Lovćenu
S porfirom sunca, kralju svrh Jadrana,
Ti što u zvezde tičeš vrhom krune,
Pozdravljam tebe i jek tvog megdana!
Visovi tvoji nadanjima pune
Stoleća mnoga one, što su sami
I ostavljeni, uz jecanje strune,
Cviljeli ljuto u gvožđu i tami.
U tebi vazda, za sva srca bona,
Tekli su sveti izvori. U čami
Našoj, na stege željeznijeh spona,
Na krv i rane, duboke k'o jama,
Ti si privij'o meleme, i zvona
Blagoveštenih zvuke slao nama.
I suzne oči podiže rod sveli
I vide Boga... I vide: sa kama
Hrbata tvojih, vulkane, gde smeli
Tvoj plamen buknu i k'o sjaj planeta
Pro daljnih međa rasu se i preli
Vrhove divnih dečanskih kubeta.
I sad u gaju gdje je Stevan pleo
Vence i sluš'o negda poj s drveta,
Sa žezlom blista dvoglav or'o beo.
Likuj! Pred delom tvoje dece časne,
Gle, polumesec kako, krvav ceo,
Iznad munara Zlatnog Roga gasne.