Lihvarka/7

ČIN I

POJAVA VII

POJAVA VII
(Ulazi Savićka, za njom Jovan i Antonije.)

SAVIĆKA: Ovuda, gospodo, samo ovuda! Eto vidite, stepenice su malo nezgodne. Odavna mislim da ih prepravim, ali hrđave godine, novac se teško spečali pa nemam otkud.
JOVAN: Krasna preporuka za nas dvojicu, koji smo toga radi i došli ovamo.
SAVIĆKA: Tražite novaca?
ANTONIJE: Da gospo: (s patosom) novaca, novaca i opet novaca! Vidite, tako je nekada i silni Bonaparte uzviknuo; pa kad jedan car to čudo ne prezire, kako bi mi to mogli učiniti.
SAVIĆKA: Ah, da! to i jest ono što svaki traži, te mu za to i cijena skače. O, o, o! Čudna su vremena danas, gospodine Antonije. Gde god zaišteš, nema se, pa nema! Žalosno, vrlo žalosno.
JOVAN: Ali tek kod vas gospo, biće malo izuzetka.
SAVIĆKA: A otkud meni? Eto, propašću, Boga mi, propašću! Daj ovom, daj onom; te vratiću danas, te sjutra, a kad tamo: meni propalo tu, izgubilo se onamo; ovaj dužnik umro, onaj skrho vrat, pa se liječi. Pi! kakvih ti čuda nema tamo! Jedan mi se dužnik onomad ubio! Doduše,vi ste drugo: mlad i darovit, kao što mi vas mnogi hvale...
JOVAN: I po svoj prilici ne ću skrhati vrat.
ANTONIJE: Vi’te, draga gospo, ja sam baš zbog toga i došao, samo da jemčim za sigurnost njegovog vrata; a da ga ne će tako olako skrhati, posvjedočiće i vaše stepenice, preko kojih je malo čas sretno prešao.
SAVIĆKA (s osmjehom): Vi šaljivče, od kako ste takav ste! A koliko vam treba?
JOVAN: Samo šezdeset dukata.
SAVIĆKA: Uh, uh, uh! šezdeset dukata! Otkud meni šezdeset dukata, manj da i pošljednju paru dam.
JOVAN: Pa lijepo, a vi mi dajte tu pošljednju paru. Kažite samo koliki je interes.
SAVIĆKA: Molim, molim, ja ne dajem novac pod interes. (Ironično.) Mogu vam ga prodati i to samo vama i ovom šaljivcu za ljubav.
JOVAN: Dakle pošto? Savićka. Uz dobru zalogu prodaću vam mojih šezdeset dukata za sedamdeset na dva mjeseca i da date obligaciju dvanaest procenata.
ANTONIJE: Ao, da skupa espapa!
SAVIĆKA: Umjereno, Boga mi, umjereno! (Opet ironično.) Ta za Boga, ja vas ne gonim; to zavisi do vaše volje.
JOVAN: Dobro, pristajem. Kakvu zalogu tražite.
SAVIĆKA (zagleda mu prsten na ruci): Krasan prsten! A gdje ste ga kupili, g. Jovane ?
JOVAN: To mi je spomen.
SAVIĆKA: Pa kako lijepo ovaj briljant treperi; samo je nešto malo na porubu podliven; ali ja ću ga već dolje na prvom spratu dati sajdžiji da ga iščisti. Tako ćete bar za dva mjeseca imati očiščen vaš prsten.
JOVAN (skida prsten): Dobro, daću vam prsten, a sad dajte da napišem obligaciju.
SAVIĆKA: O molim, molim, budite sasvim kao u svojoj kući, evo ovde je pero; a ja odoh da vam novac donesem. (Ode.)
ANTONIJE: Kajišar! Ovo je i suviše! ja ne bih primio.
JOVAN (pišući): Jer nijesi u mojoj koži. Ali kad isplatim, lijepo ću joj nos natrljati.
ANTONIJE: Pa još kako nas ismijava!

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.