališ sa mnom;
Ak' je šala ne bilo ti prosto
Što mi ranu vrijeđaš u srcu.
NOVKO:
Kakva šala? Da li smo mi djeca?
Ja ti kažem što će skoro biti.
Samovolja aga i spaija
Padišahu već je dodijala,
Te izdao zapov'jest veziru
Il’ da mu ih razlogom ukroti,
Ili da ih satre do istrage.
Nu razloga u Turaka nema,
A ni vojske nema u vezira;
On smislio da podigne raju
Čim ne bude novi ferman primljen.
Pošto Turci svud ga odbijaju
Biće boja k'o i sutra dana.
Ti se, Petko, dogovori odmah
Sa ostalim četama hajdučkim,
Pa Turcima presijeci pute
Preko šuma i prolaznih brda
Da ne mogu sticat' s' u gomile,
Ići jedni drugima u pomoć.
Tim ćeš mnogo nama olakšati.
HARAMBAŠA:
Pa šta ćete bit' dobili sa tim?
Jednom vragu slomićete roge,
A na vrat vam uzjahaće drugi.
Roblje bili, i ostali roblje.
NOVKO:
Ali ćeš mi to priznati barem
Da je bolje snosit' jednog vraga,
Bolje jednog nego dva ujedno.
Neka narod prije
Od mještanskih Turaka odahne,
Nek disati počne slobodnije
I u oči gledati im smjelo,
Pa docnije sa Osmanlijama
Što junačka donese nam sreća.
Ni Bog valj'da nije zanavijek
Bacio se kamenom na Bosnu.
HARAMBAŠA:
Kad se počne treba i svršiti;
Naumi li mašiti se sablje,
Presijeci, il’ je ne izvlači;
Najgora je rabota na polak.
NOVKO:
Sve, moj Petko, u božjem svijetu
Ići mora s vremenom i redom:
Ne bi nikad dana bez zorice,
Ni zorice prije od Danice;
Mali or’o želi u visinu,
Ima volje, ali nema snage,
Pa iako sa svog gn’jezda prhne,
Padnuv dolje, o krš razbije se.
Bošnjaci su još orlovi mali.
HARAMBAŠA:
Ja sve mišljah da su njima krila
Već dorasla za slobodan polet.
Nego u tom ti pobolje vidiš;
Um u tebe, desnica u mene;
Ali um je svuda za zapov’jest,
A desnica da zapov’jest vrši.
Zato kazuj, stari pobratime,
Što god kažeš, kakogod urediš,
Ja potanko sve ću uraditi.
NOVKO:
Mudro zboriš, i radićeš mudro.
K’o što rekoh, ti hajduke skupi,
Razredi ih i gotove drži;
Ali boja niđe ne zameći
Dokle god ti ispred Visokoga
Puška moja boja ne oglasi.
HARAMBAŠA:
Pođi zbogom i spokojan budi;
Odmah sutra odlazim na pos’o.
Do povratka na moje će mjesto
Ostat’ ovđe Radat sa družinom,
Ak’ ustreba, da ti je na ruci.
Neka počne sve po tvojoj misli,
Ko zna da se ne svrši po mojoj.
NOVKO:
Mi počnimo kak’ možemo, pobro,
A Bog neka kako hoće svrši.
HARAMBAŠA:
Skoro ćemo sred Visočkog polja
Zagrlit’ se kao dobitnici,
Il’ na njemu ostaviti glave.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.