Lukrecija ili Trojo/13
| ←Šena četvrta | Lukrecija ili Trojo Pisac: Nepoznati autor Šena peta |
Šena šesta→ |
Trojo: Oh! O! Sada ću veće mirai umrijet i kontenat kada sam akomodo moju ćer, i ovako dobro, u dobro biće i za dobra mladića. Avizo sam je po Dokturu da se stavi in ordine. A sad ću je opeta i ja avizat da će malo stat za doć. Senti, o Lukrecija, hodi doli, er ja ne mogu ulazit gori i opeta slazit doli.
Lukrecija: Evo me, ćaće! Što zapovijedaš?
Trojo: Dobra si došla, ćerce moja! Imaš znat: eto ti vjerenik što ti je u tomu, i lijepo se pokloni.
Antonio: Siate ben trovata zdravo i veselo!
Džano: Sluga vam sam, gosparu moj, i vama, gospo vjerenica!
Trojo: Nerce moja, evo sam te ja kontento: ovi kod mene, ovo je tvoj vjerenik, koga ćeš uživat u dnevi tvoga života, mlad i zelen, lijep i bogat. Pristupi, dragi Džano!
Antonio: Allegramente, signora sposa, eccoti Džano tvoga u dnevi i u noći.
Lukrecija: Ah, dragi ćaće, nemo’ me vijerat, i ovako dobro stojim.
Trojo: Ne okuraju tolike čerimonije i srama, ja sam reko da si ti veće kontena nego ja.
Lukrecija: Molim te, učini mi tu milos, ne uda’ me.
Džano: Lijepo finga, da neka je, jako je prudenta.
Trojo: Koji je to način od govorenja? Nijesi li mi ti rekla da si konten[a] uzet Džana?
Lukrecija: Rekla sam brez riflesioni, ma sada poznam da se trudno uprtit u svijet. I zato pokajala sam se, i molim te koliko mogu moliti, ne vijeraj me.
Atonio: Oh, questo è un altro par di braghe, ni je sve sram.
Trojo: Signor Giano, pristupi, daj joj ruku! I ti njemu, Lukrecijo!
Lukrecija: Ne mogu zaisto, ćaće, po nijedan način, i nemo’ vam parat da činim za čerimoniju, ma zaisto i temeljito ja sada neću [se] udavat, hoću ovako uživat libertad.
Trojo: Znaš da je ta vrla, imala si to rijet odprije, a ne čekat do sada.
Lukrecija: Ma kad sam promijenila opinion!...
Džano: Ah, nebesa, ne dopustite da ovo nazbilj govori! Sledio mi se vas život.
Trojo: Uzmi ga, Lukrecijo, ončas, da ne učinim što se nigda ne nadaš, da ti mene imaš ovako minćonat!
Džano: Gospo Lukrecijo, moja slatka dušo, što je uzrok od te promjene u tebi da me nećeš za tvoga vjerenika? Ali hoćeš učinit prove od moje stanovite ljubavi, koja će u meni biti vjekovita? Ah, moja dušo, oživi moje srce slatkom riječi koju sam odavna želio: da me hoćeš. Ali si od mene koji dizgust primila?
Lukrecija: Ja ti govorim brez finte da te neću za vjerenika zašto me ne delektaš, a ne da sam ni od tebe, ni od nikoga tvoga primila ikakvi dizgust. Ma te neću, imaj pacijencu.
Džano: Imaću pacijencu doklem nađem jedan stilet za dospijet ovi moj žalosni život.
Antonio: Signor Trojano, ja vidi da ti krivo nije, nego da je djevojko zloborno koji jezik zlo govorilo, imaj pacijencu. Ako se volta, benequidam; ako ne, Džano ne manka vjerenica. I idem učinit un mia affare.
Trojo: Ovdi trijeba je iznaći uzrok od ove promjene! Ovamo, ćerce draga, reci mi ko te tako svjetovo. Ali si što-god obaznala od Džana što te ne delekta? To pripoviđi meni sve.
Lukrecija: Nije me niko svjetovo, svjetovala sam se ovako po meni. A rijet ću ti istinu: kad sam sada došla ovdi i vidjela Džana, nijesam vidjela u njemu one gracije koja mi je odprije parala, nego jošt saviše čini mi se grd ko mostro, da se ja ista čudim kako sam odprije bila zaslijepqena za držati ga lijepa.
Džano: Ah, tužni Džano, što čuješ?
Trojo: Ta razlog nije dosta, nego hoću da mi rečeš istinu, ili ću te sada ovijem po tikvi.
Lukrecija: Ubi me, kako hoćeš!... Ustavi se, rijeću ti sve. Ja sam se namurala po jednoga mlada, veoma lijepa i galanta. I tako se ćutim zanešena od njegove ljubavi, da bi prije obrala umrijet nego ga ne ljubit. On mi je vas u srcu, zato, dragi ćaće, ako me hoćeš kontentat, čini da budem njegova.
Džano: Ajmeh, tužan, što čuh rijeti ko mi srce prostrijeli? Gosparu Trojo, molim vas, kontentaj je, er zasve da ne poznam toga srećnoga mladića, kad je njoj drag, trijeba da je bolji od mene.
Trojo: Je li bogat ti mladić?
Lukrecija: Siromah je, ma je bogat u skladnosti i ljeposti.
Trojo: Ma ko je ti mladić siromah i tako skladan?
Lukrecija: Skapin, — koga je sreća učinila siromaha, ma u svemu drugomu skladna. I zasve je sad djetić Džanov, ali je dostojan za bit gospar od svega svijeta.
Trojo: Ha, ha, ha! To je mladić skladan i lijep, ha, ha, ha! Ko se ne bi smijo? Veramente, lijepa si vjerenika providjela! I ti se, Džano, nasmi?
Džano: Piuttosto plačem vidjeći kako se sreća sa mnom premeće.
Trojo: Govoriš li nazbilj, al’ vačilaš?
Lukrecija: Govorim nazbilj i molim te koliko mogu kontentaj me.
Trojo: Da te kontentam, ah?! I toliko imaš obraza za rijet! Ne znam ko me drži da ti sada srce ne izvadim.
Džano: Gosparu Trojo, toliko se čujem opriman od boljesti da ne mogu veće odoljeti za stat ovdi, zato trijeba mi je otići i učinit štogod, da ćeš se i ti, neharnice, pokajat kad ne bude na brijeme.
Trojo: Unutra uljezi, prokleta da si! A ti, Džano, molim te, prosti, er ja nijesam ništa uzrok. Però, ne gubi se od ufanja sad ću ja otit za njom i nastojat iznaći svekoliko.
Džano: Gosparu Trojo, molim te jedan favor, ma mi obeća’ učinit.
Trojo: Zapovijeda’, obećavam ti da uomo d'onor.
Džano: Da joj sad ne govoriš ništa, neka prije ja govorim Skapinom i od njega štogod izvadim.
Trojo: Volintieri! I za ne imat okazioni, neću sada ni hodit doma, nego na drugi poso. Sluga ti sam [(Ide)].
Džano: Adio, gosparu Trojo! [(Ide)].
Reference
[uredi]
